Julijana Matanović: Prešućivanje...

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Ponedjeljak, 13 Veljača 2023 Napisao/la Administrator

 Julijana

"...Godine života se nakupe nekako iznenada. Sve do jednog trenutka ti se čini kako je još puno toga pred tobom; kako si još nakrcan pričama s kojima sjedaš za svečani obiteljski stol, posve uvjeren da ih moraš, točnije kako si ih dužan, ispričati onima koji sjede uz tebe ili tebi nasuprot. Uvjeren si i da su u tvom vlasništvu još mnogi, tvojom maštom stvoreni, likovi, oni kojima dopuštaš da se noću uvlače u tvoju bračnu postelju i da te bude s prijedlogom briljantnog rješenja trećeg poglavlja tvog romana u nastajanju..."

Rečenice su ovo iz sjajnog teksta naše poznate spisateljice Julijane Matanović, koja svojim knjigama i objavama na svojoj fb. stranici oduševljava brojne čitatelje. Željeli smo je približiti i pratiteljima ove naše stranice i toplo se nadamo da ne će imati ništa protiv toga što smo to učinili bez njene suglasnosti (lako to ispravimo ako ona to zatraži). Ovdje prenosimo njenu posljednju objavu o prešućivanju, što je po nama neopravdano i nepošteno i što ne služi na čast onima u zoni utjecaja u njenoj "branši" (unatoč tome mnogi od takvih mogu joj samo zavidjeti na ugledu i prihvaćenosti u našem jezičnom području), jedan malo stariji intervju i  Priču o najdražoj. Sigurni smo da će vam se svidjeti. Ur.

 
PREŠUĆIVANJE KAO ZLOBNIJA STRANA NESJEĆANJA
 Julijana Matanović

Godine života se nakupe nekako iznenada. Sve do jednog trenutka ti se čini kako je još puno toga pred tobom; kako si još nakrcan pričama s kojima sjedaš za svečani obiteljski stol, posve uvjeren da ih moraš, točnije kako si ih dužan, ispričati onima koji sjede uz tebe ili tebi nasuprot. Uvjeren si i da su u tvom vlasništvu još mnogi, tvojom maštom stvoreni, likovi, oni kojima dopuštaš da se noću uvlače u tvoju bračnu postelju i da te bude s prijedlogom briljantnog rješenja trećeg poglavlja tvog romana u nastajanju. Vjeruješ da je pred tobom još puno, puno mjeseci u kojima ćeš pripovjednu skicu zasluženu vlastitim životom, polako i strpljivo, pretvarati u rečenice i onda je nuditi malim nakladnicima, sluteći kako će upravo maleni tvoju priču prepoznati i pobrinuti se da ona dođe do čitatelja čije su biografije bliske tvojoj. A onda u tom jednom djeliću vremena, onoliko koliko treba jabuci otpaloj sa stabla da se pretvori u trulež, shvatiš da je dio života koji je bio ispunjen nadom i iščekivanjima iza tebe; da si bačen preko linije, preko međe razvučene između pravog života i mučnog dotrajavanja, tamo gdje te samo rijetki istinski i sa zanimanjem nešto pitaju. One iza druge životne linije, rijetko gledaju u oči. Njihovi kapci su spušteni. I njihove oči ne svijetle. Iza te linije postavljaju se pitanja na koja je poželjno odgovoriti onako kako se od tebe očekuje. Ispravnim odgovorom osiguravaš si još kakvo-takvo mjesto među živima. Koje mlade kolege čitate?, Ima li na sceni dovoljno mladih spisateljica?
Čitam mlade kolege, i mislim da ima, ima, i te kako ima dovoljno mladih spisateljica, odgovaram kao iz topa. Dodajem da su one, sve redom, briljantne. Brbljam, premda me za ocjenu i nisu pitali. Brbljam, jer se nadam da me, zahvaljujući dobrom odgovoru, sutradan neće prekrižiti s liste onih na koje se još računa. Makar to bilo samo među članovima književnih povjerenstava provincijskih književnih nagrada.
Ali, pitajte me koje starije kolege čitam, kome vraćam svoje dugove, i maknite te trule jabuke s međe, vičem, ali usta ne uspijevam otvoriti. Da, istina je, ja više nemam vremena šutjeti. S vremenom moram biti oprezna. Imam ga samo toliko da se mogu vratiti knjigama koje su me formirale, piscima koji nisu osjetili nježnost udruženja kojima su pripadali. I pronaći ću koji sat da se u njemu pobunim protiv književnog zaborava i prešućivanja. Prešućivanje je zlobnija strana nesjećanja. Nastojat ću podebljati pojedine naslove, ispisat ću ih tintom otpornom na vlagu, suze i plijesan. Možda će sve biti uzaludno. Jer, moj glas je postao tih, a rečenica mi je preobla za šiljata vremena koja vrijednosti ne proizvode nego se oko njih dogovaraju, prema recepturi nepoznatoj vremenu našeg literarnog sazrijevanja i u neskladu s našim vjerama i ukusima. Prema recepturi koja je iz svojih osnovnih sastavaka izbacila poštenje, u bilo kojoj gramaži, čak i u onoj varijanti malo soli među prstima.
www.ladja-od-vode.hr
#julijanamatanovićkombiniraniprašak

https://www.facebook.com/hashtag/julija

 

INTERVJU
JULIJANA MATANOVIĆ 'Psihoterapija piscima ne treba. Od svake muke napravimo tekst'
Mirjana Dugandžija, Jutarnji list, 1. srpanj 2016.

Julijanu Matanović uvijek sam, a poznajem je dvadeset godina, htjela pitati nije li bar jednom osjetila potrebu da u jedanaest navečer nabaci odjeću koja ponešto otkriva, i s curama zaglavi do pet ujutro. Ne. Uvijek samo o književnosti, o tetkama i mitskim mjestima, o rodnom Gradačcu, o nesretnim ljubavima i nezaboravcima. Ovaj put ugrabih priliku, a Julijana se uozbilji pa mi reče da je živošću i mladošću okružena i na fakultetu i doma, a sve ostalo vrijeme u pravom je smislu riječi samohrana majka, sve radi sama, tetke su ostarjele... Ja sam već smislila barem pet načina kako navečer izmigoljiti u život, a Julijana odjednom izgovori: “Da, poželjela sam biti na baš pravom, onom pravom slavonskom derneku u trenu kad mi je javljeno da mi je umro otac”.

A javljeno joj je dok je u punoj Gradskoj kavani potpisivala knjigu “I na početku i na kraju bješe kava”, objavljenu prije četiri godine. To je još jedna od njenih čitanih i nagrađivanih knjiga, kao i “Knjiga od žena, muškaraca, rastanaka i gradova”, ili “Zašto sam vam lagala”... Julijana Matanović sveučilišna je profesorica novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ima kćerku Magdalenu.

S kim ste popili najradosnije kave, s kim najmudrije, koju ste najdulje čekali...?

- Najradosnije sam pila s jednom gospođom, tetom Spasom s Alipašina polja u Sarajevu, najmudrije s bakom Katom. A na jednu sam dugo, dugo čekala. I dočekala je. Katkada se i strpljivost isplati, samo se pritom ne smijemo umoriti, jer ljudsko se biće umori od svega, pa i od čežnje.

Zove li vas netko uporno na kavu?

- Zna se još uvijek dogoditi. Kad se pojaviš u nekom mediju, podsjetiš ljude na sebe, pronađu broj i jave se. Samo umjesto da me pozovu na kavu, pitaju me imam li vremena pročitati njihov novi rukopis.

Jeste li koga željeli pozvati na kavu, a niste imali hrabrosti?

- Nikad nisam imala hrabrosti, priznajem, pozvati nekoga na “udvaračku” kavu. Vidite, taj termin nisam upotrijebila u tipologiji koju sam unijela u jednu priču o kavi. Danas pozivam na kave osobe s kojima trebam razgovarati o nečemu krhkom, recimo u temama vezanima uz odgoj kćerke, ženskim dvojbama, uvijek kad su mi važne emocije, a ne samo rečenice.

Čula sam da ste svoju hladnu sobu na faksu uredili tako da ste na prozore objesili zavjesice i donijeli biljke lončanice.

- Volim lijepe prostore, i neobične, ali isključivo kad je riječ o površini mog zagrebačkog, ili vodičkog stana. Na fakultetu volim studente u predavaonicama i ulazna vrata, naročito kad postanu izlazna. U fakultetskoj sobi rijetko se zadržavam, i nema razloga da je urešavam.

Spominjete studente, čula sam da ste jednom došli na predavanje s riječima, “cure moje, nemojte se nikad udati”.

- Imam dobro pamćenje, život sam posvetila borbi protiv zaborava, i sigurna sam da tako nešto nikad nisam rekla, unatoč tome što nemam baš sjajna iskustva vezana uz zajednicu u kojoj, po nekim definicijama, žena usvaja odraslo muško dijete. Znam da sam im rekla Nikad ne ogovarajte osobu s kojom niste popili kavu i pogledali je u oči. I ne razgovarajte s podsmijehom o knjigama koje niste čitali. Kad sam bila mlađa, znala sam im reći i Djevojke, ako imate duge kose, nemojte ih šišati, i ako znate kuhati, kuhajte tim svojim dečkima. U kuhanje upisuješ snagu, ljubav, moć. Pripremanje hrane nije zabavna igra, ni predstava u kojoj se natječu privatne televizije... Kuhaš za nekoga, održavaš ga na životu, ispunjavaš mu želje, brineš se za njegovo zdravlje. E, o tome sam znala govoriti. No, s tim sam poukama prestala. Život me demantirao. I to baš u trenutku kad sam imala jako, jako dugu kosu i kad sam ukuhala najbolji ajvar u svojoj domaćinskoj karijeri.

Na vašim su popisima i najnovije knjige. Znači, i recimo Ferić, oko kojeg je sad bila velika frka, da ga treba izbaciti iz kurikuluma, jer da je “skaredan”.

- Da, iako to nije previše zahvalno, dajem studentima na čitanje sasvim suvremenu literaturu. Bolonjski proces drži studente po cijele dane na fakultetu. I zamislite što se događa. Studenti kroatistike nemaju vremena za čitanje hrvatske književnosti. Da, na popis im stavljam najnovije naslove jer me boli da moji studenti, kad ih kolege s drugih fakulteta pitaju koju bi im knjigu preporučili za ljetno čitanje, blijedo gledaju. Držala sam recimo kolegij Najnovija hrvatska proza, i to je zaista bila književnost 2014/15. Čitali smo, između ostalih naslova, i knjigu Dragana Pavelića, za koju šira hrvatska javnost možda i ne zna, roman naslovljen “Knjiga o krilatom fratru”. Nikad studentima ne govorim o objektivnom pristupu književnom štivu. Svaki profesor u svoj izbor utka i nešto vlastitih ljubavi. A naivni to i priznaju.

Vi jako volite Andrića.

- Da, pogodili ste. Zbog toga sam na popis novih naslova i uvrstila tu knjigu koja govori o Andriću na način na koji i ja sama osjećam Andrića. Uvjerena sam da je cijeli njegov život bio nadoknada gubitka, onog sa starta života. Mislim ipak da sam studente najuspješnije nagovorila na čitanje Josipa Mlakića. I to u sklopu kolegija “Ivo Andrić i suvremeni hrvatski pripovjedači”. Tim veznikom i rekla sam i što mislim o Andrićevoj pripadnosti, oko koje je potrošeno puno nepotrebnih i nelijepih riječi. Jako me raduje kad studenti prijave diplomski rad baš o Mlakiću.

Razmišljate li o literaturi kao roditelj drugačije nego kao profesor? Ja sam, kad mi je sin bio u pubertetu, zazirala od knjiga o drogiranju.

- Jako sam bila ponosna na kolegij “Ženska ratna proza”, ali kad bih došla kući, razmišljala sam trebaju li mlade djevojke od 21 godine slušati i čitati o silovanjima, trebam im li narediti da pročitaju roman “Kao da me nema” Slavenke Drakulić, koji je težak, bolan… I provedem puno sati u propitivanju smijem li ja nečiju djecu, u ovom neveselom svijetu, još dodatno opterećivati. A onda prevlada odgovornost prema struci. Roman daje sliku kakvu ne daje niti jedan politički priručnik, ni jedan članak u kojem se nižu brojke. Književnost ne zrači samo ugodu.

Kad smo već na faksu, tu je i profesor Pavao Pavličić, s kojim ste već godinu dana u vezi.

- Pavla poznam tridesetak godina, moja generacija se i divila “fantastičarima”, i ljutila se na njih.

Ljutila?

- Da, i ja sam bila među njima. Ljutili smo se u trenutku kad su “promijenili model” i okrenuli se čitateljima. Tako smo to tada govorili. Danas mi je to smiješno. Pa kome su se trebali okretati? Moja prva književna kritika, a objavila sam je u Glasu Slavonije, ocijenila je opisanu knjigu negativno. Bila je to recenzija Pavličićeva romana “Slobodni pad”, objavljenog 1982. u biblioteci hit. Jako sam voljela njegovu “Lađu od vode”, “Vilinske vatrogasce”... Ukratko, generacija Quoruma se furala na tešku prohodnost teksta. Gotovo da sam se vrijeđala kad bi netko izvan ekipe razumio moje književne analize.

Tko bi rekao da ste se baš vi ljutili što netko, konkretno Pavličić, “priča priču”, jer vaše su knjige sinonim za priču.

- U Osijeku sam ja bila posve druga ja. Osjećala sam se jako važnom, sva sam bila u visokoj teoriji. U jednom se trenutku nešto prelomilo u meni. I to ne onda kad sam počela pisati prozu, nego kad se u sve, pa i u pisanje, ubacila velika i ozbiljna povijest. Kad je rat stigao i u Osijek, upitala sam se što sad činiti? Točno se sjećam trenutka u kojem sam napustila visoki teorijski stil i krenula vlastitom pričom u interpretacije književnih tekstova. Dotad je u svakoj mojoj rečenici bilo sedam književnih termina. I naravno da me, s takvom dioptrijom, nervirao netko tko je odjednom odlučio uspostaviti suradnju s čitateljima.

A kad se dogodio spomenuti obrat?

- Godine 1991. dobila sam zadatak napisati pogovor romanu “Đuka Begović” Ivana Kozarca. Jesen 1991. godine. Putujem iz Osijeka u Zagreb. Vlakom. Točno znam trenutak kad se interpretativna sklopka prebacila. U istom kupeu sjedio je stariji muškarac koji je bježao iz Starih Jankovaca. Bježao je pred ludilom rata, odjeven u reklju, tamnoplavu slavonsku vunenu vestu (valjanu) i u smeđe somotne hlače, i ja sam sebi umislila da je on rođen u godini u kojoj je objavljen Kozarčev roman. I da je on Đuka. Pogovor sam započela tom slikom.

Znači, i vi ste promijenili paradigmu.

- Da, počela sam ubacivati priču u svoje analize i tumačenje književnih djela. Pomalo sam i zavidjela profesorima koji su u velikom i teškom vremenu uspjeli ostati isti, ne mijenjati svoj znanstveni jezik i pristup. Priznajem to. Nisam principijelna, nisam dosljedna. Svjesna sam da to ni nije mudro reći. Okrenula sam se prvom licu jednine. Možda sam i iz nekog bosanskog inata 1997. objavila knjigu upravo tako naslovljenu, “Prvo lice jednine”. Napustila sam ono “mi mislimo”, “naša analiza pokazuje”... Dobivala sam zbog toga ukore znanstvene zajednice, ili kako bi moja kći rekla, dobivala sam po tamburi. Danas većina tih istih ljudi piše u prvom licu i vrlo često u ozbiljne analize uključuje krhotine vlastitih biografija. Ali, u njihovom slučaju radi se o novom pristupu, kreativnosti…

No, vratimo se profesoru Pavličiću? Kad ste se prestali ljutiti na njega?

- Vrlo brzo, kad sam ponovno pročitala “Večernji akt”. Prvi put sam ga čitala u godini objavljivanja. Bila sam tada studentica treće godine. Bila je to 1981. kad je Pavao sa 35 godina dobio Ninovu nagradu. Kad sam godinu dana poslije “Slobodni pad” ocijenila jako loše, uzela sam ponovno Akt. To je roman koji se i danas treba iznova pročitati. Genijalni falsifikator Mihovil stvara virtualne svjetove, u svemu se naslućuje ovo naše vrijeme. Ima u njegovim knjigama puno takvih navješćujućih tema, ali sad ipak nisam u funkciji književne kritičarke koja raspravlja o prozi Pavla Pavličića. Znam da vas zanima više naš privatni odnos..

E, tako je, s literaturom biste zbilja trebali malo stati. Dobro se slažete?

- Mi imamo sličan odnos prema temeljnim životnim vrijednostima, brojne zajedničke teme, priča nikad ne staje. Napisala sam da je u životu važno naći taj drugi dio sebe, nekoga tko je tvoj par. Mislim da sam tu priču pod naslovom “Parovi” objavila prvo u Vjesniku pa u knjizi “Laura nije samo anegdota”. Dobro je da sam u toj vjeri ostala ustrajna.

Što znači zajednički sličan odnos prema temeljnim životnim vrijednostima?

- Njemu je jako važan odnos dobra i zla, a važno je to i meni. Imamo i sličan odnos prema autoritetima, prema prostoru u kojemu smo odrastali, mogla bih dugo nabrajati. Za razliku od mene, Pavao zna da ne treba trošiti snagu na to da se svima svidi, nadam se da će me tome poučiti. Naš odnos je miran u toj svojoj punoći. Ne znam što bih više rekla. I šutnja je odgovor. No, to je šutnja na onaj način na koji šuti junak jedne Andrićeve priče.

Jeste li ovo ljeto čitali nešto njegovo? Sigurno ste sve pročitali.

- Ovo ljeto sam ponovno pročitala Pavlovu “Kroniku provincijskog kazališta”, tako da mi ostaju samo one knjige iz njegovih rukopisa.

Kao što ste vi, uglavnom, svrstani u “spisateljicu autobiografske proze”, iako je vaš život “pun kao šipak”, ne uvijek veseo, dapače, često dramatičan, pa to ima nekog smisla...

- Volim tu usporedbu sa šipkom. Bojim se samo da se nar ne raspukne. Sad bi trebalo pričekati da mirno sazre i da ga na vrijeme uberu prave ruke. Moje su sve selidbe u životu bile po želji drugih, mijenjala sam gradove, mjesta, učila se poslušnosti jer je to bio jedini način preživljavanja. Znam reći svojim prijateljima da sam ja u duši mangup, da sam po tome na ćaću, ali mi nije moglo biti. S desne na lijevu obalu Save prebacili su me kad su mi bile tri godine. Ispratili su me rečenicom “Teta će te dotjerati u suru (red).” Trajalo je dotjerivanje godinama, I meni se sve u životu događa po zakonima priče: poklapali su se datumi, obiteljske priče nudile su se kao završeni romani. Malo sam ja toga prepisala u svojoj prozi. Ono najvažnije nisam još ni zagrebala.

Vi ste, zapravo, osoba koja ne voli biti singlica, koja voli partnerski odnos.

- Da, jedina nesreća mog života leži u tome što ja u svakoj dnevnoj situaciji proživljavam cijeli svoj život. U ispijanju jedne kave oživjet ću najmanje deset sličnih trenutaka. I pri tome nagađati što bi moglo biti dalje. Tako da ja i tu čežnju za kvalitetnim partnerskim odnosom, tu ste doista u pravu, promatram u kontekstu kompletne svoje biografije. Ja nisam imala nikakva očekivanja jer nisam imala model po kojem bih mogla uspoređivati, nisam znala je li taj moj muškarac dovoljno dobar prema meni, jer nisam znala kakav je moj otac bio prema mojoj majci.

To nitko ne može.

- Mislila sam da može. Vašu tvrdnju primam kao utjehu. Čeznula sam da netko o meni brine. Svjesna sam ja kakvu sliku o sebi ostavljam u očima nekih žena. Često mi prigovaraju da sam staromodna, konzervativna, nedovoljno feministički osviještena. A ja feministica u praksi i da, – nakon što ispratim molere, platim račune, operem auto, pregledam Magdaleninu zadaću, napišem dopis geometru, skuham ručak, nazovem sve stare i nemoćne kojima dugujem zahvalu, naručim dijete i sebe na kontrolne preglede - nemam snage čitati teorijske naputke. Mene nikad, ni u profesionalnom ni u privatnom životu, nije zapuhao vjetar u leđa. Samo u prsa! Sve vidim, ali sam se uvijek pravila, i još to činim, da ne vidim. Možda ću jednog dana ipak napisati pravu memoarsku knjigu. I bez imalo laganja reći što me je sve boljelo.

Sad vjerojatno osjećate olakšanje, u skladnoj vezi.

- On je jedna posložena osoba i netko tko stoji iza izgovorene riječi.

Uvijek je bio miran. Meni je bio na prijemnom ispitu na fakultetu, i kad sam poslije doznala kako se u to predinformatičko vrijeme groteskno lako upadalo preko veze, sve mi se smučilo. Možda samo njemu mogu zahvaliti što je na elitnu komparativnu književnost pripustio nekog iz provincijske Nedođije.

- I ja se sjećam svog prijemnog, u Osijeku. Zagreb je bio preskup. U redu za ispitivanje, stajao je i frajer s dugom, dugom, crnom kosom, s nekoliko knjiga biblioteke Razlog. Uplašila sam se i pomislila što ću ja sada tu, mala iz Đurđenovca, ja bih pisala esej o Augustu Šenoi, ni ne znam što je Razlog. Taj dugokosi bio je Delimir Rešicki, ubrzo moj najbolji fakultetski prijatelj.

Putovali ste iz Đurđenovca u Osijek. Kad ste ustajali?

- U pola pet. Kuća moje tete nalazi se dva i po kilometra od željezničke stanice. Do stanice se išlo pješice. Putovala sam đačkim šinobusom u kojem se pušilo, pilo. Radnici su išli na posao. Miris Badelova konjaka, kobasice, slanine, luka... Možeš se dotjerati, namirisati parfemom iz Pečuha, ali u studentsku dvoranu unosiš svoju putničku prepoznatljivost. U Osijek bih stizala oko sedam. Fakultet je radio od osam, samo su knjižničarke dolazile ranije. I one su me puštale u čitaonicu, da me zbrinu. A ja bih čitala, učila, prepisivala članke iz Croatice, Republike. Na pauzi između predavanja, Rešicki i kompanija odlazili su u Obrtnički dom na konjak i pivo. Išla bih i ja rado s njima, da sam imala dinara u džepu. Vraćala sam se u čitaonicu i glumila veliku zainteresiranost za srednjovjekovnu prozu, barokne religiozne poeme. To je primijetio profesor Stanislav Marijanović i tako je počela priča vezana uz znanstveni dio mene. Kući sam se vraćala u deset navečer. Magdici to nisam pripovijedala. Ne bi to razumjela. Da joj kažem da sam spavala po pet sati? Možda sad pročita u Jutarnjem. Sigurno će pomisliti da je to još jedna mamina priča.

Štitite dijete od surovih životnih istina?

- Magdica mora popuniti prazninu koju osjeća. Razumijem to jer sam i sama slagala svoju biografiju. Uglavnom riječima. Njezin otac živi kroz moje priče o njemu. Ona ga nije upamtila. Samohrani odgoj je složeniji. I sad na tu njenu malu biografiju još slagati težinu moje. Kad i ako prepoznam trenutak, ponudit ću joj na pamćenje svoju varijantu moje biografije.

Zanima je obiteljska prošlost?

- Nisam do sada ni upoznala dijete koje je u tim godinama zaneseno obiteljskim predajama; kako se zvala šukunbaka, kako pradjed, gdje je koje godine tko bio, s koliko se godina udala baka… I sad će svi reći da sam ja – tako staromodna - to nametnula. Ne, nisam. Jer, ja sam bila jako, jako nervozna kad bi mi teta rekla: “Kad sam ja bila tvojih godina”. Odmah su mi se uši čepile.

I meni se čini da ste “starinski” tip, više vas zanima prošlost nego sadašnjost, bivši nego sadašnji ljudi...

- Sad ću vam reći nešto nisam još rekla, dugo se spremam, ali nisam imala hrabrosti. Kad su neke druge spisateljice u pitanju i kad se pod njihovim prstima nađu priče koje tematiziraju djetinjstvo, mučninu ljubavnih veza, sve je to za doktorske teze. A kod mene su te iste teme opisane kao “nježne teme djetinjstva”. U mnogim mojim pričama itekako ima implicitnih polemika, političkih komentara, ako nigdje drugdje, onda u knjizi “Tko se boji lika još”. Neukusno je isticati vlastite naslove, a i nema razloga braniti se, jer me nitko ni ne napada.

No, zanimate me vi, vaša sklonost prošlosti...

- To je istina. Jednostavno, imam problema s prošlošću. Godinama, primjerice, imam potrebu - kad dođe proljeće - uzeti oglasnik i pretraživati rubriku vezanu uz prodaju stanova. Ako se ne preselim, onda barem razbijem jedan zid i napravim preinake u stanu. Taj nemir me hvata u travnju. I traje do polovice svibnja. To je to vrijeme u kojem sam otišla iz roditeljskog doma. I neprestano tragam za sličnim. Pisci ne trebaju ići na psihoterapiju, jer sve si možemo sami objasniti; pod uvjetom da na događaje gledamo kao na dijelove priče. I sami znate, svaku muku mi možemo pretvoriti u tekst. Objasniti si i ne ljutiti se.

Dvadeset i pet ste godina u Zagrebu. Osjećate li se konačno kao kod kuće?

- Volim što ste upotrijebili riječ “kuća”. I dalje se najbolje osjećam u Osijeku. I danas mi je žao što nisam, a imala sam namjeru, kad je Magdica kretala u školu, vratiti se u Osijek. U Zagrebu se osjećam kao da sam na pozornici, da glumim neku sebe. A kad dođem u Osijek, i stanem na tlo - to je to. Ali kako starim, sve više volim i more. Bit će da sam još nespremna za konačnu inventuru.

Već dvije godine borite se s malignom bolešću, ali ne volite o tome pričati. No, kako ste sad?

- Možda je riječ borba malo preteška, reći ću da sam u tihoj prepirci s bolešću. I želim koristiti prošlo glagolsko vrijeme. Ne, o tome ne govorim. Doista vjerujem u prvu rečenicu Ivanovog evanđelja, da riječi imaju moć jer su na početku svega. Ako pričaš, onda ćeš tu priču i rasplamsati. Ne želim ni dijete opterećivati. Već sam ispovjedila zbog čega. Ta priča s bolešću uvijek me zanimala kao literarna tema: uđeš ležerno u ordinaciju, liječnik uzima tvoj nalaz i izgovori nešto jako strašno. Pitala sam se kako izgleda svijet nakon toga? Jesu li boje iste, puše li vjetar u istom smjeru? A sve se dogodilo u samo tri minute. Prošla sam to i s Magdaleninim ocem. Liječnik mu je mirno i hladno, tog 4. 11. 2004. rekao da ima još šest mjeseci života. Ivo je bio pravi Bosanac, nezainterseiran za vrijeme. Taj čovjek preminuo je, točno u rečeni dan, 4. 5. 2005. U prijašnjim sam intervjuima, kad bi me pitali čega se najviše bojim, redovito odgovarala - dijagnoze. Da, riječi imaju moć. Mislim da je prepirka završila i da je pravedni sudac dosudio u moju korist.

https://www.jutarnji.hr/life/zivotne-price/julijana-matanovic-

Julijana Matanović: Priča o najdražoj
(iz knjige Rođena na Božić)

Zaustavila je auto na parkiralištu roditeljske kuće. Pogledala je na sat. Bilo je devet minuta do ponoći. Nekoliko petardi bačenih na obližnjem molu nadglasalo je zvuk motora. Prasak je prigušio štektanje. Bila je zahvalna neotesanim momčićima koji su u svetu noć unosili narodne običaje lokalnih derneka. Omogućili su joj nečujan povratak. Za vrijeme desetosatne vožnje neprestano je slušala samo očeve omiljene klapske pjesme. Čim bi završila posljednja, četrnaesta, krenulo bi sve od početka. I tako ponovno, ponovno, pa iznova i ponovno. Negdje oko rodnog mjesta velikog hrvatskog pjesnika, čije je stihove o kompliciranim odnosima starosti i mladosti kao gimnazijalka recitirala na županijskom natjecanju, disk je počeo preskakati. Umorile su ga neobrane masline, kapetani koji bi morali doma, šipci koji su popucali na buri, stine koje su glumile kušine. Izvedba je bila osrednja. Ona sama nikada nije guštala u toj vrsti glazbe. Čak ni onda kad je kao desetogodišnja djevojčica naučila jednu od najkompliciranijih, onu o Dalmaciji poviješću pritrujenoj. Vježbala ju je danima; u konobi. Zatvarala je teška vrata, samo da je nitko ne čuje. Čak ni majka. Željela je za Božić pokloniti svom ocu tu tešku, tu najjaču i najsnažniju pjesmu. Prvo će je otpjevati – planirala je - a nakon što je tata pohvali i izljubi kao nikada do tada, ona će otvoriti šareni dar koji je on, baš on i baš za nju, odabrao.
I tako je, još neumivena, u najsvečanije jutro, stala uz okićenu jelku i pogledala u oca. Sjedio je na dvosjedu. Majčina glava bila je na njegovu ramenu. Njezine noge opuštene preko njegovih. Pili su kavu iz iste šalice. Kao i svako jutro. Samo je sada šalica bila finija, porculanska, oslikana malim debeljuškastim anđelčićima. Koliko je puta i sama željela sjesti s njima, svoju malu stolicu privući do njihovih nogu, pružiti im metalni lončić, da u nj uliju vruće mlijeko i samo jednu kap crne kave. Samo kap zbog koje će se ona osjećati bolje. Majka nije dopuštala. Nije to za tebe. Nije to za tebe. Njezine su riječi izlazile iz očevih usta.
- A sad ti guc, jedan mali guc za svoju dragu - čula je nju.
- Već se probudila - čula je njega.
Započela je s pjevanjem. Nije došla ni do refrena, a otac je već povikao: Daj, prestani revat. Zašto bar nemaš majčin glas?
Zaplakala je. Majka ju je pozvala k sebi misleći da je poziva k njima. Prišla je spuštene glave i izgovorila: Sretan vam Božić.
- Nije tata tako mislio, jutros su mu javili da je njegov brod ostao u kvaru, negdje na Siciliji. Sutra mora krenuti, a mislili smo na zimovanje…na Jahorinu - prošaptala je mama nakon što je otac izašao u đardin. Malena je nije čula. Vratila se do jelke i sagnula prema daru na kojem je, očevom rukom, pisalo Mojoj najdražoj. Onda je rukom krenula prema drugom, onom bez ceduljice.
Otac se vratio u kuću. Njih dvoje nastavili su piti kavu. Podigavši poklopac kutije, Malena je ugledala bočice s kremama, crvene ruževe, maskare…
Kad ju je otac poslije nekoliko minuta, posve miran, upitao zašto je otvorila mamin, a ne svoj dar, zbunila se. Nije ga htjela povrijediti, nije mu željela priznati kako je bila uvjerena da se mojoj najdražoj odnosi na majku a ne na nju. Godila joj je kriva pomisao. Ona će je uvijek iznova vraćati ocu, nagovarati je na oprost, njome će brisati rečenice koje su sjekle kožu i uneveseljavale oči.
Na cedeu nije bila snimljena Dalmatino, povišću pritrujena.

*

Malena je voljela melodije osamdesetih godina i nije razumjela roditelje koji su se podsmjehivali bijednom Mikiju koji je milijunskom tržištu priznavao da se boji. Strah je u njihovu domu bila zabranjena imenica. Izdanci pravih obitelji ne smiju se bojati. Boje se samo slabići, sinovi kojima očevi nemaju što ostaviti u naslijeđe. Dodavala je gas kad bi prepoznala pogrešno otpjevanu notu jednog od članova klape.
- Drugi glas, drugi, ma čuj taj drugi, đe su ga našli… - čula je očeve komentare. M. je vozila i slušala. Kazaljka brzinomjera bezglavo se penjala. Došla je do oznake sto i šezdeset kilometara na sat.
- Tiše, molim te, tiše, probudit ćeš Malenu – progovarala je majka. M. je vozila i sjećala se. Kazaljka je padala na sto i trideset.
- Briga me. Svako se danas usudi pjevat naše. Dalmatinska pjesma se nasljeđuje u majčinoj utrobi – ponovno je čula oca. M. je vozila i pamtila.
Njezin auto ponovno je prešao u pretjecajnu traku. Onaj ispred gnjavio je na svega sto i pedeset.
- Imaš pravo – javljala se majka. M. je vozila i gledala majku. Pogrbljenu. Vidjela ju je kako odlazi u kupaonicu i ispred lavandina pjevuši Djevojke u ljetnim haljina volim. Ljubim ih u leđa.
Voljela je slušati oca kako pjeva. Jedino je tada bio blag. I jedino se tada smiješio. Znao je čak i zaplakati. Da ga je netko pri tome samo gledao i da nije čuo niti jednu jedinu riječ, s lakoćom bi mogao pogoditi svako slovo upisano u pjesmu. 

*

Nekoliko dana prije odlaska kući zamolila je kolegu kustosa da joj sprži očeve najdraže klapske. Željela ih je, nakon pet godina, ponovno poslušati. Vjerovala je da će je to podsjetiti na nježni dio njega, da će prebrisati sjećanja na očeve bjesove i izbezumljeno lice koje je u sekundi poprimalo konture bića pred kojim je nužno potrebno skriti sve svoje tjeskobe. Pred kojim treba bježati; kao što se bježi od nesreća i zla; da bi se očuvala duša i sjećanje na prve uspavanke.
- Dobar je on čovjek - ponavljala je majka - svašta doživi na brodu, teško je komandirat neobuzdanim mornarima. Imaš i ptičjeg mlijeka - tješila bi Malenu.
Ta ista majka napustila ga je u godini kad je Malena završavala muzeologiju u Beču. Dok je studirala, stanovala je kod tetke, starije majčine sestre. Tetka je bila udana za Austrijanca, marketinškog stručnjaka koji je, prije tridesetak godina, osvojio nagradno putovanje u Grad koji su u bivšoj bratskoj Jugo - državi svi držali svojim. U jednom kafiću njegove središnje ulice, čiji je kamen podsjećao na zrcalo iz omiljenih bajki, upoznao je mladu violončelisticu, domaću djevojku iz ugledne obitelji. S prvim danima jeseni došao je po nju i odveo je u Beč.
Majka je pozvonila jedno jutro na sestrina vrata. Bilo je ljeto. Odjevena u lanenu haljinu bez leđa nalikovala je motivima iz popularnog stiha. Djevojke u ljetnim haljinama volim…
-Došla sam se pozdraviti, odlazim - rekla je Malenoj. A Malena nije imala pitanja. Bila je uvjerena da majka bježi od očevih rečenica, da bježi daleko, samo da ne čuje njihovu jeku, odlazi na daleko zapadniji meridijan i daleko južniju paralelu, bježi tamo gdje će u svoj ženski rječnik smjeti uvesti riječ strah. Nju je razumjela, a oca je odlučila kazniti. U mamino, ali i u svoje ime. Nije mu se više javljala. Nije odgovarala na njegove telefonske pozive, na pisma, na mailove i sms poruke. S majkom se čula svakodnevno. Razgovor su završavale pričama o majčinim nesanicama. S vremenom je otac prestao postojati.
Malena nije odlazila u rodni Grad. Tek na otok udaljen samo nekoliko milja od rodne kuće. Iz unajmljenog apartmana znala je iza škura gledati oca kako barkom prolazi uz obalu i nešto objašnjava preplanulim mlađim ženama. One se smiju jer on na njih ne viče. One nisu njegove žene. Nisu čak ni njegove kćeri. One su vožnju platile, unaprijed i po najvišoj tarifi, i to ne običnim novcima nego novcima svojih bogatih muževa. A njihove su novčanice šuškavije i otpornije. I na suze, i na glad, i na buru.
Na Božićnom domjenku organiziranom početkom prosinca, pet godina nakon što je majka napustila oca, Malena je, šećući među svojim zavičajnicima, u raskoši bečke secesijske dvorane, grickajući ušećerene bademe i orancine poslane odozdo, saznala da joj je otac prije nekoliko dana doživio moždani udar.
- Nije strašno, ali ipak, onakav čovjek - izgovorila je prva gospođa.
- Da, ta njegova nervoza, sve je to bilo to, a šarmantan gospodin …. - dodala je druga.
- A njegov brat je govorio da ima šporki jezik. A to se spremalo… - uključivala se treća. Pravile su se da Malenu ne primjećuju.
Iste noći uputila je majci mail, s nekoliko šturih rečenica. Samo obavijest o onome što je čula. Odgovor nije dobila. Odlučila je za Božić otići ocu. Dan prije polaska, majka joj je napisala: Čuvaj se na putu i pazi na sebe. Znala je da će Malena poći k njemu. A neizgovorena znanja najljepša su znanja. I jedino su ona istinita. 

*

Samo da ne čuje auto.
Očenaš koji jesi… samo da ne čuje korake po stepenicama… još ljubavi ima ka ulja u svići, Zdravomarijo milosti puna…samo da je u kući… dok more tiho oplakuje žale… Očenaš koji jesi…samo da nije promijenio ključ … rekla si mi kad sam poša…samo da me prepozna… vitar sviri, ćale moj… Očenaš koji jesi na nebesima… Zdravomarijo milosti puna…samo da je sam … Slava ocu i sinu…ocu i sinu… Nima koga da je bere…
Otac je garažu izgradio ispod masline, desno od kuće. Na programu lokalnog radija ženski je glas, napukao i zavodljiv, nagađao o broju okupljenih vjernika u župnoj crkvi Sv. Terezije. Okrenula je ključ i izašla iz vozila. Lijevo joj je stopalo bilo utrnulo. Dobro da ga je, poslije deset sati vožnje, uopće još i osjećala.
Šuljala se do ulaznih vrata. Nisu bila zaključana. Ušla je. Otac je sjedio na svojoj fotelji, uz kamin i gledao u televizor. Slika unutrašnjosti Zagrebačke katedrale. I lice nadbiskupa. Umjesto U ime oca i sina, prvi čovjek Crkve izgovorio je Dalmatino, povišću pritrujena. Prostorija je mirisala po tek skuhanoj kavi. Baš kao nekada. Malena kavu još uvijek nije počela piti. Svaki poziv na kavu, pratile su riječi Nije to za tebe, nije to za tebe.
- Stavit ću ti u kavu malo mlijeka, samo malo, jednu kap, i stišaj glazbu. Počinje ponoćka. Vidiš, upravo počinje - neka je žena dovikivala iz kuhinje.
Malena je stala pred oca. Na molu su ponovno odjekivale petarde.
- Ma-ma le –n nnnn - izgovarao je nespretno i jedva čujno. A Malena je poželjela da otac zagalami, da viče kao što je vikao nekada kad se ljutio, a ona nije znala što je to opet pogrešno učinila, što je neprimjereno rekla; je li pogriješila padež četvrte latinske deklinacije, definiciju zemljopisne karte ili je pjesmu povukla iz krive note.
-Evo, iz tvojih šalica. Malenih. E, sad je javio doktor Sanin da samo moraš vježbati govor i da će do Uskrsa sve biti dobro.
Prilazila im je mama. Lijepa kao u očevim snovima. Držala je tacnu na kojoj su stajale tri sićušne keramičke šalice. Njezine. Željela je povjerovati da ih je otac davno izvadio iz šarene kutije na kojoj je jednog Božića pisalo Mojoj najdražoj. Željela je vjerovati da njezin otac već godinama kavu pije samo iz njih.

https://www.facebook.com/hashtag/julijana

 #julijanamatanovićrođenanabožić

Hitovi: 437