U raj poveli te anđeli, papa Ratzinger

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Ponedjeljak, 02 Siječanj 2023 Napisao/la Administrator

 Ratzinger

"...S Ratzingerovom smrću završava europska teologija, a možda i čitava zapadna kultura. Jedan od vodećih hrvatskih teologa prof. dr. Ivica Raguž s KBF-a u Đakovu za portal Bitno.net napisao je svoj osvrt na duhovnu i teološku ostavštinu Josepha Ratzingera / Benedikta XVI., ustvrdivši kako je njegovom smrću "iscijeđena posljednja kap još preostale, nekoć ukusne „naranče“ europske Crkve, teologije...Netko će možda reći da s Ratzingerovom smrću dolazi svojemu kraju i sama zapadna kultura, koja je neodvojiva od kršćanstva. Vjerojatno je to i istina koja će se potvrditi u skoroj budućnosti. Jer, nijedna kultura, pa ni današnja bezbožna zapadna kultura, ne može opstati bez vjere u Boga." Vjerujemo da će ovaj tekst koji ne govori samo o Benediktu XVI. nego o puno širem kontekstu europske teološke misli pomoći čitateljima još bolje razumjeti snagu i značaj pokojnog Pape emeritusa..."

S Ratzingerovom smrću završava europska teologija, a možda i čitava zapadna kultura
prof. dr. Ivica Raguž, Bitno.net

1. Stid, bol i pakao – stvarnosti su koje čovjeka trebaju potaknuti na obraćenje. Danas, u vremenu bezboštva, teško da išta čovjeka može potaknuti na obraćenje. Stid ne, jer primjećujemo kako se s bestidnošću može izvrsno živjeti u ovom svijetu. Bol ne, jer su nam tehnika i medicina omogućile da više ne osjećamo bol. Zato smo i bolesni, jer smo zdravi, bez boli. Pakao ne, jer se teologija odavno odrekla nauka o paklu i đavlu. Bezboštvo – koje poništava i stid, i bol, i pakao – nekoliko stoljeća buja u Europi, točnije u Zapadnoj Europi, te smo sada svjedoci njegova vrhunca. Hrvatska, zahvaljujući dobroj Božjoj providnosti, očuvana Istokom (Otomanskim Carstvom i komunizmom), tek je u posljednjih nekoliko desetljeća došla u ralje Zapadne Europe, odnosno europske kulture. Crkva na Balkanu, providnosno konzervirana Istokom, koja zapravo nije europska, nego balkanska Crkva – i takvom ju treba s ponosom shvaćati – tek sada počinje osjećati svu silinu bezboštva europske kulture. To će dobro znati svi koji su s Balkana studirali u Europi, svi koji su došli u kontakt s europskom kulturom: moć razuma, moć tehnike, moć hedonizma, sve moćno, a sve neljudski, suprotno i vjeri, i pobožnosti, i poniznosti. Sve ovo pišem jer se, bez pozadine takve zapadne, odnosno europske kulture, ne može razumjeti život preminuloga Josepha Ratzingera, pape emeritusa Benedikta XVI. Njegov cjelokupni teološki, svećenički pa i papinski život i djelo izričaj su goleme drame bezbožne zapadne, europske kulture, s jedne strane, i kršćanstva, Katoličke crkve, s druge strane. Stoga bih ovdje skicirao njegov dramatičan život i djelo u nekoliko misli.

2. Već u svojem nastupnom predavanju, koje je bilo posvećeno razlikovanju Boga vjere i filozofije, Joseph Ratzinger naznačio je da jedino istinsko pitanje, pitanje nad na pitanjima, jest pitanje o Bogu. Tako u jednom intervjuu piše: „Mislim da je naša velika zadaća sada, nakon što su razjašnjena neka temeljna pitanja, u prvom redu iznova osvijetliti prvenstvo Boga. Danas je važno vidjeti da Bog postoji, da nas se Bog tiče i da nam daje odgovore. I obrnuto, kada On otpadne, koliko god sve drugo bilo pametno, čovjek gubi svoje dostojanstvo i svoju istinsku ljudskost i time ruši ono bitno. Mislim da zbog toga danas moramo staviti nov naglasak na prvenstvo o Bogu.“ I ta se misao provlači kroz sva njegova djela. Dovoljno je čitati njegove sveske o Isusu iz Nazareta, gdje je jedna od najvažnijih misli, tako teološki jednostavna, ali danas teško probavljiva, čak i u samoj Crkvi danas, a to je misao da je Isus Krist bitan samo zato što je Bog, što je donio Boga. Ne treba čuditi da je sva Ratzingerova misao, nakon odlaska u Regensburg iz Tübingena, usredotočena na Boga, na Isusa Krista. Ratzinger je osjetio da je teologija već od 60-ih godina počela silovito srljati u sva ostala pitanja, koja bismo mogli nazvati humanitarnim pitanjima, zaboravljajući pritom, gle čuda, Boga, Isusa Krista. Ratzinger se direktno susreo s molohom moćne zapadne kulture: znanost, tehnika, hedonizam. Čak se može u njega, što ne treba čuditi, primijetiti jedno vrijeme nesigurnost pred tom moćnom kulturom: to je razdoblje teološkoga djelovanja u Tübingenu. Možemo ga vidjeti na fotografijama s kravatom (tada su bili popularni tzv. „Krawatenpriester“). Tu nastaje „Uvod u kršćanstvo“ gdje se Kristovo božanstvo tumači i s mogućnošću da Marija nije djevičanski začela. No, odlazak iz Tübingena, koji je danas teološki nestao s lica zemlje (!), i odlazak u Regensburg predstavljaju veliki prekid i kritički odmak ne samo od određene liberalne teologije i Crkve nakon Koncila, nego i od cjelokupne zapadne europske kulture, u kojoj je, kao što rekoh, sve postalo odveć važno, samo ne Bog, što je u skladu s Nietzscheovim proročanstvom da je zapadni čovjek ubio Boga. Joseph Ratzinger, živeći u srcu tada moćne zapadne kulture, osjećao je tada, ali i kasnije, svu silinu, moć, privlačnost te iste kulture, kulture koja se oslanja na razum (razum je moć, neovisnost) i tehniku te joj se pokušao suprotstaviti vjerom u Boga, vjerom koja čini, za razliku od razuma, čovjeka slabim, ovisnim. Ratzinger je živio i proživljavao, što nije vidljivo toliko u njegovu načinu pisanja, pravi dramatičan pritisak atraktivnoga bezboštva zapadne kulture na svojoj duši koja je nastojala ostati ipak vjerna Bogu, Isusu Kristu i Crkvi.

3. Mnogi mislioci prije njega doživljavali su sličnu dramu. To su „mislioci u rupama“ (Rachel Bespaloff), meni osobito dragi: Pascal, Kierkegaard, Baudelaire, Nietzsche, Dostojevski, Šestov i mnogi drugi. U tih mislilaca vidljivo je ono što bih nazvao nutarnjim raspuknućima. Ta nutarnja raspuknuća uzrokovao je golemi pritisak. Radi se o dvostrukom pritisku. S jedne strane, golema zadivljenost moćnom zapadnom kulturom koja se predstavlja moćnom zahvaljujući kršćanstvu, ali zapravo je ta moć opasno pervertiranje kršćanstva. Tu su moć zapadne kulture „mislioci u rupama“ osjećali na svojoj vlastitoj koži: znanstveno-tehničko stvaralaštvo (Pascal), umjetničko stvaralaštvo (Kierkegaard, Nietzsche, Dostojevski), gdje se čovjek osjećaj kao titan, moćan, tako uzvišen da uopće ne treba Boga. S druge pak strane, svi ti „mislioci u rupama“ osjećaju da je čovjek u rupi. Oni se muče s Bogom, tragaju, pitaju, odbacuju i žude za Bogom te završavaju svoje živote raspuknuti. Slute i znaju da čovjek bez Boga prestaje biti čovjek, čovjek kojemu nedostaje Bog, više nije čovjek. To se raspuknuće dogodilo i u životu Josepha Ratzingera, Benedikta XVI. Njegovo odreknuće od papinske službe, koje treba shvaćati onkraj kritike (čemu sam ja sklon) i divljenja, kao raspuknuće spram tog golema pritiska, raspuknuće u golemoj osamljenosti, da, u velikoj osamljenosti u Babilonu današnje bezbožne kulture. U tom odreknuću vidljiva je sva drama zapadne kulture, drama zapadnih vjernika koji u Babilonu zapadne kulture, u toj rupi, i dalje vjeruju u Gospodina. Ti vjernici, a među njima je i Joseph Ratzinger, taknuti tom bezbožnom zapadnom kulturom, pokušali su joj se oduprijeti, znajući da vjera u Boga ide uvijek protiv „normalnoga“, općenitoga. Ono što je Ratzinger napisao za celibat, vrijedi i za vjeru u Isusa Krista: „Celibat je uvijek, recimo to tako, napad na ono što čovjek normalno misli.“ Njegovo je raspuknuće simbol svih drugih, pa i tragičnih raspuknuća zapadne Crkve, osobito biskupa i svećenika, u posljednjih sedamdesetak godina. Stoga je baština, koju nam je ostavio Benedikt XVI., baština strastvenoga pitanja o Bogu, zbog kojega se ne treba bojati ni raspuknuća. Jer, „on liječi one koji su srca skršena“. (Ps 147, 3) Štoviše, mišljenja sam da nam je danas potrebno još daleko zaoštrenije i strastvenije pitanje o Bogu, odnosno još daleko radikalnija, ali i poniznija odluka za Boga protiv današnje kulture, koja ne će morati dovoditi do raspuknuća, nego do nutarnje borbe o kojoj govori Pavao u sedmom poglavlju Poslanice Rimljanima.

4. Čitati knjige, tekstove Josepha Ratzingera bilo je pravo osvježenje u oceanu mnogih znanstvenih, kompliciranih teoloških studija poslije Koncila, koje su slijedile racionalni, znanstveni ideal zapadne znanosti. Ratzingerove su zato studije sasvim jednostavne, bez puno znanstvenoga aparata, jednostavni izričaji i misli, pravi sermo humilis, ponizni stil. Jer, istinska teologija prepoznaje se ne samo po sadržaju. Stil također odlučuje o teologiji! Upravo zato što je stil bio jednostavan, misao je bila duboka, jer je svojom jednostavnošću papa Ratzinger omogućavao da dođete u dodir sa samim izvorom Kristova nauka i nauka Crkve. Svaka njegova misao uvodila je u kršćanstvo, za razliku od znanstvene teologije, zadivljene znanstvenošću, koja se trudila slijediti znanstvenu metodu te je prije izvodila, nego uvodila u kršćanstvo. Ponizni stil Josepha Ratzingera nalikuje stilu crkvenih otaca i često se može dobiti dojam kao da čitate crkvenoga oca. A razlog je tomu taj odmak od znanstvenosti i racionalnosti zapadne kulture, ali i sveučilišne teologije. Dakako, u njegovoj teologiji opet je vidljivo raspuknuće, ali korisno raspuknuće. Ratzinger je činio velik napor da se, unutar tada moćne njemačke teologije, od koje danas nije ostao ni kamen na kamenu, suprotstavi toj istoj teologiji, služeći se tom istom racionalnosti. To se osobito može vidjeti u grandioznom opusu „Isus iz Nazareta“, gdje je Ratzinger, služeći se zapadnom racionalnošću, pokušao pokazati suprotno od onoga što je moderna teologija tvrdila, a to je da je zapravo središte kršćanske vjere sve ono što je za modernu teologiju postalo upitno i nebitno: Marijino djevičanstvo, Kristovo božanstvo, čuda, spasenjska smrt, uskrsnuće, uzašašće, eshatologija. U znanstvenoj teologiji, „teologiji bilježaka“, a što je osobito danas vidljivo, ne mogu se oteti dojmu da, što više znanstvenosti, što više bilježaka, fusnota, tim manje živoga odnosa s piscima prošlosti, a osobito s Isusom Kristom. Isus je postao puki, mrtvi objekt istraživanja, a ne više živa osoba, osoba u koju se vjeruje. Zato je Ratzinger pokušao, unutar te iste racionalnosti, obraniti vjeru u živoga Isusa Krista koji je nestao u znanstvenom aparatu moderne teologije, u toj „teologiji bilježaka“. Ratzinger je tako ustao protiv moloha zapadne sveučilišne teologije. I to je njegova golema zasluga. Zbog toga je, zajedno s Hansom Ursom von Balthasarom i Henrijem de Lubacom, koji su također djelovali izvan sveučilišne teologije, pokrenuo Međunarodni katolički časopis Communio, kako bi u tom časopisu mogli razviti teologiju koja će izići iz zatvorenosti znanstvene teologije, ali i racionalnosti, te upravo zato izvorno teološki promišljati pitanje Crkve, teologije i kulture. I u tom je smislu Joseph Ratzinger pravi defensor fidei u 20. stoljeću. Možemo si zamisliti pod kakvim je pritiskom morao djelovati i pisati u Njemačkoj nakon Koncila, kada se razvijala potpuno suprotna teologija, teologija koja je bila uperena protiv nauka Krista i Crkve. Upravo zbog tog golema pritiska i zahtjevnosti, Ratzingerova misao – to su ta raspuknuća – katkad gubi na životnosti, svježini, što je vidljivo u svescima „Isus iz Nazareta”. To je i razlog, što zvuči pomalo zbunjujuće i što bih osobno najmanje očekivao naočigled vlastite smrti, da čak i u svojoj duhovnoj oporuci spominje znanstvenu teologiju, liberalne teologe.

5. Bez obzira na to, Ratzinger je pokazao put kojim teologija treba krenuti, a to je oprez spram sveučilišne teologije, stil sermo humilis koji treba biti što sličniji stilu Svetoga pisma. Zato je tako osvježavajuće čitati Ratzingerove tekstove. Sermo humilis, njegov ponizni stil, govori o teologu koji zaista uživa u onom o čemu piše ili, bolje rečeno, stvarno ljubi ono o čemu piše. Iz svakoga teksta odiše nježna ljubav prema otajstvima kršćanske vjere. Nisam pročitao nijedan njegov tekst, a da nisam osjetio – kao u crkvenih otaca – tu čudesnu toplinu i nježnost duha, jer je to teolog koji se nikada nije „bavio“ otajstvima vjere zbog „napredovanja“, zbog znanstvenoga aparata, gomilanjem „fusnota“ i metodologije, nego velikom ljubavlju. On je, poput Marije, „čuvao“, ali i „prebirao“ ono o čemu je pisao. Rekao bih da je u tome on najveći teolog prošloga stoljeća, veći i od Hansa Ursa von Balthasara, Henrija de Lubaca, Karla Rahnera. S Ratzingerovim tekstovima čitatelj ne samo da može s lakoćom razumjeti ono što vjeruje, nego ga njegovi tekstovi uvode u ljubav prema otajstvima vjere, odnosno u ljubav prema Isusu Kristu i Crkvi. Tekstovi nalikuju izričajima ljubavi koji pozivaju na ljubav. O da, zato će nam on jako nedostajati. Ne želiš li se, dragi čitatelju, izgubiti u moru iskvarenih misli, površnih i pametujućih teologija, čitaj Ratzingera, papu Benedikta XVI.

6. „Doista su nam potrebni otoci gdje živi i zrači vjera u Boga i nutarnja jednostavnost kršćanstva, oaze, Noine arke, u koje se čovjek uvijek može skloniti. Prostori zaštićenosti jesu prostori liturgije. Ali i u raznim zajednicama i pokretima, u župama, u slavljenju sakramenata, u prakticiranju pobožnosti, u hodočašćenju, Crkva pokušava dati otpornu snagu i razviti prostore zaštićenosti u kojima, za razliku od onog pokvarena oko nas, ponovno postaje vidljiva ljepota svijeta i života.“ (Benedikt XVI.) Ako se igdje bezboštvo počelo očitovati i u samoj Crkvi na Zapadu, to je svakako liturgija. Liturgija se doslovce masakrirala, pretvorila u zabavu, a crkve ili u obične, gotovo pa svatovske dvorane ili pak, što je osobito slučaj u Njemačkoj, u umjetnička djela. Crkve, kao građevine, prestale su biti mjesta molitve, događaja slavljenja Boga, svećenika i zajednice te su postale građevine u koje se ulazi da se doživi užitak ljepote, a to znači užitak samoga sebe. Zato se cijela liturgija banalizirala ili pak estetizirala. Dovoljno je samo pogledati crkve u Njemačkoj. Svaka je crkva umjetničko djelo, ali takvo djelo da je na prvom mjestu estetsko uživanje, a ne molitva. To je razlog zašto je mnoge svoje studije Joseph Ratzinger posvetio upravo liturgiji, obrani objektivnosti liturgije, protivnoj banaliziranju i estetetiziranju liturgije. Možda su to i najljepši tekstovi koje je Ratzinger napisao uopće. Stoga će njegovo djelo o liturgiji Duh liturgije ostati trajni putokaz za Crkvu i teologiju u budućnosti. Jer, gdje liturgija prestaje biti realno događanje Božje prisutnosti, događanje Božje slave na koju čovjek odgovara proslavom i zahvalnošću, ostaje samo čovjek, bezboštvo. Kraj liturgije jest kraj i religije, i kraj čovjeka. Uz liturgiju, svakako su osobito važna njegove studije o Crkvi. Prošloga stoljeća katolička teologija počela je popuštati pod nasrtajem zapadne demokratske kulture kojoj je strano svako određenje čovjeka odozgor, od Boga, svaka hijerarhija, te se zato i Crkvu htjelo demokratizirati, a time postaviti u pitanje samo središte Crkve: da je Krist Glava Crkve, da on kao Glava vodi Crkvu, i da ta činjenica vjere dolazi do izražaja u hijerarhiji. Zato su sve njegove ekleziološke studije, pa i knjižica o demokraciji, koja je prevedena i na hrvatski jezik, jedna golema obrana Crkve, njezine strukture, hijerarhije, sakramenata. Sve te i druge teme sažete su u njegovim nenadmašnim intervjuima o vjeri, Crkvi i društvu. Ti su intervjui ponajbolji uvod u njegovu teologiju, ali i u kršćansku vjeru. Tko želi upoznati Ratzingerovu misao, ali i samu vjeru u Isusa Krista, život Crkve, ali i kritičko sagledavanje zapadne kulture, to će najbolje moći pronaći upravo u njegovim intervjuima.

7. I posljednje, što bih u ovom hitrom prikazu Ratzingerove teologije htio istaknuti, jest Europa. Joseph Ratzinger posljednji je izdanak snažne, moćne europske teologije. Nakon njega nema više teologa, postoje samo teolozi-znanstvenici, teolozi-s-bilješkama, teolozi-novinari. U njemu je takoreći iscijeđena posljednja kap još preostale, nekoć ukusne „naranče“ europske Crkve, teologije. No, s njim, čini se, definitivno dolazi kraju i sama europska, pa i zapadno-germanska kršćanska kultura. Netko će možda reći da s Ratzingerovom smrću dolazi svojemu kraju i sama zapadna kultura, koja je neodvojiva od kršćanstva. Vjerojatno je to i istina koja će se potvrditi u skoroj budućnosti. Jer, nijedna kultura, pa ni današnja bezbožna zapadna kultura, ne može opstati bez vjere u Boga. No, sigurno je da je sa smrću Josepha Ratzingera dokončana europska teologija. Europska teologija prestaje biti nadahnuće Crkvama na ostalim kontinentima. Dok pišem ovaj tekst, nekako mi se čini da smrt Benedikta XVI. nalikuje Augustinovoj smrti, smrti toga najvećeg crkvenoga oca, kojemu je Ratzinger posvetio i svoj doktorski rad, kao i mnoge druge svoje studije. Kao što je s Augustinovom smrću Crkva nestala u Sjevernoj Africi, prvo pod naletom barbara, a potom islama, čini mi se da će se to isto dogoditi, ili se već dogodilo, u Europi. To, s jedne strane, u meni stvara golemu tugu, pa čak i nostalgiju za onim vremenima žive i živahne Crkve, mnogih duhovnih zvanja, velikih teoloških rasprava, punih sjemeništa, teoloških fakulteta koji su bili mjerodavni za cjelokupni život Crkve, živih župnih zajednica, svečanih liturgija, hodočašća. Čini se da to sve ide svojemu kraju, ponavljam, u Europi. U nas, na Balkanu, još ne, iako smo i mi zagrljeni tom istom Europom. S druge pak strane, Crkva nije izgubila svoju životnost i nakon nestanka u Sjevernoj Africi, tako da Gospodin i danas djeluje tamo gdje ćemo ga možda najmanje očekivati, možda kod drugih „Barbara“. Da, tuga i nada. To su osjećaji s kojima završavam ovo kratko promišljanje o ovom velikom teologu, papi, biskupu i svećeniku.

Izvor;

https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/ivica-raguz-s-ratzingerovom-smrcu-zavrsava-europska-teologija-a-mozda-i-citava-zapadna-kultura

 

VATIKAN OBJAVIO Duhovna oporuka Benedikta XVI. Ono što sam prije rekao svojim sunarodnjacima, sada govorim svima onima u Crkvi koji su mi povjereni u službu: Stojte čvrsto u vjeri! Ne dajte se zbuniti!

Moja duhovna oporuka

U ovaj kasni sat mog života, dok se osvrćem na desetljeća koja sam prošao, prvo što vidim je koliko toga moram zahvaliti. Nadasve zahvaljujem samome Bogu, djelitelju svih dobrih darova, koji mi je dao život i vodio me kroz mnoge nevolje; podizao me uvijek iznova kad sam počeo kliziti, obasjavao me svjetlom svog lica uvijek iznova. Gledajući unatrag, vidim i razumijem da su čak i mračni i naporni dijelovi ovog puta bili za moje spasenje i da me on tamo dobro vodio.

Zahvaljujem se svojim roditeljima koji su mi u teškim vremenima dali život i uz velika odricanja svojom ljubavlju mi podarili prekrasan dom koji svijetli kroz sve moje dane kao jarka svjetlost do danas. Prosvjetljena vjera mog oca naučila je nas braću i sestru da vjerujemo i stajala je kao vodič usred mog znanstvenog razumijevanja; majčina iskrena pobožnost i velika dobrota ostaju naslijeđe za koje ne mogu dovoljno zahvaliti. Moja me sestra služila nesebično i s ljubaznom brigom desetljećima; moj brat je uvijek iznova krčio put s mudrošću svojih prosudbi, sa svojom snažnom odlučnošću i s vedrinom svoga srca; Ne bih mogao pronaći pravi put bez tog neprestanog predvodnika i zajedničkog hoda.

Zahvaljujem Bogu od srca za mnoge prijatelje, muškarce i žene, koje je uvijek stavljao uz mene; za suradnike u svim fazama mog putovanja; za učitelje i učenike koje mi je dao. Sve vas sa zahvalnošću povjeravam njegovoj dobroti. I želio bih zahvaliti Gospodinu za prekrasnu domovinu u bavarskom podnožju Alpa, gdje mi je bilo dopušteno uvijek iznova vidjeti kako sjaji slava samoga Stvoritelja. Zahvaljujem narodu moje domovine što mi je omogućio da uvijek iznova doživljavam ljepotu vjere. Molim da naša zemlja ostane zemlja vjere i molim vas, dragi sunarodnjaci: ne dajte se otrgnuti od vjere. Na kraju, zahvaljujem Bogu za sve lijepe stvari koje sam doživio na raznim etapama svog putovanja, a posebno u Rimu i Italiji, koja je postala moj drugi dom.

Svima onima kojima sam učinio nepravdu, molim od srca za oproštenje. Ono što sam već rekao svojim sunarodnjacima, sada govorim svima koji su mi povjereni bili u službu u Crkvi: Stojte čvrsti u vjeri. Ne dajte se zbuniti! Često se čini kao da znanost – s jedne strane prirodne znanosti, s druge strane povijesnaistraživanja (osobito egzegeza Svetoga pisma) – ima nepobitne spoznaje koje su u suprotnosti s katoličkom vjerom. Svjedočio sam promjenama u prirodnoj znanosti izdaleka i mogao sam vidjeti kako se očita uvjerenja istopila protiv vjere, kako su se pokazala filozofska tumačenja koja ne pripadaju znanosti – baš kao što je, naravno, vjera naučila u dijalogu s znanostima bolje razumjeti granice nizom svojih izričaja, a time i svoju bit. Već 60 godina pratim put teologije, posebice biblijskih studija, i s promjenom generacija vidio sam kako se ruše naizgled nepokolebljive teze koje su se pokazale samo hipotezama: liberalna generacija (Harnack, Jülicher itd.), egzistencijalistička generacija (Bultmann itd.), marksistička generacija. Vidio sam i nastavljam vidjeti kako je razum vjere izronio i ponovno izranja iz klupka hipoteza. Isus Krist je doista put, istina i život – a crkva je, u svim svojim nedostacima, doista Njegovo tijelo.

Na kraju ponizno molim: Molite za mene da me Gospodin primi u vječne dvore usprkos svim mojim grijesima i nedostacima. Moja iskrena molitva ide svima onima koji su mi povjereni, dan za danom.

https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/objavljena-duhovna-oporuka-benedikta-xvi/

 

 

Vatikan
Sjećanja braće Josepha i Georga Ratzingera: "Zajedno smo gradili jaslice, a najčešće smo igrali igre župnika!"

https://hkm.hr/vijesti/vatikan/sjecanja-brace-josepha-i-georga-ratzingera-zajedno-smo-gradili-jaslice-a-najcesce-smo-igrali-igre-zupnika/?fbclid=IwAR36Hr3Nh8TRcMYECA3kjHYkuYIPuZyUiwWhfphfEK6WcbcjZCm80EgYxls

 

Hitovi: 173