Ante Bukovac: Pozdrav iz Drniša

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Ponedjeljak, 17 Kolovoz 2020 Napisao/la Administrator
Visovac
                                       Visovac
... Šutimo, svako sa svojim mislima, i divimo se. Pokušavam uhvatiti fotićem barem djelić te ljepote, ali ne ide pa ne ide. Ne vjerujem da bi i boljima od mene išlo. Jer to je neuhvatljivo, neopisivo. To se mora vidjeti, doživjeti. Osjetiti svim svojim osjetilima, cijelim bićem. Dragi roditelji, učitelji, profesori, ministri, dovedite ovdje našu djecu, našu mladež; bit će vremena za Prag, Pariz, Rim, Madrid, za španjolske plaže; neka prije otkriju svoju domovinu. Ne samo ovdje: bezbroj je ovakvih mjesta diljem Lijepe Naše: od Slavonije ravne, slikovitog Hrvatskog Zagorja, do Like i Gorskog kotara, da ne spominjem onu dugu nisku bisera od otočja u najljepšem moru na svijetu. Kad je upoznaju, onda će je znati i cijeniti. I voljeti. I putovati svijetom kao ponosni ljudi. Poštujući tuđe, ljubeći svoje... Galerija: Pozdrav iz Drniša

 

Pravac Drniš

Nakon pošteno odrađene radne šihte u ambulanti i tri sata ugodne vožnje autocestom prema jugu, već smo pred Drnišom. Tu nas pred ulazom u grad na vidikovcu s kojega puca veličanstven pogled na cijelo Petrovo polje i okolne planine dočekuju Branka i Pero sa zdjelicom suhih smokava. I lijekom protiv lošeg raspoloženja i umora - pravom domaćom travaricom. 

Domaćin Pero, drniški tić koji je ovdje naučio prve korake, zaljubljenik u svoje mjesto i ljude, ipak nije mogao odoljeti čarima Metropole i lijepe Šestinčanke Branke. Odmah nakon studija ostao je zauvijek ugodno zarobljen u novoj sredini, ali svako malo mora skoknuti do svog Drniša.
„Ono je Svilaja, ova nešto bliža Promina- objašnjava nam Pero – „a ono tamo u daljini što se plavi, to vam je Dinara. Naša najviša planina.“

Drniš Pero
                                   Domaćin Pero

Pokušavam iskoristiti posljednje zrake sunca i svojom optičkom napravom "ovjekovječiti" prekrasne pejsaže za koje bi i pravi znalci teško uspjeli naći prave riječi. Perin lijek nas gotovo trenutačno oslobađa svih tjeskoba i briga s kojima smo došli iz Metropole, s kojima i liježemo i ustajemo. Sa zalaskom sunca vjetar sa Svilaje pomalo pojačava, postaje hladno i mi se pokrećemo prema našem cilju. Slijedimo Perin zeleni mercedes i za koju minutu već smo pred hotelom Park u samom središtu grada. 

„Ovo je Poljana“ – kazuje nam Pero - „šetalište na kome je prije rata sve vrvilo od ljudi, a u večernjim satima od silnog mnoštva nisi mogao ni koraka napraviti“. 

Poljana je bilo gotovo pusta, tek pokoji prolaznik bi se u čudu osvrnuo na nas zamičući u neku od okolnih uličica. „Tko su sad ovi?“ – kao da se pitao. 

Smještamo se u hotel, lijepo obnovoljnu starinsku zgradu za koju bi se vjerojatno u vrijeme njene gradnje reklo da je velika i luksuzna, a danas tek oveća pristojna katnica. Iz prospekata u sobi saznajemo da ju je za sebe izgradio lokalni liječnik. „To su bila prava vremena kad je liječnik bio netko i nešto. A ne ovo danas kad si dobar samo kad te trebaju. A već sutradan si predmet ogovaranja i kritike.
Prolazimo kroz dugi uski hodnik sa starim fotografijama i crtežima Drniša na zidovima i već smo pred vratima s brojem 113. Moj sretan broj. Barem sam tako odlučio vjerovati. A, hvala Svevišnjem, do sada je tako i bilo. Soba jednostavna, obična, s dobrim krevetom i čistom posteljinom. Baš po mojoj mjeri. Bez imalo zadržavanja napuštamo sobu, jer je dogovoreno da odmah idemo kod naših domaćina. U Perinu roditeljsku kuću koja je sasvim blizu hotela. 

Drniš panorama
                                  Drniš - panorama

Pod  Širinićevim starim krovovima
Ništa ljepše od druženja s prijateljima. Uz gostoljubive domaćine, a od ovih nema boljih, uz čuveni drniški pršut i odlično vino, da vas ne izazivam nabrajanjem drugih delicija, koje je Branka pripremila, kao meni do tada nepoznati paradižot, sijećanja i priče poteku kao Čikola u proljeće. A pod ovim starim krovovima obnovljene roditeljske kuće gdje su rasla četiri brata Širinića kao četiri sokola, sa svojom sestrom miljenicom i roditeljima, kojih stare lijepo uokvirene fotografije na zidovima odaju uglađenost fine građanske obitelji, ljubav i čvrstinu karaktera, o čemu drugo pričati nego o povijesti ove kuće i obitelji, cijelog mjesta i kraja. A ta je povijest i lijepa i teška, i tužna, kao što je i cijela povijest hrvatskog naroda. 

Slušamo od Pere kako su ljudi, Hrvati, početkom Domovinskog rata, pod prijetnjom uništenja od strane JNA i do zuba naoružanih pobunjenih Srba morali napustiti svoje domove, otići na dugo progonstvo, da bi se tek s Olujom vratili u uništene i onečišćene kuće, i kako su oni što su se usudili ostati doživjeli nezamisliva stradanja i patnju, izdaju i poniženja. I to od najbližih susjeda i prijatelja kojima su vjerovali. I na vlastitoj koži spoznali u stvarnosti kako čovjek može biti gori nego zvijer. 

Ali, kako li je to čudesno, život se ipak vratio u grad, rane malo zacijelile, kuće i ulice oživjele. Istina, ne onako bujnim životom kao nekada; na Poljani nema gužve, ali ipak, to je onaj isti grad, isti ljudi, iste tuge i radosti. Jedino je teško, a i nama svima neshvatljivo, da je to u slobodnoj Hrvatskoj moguće i normalno da se u svojoj ulici, u svome gradu žrtva mora sklanjati zločincu koji joj se u lice smije i ruga, toj ljudskoj nakazi kojoj je zbog političkih pritisaka dat oprost. Nadamo se da će ipak prije ili kasnije doći vrijeme kad će takvi morati odgovarati za svoje zločine pred licem pravde i pred svojim žrtvama. 

Pogled s Gradine
Vjerojatno većina putopisa nastaje neposredno nakon doživljenih događaja. S ovim je to bilo s malom odgodom od desetak - dvadeset dana uz minimalne dopune nakon deset godina. U ono vrijeme bilo je to zbog svakodnevnih radnih obveza, a danas zbog nekih drugih razloga kojih važnost i svrhu vide samo oni koji su ostvarili pravo da miruju i ništa drugo ne rade. 

ikola kanjon
                                    Kanjon Čikole

Za prvi dan našeg dvodnevnog boravka u Drnišu Pero je predložio upoznavanje s gradićem, a za drugi njegove okolice. Nakon jutarnje kavice na terasi s pogledom na Poljanu krenuli smo prema Gradini od koje se, kako nam je rekao, cijelo mjesto vidi kao na dlanu. Po samom izledu visoke i okrugle kamenite kule debelih zidova i malih uskih prozora bilo je očito da je riječ o ostacima vojne utvrde. Domaćica Branka, povjesničarka kulture, upoznala nas je s višestoljetnom povješću utvrde koja je zbog svoje strateške važnosti i stalnih posezanja za hrvatskom zemljom prolazila kroz vlasništvo više gospodara, od hrvatskih i venecijanskihu do osmanlijskih i austrougarskih, pa kratko vrijeme Domovinskog rata srpskih, da bi napokon i nadamo se zauvijek, nakon slavne Oluje, 5. kolovoza 1995., ostala u vlasništvu Hrvata.
Bili smo oduševljeni pogledom na duboki kanjon u kome se tek nazirala rječica Čikola, na Drniš koji okupan suncem izgleda još ljepše nego u sumrak i na, u ovo doba godine, raskošno Petrovo polje, kojemu će vjetrovi sa Svilaje i Dinare uskoro ispiti svježinu i zelenu boju pretvoriti u sivu. 

Čudimo se odkud ovdje ostaci minareta džamije, ali nam Branka objašnjava da ih je ovdje u doba osmanlijskog gospodstva bilo čak pet. I crkva sv. Ante u blizini bila je u to vrijeme pretvorena u džamiju, pa se i sada jasno vide intervencije orjentalnog arhitekta. Na sreću, sveti Ante je opet na svome mjestu, a ja se pitam kad ćemo i mi - naše društvo, biti na „svom mjestu“. Pomozi nam sveti Ante.
Na Gradini susrećemo povratnicu iz Australije koja je tamo ostavila sve što je sticala cijelog života, jer su joj nedostajali ovi mirisi borova i čempresa i vjetar sa Svilaje, i eto odlučila je pokušati naći ovdje, u svom rodmom zavičaju, svoj mir, sebe, smisao svoga života.
Nakon obilaska Gradine spuštamo se prema središtu mjesta. Pomalo smo se iznenadili mediteranskom štihu gradića s lijepim kaletama, kamenim fasadama i skalinadama i dosta zelenila, a Pero je na svoj način na te naše pohvale uzvratio:

„Pa vi mene vrijeđate, šta ste vi mislili?“ 

Još se vide tragovi rata, vidi se da je dosta toga stalo, da nema ulaganja, kao uostalom i u drugim dijelovima Domovine, osim Metropole i nekoliko najvećih gradova, ali ipak dosta toga je učinjeno, mnoge rane su zacijeljene i život se vratio. 

U šetnji gradom Peru na svakom koraku zaustavljaju i pozdravljaju susjedi s kojima je očito u dobrim prijateljskim odnosima i kojima se nikada nije zamjerio. Među njima je i temperamentni Ante, Budišin prijatelj, s kojim se odmah slažemo da bi Budiši pravo mjesto bilo na Pantovčaku ( a ne onom drugom, ne ćemo mu ime spominjati), da nema pravo odbaciti koplje u trnje, jer je jedan od rijetkih koji je politiku shvaćao i prakticirao kao najčasnije zanimanje. Da je s onom nesretnom koalicijom pogriješio – to se ne može negirati, ali imao je najbolje namjere. Osim toga, nitko nije nepogrješiv. Kada mu Pero objasni da sam s one druge strane Dinare odakle im dolazi puše onaj čuveni vjetar o kojemu je je MP Thomson ispjevao najljepšu pjesmu, bez kojega ne bi bilo ništa od njihova biznisa s pršutima, Ante otkriva kako se često zna i posvaditi s prijateljima zbog objjeda na račun Hercegovine i Hercegovaca. Častim pićem imenjače i živ mi bio. 

Drniš Meštrović cuew
                       Pred Meštrovićevom fontanom

U lijepo uređenom parku, kakav se može vidjeti samo u gradovima s bogatom tradicijom, naše dame poziraju uz fontanu, vrijedno originalno Meštrovićevo djelo. Već pomalo umorni od hodanja rado prihvaćamo Perin prijedlog da mi odmah krenemo prema slapovima Krke i Visovcu, a da prije toga obiđemo posljednja počivališta njegovih predaka. Drniško groblje za koje Pero tvrdi da je jedno od najljepših u državi, inače poprilično udaljeno od grada, bilo je jako devastirano tijekom progonstva. Vrijedne drniške ruke su odmah po povratku uklonile najveća oštećenja, ali su tragovi vandala još uvijek prisutni. Bilo je otužno vidjeti djela najvećih naših majstora teško oštećena i nagrđena barbarskom ornamentikom. Za potpunu sanaciju šteta na hladnom mramoru bit će potrebno još dosta vremena. U našim dušama još više. Kratka molitva za duše pokojnika i već slijedimo zeleni mercedes na putu prema rijeci Krki.

Visovac
Glavni cilj našeg kratkog putovanja u Drniš je vidjeti Visovac i Roški slap o kojima smo već toliko toga slušali, i toliko se puta dogovarali s našim domaćinima da ćemo to učiniti. I eto, napokon je došao i taj dan. Nakon kraće vožnje preko miljevačkog platoa, evo nas pred pravim remek djelom prirode – Visovačkim jezerom u kome rijeka Krka, nakon nestašnih i bučnih Roških slapova, na neko vrijeme, prije nego što će nastaviti prema moru, nalazi svoj kratki smiraj; i tu sada njene, poput smaragda zelenoplave vode oplakuju i čuvaju otočić u sredini jezerca sa crkvom i samostanom, dobro zaklonjenima krošnjama stabala, među kojima se već izdaleka prepoznaju viti jablanovi. 

“Jednog je zasadio djed kad je majka rodila oca, dva je zasadio stric kad je djed oženio sina, dva je zasadio otac kad je majka rodila petog sina, Otac je imao pet sinova, sad ima sina i pet jablanova...“ (Virgilije Nevjestić, Jablanovi).

Ove su posadili braća redovnici. Monumentalno. Prelijepo. Ostajemo bez riječi. Kao kad se ulazi u katedralu. Šutimo, svako sa svojim mislima, i divimo se. Ja pokušavam uhvatiti svojim fotoaparatom barem djelić te ljepote, ali vidim ne ide to kako bih želio. Ne vjerujem da bi i najboljem majstoru išlo. Jer to je neuhvatljivo i neopisivo. To se mora vidjeti, doživjeti, osjetiti svim svojim osjetilima, cijelim bićem.
Dragi roditelji, učitelji, profesori, ministri, dovedite ovdje našu djecu, našu mladež; bit će vremena za Prag, Pariz, Rim, Madrid, za španjolske plaže; neka prije otkriju svoju domovinu. Ne samo ovdje: bezbroj je ovakvih mjesta diljem Lijepe Naše: od Slavonije ravne, slikovitog Hrvatskog Zagorja, do Like i Gorskog kotara, da ne spominjem onu dugu nisku bisera od otočja u najljepšem moru na svijetu. Kad je upoznaju, onda će je znati i cijeniti. I voljeti. I putovati svijetom kao ponosni ljudi. Poštujući tuđe, ljubeći svoje.

Petar Svačić
                                     Petar Svačić-posljednji hrvatski kralj

Na rubu kanjona, na vidikovcu, usamljena i pomalo sjetna skulptura posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića na tronu, sa štitom i mačem, zamišljena lika, s pogledom na tu hrvatsku ljepotu, i...možda u naše dane. I kao da se pita:“Quo vadis Croatia ?“ Doista: imamo svoju Hrvatsku, toliko smo je sanjali, ali kako se čini nismo baš puno sretniji: svađamo se međusobno, okrivljujemo se zbog svega i svačega, dijelimo se po svim šavovima, čini se više nego ikada ranije, neki bi se već vraćali „misirskim loncima“, neki se već nude kao toliko puta kroz našu povijest stranim gospodarima.  

Pero ima pravo: „Nije Mojsije slučajno pustio da njegov narod luta pustinjom sve dok i posljednji rob ne umre. I svi oni koji se ne mogu osloboditi ropskog mentaliteta. Još će ovo naše lutanje potrajati“. Meni se čini i više od četrdeset godina. I pade mi na pamet Milkovićevo: “Hoće li sloboda umjeti da pjeva, kao što su robovi pjevali o njoj?“ Danas nakon desetak godina – bez providnosti Svevišnjeg nema nam pomoći. 

Dobrim vijugavim putem kojeg je napravila HV spuštamo se prema jezeru. Obala pusta, nigdje nikoga. Niti se na otoku vide znakovi života. Međutim ubrzo od otočića stiže k nama mala brodica s dva lađara, turistička djelatnika Nacionalnog parka. Uobičajeni pozdravi i upoznavanje, i uskoro se pokazuje kako je jedan od njih Ksenijin susjed iz Dubravica. Jedna karta manje – eto dobrodošlice susjedi. Brodić i lađari djeluju sigurno, unatoč valovima i laganom ljuljanju nema straha. Na povratku zajedno sa župnikom doznajemo kako i ova kratka plovidba ponekad zna biti opasna, i kako je pred pedesetak godina zbog prevrtanja prepunog brodića jezero uzelo živote šestoro djece koja nisu znala plivati. 

Drniš Gospajpg

Razmišljam kako je bilo prvim redovnicima kad su došli na ovo mjesto, kad su ugledali pusti greben na sredini jezerca. Što su mislili, što su govorili, kako su se osjećali? „To je pravo mjesto!?“ Koliko im je truda trebalo, veslanja i kopanja, koliko kamena i vremena, a tek koliko volje i upornosti. Je li se isplatilo? Ima li smisla? Ja vjerujem da ima. Iako su mnogi od njih tu našli svoj križ. Pravi križ kakav je bio onaj njihova Uzora. Smisao je u idealima, u putu prema njihovu ostvarenju, u ostvarenju zamišljenih ciljeva. Bez obzira dokle stigli. „I mrijeti ti ćeš kad počneš u ideale svoje sumnjati...“
Redovnici su tijekom stoljeća marljivim radom pretvorili kamenu hrid koja je stršila iznad vode u otok pun zelenih stabala i šarenog cvijeća, voća i povrća. Sve to zaokružuje plavo-zeleni odsjaj vode hladne. Suradnjom čovjeka i prirode, zgrade na njemu – samostan i crkva – sljubili su se s krajolikom u jedinstvenu ambijentalnu cjelinu....(Iz samostanske brošure). 

Ako ste, dragi čitatelji, kojim slučajem izdržali do sada, neću više testirati vaše strpljenje; toplo vam preporučam da otvorite - kliknete na ovu adresu na stranici Hrvatskog kulturnog vijeća i pročitajte odličnu reportažu o Visovcu Ljubomira Škrinjara. 

http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=3171&Itemid=152

...Otok Visovac spada u najvažnije prirodne i kulturne vrijednosti Republike Hrvatske. Osnovica je otoka bijeli kamen (škriljevac) i do dolaska franjevaca bio je gotovo okrugao. Franjevci su ga kasnije stoljećima proširivali navozom kamena i zemlje, i pretvorili u jedinstveni florističko-hortikulturni krajobrazni spomenik. Na otoku danas postoji 195 biljnih vrsta iz 167 rodova i 75 porodica. Od toga je 106 vrsta samoniklog bilja.
Visovac se, prema sačuvanim dokumentima, prvi puta spominje 1345. godine pod imenom Lapis Albus u Darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita Anžuvinskog. U to vrijeme su otok, zapravo otočić, naselili pustinjaci - eremiti sv. Augustina (Ordo eremitarum S. Augustini) koji na kamenoj hridi, nazvanoj Bijeli kamen (lapis albus), grade maleni samostan i gotičku crkvicu posvećenu sv. Pavlu (apostolu, a ne prvom eremiti), moguće na uspomenu slavnog bana Pavla Šubića ...

Drniš Lj i Bjpg
                                         Uz Visovačko jezero

Rijeka Krka i Roški slap
Rijeka Krka izvire iz planine Dinare na istočnom rubu kninskog polja, ispod 20 metara visokog slapa, teče zatim ravnim kninskim poljem, pa kistanjsko - drniškom zaravni, probija se slikovitim kanjonom s veličanstvenim sedrenim barijerama preko kojih huče nepresušni slapovi, da bi se nakon 75 km uzbudljivog toka smirila u Prukljanskom jezeru nedaleko Skradina i napokon u sinjem moru, u Šibenskom kanalu.
Osim brojnih manjih kaskada Krka ima osam velikih slapova od kojih su dva najljepša - Roški slap i Skradinski buk, oba unutar Nacionalnog parka Krka. Svojom ljepotom i osobitosti Roški slap i Skradinski buk poznata su i atraktivna izletišta jer raskošni slapovi, prekrasni krajolici i ostale prirodne zanimljivosti privlače mnoštvo izletnika i ljubitelja. Roški slap nalazi se na srednjem dijelu toka rijeke Krke,uzvodno od Visovačkog jezera, dužina mu je 650 metara, a širina 450. Sačinjava ga prostrano slapište koje se sastoji od 22,5 metarskih slapova, velikog broja vodenih rukavaca, kaskada, sedrenih otoka, i plodnih obradivih površina. Ukupna visina slapišta je 27 metara (Iz brošure Nac. Parka) 

Krka s vidikovca

                                              Krka -  pogled s vidikovca

 

Roški slap
                                           Roški slap

Sve je ovdje na svoj način veličanstveno i uzbudljivo: i ljuti miljevački krš, i ta mala ali moćna rijeka Krka, koja kroz tvrdi kamen prokrči sebi put do žuđenog mora, i ti slapovi i jezera, i otočić Visovac sa crkvom i franjevačkim samostanom, što na slavu Božju svojim golim rukama napraviše redovnici. I nakon obilaska Visovca i sretne plovidbe natrag na kopno, opijeni dojmovima svime viđenim, evo nas u području Roškog slapa. 

Ugodna šetnja u debeloj hladovini borova, crnjike i drugog raslinja, i uz zaglušujuću buku slapova; uz cvrkut ptica i opojne mirise mediteranskog bilja nakon koje slijedi odmor i ručak u restoranu na vidikovcu od kojega puca predivan pogled prema kanjonu Krke, koja će se nakon kraćeg toka, kad se probije među grebenima, sručiti i smiriti u Visovačkom jezeru. 

Klonim se opisivanja gastronomskih užitaka, ali ne mogu ne pohvaliti tradicionalni jelovnik ovog kraja i vještinu domaćina; mene su se ipak više dojmili ljudi, najviše Perin brat Ante i njegova Kata, a posebno mladi profesor zemljopisa, čini mi se imenom Dane, koji bi odmah, po svom znanju i iskustvu, i po tome koliko je toga putujući svijetom vidio i upoznao, mogao preuzeti dužnost ministra turizma. 

Bila je to prilika za otvaranje brojnih tema, od povjesnih i neizbježnih političkih, do gospodarskih i svih drugih, i za spomenuti ljude koji su svaki na svoj način ostavili tragove i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Kako bi bilo moguće govoriti o Drnišu a ne spomenuti Dražena Budišu, Ivana Aralicu, Stojka Vrankovića, a ja bih dodao i vrsnog doktora, dobrog čovjeka i prijatelja profesora Matu Mihanovića, što se ono svojski brine da nas posve ne ostavi zdrav razum i s posebnim zadovoljstvom prvog šumara u grada Zagreba našg domaćina Petra Širinića. Ako želite doznati više o Drnišu i njegovim znamenitostima -pogledajte:

http://www.npkrka.hr/#/prirodna-bastina/slapovi/?lang=hr
http://www.slaptours.hr/krka.htm

Hercegovački kolači u Dubravicama
U kasno popodne evo nas u Ksenijim Dubravicama: lijepo, pitomo mjesto, sve u zelenilu i u raslinju, gdje južni vjetrić uz mirise smilja i borova donosi i dašak mora. Na terasi roditeljske kuće, u hladu maslina, probamo odlične kolače spremljene u Hercegovini (ništa bez Hercegovine!), koji se odlično slažu s fino rashlađenom domaćom kapljicom. U mjesnoj crkvi, svetištu Gospe Lurdske, od vrlo ljubaznog svećenika zaznajemo da se broj stanovnika od Domovinskog rata dvostruko smanjio i da je u zadnjoj godini imao samo jedno krštenj i desetak sprovoda. Zašto je to tako? Gdje smo pogriješili? Je li to cijena napretka? Čini se kao da nam nema pomoći. Ipak, ne smijemo na to gledati beznadno, defetistički. Posljednja je ipak Onoga koji je kreator svega što postoji, i vremena i prostora. Pa ne bi on valjda dopustio da neke jadne, sebične i umiljšene veličine unište Njegovo grandiozno djelo. 

Makovi
                             U Ksenijinim Dubravicama

Tijekom vožnje natrag u bazu, u naš Hotel Park, slijedi rasprava o tome što bi vlasti trebale poduzeti da se život vrati ovdje i u sve ostale dijelove Hrvatske, da se zaustavi trend napuštanja sela i odlaska u metropolu i druge velike gradove. Sada deset godina poslije može se govoriti o pravom egzodusu iz Domovine. Neumoljiva statistika otkriva sumorne podatke da je u tom razdoblju svoju prelijepu domovinu Hrvatsku napustilo gotovo pola milijuna ljudi. Nekada su odlazili samo pojedinci kako bi nešto priskrbili svojim obiteljima, a sada odlaze cijele obitelji. Odlaze zauvijek! Ovdje glavnu riječ ima Zvonko, profesor s iskustvom saborskih rasprava, ali to ćemo ostaviti za neku drugu prigodu.                                                  

Kod Kate i Ante Širinić
Nedjelja prijepodne, naš posljednji dan u ovom lijepom kraju. Najprije dogovorena kavica kod Kate i Ante. Divimo se najljepšem vrtu u Drnišu kojega je osmislila Kata, s raznovrsnim cvijećem kojemu ne znam imena, s malom fontanom i nizom svakojakih kamenih figura koje je pokupila i donijela sa svih strana kamo je išla, neke i dobro platila. Ante ponosno pokazuje svoju radionicu s uredno posloženim alatima s kojima je u stanju napraviti sve što zamisliš, u što sam se uvjerio gledajući stubište u predvorju, pa kamin i sve ostalo u kući. Sve je njegovih ruku djelo. Mene najviše raduje njihova vedrina i osmjesi na licu, kao znaci da su se već dobro oporavili nakon strašnih patnji tijekom satrapske krajinske epizode. Pozdravljamo se s obećanjem da ćemo se uskoro opet vidjeti. Deset godina je od tada prošlo...

Katin vrtjpg
                                                  Katin vrt
 

Čavoglave
Bližilo se podne kad smo krenuli prema sljedećem cilju – Thompsonovim Čavoglavama. I dok se polako vozimo cestom koja ide rubom pitomog Petrova polja, koje me podsjeća na Kupreško, prateći rječicu Čikolu, koja je u ovo doba prava, snažna rijeka, misli mi se vraćaju u one ratne dane, kada smo svakodnevno slušali sve gore i gore vijesti o stanju na ratištu; cijelo je ovo područje bilo okupirano, sve hrvatsko rastjerano, utamničeno, ili pobijeno, sela razrušena i spaljena, samo su Čavoglave ostale obranjene. Zamišljam onu poznatu sliku Thompsona i njegove družine u odorama i s oružjem, i gotovo čujem onu poznatu, prkosnu pjesmu:“... stala braća da obrane svoje domove...“ U vrijeme kad se činilo da se srpskom stroju nitko i ništa više ne može suprostaviti, ti seoski mladići iz Čavoglava, neustrašivo su stali i grleno, vučji zapjevali, zaprijetili „.. nećete u Čavoglave, niste ni prije...“ I nikad nisu ušli. 

ikola1
                                      Na izvoru Čikole

Mislim da je ta pjesma u to vrijeme kad su izgledi Hrvatske da se obrani od srpske agresije bili gotovo nikakvi djelovala na moral hrvatskih branitelja, pa i cijelog naroda, više nego svi govori nevjerodostojnih političara. Eto razloga zašto Marku Perkoviću Thompsonu, tom omiljenom hrvatskom pjevaču, branitelju, svi oni kojima slobodna Hrvatska nije na srcu, ni danas ne mogu oprostiti. A zašto? Pa on pjeva samo o ljubavi - prema svome narodu, prema obitelji, svome zavičaju, svojoj domovini, svojim prijateljima, suborcima; u njegovim pjesmama nema mržnje ni prema kome. On ne poziva na osvetu, ne zaziva mržnju. Pa zašto onda, ono što je dopušteno drugima, što je je normalno Talijanu, Francuzu, ili bilo kome dugom pripadniku nekog naroda, ne bi bilo dopušteno Hrvatu? Kako to da u hrvatskoj Puli nema mjesta za nastup hrvatskog domoljuba, a ima za one čije su pjesme pratile četnike u njihovu pohodu na hrvatska sela i gradove? Kako to razumjeti? Ako pročitate intervju s jednim drugim velikim Drnišaninom Draženom Budišom, sve će vam biti jasnije.

Intervju s Draženom Budišom

I u takvim mislima, evo nas pred lijepom, novom crkvom Hrvatskih mučenika u Čavoglavama, mnogi vele Thompsonovom, mada se to ne dopada ni njemu ni njegovim mještanima, jer žele da se na nju gleda kao na zajedničko djelo, mada svi znaju da je bez njega ne bi bilo. Crkva je izgrađena po uzoru na starohrvatsku arhitekturu, a projektirao ju je arhitekt Emil Šverko. Kada smo došli crkva je bila zatvorena, a oko nje sve pusto. Malo kasnije dolaze nam dva mladića iz mjesta, rekoše da rade u Hrvatskoj vojsci, i od njih doznajemo kako sve ovo izgleda za Dan pobjede kad se tu okupi i do sto tisuća ljudi sa svih strana. Nakon kraćeg zadržavanja upućujemo se prema mjestu snimanja onog čuvenog spota s braniteljima, na izvor sada već mitske rječice Čikole...

ikola kroz polje
                                                   Čikola - kroz Petrovo polje

...Božjom svjetlošću stvoren i izvorom rijeke Čikole obogaćen, prostor Čavoglava, bio je nastanjen još od brončanog, ilirskog, rimskog i starohrvatskog doba do naših dana. Ovaj prostor južnog dijela Petrova polja, kroz koji vijuga Čikola, zaštićen s jedne strane moćnom Svilajom, na koju se naslanjaju Čavoglave a s druge Mosećem, rađao je život dostojne snage i vjere za svoju opstojnost. I u noviju hrvatsku povijest, ovaj kraj i selo Čavoglave ulaze, upravo poznati po svojoj odlučnosti i čvrtoći u zaštiti iskazanih vrednota hrvatskog čovjeka i Hrvatske Države. Slijedeći duboku vezanost za svoje korijene, žitelji mjesta Čavoglave, kao i oni koji su rođenjem i podrijetlom vezani za Čavoglave, potaknuli su izgradnju crkve HRVATSKIH MUČENIKA u Čavoglavama. Izgled crkve se temelji na starohrvatskoj arhitekturi i graditeljstvu – jednom od temeljnih simbola nacionalnog identiteta, a autor je arhitekt Emil Šverko, koji je za to svoje djelo dobio značajnu nagradu struke..(fra Ilija).

Otavice

Nakon Čavoglava put nas vodi prema Otavicama i Crkvi presvetog otkupitelja, ujedno i grobnici –mauzoleju obitelji našega najvećeg umjetnika – kipara Ivana Meštrovića, prvom Hrvatu čija su djela našla mjesto u najvećim svjetskim muzejima i galerijama. Lijepo, monumentalno. Treba doći, treba vidjeti, diviti se i pomoliti.

Meštrovićev mauzolej 
                               Crkva presvetog otkupitelja

Za vrijeme Domovinskog rata Crkva je bila okupirana. Četnici su koristili njen dominantan položaj na uzvisini iskopavši okolo cijeli sustav bunkera i rovova. Osim izranjavane prirode, i sam je objekt doživio strašnu devastaciju.... Smrt i raazaranje ostavili su tragove. No danas, u miru obnovljene crkve i njene okoline iznova spoznajemo da je smrt prisutna, ali ne vlada. (B.M., Brošura) 

Ostavljamo lijepo Petrovo polje, posljednji put bacamo pogled na Čikolu koja je ovdje već prava, nabujala rijeka, i uz povremeno osvrtanje prelazimo planinu Svilaju, koja je sada za divno čudo bez vjetra, da bi bez zaustavljanja u Vrlici potražili izvor jedne druge rijeke ljepotice – Cetine. U pravoslavnom groblju u blizini izvora, uz nove nadgrobne spomenike s ćiriličnim natpisima, vidimo i dosta starih, iz nekih ranijih vremena, koji otkrivaju da su tu prije živjeli neki drugi žitelji kojima je pripadala i ova crkva čiji su ostaci tu pred nama, starohrvatska Crkva svetog spasa, koju su nam pokušali prisvojiti. Ali, to je već druga priča..
Zasluženi odmor i okrepa u Ivanovim dvorima u Zvonimirovu gradu, koji su svakako za preporuku, i - pravac Zagreb.

Crkva Sv. spasa
                                        Crkva sv. spasa

Ante Bukovac

Thomson::

 

Hitovi: 126