"Veliki reset" - dekadencija Zapada

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Subota, 03 Prosinac 2022 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

...Kultura otkazivanja ili kultura poništavanja kao  „oblik ideološke kolonizacije koja ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja, prodirući u brojna područja i javne institucije”, prema papi Franji, spada u  problematične fenomene našega vremena, uz bok migrantskoj i ekološkoj krizi.. „U ime zaštite različitosti na kraju brišemo osjećaj svakog identiteta, uz rizik ušutkivanja stajališta koja brane smjeran i uravnotežen pogled na različita osjetljiva pitanja. Tako se razvija jednoumlje koje negira povijest, ili još gore, ponovno je ispisuje ..." Kako na sva ta i druga slična pitanja (woke radikalizam, diktaturu relativizaa, kulturu smrti, veliki reset, teorije zavjere i sl.) gledaju neki od naših vodećih mislećih ljudi i publicista poput Mužića, Šahtana, Pešorde, Dijanovića, Šole i dr. doznajte iz tekstova koji slijede.
 

Stanje duha na Zapadu: Kao u najgorim razdobljima dekadencije staroga Rima
Davor Dijanović, 28. prosinca 2022.

U knjizi „Konac novoga vijeka“ poznati teolog Romano Guardini piše da je srednji vijek gledao na čovjeka s dva motrišta. S jedne strane, on je bio Božje stvorenje, podređeno Njemu i potpuno predan u Njegove ruke. S druge strane, on je nosio u sebi sliku Božju i prema Bogu je bio usmjeren, određen za vječni život. Apsolutno manji no Bog, ali definitivno veći od ostalih stvorova. Ovaj položaj u bitku nalazio je svoj izraz u mjestu što ga je čovjek imao u sustavu svijeta. Odasvuda je bio izložen Božjem pogledu, ali je i na svakom planu vršio duhovnu vladavinu nad svijetom. Promjena slike svijeta postavila je to mjesto u pitanje. Čovjek je sve više dospijevao u slučajno, u „bilogdje“.

Novi vijek – piše Guardini – trudi se da čovjeka „i duhovno makne iz središta bitka. Za novi vijek čovjek više nije odasvuda izložen oku Boga koji obujmljuje svijet, nego je autonoman, odriješenih ruku i vlastita koraka – on više nije središte stvaranja, već postaje bilo koji dio svijeta. S jedne strane, novovjeko shvaćanje uzdiže čovjeka nauštrb Boga, protiv Boga; s druge strane, on posjeduje herostratsku želju da od njega napravi dio prirode, koji se načelno ne razlikuje od biljke i životinje. Jedno i drugo spada zajedno i stoji u tijesnoj vezi s mijenom slike svijeta“.

Za nadolazeću kulturu, Guardini ne zna oznake „jer, govoriti o jednoj ne-kulturnoj kulturi, bilo bi, doduše, u ovom smislu ispravno, ali odveć u zraku, a da bi se moglo koristiti“. No, on je siguran da „kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga, ne može uspjeti i to iz jednostavnoga razloga što Bog jest“.

Novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, nego doživljava i „slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti tako da na svijet sve više gleda kao na profanu zbiljnost“. Bez religioznog elementa život, međutim, postaje „poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Dijelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome svuda se međusobno ometaju. Gubi se središte i veze. Postojanje se dezorganizira. Tada dolazi do onoga kratkog spoja koji se već trideset godina javlja u sve većoj mjeri. Dolazi do nasilja. Na taj način zbunjenost sebi traži izlaz. Kada se ljudi više ne osjećaju iznutra vezanima, organizira ih se izvana, a kako bi organizacija funkcionirala, država iza nje postavlja prisilu. Može li se, međutim, trajno egzistirati pod prisilom?“.
Gubljenje središta

Austrijski povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayr napisao je knjigu „Gubljenje središta“ u kojoj je dao duhovnu dijagnozu vremena kroz proučavanje umjetničkih djela u 19. i 20. st. U nizu umjetničkih djela on vidi simptome u kojima se ogledava drama našega vremena. Ta je drama u gubljenju kršćanstva kao središta. A izgubiti središte znači izgubiti čovječnost (Pascal).

I sama Katolička crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila nalazi se u stanju velikog nemira; dim sotonin kroz neku je pukotinu ušao u Crkvu (Pavao VI.), a tradicionalni katolici tu pukotinu vide u razaranju liturgije, tj. tradicionalne latinske Mise prema kojoj – kao što je u knjizi intervjua „Sol zemlje“ govorio Benedikt XVI. – postoji neshvatljiva mržnja i otpor i u samim katoličkim redovima.

Europa je odricanjem od kršćanstva izgubila svoje duhovno središte. Vakuum nastao gubitkom kršćanstva kao duhovnog središta, ako se Europa ne vratim kršćanskim korijenima, popunit će neka druga „velika pripovijest“. Simptomatičan je u tom smislu upravo primjer Francuske, nekada „najstarije kćeri Crkve“. Prema anketi Ipsosa iz veljače 2016. godine 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima.

S jedne strane, demografski trendovi mijenjaju naličje Staroga kontinenta, a s druge različite ideologije iz inkubatora kulture smrti – od genderizma i klimatskog fundamentalizma do transhumanizma – žele stvoriti „novoga čovjeka“ potpuno odrezanog od svoje kršćanske povijesti, kulture i tradicije. Stanje duha na Zapadu danas nije pretjerano različito od najgorih razdoblja dekadencije staroga Rima.

Kad danas čitamo Juvenalove satire možemo primijeniti isti dekadentni mentalni sklop. Juvenal je za društveno propadanje krivio iskvarene plemiće, gramzivce, skorojeviće, razvratnike, nevjerne supružnike, slobodno ponašanje žena te ulizice i prijetvorne dvorske savjetnike. U svojoj desetoj satiri kritizirao je i narod koji ne traži ništa drugo nego da mu vladar dijeli žito i priređuje besplatne igre u cirkusu.

Na ovakva ponašanja nadovezao se i dolazak tadašnjih barbarskih plemena. Carstvo je gradilo limese (kao što se danas grade zidovi), no to nije pomoglo. Zapadni Rim nisu srušili barbari, nego unutarnja trulež. To nam i danas svima može biti jasna pouka.


 
Živimo možda u najpresudnijim trenutcima povijesti
Darko Grden, Glas Koncila, 1. prosinca 2022.
 
SVEĆENIK TEOLOG I MORALIST DDR. SC. JOSIP MUŽIĆ O OSAMMILIJARDITOM STANOVNIKU, MODERNIM IDEOLOGIJAMA, DRAMATIČNOM STANJU U HRVATSKOJ I ADVENTSKOM POGLEDU NA SVIJET I ŽIVOT
 
»Strah i tjeskoba nemaju zadnju riječ. Vjera u Boga i nada koja je na njemu zasnovana omogućuje nam uza sve protivštine radosno koračati kroz ovaj život«

Dana 15. studenoga rođen je osammilijarditi stanovnik, bolje rečeno stanovnica planeta Zemlje. Taj je naslov, po odluci UN-a, pripao malenoj Vinice Mabansag, rođenoj u Manili. Premda nemaju svi isti pogled na činjenicu da je svjetsko stanovništvo dosegnulo brojku od osam milijarda, svi je vežu uz viđenje budućnosti čovječanstva. I tu se ta tema na neki način dotiče s došašćem, koje također poziva na vjerničko suočavanje s budućnošću, s onom konačnom budućnošću. Sugovornika za razgovor o toj tematici Glas Koncila je pronašao u splitskom teologu moralistu, dvostrukom doktoru znanosti Josipu Mužiću, koji se rado odazvao pozivu.

Dr Mužić
          Ddr. sc. Josip Mužić

Kako kao čovjek, kršćanin i svećenik gledate na činjenicu da je čovječanstvo dosegnulo brojku od osam milijarda ljudi?

Dobro je da stanovništvo raste. I još uvijek raste manje od mogućnosti koje čovječanstvo ima na raspolaganju. Prva zapovijed iz Knjige Postanka, koju Bog nikada nije opozvao, glasi: »Plodite se i množite i zemlju napučite!« Ta je zapovijed nakon potopa ponovljena Noi i njegovim nasljednicima, znači i svima nama. Godine 2018. u novinama je izišao podatak da se na nešto više od 7,5 milijarda stanovnika, koliko ih je tada bilo, proizvelo hrane za 20 milijarda ljudi. Znači da smo gotovo dvije trećine hrane bacili. I ne samo to, nego je u to vrijeme oko 800 milijuna ljudi gladovalo, neki su i umirali od gladi. Prema tome, nije problem u onome što nam se danas nameće kao nepobitna istina, da nas ima previše pa se u ime toga izvršava pritisak na obitelji da ne rađaju djecu, nego je problem sasvim obrnut: imamo dovoljno hrane da možemo prehraniti barem četiri puta više stanovništva. Prostora također imamo. Uzmimo za primjer Hrvatsku, koliko je prostora prazno. Nažalost, rast stanovništva rabi se u protuljudskoj propagandi, u promicanju kulture smrti.

Slažete li se da ta ideologija ide pod ruku s velikom ekonomskom nepravdom?

Ekonomska nepravda možda nikada u povijesti čovječanstva nije bila tako velika kao danas. U procesima globalizacije stvoreni su uvjeti zahvaljujući kojima, prema posljednjim statistikama, 32 najbogatijih ljudi posjeduju polovicu bogatstva čitavoga čovječanstva. I taj se nesklad sve više povećava. O toj nepravdi gotovo nitko ne govori, nitko te ljude ne proziva. Štoviše, ti se ljudi preko svojih zaklada i humanitarnih organizacija predstavljaju kao dobrotvori čovječanstva i čovječanstvo ih na neki način štuje. To je, naravno, potpuna zamjena teza. Trebali bismo imati snage i hrabrosti dovesti u pitanje tu neravnotežu i dovesti do uspostave mehanizama zahvaljujući kojima će se to bogatstvo pravičnije raspodijeliti.

Kad bismo to razmišljanje primijenili na stanje u Hrvatskoj, što biste rekli?

Mi kao narod proživljavamo tešku i višestruku nepravdu. Dio te nepravde nasljedujemo od komunizma jer se ni jedan komunistički zločin nije procesuirao i kaznio te pravda nije zadovoljena ni na simboličkoj razini. Druga nepravda dogodila se u vremenu demokratske Hrvatske, u privatizacijskoj pljački i korupciji. Ni za to nitko ozbiljno nije bio kažnjen. Treća nepravda dogodila se nakon Domovinskoga rata: oni koji su činili ratne zločine nisu bili kažnjeni, nisu se pokajali, nisu tražili oproštenje, nego slobodno hodaju Hrvatskom i – nikomu ništa. Jasno da to mnoge boli. Sve to nenormalno što je postalo normalnim stvara patološko stanje nacije, bolesno stanje duha. Mislim da se mladi iseljavaju prije svega zato što bježe od te nepravde.
»Bog je Život, tvorac života i darivatelj života, i zemaljskoga i nebeskoga. Pred kulturom smrti koja novi život vidi kao pogibelj naša je zadaća biti svjedocima radosne vijesti o ljubavi Boga životvorca. Stoga su brojne obitelji heroji našega vremena«

Nama je hitno potrebno da se te nepravde isprave, da se vrati ljudima ponos što imaju svoju državu i da im se vrati povjerenje. Dok se to ne dogodi, ne ćemo se prestati vrtjeti u začaranu krugu i gubit ćemo ljude.

Jasno, prije svega su za nastalo stanje odgovorne političke strukture. No odgovorni su i oni koji vode ekonomiju. A odgovorni su i oni koji vode Crkvu jer čine grijeh propusta i ne reagiraju na neke procese koje treba, ako ih se i ne može zaustaviti, barem prokazati i imenovati kako bi se ljudima pomoglo da se tim procesima odupru. Nalazimo se usred procesa destrukcije i bojim se da nikada nismo bili u goroj situaciji. Što će nam nove crkve ako u njima ne će biti vjernika? Što će nam nove ceste, pruge i zgrade ako se njima ne će imati tko koristiti? Zar ćemo riješiti problem tako da tu naselimo druge? To su bolne i otvorene rane u našem narodu i u našoj Crkvi, a mi se pravimo da je sve normalno. Mislim da je krajnje vrijeme da toga patološkoga stanja postanemo svjesni, da vratimo zdrav ponos i zdravu samosvijest, da i mi vjernici pokažemo da nismo fikus i ukras ovoga društva, nego njegov stvaralački činitelj. Potrebni su nam proroci…

Toliko ste toga rekli da smo gotovo zaboravili na želju da ovaj intervju bude adventski. No nije li ovo dubinski također adventska tema?

Tema možda nije adventska u klasičnom smislu riječi u kojem smo navikli govoriti o adventu, ali dubinski jest. Naime, i rođenje Isusovo za čije se slavlje pripremamo zbilo se u veoma dramatičnim okolnostima. I za njega je Herod odlučio da će biti ubijen čim se rodi. Najveća vijest u povijesti čovječanstva, da je Bog postao čovjekom i rodio se kao jedan od nas, odmah je doživjela napade zla i Zloga. Rat protiv čovjeka očito se vodi kontinuirano i kultura smrti je u svijetu prisutna otkada je u njega ušao grijeh. No isto nam otajstvo Božića pokazuje da Bog ima svoje putove i da ga ni jedna ljudska sila ne može zaustaviti. Da Bog neprestano ne djeluje i ne intervenira, i mi i svijet odavno bismo propali.
Prve dvije nedjelje došašća dubinski su povezane s budućnošću, s onim što nam dolazi ususret. Ne znamo što je to točno, ali kao vjernici nešto ipak znamo: govorimo o drugom Kristovu dolasku, o konačnom ispunjenju…

Na završetku liturgijske godine liturgija nas podsjeća na posljednje stvari, na kraj vremena, na sud, na drugi Kristov dolazak u slavi. Te se pak stvarnosti izravno nadovezuju na početak liturgijske godine, na došašće koje nam aktualizira prvi Kristov dolazak. Ako su prvi kršćani žudjeli za ponovnim Kristovim dolaskom, ako su molili: »Maranatha«, »Dođi, Gospodine!«, onda to nije nešto što je kršćanima tuđe i što je protivno ljubavi prema ovomu svijetu, nego je to sastavni dio našega identiteta: stalo nam je do Krista kao do najvećega dobra, kao do osobe koja nas najviše ljubi. Stoga želimo da se taj događaj dogodi što prije. To je ujedno priprava za naš osobni odlazak s ovoga svijeta. Kršćanin bi na ovom svijetu trebao živjeti kao putnik, kao netko tko, istina, izgrađuje ovaj svijet, ali je također svjestan njegove ograničenosti te se priprema za onaj pravi, vječni život, za puninu života. Zato nam advent, dok se pripremamo za proslavu Božića, ujedno pred oči stavlja nebesku domovinu kao nešto poželjno.

Možete li to dovesti u vezu s početkom našega razgovora, s pitanjem života?

Bog je Život, tvorac života i darivatelj života, i zemaljskoga i nebeskoga. Pred kulturom smrti koja novi život vidi kao pogibelj naša je zadaća biti svjedocima radosne vijesti o ljubavi Boga životvorca. Stoga su brojne obitelji heroji našega vremena jer im je život sputavan i ograničavan na razne načine. Apsurdno je što im je danas na neki način teže nego u vrijeme komunizma. U komunizmu smo imali obiteljsko radno vrijeme, obiteljsku plaću od koje se, pa i jedne, moglo normalno živjeti, imali smo nedjelju koja se poštovala, neke su zakonske mjere išle u prilog obitelji, kao primjerice zakon prema kojem su kockarnice bile dopuštene samo strancima i sl. Zato kažem da su brojne obitelji heroji našega vremena jer moraju nadići mnoge zaprjeke, psihološke i materijalne. One svjedoče da je s Božjom pomoću moguće nadići te zaprjeke. Stoga su samim svojim postojanjem jedan vid pastorala jer nas podsjećaju na nešto što često zaboravljamo, da je Bog prisutan i u našim osobnim povijestima i u povijesti čovječanstva. Bog neprestano čini čuda. Čudo je već to što smo živi jer nas Bog drži na životu. No događaju se i čuda koja mijenjaju ljudske živote, otvaraju nove putove, pokazuju da se čovjek može oduprijeti zlu ovoga svijeta, da može živjeti protiv struje. Često nam takva čuda prolaze ispod radara, ne zamjećujemo ih. Moramo ih tražiti, imati za njih otvorene oči.

Kako da posvjetovljeni advent ne potroši Božić?

Crkva je nekada pokrštavala ne samo pogane, nego i njihove kulture te je sve pozitivno prihvatila i asimilirala u kršćansku kulturu. Sada se događa obrnuto. Poganstvo se osjeća toliko jako da može poganizirati kršćanske blagdane. Uskrs nam simboliziraju zečevi, za Božić su u našim gradovima sve rjeđe jaslice, a sve češće zvijezde petokrake i tomu slično. S druge se strane potenciraju poganski blagdani, poput noći vještica. Taj se proces događa ubrzano.
Jedino što mi vjernici možemo učiniti jest da se povučemo iz poganskoga blještavila te da stvaramo svoju ponudu koja će na autentičan način prezentirati našu vjeru, a zapazit će ih oni koji istinski traže Boga. Posjećenost adventskih zornica pokazuje da sami vjernici traže nešto drugačije, nešto dublje. Budimo kreativni, i mi svećenici i vjernici, kako bismo to vrijeme još nečim obogatili te tako bili kadri plivati protiv struje. 

Vratimo se još početku razgovora. Među različitim argumentima kojima nas se neprestano želi uvijek nanovo zastrašiti jest i to da nas na planetu ima previše. Postoji čitava ekološka struja koja u čovjeku vidi nametnika koji isisava planet. Kamo to vodi?

Riječ je o neupitnim dogmama o kojima više uopće gotovo nije dopuštena argumentirana znanstvena rasprava. Prihvaća se ona priča koja prevlada u medijima, a znamo tko medije kontrolira. Mala skupina superbogatih došla je u poziciju da diktira budućnost planeta. Tko postavlja pitanje koliko energije troše njihovi privatni mlažnjaci i koliko se vode potroši na zalijevanje njihovih travnjaka? Sebe, jasno, ne vide kao višak na planetu. No običnomu se građaninu nameće osjećaj krivnje što živi ovako ili onako.

Čini mi se da se uspostava novoga svjetskoga poretka želi ubrzati. Zapravo se to više ne krije. Najglasniji glasnogovornik te agende je Svjetski ekonomski forum, koji je nedavno objavio krilaticu: »Ništa ne ćete posjedovati, a bit ćete sretni«, što bi se trebalo ostvariti do godine 2030. Takvo što nije uspjelo ni komunizmu. Jasno, ta bi sreća ovisila o poslušnosti pojedinca. Kako se to želi postići? Stvaranjem uvijek novih strahova i uvijek novih kriza, umjetno izazvanih, kako bi se ljude učinilo ovisnima o »spasiteljima«. U tom svjetlu treba gledati napuhavanje priča o klimi, a mislim i ovaj rat. Bojim se da bi nakon pandemije i rata mogla nastupiti i umjetno stvorena glad, nestašica osnovnoga. Ukratko, riječ je o korjenito protuljudskoj i protukršćanskoj ideologiji kojoj se treba suprotstaviti. Kao vjernici i zdravomisleći ljudi trebali bismo početi reagirati na takve glasove. Neke stvari nisu u našoj moći, ali mi moramo činiti svoj dio, a onda će Bog učiniti i ono što je nemoguće. Živimo možda u najpresudnijim trenutcima povijesti.

Netko će Vas proglasiti teoretičarem zavjere…

Danas se sve što se ne uklapa u službeni narativ i što izlazi iz okvira političke korektnosti tretira kao pretjerivanje ili kao teorija zavjere. Ja ovdje ne govorim o nekim tajnim planovima, nego o nečemu što je pisalo u novinama, pa i u novinama glavne struje. Knjiga Klausa Schwaba dostupna je na internetu, njegovi su interventi dostupni na »You tubeu« i svatko to može pronaći. Ono što govore drugi moćnici, poput Billa Gatesa ili Georgea Sorosa, također je dostupno. To nisu neki zanesenjaci koji govore bez pokrića i koji nemaju novca i moći da stvarnost i povijest usmjeravaju u smjeru koji im je poželjan. Osim toga, vidimo da se neki značajni segmenti stvarnosti kreću u smjeru onoga što govore. No i mi imamo pravo reći da se s time ne slažemo.

Govor o drugom Kristovu dolasku izravno se tiče poslanja Crkve, tj. stavlja je u određenu trajnu napetost, koja sa sobom nosi dvije opasnosti: da zaboravi na svoju ulogu u povijesti ili pak da zaboravi na onaj krajnji cilj. Kako pronaći tu ravnotežu? Mnogo toga što ste rekli, naime, implicira brigu za ovaj svijet, u konačnici političko djelovanje…

Činjenica da Crkva ima svoj socijalni nauk govori o tome da ona ima pravo govoriti o svjetovnim stvarnostima, ali u Božjem svjetlu, u svjetlu eshatona. Isus nas uči: »Dajte caru carevo, a Bogu Božje.« Crkva si ne može i ne smije prisvajati svjetovnu vlast. No ima pravo govoriti o svjetovnim stvarima s moralnoga stajališta. Pogotovo to vrijedi u situacijama kad si svjetovna vlast prisvaja ono što joj ne pripada. Prema moralnom naučavanju Crkve, vjernici su dužni poštovati državne zakone.
»Nalazimo se usred procesa destrukcije i bojim se da nikada nismo bili u goroj situaciji. Što će nam nove crkve ako u njima ne će biti vjernika? Što će nam nove ceste, pruge i zgrade ako se njima ne će imati tko koristiti?«

No kad su ti zakoni nepravedni, pogotovo kad je njihova nepravednost očita, ne samo da ih nisu dužni poštovati, nego su im se dužni oduprijeti svim legitimnim sredstvima.

Da bi mogla zastupati moralne vrjednote u društvu, Crkva mora biti vjerodostojna. Tu se danas suočavamo s teškoćama. Mislim, primjerice, na zlo pedofilije u Crkvi, koje ugrožava njezinu vjerodostojnost pred društvom. S takvim se pojavama Crkva mora najozbiljnije suočiti. Živimo u vremenu u kojem je postalo moderno da se Crkva neprestano za nešto ispričava. Smatram da je besmisleno ispričavati se za nešto što se dogodilo prije petsto ili tisuću godina. A treba se ispričavati za ono što je nanijelo rane koje su još svježe. Uz spomenuto zlo pedofilije, spomenut ću još jedan razlog za ispriku: za ono što su svećenici suradnici Udbe učinili svojoj braći i sestrama za vrijeme komunizma. To su konkretne isprike koje imaju smisla.

Neki su pak skloni, slijedom vlastitoga tumačenja Svetoga pisma, govoriti o skorom kraju svijeta, pa onda u tom svjetlu tvrditi da je današnja Crkva zakazala, pa čak i Papu optuživati da je sredstvo u rukama zlih sila. Nije li i to jedan od znakova nepovjerenja u Boga?

Slažem se s Vama, premda mogu shvatiti i te ljude, koji se često osjećaju napušteno od svojih pastira. Treba ljudima pomoći čitati znakove vremena. Ako toga nema, ljudi traže izlaz tamo gdje mogu i znaju. Čini mi se da su vjernici danas često prepušteni samima sebi, a tu se onda otvara prostor za razne sekte, za alternative. Nije dovoljno samo administrativno »pokriti« župu župnikom, nego treba biti s narodom. Zato prije svega moramo raditi na kvaliteti svećenika. To se čini zdravom selekcijom kod pripuštanja kandidata svećeničkomu ređenju, ali i brigom za svećenike, da i oni ne budu prepušteni samima sebi. Tek tada možemo očekivati da stvari krenu nabolje. Ovako mi se čini da se događa rascjep između svećenika koji žive nekim svojim životom i vjernika koji onda također idu svojim putom.

Popratimo li samo evanđelja četiriju ovogodišnjih adventskih nedjelja, osjeća se jasan krešendo s, rekli bismo, ljudskoga prema Božjemu: »Bdijte!« prelazi u govor o Ivanu Krstitelju i o ljudskom obraćenju; potom se potvrđuje da je Isus taj na kojega se odnosi Ivanovo proročanstvo; i konačno sam Bog daje znak u Emanuelu: »S nama Bog«. Uza sve ružno oko nas, konačna nada ipak nije u našim silama, nego u Bogu…

Da, strah i tjeskoba nemaju zadnju riječ. Vjera u Boga i nada koja je na njemu zasnovana omogućuje nam uza sve protivštine radosno koračati kroz ovaj život. Upravo je zato važno da svatko od nas vjernika ima u danu određeno vrijeme za Boga. Odrastao bi čovjek trebao imati barem pola sata molitve dnevno. Ta molitva može imati različite oblike, ali bi morala biti konstantna kako bismo se održali u ovom svijetu punom protivština. Ako sv. Pavao kaže: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao«, ne možemo podrazumijevati da će se naša vjera očuvati bez našega truda.

BIOGRAFIJA Ddr. sc. Josip Mužić rođen je 1961. godine u Splitu. Gimnaziju je završio u Rimu, kao i studij filozofije, na rimskom sveučilištu »La Sapienza«. Na Papinskom lateranskom sveučilištu postigao je bakalaureat iz teologije, a doktorat iz filozofije stekao je na Papinskom sveučilištu »Antonianumu«. Za svećenika ga je 1992. godine zaredio papa Ivan Pavao II. Doktorat iz teologije stekao je 1993. godine na Navarskom sveučilištu u Španjolskoj. Od 1995. godine stalno je zaposlen na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Osim akademskih aktivnosti pastoralno djeluje kao upravitelj i dušobrižnik u crkvi sv. Filipa Nerija u Splitu, kao voditelj susreta za bračne parove i djecu, kao voditelj hodočašća i urednik i voditelj mjesečne emisije »Sjaj istine« na Radio-Mariji. Autor je brojnih članaka i knjiga, a u nakladi Glasa Koncila objavljeni su naslovi »Rat protiv čovjeka« i »Ilija Gromovnik – prorok posljednjih vremena«.

IZVOR
Glas Koncila br. 48/2022.

https://www.glas-koncila.hr


 Matija Štahan: Koji su korijeni kulture otkazivanja?

Budući da se kultura otkazivanja ima tendenciju sručiti na osumnjičenike i prije negoli je njihova krivnja dokazana, ovaj primjer dvostrukih kriterija rasvjetljuje njezinu istinsku narav – ispod površinskoga milosrđa te brige za druge, to je zapravo žudnja za moći

Kultura otkazivanja – ili, prema pojedinim hrvatskim prijevodima, kultura poništavanja – „oblik je ideološke kolonizacije koja ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja, prodirući u brojna područja i javne institucije”. Tako je u svojem obraćanju Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici početkom 2022. godine, katalogizirajući problematične fenomene našega vremena, smještajući je uz bok migrantskoj i ekološkoj krizi, ustvrdio papa Franjo. „U ime zaštite različitosti na kraju brišemo osjećaj svakog identiteta, uz rizik ušutkivanja stajališta koja brane smjeran i uravnotežen pogled na različita osjetljiva pitanja. Tako se razvija jednoumlje koje negira povijest, ili još gore, ponovno je ispisuje na temelju suvremenih kategorija, dok svaku povijesnu situaciju valja tumačiti prema hermeneutici tog vremena”, dodao je Sveti Otac, ponudivši novi poticaj, kao i svojevrsnu papinsku legitimaciju, za propitivanje kompleksa problema koje navedeni pojam podrazumijeva. U ovome ogledu, razmatrajući različite aspekte kulture otkazivanja – poput njezine pretpovijesti i suvremenih manifestacija, ideološke podloge i parareligijskih aspiracija, unutarnjih protuslovlja i strategija njezina nadvladavanja – pokušat ću ocrtati osnovne obrise ovoga višedimenzionalnog fenomena, poimajući ga u interpretativnom svjetlu i etičkom ključu kršćanskoga nauka.

Redukcionizam u pristupu

Kao razmjerno novu sintagmu u javnim raspravama, kultura otkazivanja za pratitelje medija još uvijek nosi različite konotacije i asocijacije. U isto vrijeme, za same medijske analitičare taj je koncept još uvijek dovoljno fluidan da se ujedno, prateći ga – senzacionalističkim žurnalističkim žargonom rečeno – uživo, viđenje kulture otkazivanja u javnosti još uvijek može (pre)oblikovati. Zadatak je svakoga tko djeluje u javnosti, a želi se pozabaviti kulturom otkazivanja, pristupiti joj je gotovo pa enciklopedistički; upisati u nju sve implikacije koje drži da bi ih trebala nositi. Glavni problem koji je u poimanju navedene problematike potrebno ispraviti jest redukcionizam u pristupu – o kulturi otkazivanja često se govori bez navođenja svih njezinih dimenzija, ali i bez šire kontekstualizacije idejno-vrijednosnoga sustava vjerovanja čijim je kultura otkazivanja sastavnim dijelom. U ovom pregledu nastojat ću to ispraviti.

Pa iako su Franjine riječi dobar sažetak njezine srži, razmotrimo prije detekcije njezinih idejnih korijena kulturu otkazivanja prvo kroz konkretne, aktualne primjere. Njezin djelatni obrazac, najkraće rečeno, isključivanje je pojedinih osoba iz javnosti. Tko sve može biti isključen? Ovdje se kultura otkazivanja grana u dva smjera: isključene mogu biti poznate osobe u rasponu od političara i novinara pa sve do celebrityja poput glumaca, pjevača i komičara; no, s druge strane, iz suvremenih se društava ne isključuje samo naše suvremenike već i povijesne osobnosti svih provenijencija: od utemeljitelja religija i svetaca, preko istraživača i državnika, sve do umjetnika. Kako ih se točno isključuje? Pripadnike prve skupine, naše suvremenike, uglavnom se „otkazuje” nekom vrstom javnoga linča kroz društvene mreže i srednjostrujaške medije gdje nakon toga više nemaju pristupa. Povijesne ličnosti se pak „otkazuje” – ovisno o kontekstu u kojemu se eliminacija odvija – izbacivanjem iz nastave u obrazovnom sektoru ili pak rušenjem njihovih spomenika na javnim površinama, u domeni (para)politike. Zašto se ikoga danas isključuje? Jer su se kompromitirane osobe „mišlju, riječju, djelom ili propustom” ogriješile o etiku političkih elita zapada, koja je u posljednje vrijeme doživjela supstancijalne preobrazbe, posebice po pitanju spolnoga morala, ali u kontekstu SAD-a i po pitanju odnosa među rasama.

Uzgred vrijedi napomenuti kako nisu sve žrtve kulture otkazivanja jednake – među njima ima i povijesnih ličnosti o čijoj se etičnosti može raspravljati ili naših suvremenika koji doista zaslužuju pravosudni progon – ali sȃm obrazac njezine primjene podjednako je destruktivan kada sustiže i nevine i odgovorne, i žive i mrtve, jer se temelji na revolucionarnom impulsu, donekle i bijesu masa, što stvara društvenu atmosferu u kojoj dijalog i osjećaj za nijansirano poimanje problematičnih fenomena više nisu mogući.

Pradomovina kulture otkazivanja je, dakako, SAD gdje gotovo iz dana u dan svjedočimo najnovijim primjerima isključenja poznatih i slavnih te povijesnih osobnosti iz javnoga života. Svoj prvi procvat, tada usredotočen na prvake holivudske industrije od Georgea Weinsteina do Kevina Spaceyja, doživjela je pojavom MeToo pokreta. Na dnevnu politiku se proširila u predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa – koji je naposljetku i sȃm „otkazan” s Twittera i Facebooka – a u domino-efekt rušenja kipova, spomenika i bisti povijesnih osobnosti prerasla u ljeto 2020. godine u sklopu masovnih, višetjednih prosvjeda Black Lives Matter nakon smrti Georgea Floyda, kada su pod optužbom za rasizam uništavani kipovi i spomenici mitskih figura američke nacionalne svijesti, u rasponu od Kristofora Kolumba – koji ju je „otkrio” – preko prvoga predsjednika Georgea Washingtona do, paradoksalno, Abrahama Lincolna koji je pobjedom u Građanskom ratu omogućio slom ropstva. Destrukciju nisu izbjegli ni kipovi vjerskih figura, od misionara sv. Junípera Serre sve do Isusa Krista i Djevice Marije. Iako je u izvaninstitucionalnoj maniri, pod naletima prosvjedničkih masa, tijekom toga ljeta uništeno par stotina spomenika, institucionalno „otkazivanje” nastavilo se do danas – potkraj 2021. iz njujorške je Gradske vijećnice političkom odlukom uklonjen kip jednoga od „otaca američke demokracije” Thomasa Jeffersona, a početkom 2022. godine, također u New Yorku, uklonjen je, nakon Washingtona, Jeffersona i Lincolna, još jedan predsjednik – Theodore Roosevelt.

Slučajevi devastacije kipova, spomenika i bisti 2020. godine prelili su se i u druge dijelove svijeta, pa je tako u Velikoj Britaniji „otkazan” i Winston Churchill, a slična se metoda već godinama primjenjuje i u visokom obrazovanju, pa se na najuglednijim sveučilištima, poput Oxforda ili Yalea, sve više „otkazuje” i temeljne figure zapadne kulture, kao što su bili Homer ili William Shakespeare. Koja je bilanca ovoga kratkog popisa nekih od najznačajnijih „otkazanih” osobnosti i što nam ona govori o naravi idejno-vrijednosnoga sustava vjerovanja čiji je kultura otkazivanja samo jedan vid? Dakle, na ovaj su ili onaj način – još uvijek bez općega konsenzusa – „otkazani” utemeljitelj kršćanstva, njegova majka, istraživač koji je „otkrio” Ameriku, katolički svetac-misionar, prvi američki predsjednik, autor Deklaracije o neovisnosti, osloboditelj robova, pobjednik nad Trećim Reichom, utemeljitelj zapadne književnosti i ponajveći književnik našega civilizacijskog kruga. Sveobuhvatnost i dubina zahvata „otkazivanja” sugeriraju promjenu u duhu vremena – ne toliko koordinirano, koliko spontano djelovanje mnoštva pojedinaca, od političkoga establišmenta, preko akademskih elita, do uličnih prosvjednika, u smjeru razgradnje staroga i izgradnje novoga pogleda na svijet i novoga etičkog sustava; štoviše, novoga simboličkog svijeta u kojemu više nema mjesta za središnje figure čitavoga zapada, kako u politici tako i u kulturi ili religiji.

Nulta godina prosvjetljenja

Taj novi idejno-vrijednosni sustav vjerovanja – ova kovanica trebala bi implicirati novost te ideologije, kao i njezine etike, ali i njihovu dogmatičnost i (para)religijsku narav – posve bjelodano proizlazi iz revolucionarnih stremljenja koje „naš” naraštaj poima „prosvjetljenijim” od cjelokupne nacionalne i civilizacijske tradicije, a ovaj povijesni trenutak kao „nultu godinu” nekoga novog poretka, čiji vrijednosni obrisi se već nekoliko godina naziru u zemljama zapadne Europe ili Sjeverne Amerike. Okončana je dominacija etičkoga sustava koji, barem po inerciji, vrijednosti proistekle iz kršćanske baštine tretira kao društveni ideal. Novi sustav još uvijek je u izgradnji – zasad nema objedinjujuć naziv – a osim kao jednu sveobuhvatnu ideologiju, još ga se uvijek može promatrati i kao konvergenciju zasebnih, malenih ideologija nastalih nakon kraha onoga što je Jean-François Lyotard nazvao „velikim pripovijestima” poput abrahamskih religija ili ideologija modernosti koje su željele objasniti svijet u njegovoj sveukupnosti. „Male pripovijesti” postmoderne izvorno odustaju od takve sveobuhvatnosti, ali sada se ipak spajaju u idejno-vrijednosni sustav vjerovanja sa sveobuhvatnim, potencijalno i totalitarnim pretenzijama, a koji u ideološkom smislu čini konglomerat rodne teorije, feminizma, antirasizma, postkolonijalizma i srodnih im rukavaca, dok ga u duhovnom smislu definiraju različiti oblici New Agea. „Otkazivanje” naših suvremenika više govori o djelatnim obrascima, a „otkazivanje” povijesnih ličnosti o ideologiji toga pokreta. Prema objektima „otkazivanja”, očito je kako je riječ o pokretu s postdemokratskim tendencijama, kao i da je riječ o postkršćanskom svjetonazoru.

Osim kulture otkazivanja, djeliće te ideologije naziremo u fenomenima nerijetko akademskoga podrijetla poput političke korektnosti, mikroagresije, sigurnoga prostora, signaliziranja vrline (često putem sudioništva u linču kulture otkazivanja), a u engleskom ga se govornom području u cijelosti pokušava imenovati žargonskom izvedenicom iz riječi budnost ili probuđenost („woke”), ili pak pokretom društvene pravde („social justice”), dok pojedini sudionici kulturnoga rata na zapadu – primjerice Jordan Peterson – govore o „postmodernom neomarksizmu” kao svojevrsnome spoju prošlostoljetnoga komunizma i permisivne ljevice suvremenosti. Preciznije bi možda bilo govoriti o progresivnom liberalizmu, progresivizmu ili ideologiji napretka, ili pak ideologiji ljudskih prava. Iz kršćanske perspektive, koncept čijim bi se kultura otkazivanja mogla tumačiti dijelom bio bi sažet u sintagmi pape Franje kultura odbacivanja koja podrazumijeva širi fenomen poimanja drugih tek kao potrošne robe za vlastiti užitak, što uključuje i odbacivanje vrijednosti života praksom pobačaja i eutanazije, uslijed čega se Franjin koncept kulture odbacivanja – čijim je kultura otkazivanja sastavnim dijelom – pretapa u pojam koji je u javni govor inaugurirao sv. Ivan Pavao II., to jest u kulturu smrti.

Iako prividno počiva na kultu drugoga, kultura otkazivanja (i čitava pozadinska joj svjetonazorska skalamerija) zapravo se temelji na poništavanju drugoga i slabo prikrivenom kultu sebe sama. Prvi dio ove postavke može oprimjeriti René Girard, a drugi Michel Foucault.

Prema Girardu, u temelju civilizacije – koja proizlazi iz kulture, a ona pak iz kulta – nalazi se ljudska žrtva. Kristov nauk izražen u Bibliji zapravo je polemika s arhajskim kultovima i svakovrsnim poganstvima koji su mu prethodili jer su praktički svi, od Azteca i Maya, pa do antičke Grčke i Rima, podrazumijevali žrtvovanje ljudi. Prema Girardu, svaki od utemeljujućih mitova tih civilizacija opravdava koncept žrtvovanja kao conditio sine qua non uspostave zajednice. Biblija, međutim, premda u mitskome ruhu, sadržajno demitologizira mitove koji su joj prethodili, počevši sa starozavjetnom epizodom u kojoj je Abraham spreman žrtvovati Izaka, ali mu anđeo nalaže da to ne učini, pa sve do Isusove teorije (Govora na gori) i prakse (raspeće na križ), u kojima se pretkršćanskom načelu „oko za oko, zub za zub” suprotstavlja fundamentalno kršćansko pravilo: „Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi” te „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone”.

Girard je u Bibliji vidio zrnce otpora načelu, samorazumljivom za palu ljudsku prirodu, žrtvovanja drugih radi sebe – implicitno mu suprotstavljajući eminentni kršćanski čin žrtvovanja sebe radi drugih – i to zrnce je, unatoč svim protumitovima koji su se u prosvjetiteljstvu i modernosti razvili o kršćanskom srednjovjekovlju, proklijalo u civilizaciju koja je, šireći se svijetom, uza sve nedostatke svojih svjetovnih manifestacija, iz svakoga kutka u koji je zašla izgnala prinošenje ljudske žrtve. No u postkršćanskom kontekstu suvremenoga zapada, prepoznao je Girard, dolazi do preokreta: kršćansko milosrđe i ljubav za žrtve okreću se protiv samoga kršćanstva koje se – umjesto onoga što je razotkrilo nepravednost žrtvovanja – počinje poimati krvnikom mnogobrojnih žrtava. Upravo to je vrijednosna konstelacija kulture smrti – prerušavajući se u Krista, tvrdeći da skrbi za žrtve, negira Krista. Parazitirajući na povijesnim žrtvama spolnoga i rasnoga tipa, kultura otkazivanja perpetuira začarani krug proizvodnje uvijek novih žrtava. Ili, vraćajući se načelu „Oko za oko, zub za zub”, postaje – prema Girardu – novim poganstvom.

Diktatura relativizma

Kako to izgleda u praksi? Primjera je bezbroj, ali najupečatljiviji je zacijelo onaj koji demaskira same temelje kulture otkazivanja. Riječ je o slučaju Michela Foucaulta, u čijem filozofskom sustavu pronalazimo mnogobrojne prauzore konceptima koji su se razmahali usporedno s kulturom otkazivanja – primjerice, njegov koncept heterotopije izobličen je u sigurne prostore, njegova analiza skrivenih mehanizama moći u benignim riječima i običajima prerasla je u svijest o mikroagresiji, a radikalnim relativiziranjem objektivne stvarnosti čak se nalazi i među zaslužnima za ono što se danas ponajviše pripisuje populizmu i desnici, naime fenomen postistine. Jedan je od ključnih „naučitelja” onoga što papa u miru Benedikt XVI. prokazuje kao „diktaturu relativizma”, a njegovi su radovi među ključnim djelima koja su omogućila gotovo posvemašnju afirmaciju alternativnih spolnih i inih identiteta u posljednja dva desetljeća. Ukratko, Foucault je jedan od otaca fenomena o kojima je ovdje riječ, od kulture smrti kao najobuhvatnijega pojma pa do kulture otkazivanja kao njezine podskupine. Upravo zato znakovita je bila šutnja kojom su njegovi sljedbenici i dionici kulture otkazivanja reagirali na prošlogodišnju optužbu Guyja Sormana da je Foucault 60-ih godina 20. st. u Tunisu seksualno iskorištavao maloljetne dječake.

Budući da se kultura otkazivanja ima tendenciju sručiti na osumnjičenike i prije negoli je njihova krivnja dokazana, ovaj primjer dvostrukih kriterija rasvjetljuje njezinu istinsku narav – ispod površinskoga milosrđa te brige za druge, to je zapravo žudnja za moći. Briga za žrtve ovdje nije autentična; ona je tek sredstvo postizanja dojma o moralnoj superiornosti čiji je krajnji cilj stvaranje novih razdora te, kao u Foucaultovoj filozofiji i Foucaultovu životu, podvrgavanje drugoga sebi. Po čemu je onda kultura otkazivanja drukčija od svojih povijesnih prethodnica, poput progona, čistki, stupova srama, prekrajanja povijesti, verbalnoga delikta i cenzure, revolucionarnoga obaranja spomenika? Jedino po tome što taj stari obrazac sada funkcionira u novome kontekstu, obilježenom digitalnim svijetom i svjetonazorom nalik pretkršćanskom, no koji se iz postkršćanskoga sve više preobražava u protukršćanski.

Koje je, naposljetku, rješenje za kulturu otkazivanja? Što se tiče njezine dnevnopolitičke dimenzije, ono je jednostavno – glede naših suvremenika, dovoljno je primijeniti narušeni liberalno-demokratski ideal slobode govora, dok je glede povijesnih osobnosti ključ u procjeni dvije stvari: a) što je u biografiji pojedinca o kojemu je riječ od središnjega, a što od drugorazrednoga značaja; b) može li se ono valjano što smo naslijedili iz tradicije koje su bili dijelom tumačiti u kontinuitetu s tim središnjim aspektom osobe koja je u pitanju? Ako je Jefferson imao robove, Churchill perpetuirao kolonijalnu diskriminaciju, a Shakespeare u kreiranju dramskih likova upotrebljavao stereotipe o Židovima, to ne znači da ih danas pamtimo i slavimo zbog robovlasništva, kolonijalizma i antisemitizma, niti da se njihovo djelovanje može tumačiti kao da su živjeli 2022. godine. Upravo suprotno; u odnosu na ono što je u njihovim biografijama danas relevantno – poput polaganja temelja suvremenoj demokraciji, pobjede nad totalitarnim režimom ili vrhunske umjetnosti riječi – to su samo fusnote. Što se pak tiče cjelokupnoga kompleksa kulture smrti, rješenje nije tako jednostavno – ono je još jednostavnije. Svodi se na primjenu onoga što je zapisano u Bibliji i onome što Girard prepoznaje kao Isusov poučak; u realizaciji impulsa koji postoji diljem svijeta – impulsa koji „otkazuje” kulturu otkazivanja – a u najčišćem ga obliku kanalizira upravo kršćanstvo.

*Tekst je originalno objavljen u veljačkom izdanju časopisa Svjetlo riječi. Prenosimo ga s dopuštenjem

https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/koji-su-korijeni-kulture-otkazivanja/ 

Matija Štahan: Zloduh totalitarnosti opsjeo je i liberalnu demokraciju
55 minuta kod Željke Markić, Narod.hr, 9. veljače 2022,

Prijepori oko COVID potvrda i obveznog cijepljenja, umjetna inteligencija i transhumanizam, zelena transformacija i rodna ideologija, kultura otkazivanja i protukršćanske tendencije suvremenoga svijeta, novi totalitarizam… O svim navedenim i drugim fenomenima s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća razgovarali su s Matijom Štahanom, novinarom, književnim komparatistom i društveno-političkim analitičarom.

U posljednje vrijeme svjedoci smo velikih prijepora oko (ne)opravdanosti tzv. COVID potvrda, a u nekoliko se država uvodi obvezno cijepljenje. Približavamo li se, kako tvrde pojedini kritičari, autoritarnim modelima tipa Kine? Padaju li u vodu priče o liberalizmu i slobodi izbora?

Zapad, koji je u modernosti proizveo visoku tehnologiju i totalitarizam i „izveo“ ih u Kinu, sada „uvozi“ njihov spoj – tehnototalitarizam za 21. stoljeće. Slučaj lockdowna i Covid-potvrda simptomatičan je za idejni ping-pong koji se vjekovima odvija između Istoka i Zapada, ali i unutar njih. Obje navedene ideje imaju zanimljivo podrijetlo. own je, primjerice, prilagođena varijanta sabirnog logora, kakvi i danas postoje u Kini, okupljajući muslimanske Ujgure.

U kontekstu „borbe“ protiv virusa, diktatura automatski čini ono što najbolje zna – stanovništvo zatvara u logore. own, dakle, nije samo nasljednik srednjovjekovne karantene, nego i logora modernosti – bilo u komunističkom Sovjetskom Savezu, nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji ili liberalno-demokratskom SAD-u, gdje su za Drugoga svjetskog rata postojali logori za američke Japance – koji ne izolira samo one koji sada predstavljaju društvenu opasnost, nego one koji bi to no mogli činiti.

Ovakva vrsta preventivnog zatvaranja zdravih u kontekstu koronavirusa stoga, uzmemo li u obzir istinske razmjere njegove opasnosti, nije samo zdravstvena zaštita, nego je i nusprodukt eminentno modernističkog projekta logora u kojima su preventivno zatvarani ni krivci. Neće li Muhamed brdu, brdo će Muhamedu, odnosno – ako se stanovništvo suvremenog Zapada ne može transportirati u sabirne logore, fenomen owna u malene će logore pretvoriti njihove domove. Usporedno s disperzijom logora, naravno, počinju se osnivati i tradicionalni logori, primjerice u Australiji, gdje se one koji ulaze u zemlju, neke koji boluju, ali i neke koji uopće ne boluju od koronavirusa zatvara u logore. Logor je, parafrazirajmo Agambena, nužna posljedica izvanrednog stanja. Ali u današnjem obliku javlja se – parafrazirat ću i Karla Marxa – kao postmoderna farsa srednjovjekovnih karantena.

Covid-potvrda u jednom je smislu ista, ali u drugome smislu i posve drukčija priča. Naime, ako se u doba owna od pojedinca očekivalo da bude posve nedruštven – u smislu samodostatnosti individue istrgnute iz zajednice – od istog se pojedinca sada traži da bude predruštven, to jest da se po svaku cijenu cijepi, neovisno o tome prijeti li koronavirus njegovu zdravlju, ako je kojim slučajem vremešan, pretio ili nositelj kronične bolesti, ili ne. Dakle, prvo se ljude lišavalo ljudskosti pretvarajući ih u individue koje nisu, Aristotelovim riječima, „bića zajednice“, da bi ih se sada željelo svesti samo na bića kolektiva, humanoidne ekvivalente pčele radilice. Riječ je o još jednom totalitarnom refleksu, odnosno metodi uravnilovke po kojoj cijepiti treba sve članove društva, neovisno o tome može li ih koronavirus usmrtiti ili ih ne može ozbiljno ugroziti, ako su sredovječni ili mladi i razmjerno zdravi.

Kao i own, i Covid-potvrdu „uvezli“ smo iz Kine, gdje postoji tzv. sustav društvenog kredita koji u srži funkcionira posve jednako kao i Covid-potvrda: „poslušnim“ građanima omogućava, a „neposlušnima“ onemogućava kretanje. Koja je svrha uvjetovanja ponašanja građanstva? Dakako, kao i u svakom totalitarizmu, „opće dobro“. U Kini je, doduše, primjena društvenog bodovanja šira nego na Zapadu – bodovi se stječu i altruističnim činima i podvrgavanjem političko-ideološkom pravovjerju – ali nakon što koronavirus počne jenjavati, nije nemoguće da se takav sustav nagrade i kazne prilagodi postpandemijskim okolnostima i u nekom obliku nastavi biti dijelom naših života.

Autodestruktivna težnja

U Kini se provođenje mjera osigurava putem umjetne inteligencije. Harari je govorio da će umjetna inteligencija stvarati razlike među ljudima kakve do sada nismo još vidjeli. Tko se ne ukrca na “vlak napretka” – parafraziramo – ne će dobro proći. Kako gledate na dobre i loše strane umjetne inteligencije? Idemo li prema razdoblju transhumanizma?

Transhumanizam je podvrsta više fenomena. Prvi od njih je kult zdravizma i ideologija essa, čiji drugi vid predstavlja patološki strah od Covida-19 i spremnost na vječnu samoizolaciju i docjepljivanje ad infinitum, a zajednički im je nazivnik nezdrava potreba za zdravljem, to jest stavljanje zdravlja i života na vrh životne hijerarhije, koje vrijedi održavati i po cijenu posvemašnjeg gubitka kvalitete života. Japanski znanstvenici, pišu svjetski srednjostrujaški mediji, bave se razvitkom cjepiva za usporavanje starenja ljudskih stanica. U Australiji su prošle godine počeli proizvoditi tzv. „umjetne embrije“ razvijene iz stanica s ljudske ruke, kao svojevrsne klonove nad kojima se može prenatalno eksperimentirati, dok su u SAD-u načinili embrije-križance ljudi i majmuna.

Sva ta novorazvijena bića, osim što su nastala kao perverzija nad prirodom – kao ono što je Berdjaev prije čitavog stoljeća vidio tehnologijom koja poprima obilježja crne magije – zapravo su prenatalno roblje nad kojim se obavljaju duboko nehumani eksperimenti kako bi sljedbenik a i essa mogao postići, ne toliko besmrtnost koliko nesmrtnost. Nakon što posluže svrsi, ta nesretna bića na granici ljudskosti – klonovi i hibridi ljudi i životinja – bivaju prenatalno usmrćeni.

Dakle, poput urbanoga mita o tome kako je Walt Disney tobože zamrznuo svoje tijelo kako bi prevario smrt, tako danas tehnološki napredak omogućuje snatrenje o ovozemaljskoj besmrtnosti, drastičnom produžetku života i posmrtno prebivanje u digitalnim sferama. Onaj tko želi živjeti vječno stoga ne preže ni od kreiranja stvarnih bića protuprirodnim metodama, ni od njihova žrtvovanja i žrtvovanja drugih nerođenih bića, pa tako ni od stapanja sebe sama s onim anorganskim i tehničkim ili vlastite bestjelesne egzistencije u obliku računalnog duha, holograma, astralne projekcije ili memorijske kartice.

U isto vrijeme, transhumanizam nije samo posebna grana znanosti, nego i posebna grana filozofije te, na neki način, posebna religija, karakteristična za doba u kojemu čovjek štuje samo sebe sama. Stavimo li znak jednakosti između transhumanizma i Hararijeva koncepta homo deusa, bjelodanim se ispostavlja kako se odgovor na transhumanizam nalazi već u Knjizi postanka. Kao i homo deus, prvi ljudi žele biti „poput bogova“, ali takva težnja je, pokazuju biblijski redci, autodestruktivna. Ako je definicija poganstva u zamagljivanju hijerarhijskog odnosa između Boga i čovjeka, onda se zamjena Boga čovjekom u ovom povijesnom trenutku, nakon što je kršćanstvo prešlo svoj zenit i doseglo fazu dezintegracije, može tumačiti i kao povratak poganstva.

Kršćanstvo kategorija Boga i čovjeka jasno odvaja – Bog je jedno, a čovjek drugo – a najvažniji povijesni trenutak onaj u kojemu se Bog i čovjek stapaju u Bogočovjeku. Kako piše Pavao, Krist omogućava i pojavu novoga čovjeka, ali ne novoga čovjeka po sebi samome ili po vlastitim rukotvorinama kao što je tehnologija, nego u nečemu izvan i iznad nas samih, a to je opet opet on – Krist. Dakle, Bog je jedan, kao i Bogočovjek, a želimo li svi biti „poput bogova“ – homo deusi i bogoljudi – tada dosežemo točku iz Druge poslanice Solunjanima, u kojoj stoji kako će „čovjek bezakonja“ zasjesti u „hram Božji“ pretvarajući se da je Bog. Ili, da se ponovno vratim Berdjaevu – naše doba, jednako kao i njegovo, postkršćansko u srži, umjesto Bogočovjeka nudi čovjekoboga. Iako je od tog razdoblja do danas nastupilo više političkih revolucija, to je zapravo jedno te isto doba; ono koje umjesto Krista nudi antikrista.

Nasljednik korona-krize?

Zelena je transformacija, kažu neki, također jedna od poluga velikog reseta. Ekološki zelotizam i zelene politike javljaju se kao oblik sekularne religije. Najprije smo imali prijelaz od teocentrične prema antropocentričnoj slici, događa li se sada obrat prema eko-centričnoj etici gdje priroda zauzima mjesto čovjeka?

Ako je obogotvorenje vlastitog ega jedna vrsta transhumanizma i novog poganstva, zelena politika vid je posthumanizma i nova verzija staroga poganstva. Posthumanizam se u zelenoj politici očituje u pomaknutoj perspektivi koja u središtu više nema čovjeka nego prirodu (kao da čovjek nije dio prirode). Čovjek se u toj perspektivi preobražava u nametnika na Zemlji, zagađivača prirode i eksploatatora njezinih resursa, i stoga kao treba tretirati kao parazita. Iz toga proizlaze depopulacijske – prevedeno, protuljudske – politike. Kultura smrti, od pobačaja do eutanazije. Pogansko, panteističko obožavanje Zemlje. Ponovno, to nije ništa novo; još je sv. Augustin u tima ismijavao one koje uznemiruje uvenuće biljke, a ne uznemiruju ih patnja i smrt njihova bližnjega, ljudskoga bića.

U političkoj praksi, zeleni apokalipticizam mogao bi prerasti u nasljednika koronakrize, kao fenomen koji se u ekstremnom tumačenju medijske srednje struje i političkog establišmenta iskorištava kao povod za ograničavanje elementarnih ljudskih sloboda. Prezir prema ljudskom i obožavanje prirode, kao i pokušaj čovječjega obogotvorenja, samo je stara hereza u novome ruhu.

U isto vrijeme, narušiti odnose u prirodi doista je grijeh – kako na razini transhumanističkih eksperimenata, tako i radi eksploatacije za partikularne interese. Ali onda bismo se trebali prisjetiti onoga što su pisali i Benedikt XVI. i Franjo – čovjek je također dio prirode pa je, prema tome, i pobačaj zločin protiv prirode. Kao što je pisao Roger Scruton, u naravi konzervativnog svjetonazora jest i očuvanje prirode, i to – nadodao bih – u rasponu od okoliša do ljudi i njihovih međuodnosa. Paradoksalno, danas često upravo oni koji niječu ljudsku prirodu, primjerice po pitanju spolnoga binarizma, ponajviše brinu o očuvanju izvanljudske prirode.

Je li rodna ideologija do sada najnažniji napad na bit čovjeka, ali i biblijsku sliku svijeta i čovjeka? Prezire li današnje društvo brak i obitelj, a osobito brojne obitelji?

Rodna ideologija, ponajbolje oličena u pojmu transrodnosti, dio je istoga fenomena zamjene Bogočovjeka ovjekobogom kao i transhumanizam. Čovjek želi eliminirati sve prirodne zadanosti i, osim besmrtnim, Bogu nalik postati i po nadilaženju urođenih, prirodom i biologijom neporecivo određenih spolnih razlika. Živimo u svijetu u kojemu supostoje – i u otrovni koktel se isprepleću – dvije tendencije: prva je težnja za nadilaženjem svih granica, od državnih do bioloških, a druga deesencijalizacija svijeta, to jest uvjerenje da fenomeni nemaju bȋt po sebi, nego im je bȋt umjetno stvorena međuodnosom bezbrojnih društvenih i kulturalnih silnica koje ih okružuju. Ako je tome tako, onda nema prepreka da se samooblikujemo kako god želimo, onkraj granica prirodne zadanosti (spol, smrtnost), budući da apsolutnu bȋt (u koju ubrajamo i spol, i smrtnost) ionako ne posjedujemo.

Ako stvari nemaju bȋt po sebi, sve granice su umjetne, nasilno postavljene kako bi se uspostavilo kontrolu nad čovjekom te ih je nadići prirodno. No biblijska slika čovjeka i svijeta zapanjujuće je jasna – već na prvim stranicama čitamo kako je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko te, štoviše, kako uzrok čovjekova Pada leži upravo u pokušaju dosezanja bogolikosti. Iako je to jasno i djetetu, čini se da mnoge treba podsjetiti: prvo, ljudska bića postoje jedino kao muškarci i žene; drugo, čovjek nije Bog.

Uspostavljanje „nulte godine“

Kako gledate na fenomen kulture otkazivanja kao obračuna s nepoćudnim pojedincima i “hereticima”?

Kultura otkazivanja sveprožimajuć je fenomen novoga, nečistog puritanizma postkršćanske etike. Postoji u rasponu od hrvatske mikrorazine do svjetske makrorazine. Na primjer, kada aktivistički političari (bivši politički aktivisti) iz platforme Možemo!, u predahu od provođenja protudječje politike na tragu one iz pitanja o političkoj ideologiji zelenog apokalipticizma, odluče ukloniti murale s obrisima Vukovara i likovima Slobodana Praljka ili Zvonimira Bobana koji udara milicajca, oni djeluju na dvije razine. Na prvoj, obračunavaju se s nacionalnim amblemima suvremene Hrvatske. Na drugoj, obračunavaju se s arhetipovima koji te ambleme čine toliko moćnima. Vukovar je grad-heroj koji se, iako slabiji, dugo odupirao osvajaču i naposljetku pao, dakle Troja. Praljak je general koji je, u cjelokupnom kontekstu djelovanja Haaškog suda, osuđen nepravedno te je ispio otrov, dakle Sokrat. Boban je slabiji (nenaoružani) predstavnik slabijeg naroda koji se obrušava na snažnijeg (naoružanog) predstavnika tiranske sile, dakle David koji obara Golijata.

Temeljni impuls „kulture otkazivanja“ jest razračunati se s tradicijom i izgraditi novu tradiciju, uspostaviti novu „nultu godinu“. Zato kao njezine žrtve padaju povijesne figure u rasponu od Isusa do sv. Junipera, Homera do Shakespearea, Kolumba, Lincolna, Churchilla, ali i suvremenih rityja, primjerice glumaca i komičara, koji ukazuju na proturječja pervertiranog, u totalitarnost dopola zapalog liberalizma današnjice. Riječ je, dakle, o revoluciji koja „s palube suvremenosti“ želi zbaciti sve jučerašnje i izgraditi novi svijet s novim vrijednostima i novim simbolima, izraslim iz parazitiranja na povijesnim žrtvama u čije se ime predstavnici jučerašnjice „otkazuju“ – to je idol „Drugoga“, spolnih, etničkih, rasnih i inih manjina, to jest svakoga „Drugoga“ osim onoga ključnog Drugog u odnosu na čovjeka; dakako, Boga.

Živimo li već danas ne u post-kršćanskom, nego antikršćanskom svijetu?

Živimo u svijetu u kojemu se postkršćansko i antikršćansko spajaju u jedno. Gianni Vattimo tvrdi da je suvremeni, sekularni svijet zapravo opredmećenje kršćanskih ideala; da je kršćanstvo jedina religija koja je – poput tempirane bombe – u svojim temeljima čuvala recept za vlastito podrivanje, stvorivši preduvjete za odvojenost Crkve od države, prosvjetiteljstvo i suvremeni svijet. Slažem se s ocjenom da je kršćanstvo (ne)izravno zaslužno za suvremeni svijet, no suvremeni svijet ne poimam kršćanskijim od jučerašnjeg svijeta, već kao svojevrsnu perverziju kršćanstva. Ili, kao što je Jürgen Habermas ustanovio, temelji naše civilizacije leže u spoju židovske etike pravednosti i kršćanske etike ljubavi i milosrđa.

Kao što je prepoznao René Girard, zapali smo u paradoksalno stanje u kojemu je oruđe kršćanstva – upravo ljubav ili milosrđe – danas instrumentalizirana protiv samoga kršćanstva. Lišivši se onog aspekta pravednosti, s kojim milosrđe treba biti u ravnovjesju, naša civilizacija postala je milosrdna bez svrhe i smisla, ne s teističkom filozofskom podlogom, već nošena valovima nihilizma. Zato je i moguće – kako je opet prepoznao Girard – da kršćanstvo, kao skup vrijednosti koje su izgnale metodu žrtvovanja i ukazale na savršeno nevinu žrtvu koja svojevoljno otkupljuje sve što postoji, također ukinuvši pretkršćanske, poganske prakse ljudske žrtve u svakodnevnom životu – a koje se u postkršćansko doba vraćaju u obliku pobačaja i eutanazije – danas i samo postaje glavnom žrtvom, i to žrtvom suvremenih, tobože milosrdnih ljudskopravaških ideologija.

U filozofiji koju amblematski predstavlja „kultura otkazivanja“, naime, upravo je kršćanstvo, pored nacionalne odanosti i slučajnosti pripadanja bijeloj rasi te, dakako, patrijarhata – proglašeno glavnim krivcem za sve povijesne nepravde Biblijanad svakovrsnim manjinama i „Drugima“. Ono što se Kristu dogodilo na pojedinačnoj razini, kršćanstvu se događa u cjelini – iako otkupitelji koji okončavaju navadu žrtvovanja, sami su postali žrtve. I tu se vraćamo Vattimu, Habermasu i Girardu: današnji postkršćanski i antikršćanski svijet je, paradoksalno, ishod kršćanstva.

No to, da paradoks bude veći, ne bi trebalo čuditi nikoga tko je čitao Bibliju, posebice Ivanovo Otkrivenje i Pavlove poslanice, koji izravno predviđaju neuspjeh – naglašavam svjetovni – Kristova nauka na Zemlji. Antikristi današnjice u ovome obličju ne bi mogli postojati bez Krista, ali nije Krist odgovoran za pojavu antikrista. Svjetlost nije kriva za postojanje sjene. Štoviše, da nema svjetla, vladala bi samo vječna noć koju nitko takvom ne bi mogao prepoznati ni imenovati.

Naposljetku, Vattimova teza dostiže svoj vrhunac u činjenici da Crkva nije sekularizirala svijet, nego je počela sekularizirati i samu sebe. Prostor svetog kao da se smanjuje i unutar same Crkve, a ne samo izvan nje. Navedena teza podudarna je sa stajalištem Ivana Illicha, koji je Crkvu vidio kao svojevrsnu „prainstituciju“ i prauzor za sve ustanove svojstvene europskoj kulturi, od škola i do zdravstva, koje svojom institucionalizacijom paradoksalno služe interesima upravo suprotnim onima koje deklariraju – škole zaglupljuju, zdravstvo razbolijeva, a crkve dekristijaniziraju. Donatist Tikonije u 4. je stoljeću Crkvu definirao kao ekvivalent Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama – ona je u isto vrijeme „crna“ i „lijepa“. Ili, kako sam ranije napomenuo, institucionalna Crkva, pored Krista, stvara temelje i za pojavu antikrista.

Prema Tikoniju, na kojeg su se kasnije oslanjali rani Ratzinger i kasni Agamben, Krist i antikrist u Crkvi rastu paralelno. Istinsku Crkvu čine pravednici, ali njezine obrise još uvijek ne možemo vidjeti. Ona Crkva koju vidimo sadrži i „lijepu“ i „crnu“ dimenziju, simultano. Kako je isticao Augustin, nemoguće je reći – za svakoga unutar Crkve i izvan nje – tko je doista spašen, a obuhvat spašenosti neće se svesti na presliku ovozemaljskog bivanja „u“ Crkvi. U tome smislu, ako je Ivan pisao o onima koji „izađoše od nas, ali ne bijahu od nas“, u ovom bismo slučaju – dakle „postkršćanstvu“ i „antikršćanstvu“ unutar kršćanstva – mogli govoriti o onima koji e s nama, ali nisu od nas.

Krećemo li se s obzirom na sve rečenom prema nekome novom totalitarizmu koji će potpuno izmijeniti dosadašnju sliku čovjeka?

Totalitarnost je sjena svih političkih ideologija modernosti. Liberalna demokracija najduže je opstala neokaljana totalitarnošću, ali zloduh totalitarnosti sada ju je – stotinjak godina nakon komunizma i nacionalsocijalizma – konačno uspješno opsjeo. Totalitarnost je ono što se dogodi kada sekularne političke ideologije žele postati nalik religijama – objasniti smisao svega postojanja. Ne tvrdim da je naše društvo u ovome trenutku totalitarno u punom smislu te riječi, ili barem u skladu sa svim definicijama toga pojma.

Primjerice, ono što nas razlikuje od totalitarizma kako ga je definirala Hannah Arendt jest što, za razliku od Trećeg Reicha ili Sovjetskog Saveza, naše zapadno, globalizirano društvo karakteriziraju dubinske podjele po svim bitnim pitanjima, dok Arendt istinskim totalitarnima definira ona društva gdje se gotovo svi građani svjesno ili nesvjesno preobražavaju u produžene udove volje onoga tko Upitnikje na vlasti. Međutim, uz navedenu iznimku, po mnogočemu smo i istovjetni prošlostoljetnim totalitarizmima. Sistematizirao sam nekoliko glavnih točaka totalitarnosti, a koje ujedinjuju stanje za vrijeme Hitlera i Staljina s današnjim stanjem (od tih vremena inače, osim po navedenom razlogu, različito i po tome što još ne postoji jedan vrhovni autoritet, Veliki Vođa, nego je funkcija toga Vođe raspršena među mnogim malenim vođama koji međutim svi misle i djeluju posve istovjetno):

Prvo, ovozemaljski utopizam – nekoć kroz „tisućugodišnji Reich“ ili „svjetsku revoluciju“, a danas bivanje na „pravoj strani Povijesti“. Drugo, kreiranje novoga čovjeka – nekoć Übermenscha ili novoga sovjetskog čovjeka, a danas transhumanog bića lišenog zadanosti poput spolnog identiteta ili smrtnosti. Treće, žrtvovanje različitih skupina ljudi koje se prvo sustavno dehumanizira, a zatim sustavno istrebljuje – nekoć „inferiornih rasa“ ili „buržoazije“, a danas – to jest, već dugo – nerođene djece, ili – čega se obrisi tek pojavljuju – zdravstveno neodgovornih, poput necijepljenih, a što je dakako povezano i s potrebom za stalnim iznalaženjem neprijatelja.

Četvrto, zatiranje slobode pojedinca u korist kolektivističke propagande – nekoć radi rase i klase, a danas radi „Drugoga“, zdravlja ili njihove kombinacije („Misli na druge – cijepi se!“). Naposljetku, protukršćanstvo kojemu smo svjedočili u svim totalitarnim režimima, koje proizlazi iz činjenice da su sve prethodne točke zapravo perverzija i inverzija kršćanstva: onostranog utopizma, novoga čovjeka u Kristu i Krista kao Bogočovjeka, kršćanstva kao povijesne silnice koja ukida ritualno žrtvovanje i temelji se na milosrđu prema drugome, .

Ovi drugi elementi zasad su prekriveni sjenom koronavirusa, te se suvremeni „polutotalitarizam“ očituje kao podvrsta državne regulacije pandemijske prijetnje, no i ti će drugi aspekti, po mom sudu temeljni, prije ili kasnije ponovno izbiti na vidjelo. Ono što mnogi ne razumiju jest da se totalitarnost pojavljuje u sklopu različitih ideologija pa natruhe nekakve totalitarnosti vide samo u onim ideologijama koje su u prošlosti zapale u totalitarnost. Mnogi mi, primjerice, prigovaraju što dehumanizaciju Židova u Trećemu Reichu, „klasnih neprijatelja“ u Sovjetskom Savezu i nerođene djece danas stavljam u isti kontekst. No čini mi se da su takvi, s jedne strane, opterećeni negativnom propagandom o prošlostoljetnim režimima i pozitivnom propagandom o posljedicama seksualne revolucije i, s druge strane, zaslijepljeni nebitnim, zbog čega ne uviđaju srž stvari.

Ako je svrha modernog industrijskog postrojenja dehumanizacija i istrebljenje jedne društvene skupine, onda je „paket“ u kojem ta industrija smrti dolazi od sekundarne važnosti. Jednom riječju, suvremene totalitarne tendencije dolaze pod krinkom liberalizma kao posljednje ideologije modernosti koja je tu zamku dosad imala sreće izbjeći. Totalitarizam je neodvojivo povezan s poimanjem čovjeka kao Boga, ili drugim riječima, s poganstvom. Ernst Nolte totalitarnost je definirao kao pokušaj nadilaženja sebe sama. Vraćam se provodnim motivima ovog razgovora: transhumanizam ima političku dimenziju s visokim potencijalom za totalitarnost, kao i parareligijsku dimenziju s visokim potencijalom za poganstvo.

Šute li intelektualci na sve nabrojane devijantne fenomene?

Ne bih rekao da intelektualci šute, nego da su njihove vrijednosti nerijetko i same devijantne. Drugim riječima, intelektualci nisu intelektualci po tome što su na „pravoj strani“, nego po tome što imaju vrhunske intelektualne argumente kojima opravdavaju bivanje na onoj „krivoj“.„

Siguran prostor“

Kakav je položaj Hrvatske i hrvatskoga društva u svim ovim zbivanjima?

Hrvatska ima paradoksalni položaj: između je svjetova, dakle višestruka periferija, i stjecište je putova, dakle RHsvojevrsni centar. Zapadna periferija Istoka i istočna periferija Zapada. Ako političke nomenklature Hrvatsku i poimaju rubom nekog njihovog zamišljenog svijeta, a ne zemljom koja je sama svoje središte, to je samo znak njihove otuđenosti. Smisao Hrvatske nije u glumljenju „graničara starih“ za interese Europske unije i najmoćnijih zemalja u njoj. Predziđe kršćanstva nismo bili zbog drugih zemalja kršćanske Europe, nego zbog vlastita opstanka.

Toliko o bivanju vlastitim središtem. U isto vrijeme, Hrvatska je doista periferija onog sklopa fenomena koji se odvijaju na Zapadu, i mi srećom kaskamo za njima; zapadniji Zapad kristalna je kugla hrvatske budućnosti. Ta slika nije ohrabrujuća, ali pomaže u pripremi za ono što dolazi. Tijekom cijelog razgovora bavili smo se s dva glavna provodna motiva: jedan je dekristijanizacija i oblikovanje postkršćanskoga svijeta, a drugi prepoznavanje totalitarnih tendencija u suvremenom svijetu, kako u pandemijskoj krizi, tako i izvan nje.

E pa Hrvatska je i za jedno i za drugo, moram ironično, primijetiti, svojevrsni veliki safe space. Naravno, duhovni ess filozofije „sigurnog prostora“ u temeljima je svih problema koje danas živimo. „Sigurni prostor“ se, naime, proširio iz sveučilišnih prostorija i počeo obuhvaćati čitave države. No da bi „siguran prostor“ uistinu bio zadovoljavajuće „siguran“, potrebno je negdje smjestiti i sve one koji se u taj safe space ne mogu uklopiti. I dok su se nekoć žitelji „sigurnih prostora“ odvajali od svijeta, sada oni koji se ne uklapaju u ideološke i druge zadanosti „sigurnih prostora“ bivaju prognanima iz toga svijeta, bilo na društvene margine, na digitalne stupove srama, izvan medijske srednje struje, ili pak u postmoderne karantene-logore. Iako opterećena s bezbroj unutarnjih, endemskih problema, Hrvatska je u odnosu na sve o čemu smo razgovarali još uvijek donekle „siguran prostor“: safe space od invazije safe space ideologije.

https://narod.hr/kultura/matija-stahan-zloduh-totalitarnosti-opsjeo-je-i-liberalnu-demokraciju


Ivica Šola: Teorije zavjere sve su luđe i protiv njih ne može se boriti

15/11/2022

Ono što resi našu zapadnu kulturu od njezinih početaka je kritički duh, duh sumnje, duh propitivanja, stanje stalne rasprave, od demokracije, društvenih fenomena do prirodoznanstvenih istraživanja. No granica između kritičkog duha, propitivanja i luđačkih interpretacija zbilje često je tanka. Te luđačke interpretacije zovemo teorije zavjere.

Niču kao gljive poslije kiše, ne samo kod nas, niču portali (neću ih reklamirati) s vrlo zavodljivim tumačenjima društva i svijeta, da sve više ljudi na njih pristaje i širi ih poput kuge. Njihova zavodljivost se sastoji u tome da daju toliku jasnoću u sve složenijem i nerazumljivijem svijetu, i djeluju kao neka vrsta spoznajnog sedativa, a zapravo su budalaštine.

ŽRTVENI JARAC

Zavjere, dakako, postoje. Svaka revolucija, svaki državni udar je konkretizirana zavjera. No teorije zavjere, koje u turbulentnim vremenima funkcioniraju po principu traženja žrtvenog jarca za neko nemilo događanje, kroz povijest su nanosile ogromne štete, grozne zločine. Holokaust je jedan od mnoštva drastičnih primjera, gdje su žrtveni jarac bili Židovi koji “vladaju svijetom”.

Tri su ključna elementa svih teorija zavjere.

Prvi je da ne postoji slučajnost. Da u svakom događaju postoji neki centar moći, neka skrivena volja (centri moći dakako postoje, pa i oni teoretičara zavjere). Vjerovati u zlo, vjerovati u “vraga”, puno je umirujuće od suočavanja s idejom da je svatko od nas može biti žrtva – slučaja. Ali ne, Titanic ne može potopiti santa leda, lady Diana nije mogla poginuti u jednostavnoj automobilskoj nesreći, ona je ubijena od strane kraljevske obitelji, masona, reptila, ili koga već.

Druga karakteristika je da ništa nije onako kako se čini. Još od Platonove metafore pećine, ta je tvrdnja ponekad ili često točna. No onda se pribjegne kritičkoj analizi, a ne sumanutim teorijama koje autistično dokazuju same sebe.

Čovjek nikada nije bio na Mjesecu. To je montaža.

Amerikanci su sami izvršili teroristički napad 11. rujna na “Blizance” i pobili svoje građane da bi imali izgovor za svoju imperijalističku politiku, bla, bla…

Ljudi ne prihvaćaju da životom, nažalost, često upravlja kaos, no u teorijama zavjere sve je neki tajni plan centara moći, plan koji je toliko “tajan” da ga teoretičari zavjere s lakoćom otkrivaju.

O COVID-u je toliko toga ispričano da pas s maslom ne bi pojeo. Zato je i nastao pojam infodemija.

Protiv teorija zavjere nemoguće je boriti se, jer ako imate dokaz protiv njih, to je zapravo dokaz da su u pravu i da ste vi koji donosite dokaz dio iste kabale, a ako nemate dokaz, jer protiv suludih interpretacija često je nemoguće dokazati suprotno, e i to je onda dokaz da su u pravu. I tako u krug.

SVE JE SUPROTNO…

Treća karakteristika teorija zavjere proizlazi iz prve dvije i glasi – sve je međusobno povezano. Opet jedan primjer. Čitam na jednom stranom veoma čitanom portalu, prenijeli i neki naši, teorije o novom britanskom premijeru Sunaku, Indijcu podrijetlom, hindusu po religiji. Temeljna teza je da će on – on nakon Brexita koji je bio antiglobalistički, uvezan sa svim globalističkim centrima moći – poticati migracije i zamjenu stanovništva, LGBT agendu i uništavanje obitelji, da je zagovornik zelenih politika, eutanazije, abortusa, klimatskih promjena, bla, bla…

No sve je sasvim suprotno. Što se tiče imigracije, Sunak, i sam imigrant, dosljedno je glasao za snažniju provedbu imigracijskih pravila i uvijek je glasao za stroži sustav azila. Kako bi spriječio imigracije, Sunak je financirao Sporazum o partnerstvu za azil u Ruandi i rekao da namjerava nastaviti s planovima slanja ljudi koji traže azil u UK-u u Ruandu. Baš globalistički i “proimigrantski”.

Podaci također pokazuju (vidi tablicu) da Sunak nikada nije glasao o jednakim pravima u odnosu na istospolne brakove i nikada nije glasao o tome da se neizlječivo bolesnim osobama omogući pomoć da okončaju svoj život eutanazijom. Nikada nije glasao za abortus (osim Sjeverne Irske), ili se nije pojavio na glasanju, ili je bio suzdržan. Sunak je također gotovo uvijek glasao protiv mjera za sprječavanje klimatskih promjena i zelene idologije.

Ovaj hindus i Indijac veći je Englez i “kršćanin” od većine Engleza koji su bili na njegovoj stolici. Eto, to je “igrač” uvezan sa svim globalističkim centrima moći koji u Britaniji mora provoditi globalistički “veliki reset”.

No, kako rekoh, dokaz protiv teorija zavjere zapravo ne koristi, naprotiv samo potvrđuje da onaj koji ih egzaktno demantira zapravo potvrđuje da su u pravu jer odakle mu pravo negirati “očito”.

CENTRI MOĆI

No Sunak je baš dokaz da nije dio plana, uvezanih centara moći, već nakon Johsonova odlaska zbog partijanja u vrijeme korone, te katastrofalnog početka njegove prethodnice Liz Truss, koja je samo nakon 45 dana morala otići, eto Sunaka ni krivog ni dužnog. Nikakav “plan”, nikakva zavjera centara moći, tek splet raznih okolnosti, slučajnosti, koje su ga izbacile.

Uglavnom, ako niste znali, Plenkovića je instalirala masonerija, CIA je kriva zbog agresije na Ukrajinu, a papa Frane postavljen je da uništi Crkvu, jer on je organizirao u zadnjih pedeset godina sve seksualne, financijske i ine skandale…

Naravno, i ovaj tekst je naručen, a autor je poznat da piše po nalogu svojih gazda. Majke mi!

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

https://kamenjar.com/ivica-sola-teorije-zavjere-sve-su-lude-i-protiv-njih-ne-moze-se-boriti/

Ivica Šola: Putina ćemo nekako pobijediti, ali zlo u vlastitom dvorištu – teško!
Slobodna Dalmacija, 02/10/2022

Nakon izjave španjolske ministrice o seksualnosti djece konačno znamo kako Zapad namjerava riješiti problem pedofilije. Naravno, legalizacijom

Katolička crkva je zbog svećenika pedofila zadobila jedan od najtežih udaraca u svojoj dvomilenijskoj povijesti. Zbog ovih gnjusnih zločina nad djecom u mnogim tradicionalnim katoličkim državama, poput Irske i drugih, Crkva se u nekoliko godina raspala. Nakon ovih skandala pape su poduzimali i poduzimaju sve kako bi u korijenu sasjekli ovaj problem.

No prošli tjedan dogodio se paradoks. Dok Katolička crkva muku muči kako iskorijeniti te monstrume među klerom, Europa i zapadni svijet idu drugom logikom, duboko licemjernom, i za djecu, i moju i vašu, vrlo opasnom. Naime, dok se zgražaju nad pedofilskim zločinima u Crkvi, oni problem pedofilije ne bi rješavali kao Crkva represijom, već – legalizacijom.

Ministrica u španjolskoj vladi Irene Montero, prošli tjedan je rekla da djeca imaju pravo na seksualnost ako na to pristanu. Dakle, problem je nasilni spolni odnos prema djetetu, ali ne ako dijete pristane. Što zna dječak ili djevojčica od 10, 12, 13 godina da bi mogli dati “pristanak” na seks?

Ministricu Montero odmah su išli braniti portali tipa našeg Faktografa koji se bore protiv lažnih vijesti, tvrdeći da je ministrica mislila ne na djecu, već na adolescente od 16 do 18 godina. No ti borci protiv lažnih vijesti lažu. Jer Montero je u svom govoru, dostupnom na internetu, govorila baš o djeci (“los niños e las niñas”).

Ne morate biti profesor španjolskog da utvrdite da, nedvosmisleno, riječ niños i njezin ženski rod niñas označavaju dječaka i djevojčicu, a nikako adolescenta. Uostalom, da je Montero doista razmišljala o seksualnom pristanku adolescenata, mogla je upotrijebiti mnoge druge riječi kao što su chicos, jovenes, pa i adolescentes. Ali, ne, ona je rekla niños, i točka, nema sada vađenja.

To što je gospodin/gospođa Montero (vrag će ga više znat‘ kako koga oslovljavati) rekla, dio je puno šire kampanje puzajuće legalizacije pedofilije. Ta kampanja počela je još 2013. s potporom i u Europskom parlamentu.

Tako je, unatoč pritiscima udruga i roditelja, 2. travnja 2013. godine Nizozemska odbila zabraniti Pedofilsku stranku, koja predlaže liberalizaciju seksualnih kontakata između odraslih i djece. Nisam siguran je li ta stranka ipak zabranjena, ali sam siguran da je jedan njen član uhićen zbog izdavanja “pedofilskog priručnika”.

Iste godine, koordinirano, u Ujedinjenom Kraljevstvu na prijedlog Barbare Hewson, engleske pravnice poznate po svojim bitkama za građanska prava, dolazi slična inicijativa pa biste mogli u krevet s curicom i dječakom od 12 ili 13 godina.

Na cijelu tu propedofilsku i LGBTIQ agendu, opet iste 2013. godine nakalemila se globalna stručna i znanstvena udruženja. Tako je Američko psihijatrijsko udruženje (APA), vjerojatno pod političkim i pritiskom mafije duginih boja, kao i više puta, 30. studenoga 2013. moralo ispraviti ono što je napisano u najnovijoj verziji DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) objavljen iste godine, u kojem je pedofilija s “poremećaja” preimenovana u “seksualnu orijentaciju”, a prije deset godina u DSM-4 pedofilija je već deklasificirana s “bolesti” na “poremećaj”.

APA, međutim, razlikuje pedofiliju od pedofilskog čina, u smislu da seksualnu želju prema maloljetnicima smatra orijentacijom kao i bilo koju drugu LGBTIQ+ orijentaciju, dok seksualni čin smatra poremećenim samo zbog mogućih negativnih učinaka na djecu. Takve perverzne odluke, naravno, oslanjaju se na znanost, pa i studiju pod nazivom: “A Meta-Analytic Examination of Assumed Properties of Child Sexual Abuse Using College Samples”. Lijepo zvuči na ingleški…

No u toj je studiji redefiniran koncept “seksualnog zlostavljanja maloljetnika”. Prema autorima, “sporazumni seks između djece i odraslih, te između adolescenata i djece, trebalo bi pozitivnije opisati” kao “intergeneracijski seks”. Bljuv!

Ako niste znali, Dan ponosa pedofila održava se na deep webu (očekujem i njihovu paradu ponosa) već 30 godina. Prema njima društvo je bolesno, diskriminirajuće (pa i Vi ja) jer ih ne prihvaća. Te stranice naglašavaju “pedofilsku stigmu” kao predrasudu koju svi mi trebamo prevladati da bismo se izliječili od zgražnja s njihovim seksom nad djecom.

Postoji i boylink portal, namijenjen “odraslima koje privlače maloljetnici”, koji, kao i APA, opravdavaju pedofiliju ne kao čin, već kao stanje koje treba prihvatiti, a postoje čak i stranice koje nude materijal za stručnjake i novinare kako bi pedofiliju “demistificirali”, uključili u društvo, protiv nas “bolesnika” kojima se na njih povraća.

Pioniri ove pedofilske agende, uz potporu dijela politike, moćne, poput španjolske ministrice, bili su još 1995. Danish Pedophile Liberation Front.

Sada se nalazimo u 2022. godini, a ovo pedofilsko lobiranje i agenda sve je življe, pa i iz usta španjolske ministrice Montero koja se, eto, “zabunila” pa umjesto riječi adolescent, upotrijebila riječ dijete, pa sada, eto, i ja ovdje “širim lažne vijesti”.

Premda nije tema s kojom se treba šaliti, ali još će na kraju svećenici pedofili ispasti uskoro “progresivne snage”. A pedofiliju ćemo riješiti na način – tako da je legaliziramo.

Svijet puca, i prije Putinove agresije, po šavovima, pucaju i plinske cijevi, a Zapad nikako da stane na kraj perverznjacima koji ne vide dalje od vlastitog dupeta, ili penisa, svejedno. Putina ćemo nekako pobijediti, ali zlo u vlastitom dvorištu – teško!

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

https://kamenjar.com/ivica-sola-putina-cemo-nekako-pobijediti-ali-zlo-u-vlastitom-dvoristu-tesko/


Dijanović: Bez povratka kršćanskim vrijednostima, kulturi života i zdravome patriotizmu zapadna civilizacija nema budućnost
Davor Dijanović, 1. listopada 2022.

Rezultati popisa stanovništva, koji su protekloga tjedna objavljeni u cjelovitom i detaljnom obliku, ne donose ništa što bi bilo neočekivano. Ateističke i antiteističke lijevo-liberalne snage naslađuju se padom broja katoličkih vjernika iako taj pad zapravo uopće nije toliko velik kao što bi se htjelo prikazati. U usporedbi s brojnim europskim državama Hrvatska ima iznimno visok postotak deklariranih vjernika. Naravno, broj praktičnih katolika daleko je manji od formalnoga, no je to je pitanje za neku drugu raspravu, piše Davor Dijanović u kolumni za HKV.

 Dijanović: Globalisti sanjaju o ‘zamjeni ljudi’ – zadnji stadij progresističkog ludila?

Ključni problem

Ključni problem koji se nameće nakon provedenoga popisa stanovništva odnosi se na velik pad broja ljudi u Republici Hrvatskoj. To je ključno pitanje o kojemu bi se trebalo raspravljati. Bez ljudi nemoguće je funkcioniranje ekonomije, ali niti sustava nacionalne sigurnosti jer bez ljudi jednostavno nema kontrole prostora.

U samo deset godina Hrvatska je izgubila 400.000 ljudi što je 10 posto ukupnog broja stanovnika. Već bi to trebalo predstavljati alarm za svaku samosvjesnu političku strukturu. Dio znanstvenika upozorava na to da je realan broj ljudi u Hrvatskoj za još 200.000 manji što ukazuje na to da je situacija još gora.

Namjerni abortusi, iseljavanje i veći broj umrlih nego rođenih osoba osnovni su uzroci hrvatske demografske kataklizme. Oni su pak povezani s ideologijom relativizma koja znači i napuštanje ikakvih vrijednosnih orijentira.

Dijanović: Za klimatske udarnike budućnost je u kanibalizmu! A kažu da nas kršćani vraćaju u srednji vijek?!

Niska stopa fertiliteta nije odlika samo Hrvatske, nego i gotovo svih zemalja zapadne civilizacije. Kultura smrti od vremena šezdesetosmaške revolucije do danas inaugurirala je protuživotni mentalitet. Ljudi ne žele ikakvu žrtvu koja bi narušavala njihovu komociju. Ako se i odluče za djecu parovi u pravilu ne žele više od jednoga djeteta. Međutim, ni to nije po volji jurišnicima kulture smrti. Tako neomaltuzijanci skriveni u ruho zelenih aktivista ističu da je svako novo dijete nova tona ugljičnog dioksida. Protuživotna perverzija ide do toga da određene firme već proizvode umjetne bebe, pokretane umjetnom inteligencijom (AI), koje žele oponašati prave. I onima koji još razmišljaju o djecu globalisti žele dati „alternativu“ u vidu AI beba.

Velika zamjena stanovništva

Poseban problem Hrvatske je iseljavanje. Odlika je to dobroga dijela postsocijalističkih zemalja u kojima nije izvršena lustracija i u kojima pokvareni, nesposobni i korumpirani ex-komunistički kadrovi igraju značajnu ulogu u državnim institucijama. Ipak, i tu postoje razlike. U Poljskoj je izvršena barem ograničena lustracija pa je i gospodarska situacija mnogo bolja.

U Hrvatskoj, na žalost, pravosuđe ne funkcionira, a klijentelistički model političkih, društvenih i ekonomskih odnosa, koja uživa protekciju visokih političkih struktura svih boja i predznaka, generira nepravdu i negativnu selekciju. To ljudima ubija nadu u bolje sutra i ikakve pozitivne promjene u Republici Hrvatskoj.

Dok se iz Hrvatske iseljava, posljednjih godina sve više stranaca iz afroazijskih zemalja useljava u našu državu. Veliki pristaše „ekonomskog liberalizma“ u tome ne vidi nikakav problem. Ta mora netko nositi ekonomski razvoj, zar ne? Međutim, problem je u tome što će s vremenom doći do dubokih identitetskih promjena i do onoga što je već danas prisutno u brojnim zapadnim zemljama. To je „velika zamjena stanovništva“.

Švedska, u kojoj je danas već oko 30 posto stranaca, ali i Francuska najbolje pokazuju kuda vodi politika masovnih migracija. Vodi u to da su ove države danas prešarane no-go zonama (šerijatskim getima), a da je u Švedskoj i sustav socijalne sigurnosti polagano krenuo pucati.

Katolici bi trebali shvaćati da su korijeni problema Republike Hrvatske, ali i općenito zapadne civilizacije duhovne prirode. Nemoguće je uništavati kršćanske korijene te podupirati ideologiju abortizma i kulturu smrti i očekivati ikakve pozitivne rezultate. Zla djela ne mogu rezultirati ni sa čim dobrim. Bez povratka kršćanskim vrijednostima, kulturi života i zdravome patriotizmu zapadna civilizacija jednostavno nema budućnost.

Davor Dijanović/HKV

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/40372-d-dijanovic-korijeni-problem-republike-hrvatske-ali-i-opcenito-zapadne-civilizacije-duhovne-su-prirode.html

D. Dijanović: Kako će globalni drug Klaus Schwab provesti „Veliki reset“?
02. prosinca 2022.


Tri kraka ideologije „Velikog reseta“

Ne bi nikoga trebalo začuditi to što predsjednik Svjetskoga ekonomskog foruma Klaus Schwab Resethvali komunističku Kinu. Kineski sustav društvenog kredita, koji vrši nadzor građana i mjerenje njihove moralno-političke podobnosti putem sustava umjetne inteligencije, potpuno je u skladu s idejom tzv. Velikog reseta koja proklamira „sustavnu transformaciju svijeta“.

Veliki reset podrazumijeva spajanje kapitalizma i komunizma. Riječ je o hibridu koji amalgamira određene aspekte oba sustava. Od vremena vladavine Deng Xiaopinga sličan model imamo baš u Kini. Za zapadne globaliste demokracija je potrošen model pa u kineskom modelu društveno-političkih odnosa dio političkih i intelektualnih krugova na Zapadu crpi svoje uzore.

Schwabovi krvavi uzori

Klaus Schwab u svome uredu drži bistu Vladimira Iljiča Lenjina, utemeljitelja SSSR-a. Ovaj krvavi diktator očito je uzor čovjeka koji bi danas želio transformirati cijeli svijet. Ako bi se držali Lenjinovih metoda, kao bi ta transformacija trebala izgledati?

Ovako: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i ekonomska, pedagoška i administrativna protiv snaga i tradicija starog društva“, rekao je svojedobno drug Lenjin.

Planiraju li Schwab i globalni drugovi ovakvu vrstu transformacije? I ideja „Velikog reseta“ bori se protiv „snaga i tradicija staroga društva“. Svim totalitarnim ideologijama cilj je potpuna promjena postojećega društva i stvaranje, novi kalendar i stvaranje „novoga čovjeka“.

„Partija koja je pobijedila mora održavati svoju vladavinu pomoću straha koji reakcionarima ulijeva njeno oružje“, rekao je također Lenjin. Menadžment straha od vremena početka korona-kriza postaje najmoćnije sredstvo globalističke kontrole.

Krakovi ideologije „Velikog reseta“

Ideologija Velikog reseta provodi se na više načina. Nekoliko je krakova ove ideologije koja svoje ishodište ima u kulturi smrti.

Prvi krak odnosi se na genderističku ideologiju koja negira sve antropološke datosti, tj. razlike između muškarca i Transhumanizamžene. Ideal-tip „novoga čovjeka“ koji bi ova ideologija trebala proizvesti je transrodni androgin bez spola i ikakva identiteta. Da bi se genderistička ideologija mogla provesti treba lišiti ikakvog utjecaja „bijele heteroseksualne muškarce na poziciji moći“.

U novoj revoluciji proletere su zamijenile sve vrste „ugnjetenih“ manjina, a eksploatator kapitalist danas je „bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći“ kao reinkarnacija ontološkog zla protiv kojega se treba boriti svim sredstvima. Revolucija i dalje teče, samo se pojavila u novome obliku. Kao što reče Augusto Del Noce: komunizam je propao na Istoku, zato što su se njegovi ciljevi (a jedan od njih je udar na obitelj) mnogo bolje ostvarili na Zapadu.

Drugi krak odnosi se na klimatski fundamentalizam. Za klimatske radikale svako novo dijete je nova tona ugljičnog dioksida. Neomaltuzijanski kult u klimatskome fundamentalizmu doživljava svoj vrhunac. Nakon što je prosvjetiteljstvo izvršilo promjenu od teocentrične prema antropocentričnoj viziji svijeta, danas ni čovjek više nije dovoljno dobar, nego predstavlja u vrstu nametnika kojega treba eliminirati.

I tako dolazimo do trećega kraka, a to je transhumanizam. Claus Schwab nije bez razloga izjavio da će četvrta industrijska revolucija dovesti do spajanja našeg fizičkog, našeg digitalnog i našeg biološkog identiteta. Kultura smrti u konačnici završava u transhumanizmu i u vremenu kad će se proizvoditi ljudi prema potrebama naručitelja, kao što je to najavio savjetnik Svjetskoga ekonomskog foruma Yuval Harari. Eugenika je ranije imala negativni prizvuk, no danas se rebrendirala u obliku transhumanizma.

Tko ima oči neka vidi…

Davor Dijanović

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/40756-d-dijanovic-kako-ce-globalni-drug-klaus-schwab-provesti-veliki-reset.html

Gustac Schvab


Zdrav razum ili woke radikalizam? Krajnje je vrijeme za odlučiti se!
Damir Pešorda, Hrvatski tjednik

Jedan od načina kojim bi se zagovornici konzervativnih vrijednosti mogli boriti za svoje ciljeve jest povratak autentičnosti. Drugi način je mogućnost da stvari krenu u onome smjeru što se trenutno, čini se, događa u Švedskoj…

Ovih se dana s velikim zanimanjem diljem Europe i svijeta pratilo što će biti na američkim međuizborima, tko će pobijediti. Kako se u Sjedinjenim Američkim Državama – kao u kakvoj zemlji Trećega svijeta – glasovi još uvijek broje, ne zna se konačni rezultat, no jasno je da republikanci neće imati onako dobre rezultate kako se očekivalo, prenosi hkv.hr.

SAD

Demokrati će, to je već sada jasno, zadržati premoć u Senatu, a kako brojanje odmiče, pomalo se topi i početno znatna prednost republikanaca u izborima za Kongres. Bilo kako bilo, Biden će, odnosno oni koji stoje iza njega, zadržati glavne poluge moći u svojim rukama. Ta činjenica, bojim se, upućuje na to konzervativne političke snage u Americi možda više jednostavno nemaju kapaciteta zaustaviti ”napredak”. U propast civilizacije koja je razvijana protekla sva tisućljeća.
Poljska

”Napredak” je također u velikoj mjeri devastirao i Europu, osobito zapadnu. Ne treba se zavaravati da će se u toj konstelaciji snaga srednja i istočna Europa još dugo odupirati neminovnosti tog i takvog napretka. Napukline se već vide. Posljednja istraživanja javnog mnijenja u Poljskoj govore da – kada bi sada bili izbori – vladajuća poljska stranka Pravo i pravda (PiS) ne bi ponovo osvojila većinu dostatnu za formiranje vlasti nego bi lijeva ujedinjena oporba osvojila vlast.

Slovenija

Upravo dok ovo pišem, stiže vijest da je kandidatkinja ljevice Nataša Pirc Musar pobijedila na predsjedničkim izborima u Sloveniji. Kako je još ranije ljevica pobijedila na parlamentarnim izborima Janšinu stranku i formirala vlast, Slovenija je, kako bi rekao već pomalo zaboravljeni Josipović, potpuno pocrvenila.

Trijumf Giorgie Meloni u Italiji dočekan je kod nas u konzervativnim krugovima s opreznim oduševljenjem, opreznim jer osim stanovitog ressentimenta na talijanska posezanja za hrvatskom obalom ostaje nejasno kako je ona odjednom pretekla Salvinija, koji je u Italiji dugo figurirao kao glavni protivnik nadirućem globalizmu. Uostalom, iz briselske centrale već su natuknuli da oni imaju mehanizme uz pomoć kojih će smiriti novu talijansku vlast ako ne bude igrala po zadanim taktovima.

Mađarska

Za sada se jedino Orban dobro drži, ali ostane li sam, stat će i njemu na kraj. Ponekad se stječe dojam da je nešto duboko pogrešno u načinu na koji konzervativne snage pokušavaju sačuvati tradicionalne vrijednosti. To intuitivno osjećaju i obični ljudi kad, komentirajući na internetskim portalima ili u kafićima, zavape kako je dosta analiziranja i nabrajanja zala koja nam donosi napredak, nego da je potrebno poduzimati nešto konkretno, djelovati proaktivno, a ne uvijek samo reagirati. A i to sve mlače.

Konzervativizam

Problem s konzervativizmom jest u tomu što je obranaštvo u srži konzervativizma. Sama riječ ‘konzervativizam’ dolazi od latinskog conservare u značenju sačuvati, održati. Čuvanje je po naravi stvari reaktivno, čuvar reagira kada predmet njegova čuvanja biva ugrožen. Stoga uz lucidni konzervativizam gotovo uvijek ide i stanoviti pesimizam, svijest da je stvar za koju se zalažemo već izgubljena jer je davno prošla svoj zenit, no da je upravo stoga njezino čuvanje vrijedno svake žrtve. Nelucidni konzervativizam jest konzervativizam mase, inertnost gomile, i kao takav podložan oblikovanju. Upravo kroz to polagano preoblikovanje masa ideologija globalizma mijenja zapadna društva u smjeru od kojega se konzervativcima ježi kosa na glavi.

Dosljednost

Pri tomu se često gubi iz vida da je taj proces dobrim dijelom završen i da nije ostalo još puno toga što bi kao konzervativnu vrijednost trebalo sačuvati. Stoga konzervativni političari uvijek djeluju pomalo anakrono i pomalo licemjerno u isto vrijeme jer vrijednosti za koje se navodno zalažu rijetko slijede u vlastitom životu.

Jedan od načina kojim bi se zagovornici konzervativnih vrijednosti mogli boriti za svoje ciljeve jest povratak autentičnosti. Pa čak i po cijenu izgradnje vlastitih manjih zajednica u okviru indiferentnog ili čak neprijateljski nastrojenog društva. Takva budućnost vjerojatno i čeka one kršćane koji vjeru nastave ozbiljno shvaćati.

Druga je mogućnost da stvari krenu o onome smjeru što se trenutno, čini se, događa u Švedskoj. Tamo se pobjedom konzervativnih stranaka, čini se, događa zaokret od woke radikalizma prema zdravom razumu. Dokle će to ići i što će od toga ispasti, vidjet ćemo, ali znakovito je da je u Švedskoj, koja je cijelo prošlo stoljeće prednjačila u naprednjaštvu, proradio obrambeni refleks, poriv za opstankom.

Bilo bi dobro i bilo bi krajnje vrijeme da taj poriv proradi u svim zapadnim društvima jer vremena nema još puno.

Štoviše, krajnje je vrijeme! Sutra bi moglo biti kasno.

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik

https://crodex.net/zdrav-razum-ili-woke-radikalizam-krajnje-je-vrijeme-za-odluciti-se/


Dretar: Na HRT-u crtić u kojem dijete ima dva oca

Davor Dretar u Hrvatskom saboru osvrnuo se na hrvatski proračun za koji smatra da bi ga trebalo prilagoditi stvarnim potrebama stanovnika ove države te je upozorio na medijsku agendu, financiranu iz državnog proračuna, koja za cilj ima razaranje temeljnih vrijednosti na kojima se zasnivaju kršćanska obitelj, društvo i zajednica.

”Agenda je jasna, na HRT-u možete gledati crtić u kojem jedno dijete ima dva oca, ako skrenute pogled s Hrvatske radiotelevizije i pogledate Netflix, u novim epizodama pod pritiskom te agende, vidjet ćete da su se čak i okorjeli ratnici poput Vikinga između dvije bitke voljeli pomaziti u svojem kožnom šatoru. Vjerovali ili ne, to je danas normalna stvar”, upozorio je Dretar.

”Ugrožava li to opstojnost jedne države? Sasvim sigurno da ne, ali činjenica je da postoji rat koji puca i želi srušiti upravo one osnove, ne samo hrvatskog naroda, nego i većine drugih naroda, a to su obitelj, vjera, nacija koja je određena granicama nacionalne države i to je ono što treba srušiti”, istaknuo je Dretar.

”To je dragi moji ljudi, taj zloduh koji vlada Hrvatskom! Zloduhom nazivam jer drugo i nije, jer želi razoriti obitelj, želi razoriti brak, želi razoriti temeljne institucije društva i zajednice koje su nas vodile u silnim stoljećima od kada postojimo na ovim prostorima!”, zaključio je Dretar.

Taj vrli naš novi svijet

Island - ”Otjerali smo banke a njihove direktore odveli pred sud!”
Ivica Primorac, fb.

Dužničko ropstvo – to je stanje u koje su gotovo pa prisilno uvedene sve zemlje svijeta, bez iznimke. One zemlje koje su to odbile, poput Sirije stradavaju jer ropstvo je temelj današnjeg sustava u koje vrhuška, psihološkim manipulacijama čovječanstva uvlači svaku jedinku, svakog pojedinca, i sve to pod maskom neke vrle demokracije koja se kao ključna riječ provlači do umova ljudi koji onda nisu u stanju vidjeti istinu. Istinu o prijevari – legalnoj pljački čitavog planeta. O tom zločinu progovorili su mnogi, međutim John Perkins jedan od najvećih i najjačih, vodećih, svjetskih ekonomista najbolje je opisao što se zapravo događa oko nas, jer je on sam bio alatka bankaroidne elite koja uništava svijet – čovjeka. Kako on tvrdi, bio je plaćen i primoran zajedno s čelnicima MMF-a, Svjetske banke te drugih globalnih financijskih institucija krojiti novi (ekonomski) poredak te globalnu ekonomiju koja se temelji na krađi svih dobara svijeta kroz dužničko ropstvo. Cijelo svoje iskustvo plaćenog ekonomskog ubojice je sumirao u knjizi ‘Ispovijest ekonomskog ubojice’ čime je izazvao velike reakcije jer je on jedini “bankar” koji se usudio raskrinkati veliku zavjeru protiv čovjeka koju predvode banke na čelu s već znanim pojedincima, populacije koja sadrži jedan posto stanovništva a prema istraživanju Oxfama u svojim rukama drži bogatstvo cijelog svijeta. On je javnosti jasno rekao da je kao ‘alatka za porobljavanje’ morao ucjenjivati, i u ‘matrix’ uvoditi državu po državu a sve s ciljem da se porobe ljudi- čitavo čovječanstvo koje se pod svaku cijenu mora podložiti svjetskoj imperiji. ‘Plaćani ekonomski ubojice’, poput njega to čine varanjem, laganjem, ucjenjivanjem i pljačkom na koju nitko ne reagira, zbog obmana i laži koje se plasiraju masovnim medijima i koje zapravo progresivnim metodama uvjeravaju ljudska bića da je ‘blagoslov’ biti ovisan – o bankama, bankarima, dugovima, na milost i nemilost ‘zločudnih’ pojedinaca.

Island – zemlja koja je pobjedila robovlasnički sustav

Da u ovoj gotovo krvavoj igri uništenja čovječanstva na svim dimenzijama sudjeluju i sami mediji u rukama’ istih’ dokazuje i slučaj države Island koji se od samog početka uvelike prešućuje. Ova malena državica na sjeveru Europe pokazala je što zapravo znači sloboda, suverenost i neovisnost bez laži prekrivanja, pokazala je što znači živjeti u državi u kojoj je čovjek na prvom mjestu te je zbog toga opako prešućivana u masovnim medijskim strujama. Ova država učinila je ono što nitko nije – otjerali su banke iz svoje države a bankare koji su pljačkali dali su uhititi i znate što? Island je danas jedno od najuspješnijih europskih gospodarstava. Prije sedam godina Island je bio na rubu bankrota, a danas im gospodarstvo čudesno raste po bržoj stopi nego ono Ujedinjenog Kraljevstva. Nezaposlenost na Islandu iznosi 4,2 %, što je dvostruko uspješnike od europskog prosjeka, a za sve to zaslužna je odlučnost u istini. Njihovi vladari nisu šutjeli na pljačku, na vriskove vlastitog naroda. Oni nisu dopustili izvlačenje ‘životne sile’ iz svojih ljudi već su po principu pravednosti raskrinkali laž, dužničko ropstvo i odbili oligarhiju. Pustili su banke da propadnu, a njihove direktore izveli su pred kaznene sudove. Umjesto da primjene mjere štednje, (koje su i kod nas aktualne kao ‘alat porobljavanja) Islanđani su povećali poreze kako bi bogatiji u proračun uplaćivali više, a taj novac je iskorišten za potpore socijalno ugroženijem sloju stanovništva.

”Nismo pratili tradicionalne zapadnjačke recepte za rješavanje problema financijske krize. Odbili smo trošiti novac naroda da nadoknadimo gubitke privatnih banaka”, kazao je u intervjuu za europsko izdanje Politica predsjednik Islanda Ólafur Ragnar Grímsson koji je nadalje potvrdio riječi Perkinska rekavši da je Island je od 2008. do 2011. bio izložen velikim političkim i gospodarskim pritiscima. “Tražili su od nas da pratimo ortodoksne doktrine kojih se pridržavaju sve europske vlade i financijske institucije, a koje su se pokazale sasvim pogrešnima, i gospodarski, i demokratski, i politički, ali i pravosudno”, rekao je Grímsson. Predsjednik Islanda kaže da su na njegovu zemlju međunarodni stručnjaci, političari i analitičari gledali praktički kao laboratorijski eksperiment. Malo tko je vjerovao da će se gospodarstvo Islanda izvući iz crne rupe u koju je upalo. “Danas je 2015. godina, a mi imamo rezultate. Laboratorijski eksperiment je završen”, kaže Grímsson dok mediji svijeta i dalje šute te obmanjuju javnost a sve one koji se suprostave, kao što se Island suprostavio, nazivaju redikulima, fašistima i diktatorima. To se pogotovo vidi u Hrvatskoj u kojoj je svaki 4. zaposleni stanovnik Hrvatske blokiran! U kojoj je blokiran radni potencijal zemlje. Zemlje u kojoj je najviše onih koji su blokirani duže od 365 dana i to bez sudskog procesa, bez njihove suglasnosti a vrlo često jadni ljudi nisu niti upoznati o razlozima ili pak rješenju blokade. Zemlje u kojoj se proždire čovjek – legalno kamatari – do smrti, u zastrašujućoj šutnji koja otkriva apsolutnu podložnost Hrvatske robovlasnicima svijeta.

Ólafur Ragnar Grímsson - Predsjednik Islanda (1996.–2016.), Minister of Finance of Iceland (1988.–1991.)

https://l.facebook.com/l.php?

 

Dijabolični projekt digitalnog ‘ugljičnog otiska’: Što su ‘ugljični krediti’ i zašto ljude brine ta ideja?

https://narod.hr/eu/vikend-dijabolicni-projekt-digitalnog-ugljicnog-otiska-sto-su-ugljicni-krediti-i-zasto-ljude-brine-ta-ideja

 

D. Pešorda: Dolazi li doba kukcoždera?

Objavljeno: 05. veljače 2023.

Ovih je dana Ursula von der Leyen potpisala odredbu o uvrštavanju kukaca na europski Ursula von der Leyenjelovnik. Zasada je riječ o crvu brašnaru (Tenebrio molitor) i kućnom zrikavcu (Acheta domesticus), ali u pripremi je odobravanje još sedam-osam kukcolikih delicija, mravi, cvrčci, skakavci, muhe itd. Svojedobno su nas zaguljeni teoretičare urote plašili kako ćemo jesti kukce, a mainstream mediji te strahove proglasili neosnovanim; danas kad su kukci već na jelovniku, sretna je okolnost da imamo prisebne medije koji nam objašnjavaju da nitko neće biti prisiljavan jesti kukce. Međutim, pomalo zloslutno zvuči to obećanje da neko jelo neće biti zabranjeno, dosada se ni za jedno jelo nisu davala takva obećanja. Posebno zabrinjava što takvo obećanje stiže iz službenog Bruxellesa. "Nitko neće biti prisiljen jesti kukce", napisano je prošloga tjedna na Twitteru Europske komisije. Iskustvo me naučilo da čim političari tvrde da nešto neće učiniti, gotovo je sigurno da hoće uraditi upravo to

https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/p-r/peorda-damir/41119-d-pesorda-dolazi-li-doba-kukcozdera.html

D. Dijanović: Manipulacija i destrukcija razrađene su do savršenstva.

Objavljeno: 22. siječnja 2023.

Protuživotne ideologije

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/41038-d-dijanovic-manipulacija-i-destrukcija-razradene-su-do-savrsenstva.html

Hitovi: 2530