Ante Bukovac: U starom zavičaju

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Subota, 22 Kolovoz 2020 Napisao/la Administrator
  Li Buško jezero2                              
  Buško jezero, pogled premaTušnici

...Bili smo zadivljeni svime što smo vidjeli i čuli. Ja sam bio malo posramljen što sam tu prvi put. Previše smo zarobljeni poslom i brigama o egzistencijalnim pitanjima. Ali nerijetko i trkom za stvarima i „dobrima“ koja nam i nisu baš neophodna. I tako, baš kao danas u ovom Muzeju, u ovoj goričkoj Crkvi, na trenutak nam se otkrije da u biti život, onaj pravi, neopazice prolazi pored nas, i mi pored njega. Ovdje na ovom mjestu i sličnim mjestima, sačuvano je sjećanje na našu pravu bit, naše korjene, naše vrijednosti.  Galerija:  Livno, Duvno, Kupres..

Livno, Tomislavgrad, Kupres - putopis
 
Nakon putovanja kroz Hercegovinu i Završje, odnosno Tropolje (područje koje obuhvaća tri polja- Livanjsko, Duvanjsko i Kupreško), koja su im se toliko svidjela, naši prijatelji Širinići (Branka i Pero) i Seletkovići (Ksenija i Zvonko) nisu nas (mene i moju Jedinu - Ljubicu ) prestali zapitkivati kad ćemo opet u te naše krajeve. Potrajalo je malo duže dok se nije poklopio položaj zvijezda da to i učinimo, čemu je opet dosta pridonijelo i vrijeme Korone i lockdowna. Naravno bilo je to samo virtualno, kao i mnogo toga u to vrijeme u našim životima. Kad ne možeš nikuda u stvarnosti, možeš u mislima kud želiš. Nakon Hercegovine na red je došao i ovaj nešto sjeverniji kraj. Pratite stari zapis uz minimalne intervencije i dopune o nekim važnijim promjenama i događajima koji su se u međuvremenu zbili.

Li Buško jezero1
Na obali Buškog jezera

Bila je subota, mjesec lipanj, o sv. Ivi. Krenuli smo dosta rano i već oko podneva prešli državnu granicu na Kamenskom. Dan vedar, topao - tipično za početak ljeta. Koji km od granice pred nam se ukaže Buško jezero u svoj svojoj veličini. Impresivno! Kao kad iz unutrašnjosti izbiješ na more. Prizor je to koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, osobito one koju to vide prvi put. Ni mene, ali na osobit način: svaki put kad ovdje dođem osjetim neko posebno uzbuđenje. I radost i sjetu. Radost zbog dolaska u rodni kraj i pogleda na dobro znani krajolik i sjetu jer je to samo zakratko; već za koji dan opet treba natrag. Nama jednostavno nije suđeno  biti trajno tamo gdje smo ponikli.

Zajedno s nama (sa mnom i mojom Jedinom ) su spomenuti prijatelji iz Zagreba. Za one koji ranije nisu putovali s nama samo najkraće upoznavanje. Zvonko, šumar po profesiji i dekan na istoimenom fakultetu u Zagrebu, inače pravi Slavonac iz Andrijevaca, i kao i svi Seletkovići zaljubljenik u tamburu, a supruga mu Ksenija Skradinjanka iz Dubravica alfa i omega u obitelji. Pero, Dalmatinac, drniški tić, također šumar i to najzaslužnij da od zagrebačkih parkova nema ljepših nadaleko i naširoko, uz dodatak da on sigurno ne bi bio to što jest bez svoje žene života Branke, rođene Zagrepčanke iz prelijepih Šestina, povijesničarke umjetnosti. Samo smo moja Jedina i ja iz ovoga kraja i zato smo za ovu prigodu preuzeli ulogu domaćina i organizatora. O samom sebi koji ovo zapisujem samo to da sam u ovom kraju proveo prvih petnaest godina liječničke službe i da vjerujem da sam barem malo uspio osjetiti bilo ovog svijeta i zaviriti u njegovu dušu. Osobito onih poljuljanog zdravlja, kojima je najteže.

Nakon kraćeg zaustavljanja u području Liskovače sela uz jugozapadni dio jezera ( u kojemu stoluje moj dobri prijatelj, stomatolog Ante Lukač), odmah uz obalu, odakle se kao na dlanu vidi najveći dio jezera, nastavljamo magistralom prema Livnu. Odustajem od pokušaja opisivanja prizora koji nam se otvaraju cijelim putem, jer bi za to trebalo umjeće pjesnika i slikara. Moji prijatelji cijelim putem samo ponavljaju: prekrasno, predivno, prelijepo, fantastično. Tako nešto još nismo vidjeli.

 Buško j
  Pogled s Privale: Buško jezero

Kad već prolazimo pored jezera recimo barm riječ dvije o njemu. Najveće umjetno jezero u Europi nastalo potapanjem najljepšeg i najravnijeg kraškog polja. Polje se zbog plavljenja tijekom zime zvalo Buško blato. Prema legendi ime je dobilo po Bugi, jednoj od dvije sestre (druga je Tuga), koje su zajedno sa svojih petero braće (Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat) među prvima došle iz pradomovine na sjeveru u nove prostore između Zrmanje i Cetine. Za potrebe Hrvatske elektroprivrede napravljena je brana prema ponorima na južnoj strani i polje pretvoreno u veliko jezero.


 Jezerokadpuše
 Buško jezero, plaža Marinovac, kad je jugo

Malo društvo bilo je iznenađeno veličinom jezera i ljepotom prizora. Dalmatinac je odmah izračunao: kao Novigradsko i Karinsko more zajedno. Naravno da sam im ispričao ono malo što sam znao o povijesti mjesta i samoga jezera. Uglavnom, radi tog velikog projekta većina stanovništva morala je odseliti kojekuda. Teško je i zamisliti razmjere drame koja je sve to pratila, svu onu ljudsku patnju i trpljenje povezanu s prisilnim rastancima od svojih najdražih, svoje rodbine, prijatelja, svojih kuća, od posljednjih počivališta svojih pokojnika.

A tzv. „pravična naknada“ bila je tako niska da za nju nisu mogli kupiti ni približno slična imanja. Za kvadratni metar najbolje zemlje nije se moglo kupiti ni dnevne novine. Jednostavno, narod je bio prisilno raseljen. Da bi se sve to lakše izvelo otvorene su granice prema inozemstvu. Ljudi su pošli masovno u zemlje zapadne Europe, najviše u Njemačku. Mnogi i danas tvrde da je sve to rađeno po dobro osmišljenom planu vladajuće partije da se oslabi Hrvatsko biće tamo gdje je bilo najčvršće i najkompaktnije. Nažalost, uspjeli su: sva mjesta uz jezero sada su gotovo pusta, a ništa bolja situacija nije ni u širem kraju. (Ako ovo nekoga više zanima neka pročita: https://tockanai.net/index.php/moj-blog/17-prisoje-busko-jezero, a još bolje odličnu knjigu prof. Bože Drmića Buškoblatski kraj – hrvatski raj 

Livno

Nastavljamo odmah prema Livnu jer imamo dogovoreni termin za posjet Franjevačkom muzeju i galeriji u Gorici. Magistralni put Split - Livno slijedi zapadnu obalu jezera, dok nam s lijeve strane promiče šumovita strana Kamešnice, koja se kao dio moćnog Dinarskog masiva postavila između Sinjskog polja s jedne i Buškog jezera i Livanjskog kraja s druge strane. Ubrzo je planina iza nas i već jurimo posred Livanjskog polja. Prostrano, lijepo polje, zeleno od nabujale vegetacije, prošarano vrbicima uz meandrirajuće rječice Sturbu, Bistricu i Žabljak, obrubljeno u daljini visokim planinama - Dinarom sa zapadne, Cincarom i Šatorom sa sjeverne i blagim uzvisinama Tribnja s istočne strane.

LivnoBašajkovac
Livno, Bašajkovac

Brzo smo u Livnu i prolazimo ga bez zadržavanja jer žurimo zbog već spomenutog dogovora. Najkraće: lijep gradić, spoj starog, povjesnog dijela koji se ugnijezdio ispod visoke litice Bašajkovca nad kojom se ističu ostaci stare kule (starca Vujadina) ispod koje izvire Bistrica, i novog, modernog dijela koji se protegao široko na sve strane.

Ne bih ni pokušavo opisivati mjesto (vjerojatno bi to bilo blijedo), a nema ni potrebe, jer su to već sjajno učinili drugi. Ponajbolje dragi gimnazijski profesor hrvatskog jezika Stipo Manđeralo i Niko Vidović koji je kao ravnatelj Nakladnog zavoda Matice hrvatske objavio lijepu monografiju o Livnu, u najnovije vrijeme dr. Izet Hozo u svojoj "Prikorici" i niz drugih. Kad govorimo o mjestu, prije svega mislimo na njegove ljude. Ljude koji su u njemu nekad živjeli i radili i koji sada tu žive. A o njima bi se moglo dosta pisati. Spomenuti ću samo neke: S.S Kranjčevića koji je učiteljevao u Livnu i njegove stihove uklesane na zidu moje gimnazije „ ...trgaj gvožđe s pluga i zaori polje što slobodom rađa“, Gabrijela Jurkića, jednoga od velikana hrvatskog slikarstva nepravedno zapostavljenog zbog orjentacije prema klasičnom stilskom izrazu, a ponajviše zbog njegove vjere i domoljublja, franjevce Oktavijana Miletića, Lovru Karaulu, Miju Sučića iz vremena turske uprave i naše suvremenike dr. fra Bonu Vrdoljaka i fra Miru Vrgoča, čije su zasluge za narod, njegovu pismenost, duhovnost, vjeru, uljuđenost - neizmjerne. Fra Mijo Sučić je bio i liječnik koji je prvi u tom dijelu svijeta uspješno obavio porođaj carskim rezom.

Od suvremenika to su i dobro poznati i afirmirani hrvatski slikari Ivica Šiško i Ivica Propadalo, ali treba reći da nije moguće nabrojati sve one o kojima se može govoriti kao o zaslužnim ljudima, pravim domoljubima, koji su kao branitelji, liječnici, pedagozi, poslovni ljud itd. zadužili svoj narod i svoj kraj. Nemoguće je ne spomenuti planetarno poznate i slavne Šukera, Dalića, braću Kovač i Matu Rimca, a od kulturnjaka Peru Mioča i njegov Livanjski rondo, koji tako snažno oslikava sudbinu ovog kraja i njegovih ljudi. "...Utaman nas majke doje – nas je uvik manje; u manjku je naša stalnost, manjak nam je stalno stanje..." Ne smije se zaobići ni Antu Damjanovića, istaknutog branitelja u Domovinskom ratu, čije rečenice oduševljavaju jednako kao i Hemingwaye-ve ili našeg Aralice, a možemo ih slijediti i na ovim stranicama.

Nedavni rat koji je bjesnio na ovim prostorima ostavio je nezacijeljene rane u društvu i porušio neke mostove među ljudima, pa nas je tako jedan detalj o kome su nam pričali malo rastužio. Pred koji dan kad je Hrvatska izgubila nogometnu utakmicu od Turske, u gornjem dijelu grada se slavilo dok se malo niže tugovalo. Ali, što se tu može, to je naša realnost. Prije ili kasnije i rane će zacijeliti, a novi mostovi izgraditi.

Gorica

Gorica crkvapg
Crkva sv. Petra i Pavla na Gorici

Moj stari prijatelj i kolega dr. Jakov Lukač dogovorio nam je obilazak Franjevačkog muzeja i galerije te crkve sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu. Samo za nas! Ravnatelj Muzeja g. Josip Gelo, simpatičan mladi čovjek, izuzetno stručno i kompetentno i s puno žara i ljubavi prema poslu kojega radi, pokazao nam je sve što se moglo pokazati za dva i pol sata. A ono što nam je pokazao doista je impresivno. Moje društvo koje zna što su svjetski muzeji ostalo je zatečeno viđenim. Da bismo samo pregledali sve što je postavljeno trebalo bi daleko više vremena. I Muzej i Galerija mogli bi stajati ravno uz bok najboljim svjetskim ustanovama takve vrste.
Bili smo zadivljeni svime što smo čuli i vidjeli. Ja sam uz to bio malo posramljen što sam tu prvi put. Previše smo zarobljeni poslom i brigama o egzistencijalnim pitanjima. Ali nerijetko i  trkom za stvarima i „dobrima“ koja nam baš i nisu neophodna. I tako, baš kao danas u ovom Muzeju, u ovoj goričkoj Crkvi, na trenutak nam se otkrije da u biti život, onaj pravi, neopazice prolazi pored nas, i mi pored njega. Ovdje na ovom mjestu i sličnim mjestima, sačuvano je sjećanje na našu pravu bit, naše korjene, naše vrijednosti... Vrijedilo je doći.

Ovo nam mjesto otkriva fragmente davno prošlog i zaboravljenog. Komadiće i kamenčiće naše povijesti. Od prapovijesti, od vremena Ilira i Delmata, od razdoblja Rima i ranog kršćanstva, kroz srednji vijek i dugo i teško osmanlijsko razdoblje, pa sve do novijeg vremena – ovdje se mnogobrojnim materijalnim nalazima otkrivenim i izvađenim iz utrobe zemelje, iz ruševina crkava i otvorenih grobišta i tumula, rekonstruira bogata povijest kraja, koja je istovjetna s poviješću ostalih hrvatskih prostora i ondašnjeg kršćanskog dijela svijeta. Oni nam jasno govore: tko smo, što smo, od kuda, od kada, gdje pripadamo. Ali, bolje pogledajmo kako o tome govori povjesničar i arheolog dr. fra Bone Vrdoljak u knjizi „Plodovi ljubavi i žrtve“. 

Li fra Bono
 Fra Bono Vrdoljak

(...) Od samih početaka – od „korjena“, pa sve do 1326. god. livanjska županija s gradom Livnom sastavni je dio Hrvatske. Ona je opće dobro  najprije hrvatskih narodnih vladara, potom hrvatskih i ugarskih kraljeva (...)  A kada je Livno (1326.) ušlo u sastav bosanske banovi ne, livanjska županija  u sastavu Tropolja ili Završja postaje opće dobro bosanskih vladara i kao takva će ostati sve do smrti posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića(...)

(...) Godine 1463. Turci osvajaju veći  dio bosanskog kraljevstva a kralj Stjepan Tomašević biva pogubljen. Mnogi su  bosanski plemići i velikaši poubijani ili prebjegli u susjedne kršćanske zemlje, dok se narod sklonio u nepristupačne krajeve, ili poput plemića pobjegao u Dalmaciju.

(...) Teške prilike u vrijeme kandijskog rata u Bosni te optužbe protiv franjevaca, pridonijele su da su izgorjeli samostani u Sutjesci (1659), Fojnici (1662.), da su iste godine fratri morali napustiti  visočki samostan, i da je u tom vremenu nestao i samostan u Glamoču. Ako je Livno dijelilo sudbinu Bosne, vjerojatno je i samostan sv. Ive s crkvom dijelio sudbinu drugih crkava i samostana Bosne. Od tridesetak crkava i kapelica iz 15. stoljeća ni jedna nije dočekala 18. stoljeće (....)

Jednako kao i muzejski izlošci dojmila nas se stalna galerija slika Gabrijela Jurkića (Livno, 1886 – 1974.). Evo kako o njemu u Katalogu – monografiji piše  Josip Depolo: (...) Na svom slikarskom startu dočekan je kao prorok, kao nositelj svježih  europskih ideja (...) čija su ishodišta simbolizam i secesija (...) da bi na svom slikarskom zenitu ovaj „skromni slikar svoga kraja“ bio izbačen iz povijesnog ruleta kao marginalac koji „nema, bez sumnje, nikakva kontakta sa suvremenim slikarskim strujama (...)

Li Gabrijel J
 Gabrijel Jurkić - Autoportret

(...) Pribran i dosljedan sebi Jurkić je pristao na „povijesnu“ izolaciju koju mu je nametnula avangarda i asketski je prihvatio progon iz povijesti u ime budućnosti svog slikarstva. Nije daleko dan kad će Jurkićevo slikarstvo biti prepoznatljivo u vremenu  u kojem će ljepota biti potrebnija od kruha i vode .

Li gabrijel Snijeg
 Gabrijel Jurkić: Zima

Nakon Gorice smjestili smo se u Hotel Dinaru u samom središtu grada i odmah produžili u Forum – veliki trgovački centar kojeg nam je preporučio naš domaćin dr Lukač. Bili smo ugodno iznenađeni lijepim restoranom, odličnom hranom i profesionalnom uslugom. Kraće zadržavanje, razmjena prvih dojmova i već smo prema unaprijed utvrđenom planu na putu prema mom rodnom mjestu Prisoju.

 Prisoje

Li Prisoje Brankajpg
Prisoje - pogled s Kalvarije

Selo je to na sjevernoj strani Buškog blata s nizom zaselaka smještenih u podnožju prisojne strane planine Tušnice na njenim pitomim, šumovitim i izvorima zdrave vode bogatim padinama. Prostrana kotlina, jezero kao more; na zapadu Kamešnica, prema sjeveru Vitrenik, najviši vrh Tušnice, a prema jugu Zavelim i još dalje prema moru plavkasti obrisi Biokova. Put me podsjeti na davne i nezaboravne svakodnevne autobusne avanture tijekom četiri srednjoškolske godine.

Opet divljenje cijelog društva: „Predivno, prekrasno. Pa što će ti more kad imaš ovo“. Dijelim njihovo mišljenje i ponavljam priču o iseljavanju, o pustom mjestu bez ljudi, o zapuštenosti kraja. Sve je pusto, zemlja neobrađena. Nema tko raditi, a i oni koji bi mogli izgubili su te navike. „Ne isplati se“ – kažu, „jeftinije je sve kupiti“. I sve se kupuje u dućanima. Nema domaćeg kruha, domaćeg sira, onog zdravog domaćeg maslaca, mlijeka, jaja. Mladi su rijetkost, samo sretneš ponekog starijeg. 

Idemo prema crkvi, koja je netom lijepo obnovljena u nadi da će se i ljudi početi vraćati i da će mjesto ponovo oživjeti. Prekrasne vitraje za crkvu, posvećenu Uznesenju bl. Djevice Marije, izradio je slikar Ivica Šiško, kao i reljefe za križni put na brijegu iznad crkve. Treba spomenuti lijepi Gospin kip s malom djecom na oltaru Crkve i njegovu repliku ispred Crkve, dar g. Jure Šole, našeg uspješnog čovjeka koji živi u Kaliforniji – USA. Jure je jedan od čelnih ljudi velike multinacionalne kompanije. Eto, još jednom: moraš otići od kuće da bi pokazao što vrijediš. Zar nije tužno? Koliko takvih je napustilo ove naše lijepe krajeve? A tu je možda i ključ mogućeg preokreta?

Domaćeg župnika don Mihovila Zrnu, izuzetnu osobu, koji je cijeli svoj život posvetio ovoj i drugim malim hercegovačkim župama, a kojemu bi bi po potencijalu, erudiciji i predanosti svojoj službi, možda više odgovarala biskupska mitra i prvostolnica, nismo zatekli u župnoj kući. Otišao je pomagati u susjednoj župi gdje su u tijeku pripreme za proslavu blagdana sv. Ive.

Ljubazna časna sestra pokazala nam je Crkvu i i muzej starina u pripremi. Moji su se prijatelji iznenadili kad su vidjeli da je većina starinskih stvari, oruđa za rad, odjeće, obuće i dr. po svom izgledu i po nazivima, gotovo posve ista kao i kod njih. Eto, i za nas koji nismo baš premladi i bez obrazovanja, to se čini kao otkriće. A, što reći za mlade naraštaje kojima je sve to posve strano i nepoznato, za koje sve počinje upravo od njih? Prošlost, povijest - obiteljska, nacionalna ne postoji. Treba li se onda čuditi kad postaju lagan medij za manipulacije svake vrste, kad posrću pri najmanjim teškoćama, kad gube kompas pri najmanjim iskušenjima? (Više na : Ante-Bukovac-Uspomene-iz-djetinjstva)

 

Jezero s planine
Pogled s Tušnice

 

Izvor Bistrice - Duman

Li Bašajkovac
 Livno - Bašajkovac

Livno

Već je bilo dosta kasno kad smo se vratili u naš hotel Dinaru. Svi smo bili umorni i jedva smo čekali da se dohvatimo soba i kreveta. Pohvalio sam svoju Jedinu kako je sve izdržala unatoč svojih tegoba. „Ali moglo bi mi ponestati tableta“ – uz pomalo kiseli osmijeh uzvratila je ona, misleći na to kako ih je uzimala više nego inače. Naša soba je bila čisto pristojna s prozorom prema riječici Bistrici zaklonjenoj nizom žalosnih vrba. Kroz prozor je dopirao blagi miris bora čija je krošnja zaklanjala pogled prema vani. Nisam siguran s koliko je zvjezdica označen, ali ne sjećam se kada mi je u nekom hotelu bilo tako ugodno kao tu. Žubor rječice, šum „bjegućeg“ vjetra ( još jedn livanjski pjesnik Stanko Baković) i miomiris borova bili su nam najbolja uspavanka. Čak i mojoj Jedinoj kojoj se u to vrijem bila pogoršala njena zglobna boljetica.

Nedjelja ujutro. Doručak, dogovor i nastavljamo prema planu. Danas smo u Kupresu! Ali prije toga moramo obići izvor ove riječice koja nas je svojim žuborom uspavljivala. Duman. Bilo bi neoprostivo to propustiti. Ljubazno osoblje objašnjava kako se tamo dolazi i ubrzo smo na željenom mjestu. Slika doista monumentalna: u podnožju strme hridi veliko ždrijelo iz kojega uz zaglušujući huk i prskanje na sve strane suklja bistra voda, koja se dalje kamenitim, neravnim koritom obrušava prema gradu. Jedan dio vode drvenim akveduktima hvataju okolne mlinice i valjaonice vune. Iznad izvora uzdiže se visoka okomita i zastrašujuća litica, koja izgleda kao da bi se svaki tren mogla obrušiti. Negdje pri vrhu, na visini od kojih stotinjak, možda i dvjesto ili više metara, na mjestu rezerviranom samo za ptice - divokoza i njeno mlado. Mirno se kreću liticom tražeći travke koje su tu rijetke, ali očito i vrlo slatke. Bože dragi, kakva sigurnost, kakva ravnoteža, koordinacija. Bez zaštitnih konopaca, bez mreža, bez klinova. A nama se zavrti pred očima i u vlastitioj sobi. Što bi bilo na ovoj litici?

Susrećemo planinare koji laganim korakom obilazno gaze prema vrhu. Podsjetiše me na srednjoškolske dane kad smo taj isti uspon i povratak morali svladati tijekom jednog sata tjelesnog odgoja. Kako bi to sada izgledalo – neću ni pomišljati. Razmjenjujemo pozdrave i svako svojim putem. Mi prema Kupresu.

...Bašajkovac je brdo kraškog sastava sjevernoistočno od grada Livna, u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. U podnožju izvire kraška rijeka Bistrica. Na njegovim padinama se nalaze ostaci starih rimskih utvrda, kao i Gornji grad, koji svoje porijeklo vuče iz doba bosanskih srednjovjekovnih vladara, kada se zvao Bistrički grad. U sklopu fortifikacijskog zida nalazi se jedna od rijetkih očuvanih kula gradskog zida, popularna Veis ili Vujadinova kula...(Vikipedija)

Prema Kupresu

Na putu prema Kupresu zastajemo načas na Borovoj glavi. To je planinski prijelaz s kojega puca pogled na sve strane. U zimskim mjesecima, kad okrene snijeg i zapuše bura – ovdje nema prolaza. Ne pomaže tada ni najmoćnija mehanizacija. Treba čekati da se više sile prirode ispušu i smire. A sada je ovdje sve tako pitomo i mirno. I mirišljavo po planinskom bilju.

Li Konji jpg
 Na Borovoj glavi (Dr. Slobodan Brdar)

Uz niske cestarske zgrade bez prozora i vrata, valjda skloništa kod elementarnih nepogoda, vidimo veliku skupinu konja. Znao sam od ranije za te konje koji su tijekom rata ostali sami bez vlasnika i koji sada žive slobodno u prirodi, autonomno. Nisam imao dojam da se radi o divljim konjima. Djelovali su dobro uhranjeno i organizirano. Nekoliko fotografija i idemo dalje.  

Šujica

Li Šujica
 Šujica

Prolazimo kroz Borovo polje i već smo pored Šujice. Prelijepo planinsko mjesto na rubu polja kroz koje lijeno vijuga istoimena rječica. Neki tvrde da je to rijeka s najviše meandara na svijetu. Mislim da malo pretjeravaju, ali je sigurno da se u njoj još uvijek da upecati najbolja pastrva i riječni rak. Šujica će, kad se probije kroz duboki kanjon i svlada cijelo Duvanjsko pollj, pa zaroni u ponore Midene, pojaviti se u Buškom kraju kao rijeka Ričina. Je li samo to ono što spaja Šujicu i Buški kraj. Sigurno nije. Tko nije čuo za Šujicu? Župu koja štuje sv. Antu? „Mjesto koje nije ni Bosna, ni Hercegovina ni Dalmacija“, nego posebno mjesto gdje žive ponosni ljudi, Hrvati. Sigurno ste čuli za Ivića Pašalića? Onog savjetnika prvog hrvatskog predsjednika . Kako bi danas izgldala Lijepa Naša da ga ne okrade na izborima onaj nesretnik što se sada muči po sudovima? Ili za sljedbenika reda sv. Franje imena istog kao u anđela Gabrijel i Sveta ognjišta što ih on uređuje? Pa za Božu Perkovića – onog visokog, „mršavog“, bradatog, čija mater pravi najbolju kiselinu (kiselo mlijeko, koje se može jesti vilicom). E, to je moj prijatelj. Za divno čudo ostalo je to prijateljstvo ničim nepomućeno sve do danas, desetak godina kasnije kad ponovo prebirem ovaj zapis. Nadam se da će tako i nadalje ostati. Kod njega se promijenilo samo to što više nije mršavko (za što je zaslužna njegova Đurđa –tako tvrdi moja Jedina) i što je dobio dva – tri stenta. Don Mihovil Zrno – Miše, također rodom odavle, točnije iz šuičkog sela Galečić, župnik u mome Prisoju, sigurno bi to okrenuo na šalu i rekao da je tek sada „stentan“.

uičko polje
Šuičko polje
 

Kupres

Li Kupres grad
 Kupres

Glavni cilj našeg puta. Kupres i Kupreško polje. Tu smo. Usporavamo da bismo bolje pogledali na sve strane. Pogodili smo najbolje vrijeme. Pred kosidbu. Veliki plakati pozivaju na Dan kosidbe. Već postaje malo previše i monotono ponavljati superlative. I neuvjerljivo. Ali nema boljih riječi od: prelijepo, prekrasno, bogomdano. Široka visoravan sa šumovitim Malovanom zapadno, Koprivnica sa sjevera, i daleki plavosivi obrisi Čvrsnice na istoku. Beskrajne zelene livade prošarane svim poznatim tonovima boja - od žute i bijele do crvene i ljubičaste. Pitam se gdje li je ona čuvena „Ivanova livada zelena i plava...“? Postaje mi jasno otkud slikaru Gabrijelu Jurkiću onako lijepi motivi.

Nadmorska visina polja je, ako me sijećanje ne vara oko 1300 m. Ovdje, kažu, počinje bura. Snijeg se zimi dugo zadržava u planinama i Kupres s Adria - ski centrom polako postaje sve omiljenije zimovalište i skijalište u koje dolaze turisti iz svih krajeva. Osobito iz Dalmacije i Hercegovine.

Zbog svog geostrateškog položaja i značenja, preko Kupresa su se kroz povijest često lomila koplja, a narod teško stradao. Ili bi bio prisiljen spas tražiti na sve strane. I za Domovinskog rata Kupres je bio poprište teških bitaka i stradanja civila od strane četničkih formacija uz podršku Miloševićeve i Kadijevićeve JNA.
O Kupresu i Kuprešacima za vrijeme Domovinskog rata pričala mi je dosta profesorica Smilja Jurič koja je bila zadužena za skrb o ranjenicima i stradalnicima. Nije štedjela riječi hvale o njima. O njihovoj hrabrosti, pouzdanosti, dobroti, solidarnosti i optimizmu. „Vratit će se Ivan sa stotinu momaka, pjevat će se pjesme mladih Kuprešaka...“

Jedna od većih tragedija u Kupresu bilo je stradanje studenske gupe, oko 120 mladića većinom iz ovog kraja. Ostavili su svoje studije da bi došli braniti svoje domove. Mladi i naivni, u cvijetu mladosti, nepripremljeni, naoružani samo bezrezervnim domoljubljem, u kaotičnim uvjetima, završili su u krvavoj zamci neprijatelja. Je li se to moralo dogoditi? Što danas nama i ovom našem društvu znače te žrtve? Koliko ih se sijećamo? Ima li kakav spomen na njihovo stradanje i njihovu žrtvu?

Sada se u Kupresu pomalo već osjeća ona prijeratna živost Na ulicama, pred crkvom, u kafićima, u hotelu – opuštena atmosfera. Posvuda pokraj kuća i većih stambenih zgrada lijepo složene velike količine ogrijevnog drva – ljudi se spremaju za dugu kuprešku zimu. Uz molitvu mujezina s minareta džamije čuje se i zvono katoličke crkve. Natjecanje u visini minareta i zvonika još nije gotovo. Na samom ulazu u mjesto, pored glavne prometnice velika nova crkva sa dva nedovršena zvonika, koji će biti, kako sam čuo, visoki oko 40 m. Bit će, kažu mi veći od minareta džamije u blizini. Graditelj je moj dobri prijatelj i pacijent Ante Bagarić. Nešto mu se malo bilo zakompliciralo sa župnikom, ali sve je u miru razriješeno i gradnja crkve privodi se kraju kako je i planirano. Jedino se pri ovoj naknadnoj virtualnoj posjeti Kupresu nismo više mogli sresti s gratiteljom Antom, jer nas je, nažalost, već odavno zauvijek napustio. 

 

Li Kukavičje j2jpg
Kukavičje jezero
 
Li Kukavičje jjpg
Kukavičje jezero 

Moj kolega dr. Lukač, koji je uz to što je dobar liječnik i odličan poznavatelj ovog kraja, želi nam najprije pokazati Kukavičije jezero. Pratimo ga vozilima sve do ruba polja prema sjeveroistoku gdje otkrivamo lijepo malo jezerce skriveno u šumi crnogorice - jele i smreke.Još je trebalo malo potegnuti pješice do jezera, što mojoj Jedinoj nije bila baš lako, ali nije odustala. Tu nalazimo nekoliko skupina izletnika, po govoru i temperamentu Dalmatinaca izletnika ili vikendaša. Neki su se odmarali uz jezero, neki bućkali u vodi. I mi se na

Li skupni portret
 Na Kukavičjem jezeru

...Na samom sjeverno-istočnom dijelu Kupreške visoravni nalazi se pravi prirodni biser – Kukavičko jezero. Jezero koje mještani s razlogom drže kao lokalnu tajnu, svega 8 km udaljeno od centra Kupresa. Smješteno je ispod južnih obronaka planine Stožer. Omiljeno je izletište ljudi ovoga kraja, a i šire. Tijekom ljetnih mjeseci pretvara se u kupalište čime pruža odlično rashlađenje u vrelim ljetnim danima. Jedno od najljepših i najvrjednijih jezera u pogledu kako geomorfološke i hidrološke tako i ekološke i biološke raznolikosti. Ovo je uistinu pravi dragulj prirodne baštine Bosne i Hercegovine... Vikipedija

U hotelu nas je čekao za nas posebno pripremljen poznati kupreški specijalit: pura (žganci) s vrhnjem i kiselim mlijekom. Mojima se dopalo, a meni ništa novo: do petnaeste godine života svakodnevno na meniu. Nismo se dugo zadržavali, jer nam je ostalo još dosta puta za taj dan. Pozdravili smo se s ljubaznim osobljem i krenuli dalje prema

Li Kupreško polje
Kupreško polje

Ljubuša

Htjeli smo svakako makar baciti pogled na Ramu i Ramsko jezero. Prije nego cesta za Tomislavgrad izbije do ruba Duvanjskog polja, malo prije benzinske crpke, prometni znak na putu pokaže nam smjer lijevo za Ramu. Put odličan, asfaltiran, širok, dobro označen. Dobrih dvadesetak kilometara vozimo se preko planinskog platoa Ljubuše. Osim nekoliko ružnih odlagališta za olupine i smeće, sve je iskonski čisto i netaknuto. Pašnjaci, pašnjaci, vrtače, grebeni, ponikve... Nebo i planina u zagrljaju. Trava miriše. Nekada je tu, kako sam slušao i čitao, paslo na stotine tisuća ovaca. Ne znam zašto ne bi i sada? Zar ima išta bolje, plemenitije, pametnije, pa i sigurnije, nego proizvoditi zdravu hranu? Nailazimo na par stada ovaca i goveda i na farmu Smiljanića sa oznakom da tu možemo kupiti sira. Rado bismo to učinili ali smo kratki s vremenom, pa samo produžujemo.

Zvirnjača

Nakon desetak kilometara put nas vodi kroz omanje lijepo poljce. Okolo blage gole uzvisine, jednake zelene kao i polje s rijetkim raslinjem i nekoliko razbacanih manjih zaseoka u podnužju. Prema jednom vodi put s oznakom Zvirnjača. Sjećam se imena mjesta iz dana kad sam bio mladi liječnik u Domu zdravlja Duvno, ali ne i toga da sam tu dolazio. Ime dovoljno govori, ali sada je sve ovdje prelijepo. Polje ravno, slično Kupreškom, zeleno, išarano svim bojama a najviše crvenoljubičastom. Kao da sanjaš. Nevjerojatno. Snimamo, ali meni „crkaje“ baterija fotića baš u trenutku kad su nam se otkrili najljepši prizori. Korim samog sebe zbog loše pripreme i ljutim se, ali što je – tu je. Doći ćemo druge prilike...

Li Kupreško p
Ivanova livada...?

Dojam nam kvari i rastužuje nas mršav, izgladnjeo, očajan pas. Je li lutalica i dugo ništa nije jeo? Malo nakon toga nailazima pokraj stada ovaca i uz njih dva jednako mršava, jadna i bijedna psa, dok njihov pastir, ništa boljeg izgleda, poput mrtvaca leži uz cestu na vrelom suncu. Što je to sad? Je li to moguće? Je li to zbog siromaštva i bijede? Ili, možda zbog nedostatka empatije? Pitamo se tko je njihov gazda? Mora li biti baš tako? Mora li pastir biti tako jadan? Zar se životinje mogu i smiju tako mrcvariti glađu? Pogotovo ako su u službi čovjeka. Nešto tu ne štima. Ali, šta se tu može!? Život često nije fer, ali mi moramo dalje... 

Rama

Već smo pomalo umorni i prezasićeni dojmovima. Pomalo i sumnjamo da smo na pravom putu. Odjednom, evo nas na vidikovcu od kojega puca pogled na prostranu dolinu sa svih strana okruženu visokim šumovitim gorjem. Duboko u dolini fantastičan prizor: veliko jezero izrazito zelene boje s mnogo manjih i većih otočića, od kojih na jednom cijelim prostorom dominira crkva sa zvonikom. Svuda unaokolo u podnožju planina su gusto razbacana naselja koja gledana izdaleka ostavljaju dojam pejzaša s najljepših umjetničkih platana. Prelijepo. Veličanstveno. Sjedimo neko vrijeme, gledamo, divimo se. Što dalje? Pada odluka: odgađamo obilazak mjesta za drugi put. Ovo mjesto zaslužuje poseban dolazak. Vraćamo se nazad prema Duvanjskom polju. Meni pada na pamet da se ovdje dogodilo isto kao i s mojim krajem, Buškim blatom. I ovdje su ljudi morali otić iz svojih domova, od svojih kuća, ostaviti svoje najbliže, najdraže. Da bi društvo imalo električnu energiju!? Ili, možda, i nečeg drugog? Je li bilo neophodno? Je li i ovdje bila pravična naknada? „...Tko zna, nitko ništa ne zna. Čudno je znanje...“

 

Rama Šćit
 Rama - Šćit

 

Tomislavgrad 

Vozimo se kroz Duvanjsko polje: prostrano, ravno, lijepo, pruženo u smjeru sjever –jug. S istočne strane planina Ljubuša, nešto južnije Vran, a sa zapadne visoravan Midena. Na sjeverozapadnom rubu smjestilo se Duvno, danas Tomislavgrad, a svuda uokolo uz rub polja, gotovo neprekinuti je vijenac naselja. Prijatelji opet: „Lijepo, lijepo...“

„...Znam jednu dolinu gdje proljeće dođe iznenada i cvrkut ptica ispuni nebo do zvijezda ...“ - tako opisuje svoje mjesto Virgilije Nevjestić, veliki umjetnik, slikar – grafičar i pjesnik, rodom iz ovoga kraja.

VirgilMojeSelo
  Virgilije Nevjestić: Moje selo

Samo je mjesto dosta skromno ni blizu povijesne slave i vrijednosti svojih ljudi. Ima dosta novih lijepih i velikih kuća, ali vidi se da u urbanističkom planiranju nisu baš veliku ulogu igrali arhitekti. Položaj građevinskih parcela, mogućnosti investitora, kao i njihov ukus, određivali su i polažaje objekata i stil i veličinu. Kao u većini hrvatskoh prostora u BiH i u ovdje je glavni problem nerazvijenost, nezaposlenost i sve što uz to ide - frustracije, apatija, nezadovoljstvo, iseljavanje.

Kao i posvuda najveća su vrijednost i ovog mjesta njegovi ljudi – vrijedni, ponosni, čestiti. Tužno je to da svoje kvalitete pokazuju svugdje diljem svijeta od Australije do Amerike, a ovdje im to, kako stvari stoje, ne polazi baš najbolje od ruke. Za vrijeme Domovinskog rata odigrali su nemjerljivu ulogu u zaustavljanju agresije neprijatelja, prihvatili su i nahranili mnoge izbjeglice i prognanike, mnogi su dali svoje živote i zdravlje, a malo je bilo postrojbi HV bez mladića iz ovog kraja.

Zanimljiva je povijest Duvna, ali o tome drugi put. Treba barem spomenuti legendu na koju su Duvnjaci posebno ponosni po kojoj je na Duvanjskom polju okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav. I junačinu - hajduka Mijata Tomića, neustrašivog borca protiv turskog zuluma i nepravde. 

 Li Tg n
 Tomislavgrad - posuđeno s fb. str.Tg. kroz fotografiju
 
Li Tg zimao
Posuđeno s fb. str.Tg. kroz fotografiju

Bilo bi promašaj govoriti o Tomislavgradu a ne spomenuti franjevce koji od davnih vremena dijele sudbinu svoga puka, književnika, novinara Petra Miloša i njegova „Rodijaka Ćipu“, sigurno jednog od najboljih poznavatelja duše ovog naroda, književnika Stjepana Čujića, doktora Andriju Gudelja - Baju, koji je cijeli svoj radni vijek ostao vjeran svom kraju, doktora Ivana Bagarića koji je nakon sjajno vođenog ratnog saniteta Herceg Bosne, nastavio djelovati u Hrvatskom saboru, nesalomljivog suca Andriju Kolaka, Antu Kelavu – Nonu sjanog kemičara, dr. Matu Šimundića psihijatra, koji je zavolio ovo mjesto kao svoj rodni Lovreć. I mogli bi tako nabrajati unedogled, ali ostavimo to za neki drugi put. I na kraju iako je svrha ovih zapisa bila iskazati i probuditi vedre misli i pozitivne osjećaje uz asocijacije na rodnu grudu, ne mogu ne spomenuti da je nas, nažalost, u međuvremenu zauvijek napustila većina od spomenutih dobrih, dragih ljudi – Andrija, Petar Ivan, Nono. Neka im je pokoj vječni. Nama ostaju uspomene i sjećanja...

 

Li Prisoje 

Prisoje - Pogled s Kalvarije

 

Posljednja zajednička kava na terasi Hotela Tomislav. Odustajemo od puta za Imotski. Prednost dajemo još jednoj vožnji uz istočnu obalu Buškog jezera, usput baciti pogled na Karmel sv. Ilije i pravac Kamensko – Dugopolje – Zadar.

Japaja
 Odgovoran za napisano- Na Borovoj glavi (deset godina nakon; Dinara u pozadini)
 

 

Hitovi: 2332