Pero Mioč: Livanjski rondo
Indeks Članka
Stranica 1 od 5
Pero Mioč
„Utaman nas majke doje – nas je uvik manje; u manjku je naša stalnost, manjak nam je stalno stanje... Stâlni su nam stalni puti, kuferi nam uvik vrući; od kuće se stalno iđe, a ritko se vraća kući...“ Stihovi su ovo iz pjesme Livanjski rondo Pere Mioča, koji najbolje oslikavaju tešku i tužnu sudbu našeg naroda koji se nađe na razmeđi svijetova i sukobljenih civilizacija, sudbinu koja ih prati odvajkada pa sve do današnjih dana. Uz ovu i još tri jednako lijepe njegove pjesme ovdje donosimo i jedan zanimljivi osvrt na neke od velikih bitaka iz vremena osmanlijskih prodora s tragičnim posljedicama i za naš etnos (stradanja, migracije, odnarođivanje...), što on potkrjepljuje distribucijom velikog broja hrvatskih (katoličkih) prezimena (preko pedeset) kod muslimana, pa čak i kod pravoslavaca.
"...Etnos je jedinstven"- piše Mioč - "a vjeroispovijesti osobne. Jasno kao dan. Isti korijeni povijesno obvezuju normalne ljude, ali ne one koje muče frustracije izgubljenoga korijena. Najbolji dokaz su sama prezimena, recimo, u livanjskom kraju; i katolička i muslimanska, pa čak i pravoslavna prezimena nalazimo i dan danas od Ravnih kotara do Pelješca i Lastova isključivo kao hrvatska (i katolička) prezimena, preko pedeset..."
***********************************************************************************
LIVANJSKI RONDO
Pero Mioč
Utaman nas majke doje –
nas je uvik manje;
u manjku je naša stalnost,
manjak nam je stalno stanje.
Uzalud nas majke dižu,
utaman nas goje;
o Božiću i Uskrsu
za stolom nas jedva dvoje.
Kalendar nas obmanjuje –
jugo dere u prosincu,
a u svibnju susnižica –
srpanj rodi nerodicu.
Stâlni su nam stalni puti,
kuferi nam uvik vrući;
od kuće se stalno iđe,
a ritko se vraća kući.
Ne restu nam nikad dica
u naručju ni o skutu;
odnosimo grč i suzu,
vraćamo se u tabutu1.
Utaman nas majke doje –
nas je uvik manje;
u manjku je naša stalnost,
manjak nam je stalno stanje.
199l.
MALA NOĆNA GLAZBA
Pero Mioč
Rupe, slovensko-hrvatska granica
prije jugoslavenskog upokojenja…
Na raskrižju
krčma cvrči,
smrad se toči,
amonijak pije oči.
Ruke vire iz trliša,
suza vonja ispod gnoja,
kiši kiša,
teče tmica iz prosinca.
U barama blato kvasa,
noć se glasa –
tuli suton ispod glasa.
Pije masa,
pije narod,
pije klasa;
smrad se svuk'o
gol do pasa.
Na tanjuru
krčmarica
nosi sise,
uzaludna dva somuna,
sijevne munja
u dnu uma…
Bije bajs,
drnda bas,
puknut glas
činela tas,
cvili pas…
Iznad nas,
Božji prst,
Božji glas
Verba na nas;
Krvav šum,
Muti se um
''Pax Vobiscum!''
Prosinca, 1990.
VEČER POD KRINNKAMA
Pero Mioč
Caffé ''Passage'' Šibenik
Subota, 2. veljače 1991.
Početak u 18 sati
Svršetak na koncu
Dođite večeras u Caffé ''Passage''
pod krinkom
i iskreni posve,
a doma, barem danas,
ostavite laž.
Dođite večeras u Caffé ''Passage''!
Dođite večeras u Caffé ''Passage''
s lažnim nosom;
može i s bradom
i lažnom kosom –
nije važno što sve nije pravo,
jer sve je i onako laž.
Dođite večeras u Caffé ''Passage''!
Dođite večeras u Caffé ''Pasage''
obucite,
navucite,
donesite što vam na um pane,
ugroženi sinovi Domovine
mogu dovući i balvane,
jer i domoljublje je na koncu konca laž.
Dođite večeras u Caffé ''Passage''!
GOZBA
NIKAKO U KANI GALILEJSKOJ
Pero Mioč
Uime svih strahova
i svih estetika,
sumnji i aporija
amen…
Neka su danas blagoslovljeni
plodovi tvoji:
glad, žeđ i neznanje;
jer gladni će se nasititi,
žedni napojiti,
koji ne znaju, saznat će.
Stoga još jedanput neka je
blagoslovljeno neznanje!
I ne čudi se mojoj kratkoj molitvi;
svaka nesavršenost
lakše se podnosi
u manjoj količini.
Evo,
sve me na ovom improviziranom stolu
navodi na grijeh,
a ništa ne odrješuje.
Blagovat ćemo u strahu
i nitko ne će pitati
kako se to u strahu blaguje,
i miješat ćemo vino i vodu
umjesto da dijelimo žito od kukolja.
Stranci svugdje i svugdje hineći
kako smo doma,
od sve baštine –
baštinici riječi,
davimo se vlastitim jezikom,
sretni Hiperborejci južnih toplih mora,
dok nas u stopu prati ovaj marno,
ali loše opjevani grad,
inače opustjelih subota i nedjelja,
svih crkvenih godova,
državnih praznika
i zapovjednih blagdana…
Plemeniti Petronije,
po svemu sudeći,
ne će blagovati s nama;
Petronije koji bi mogao
prerezati žile,
koji bi to svakako učinio na gozbi,
među prijateljima,
jer što bi plemeniti Patronije
među nama
koji blagujemo u strahu
pod ovim modrim nebom
obješenim u zlatnom zraku,
zagrcnutom
lošim vinom,
jeftinim masnoćama
i nagnjilim maslinama –
najbolje vrste!
Petronije,
plemeniti arbitar;
gospodar i rob elegancije,
koji se iznenada pribrao
i dopustio gospodaru
ubiti roba,
a onda se umirući šalio,
kako se nijedan među nama
ne bi odvažio.
A i sumanuti
Alfred Jarry
s indignacijom bi
odbio svaku pomisao
na ovu improvizaciju,
možda bi jedino javno
ukrao čačkalicu
i njome bocnuo smrt u guzicu –
pokazujući koliko mu je do
njezinoga majestata.
Sokrat bi se i mrtav
u suzama smijao
svoj toj ljudskoj ludosti.
Isus bi se jedini
sigurno
više smilovao nego udostojao
govoreći:
Ovdje sjede samo uznici
vlastite smrti
i prije smrti mrtvi…
- Prethodno
- Sljedeće >>