"Veliki reset" - dekadencija Zapada

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Subota, 03 Prosinac 2022 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

 Matija Štahan: Koji su korijeni kulture otkazivanja?

Budući da se kultura otkazivanja ima tendenciju sručiti na osumnjičenike i prije negoli je njihova krivnja dokazana, ovaj primjer dvostrukih kriterija rasvjetljuje njezinu istinsku narav – ispod površinskoga milosrđa te brige za druge, to je zapravo žudnja za moći

Kultura otkazivanja – ili, prema pojedinim hrvatskim prijevodima, kultura poništavanja – „oblik je ideološke kolonizacije koja ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja, prodirući u brojna područja i javne institucije”. Tako je u svojem obraćanju Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici početkom 2022. godine, katalogizirajući problematične fenomene našega vremena, smještajući je uz bok migrantskoj i ekološkoj krizi, ustvrdio papa Franjo. „U ime zaštite različitosti na kraju brišemo osjećaj svakog identiteta, uz rizik ušutkivanja stajališta koja brane smjeran i uravnotežen pogled na različita osjetljiva pitanja. Tako se razvija jednoumlje koje negira povijest, ili još gore, ponovno je ispisuje na temelju suvremenih kategorija, dok svaku povijesnu situaciju valja tumačiti prema hermeneutici tog vremena”, dodao je Sveti Otac, ponudivši novi poticaj, kao i svojevrsnu papinsku legitimaciju, za propitivanje kompleksa problema koje navedeni pojam podrazumijeva. U ovome ogledu, razmatrajući različite aspekte kulture otkazivanja – poput njezine pretpovijesti i suvremenih manifestacija, ideološke podloge i parareligijskih aspiracija, unutarnjih protuslovlja i strategija njezina nadvladavanja – pokušat ću ocrtati osnovne obrise ovoga višedimenzionalnog fenomena, poimajući ga u interpretativnom svjetlu i etičkom ključu kršćanskoga nauka.

Redukcionizam u pristupu

Kao razmjerno novu sintagmu u javnim raspravama, kultura otkazivanja za pratitelje medija još uvijek nosi različite konotacije i asocijacije. U isto vrijeme, za same medijske analitičare taj je koncept još uvijek dovoljno fluidan da se ujedno, prateći ga – senzacionalističkim žurnalističkim žargonom rečeno – uživo, viđenje kulture otkazivanja u javnosti još uvijek može (pre)oblikovati. Zadatak je svakoga tko djeluje u javnosti, a želi se pozabaviti kulturom otkazivanja, pristupiti joj je gotovo pa enciklopedistički; upisati u nju sve implikacije koje drži da bi ih trebala nositi. Glavni problem koji je u poimanju navedene problematike potrebno ispraviti jest redukcionizam u pristupu – o kulturi otkazivanja često se govori bez navođenja svih njezinih dimenzija, ali i bez šire kontekstualizacije idejno-vrijednosnoga sustava vjerovanja čijim je kultura otkazivanja sastavnim dijelom. U ovom pregledu nastojat ću to ispraviti.

Pa iako su Franjine riječi dobar sažetak njezine srži, razmotrimo prije detekcije njezinih idejnih korijena kulturu otkazivanja prvo kroz konkretne, aktualne primjere. Njezin djelatni obrazac, najkraće rečeno, isključivanje je pojedinih osoba iz javnosti. Tko sve može biti isključen? Ovdje se kultura otkazivanja grana u dva smjera: isključene mogu biti poznate osobe u rasponu od političara i novinara pa sve do celebrityja poput glumaca, pjevača i komičara; no, s druge strane, iz suvremenih se društava ne isključuje samo naše suvremenike već i povijesne osobnosti svih provenijencija: od utemeljitelja religija i svetaca, preko istraživača i državnika, sve do umjetnika. Kako ih se točno isključuje? Pripadnike prve skupine, naše suvremenike, uglavnom se „otkazuje” nekom vrstom javnoga linča kroz društvene mreže i srednjostrujaške medije gdje nakon toga više nemaju pristupa. Povijesne ličnosti se pak „otkazuje” – ovisno o kontekstu u kojemu se eliminacija odvija – izbacivanjem iz nastave u obrazovnom sektoru ili pak rušenjem njihovih spomenika na javnim površinama, u domeni (para)politike. Zašto se ikoga danas isključuje? Jer su se kompromitirane osobe „mišlju, riječju, djelom ili propustom” ogriješile o etiku političkih elita zapada, koja je u posljednje vrijeme doživjela supstancijalne preobrazbe, posebice po pitanju spolnoga morala, ali u kontekstu SAD-a i po pitanju odnosa među rasama.

Uzgred vrijedi napomenuti kako nisu sve žrtve kulture otkazivanja jednake – među njima ima i povijesnih ličnosti o čijoj se etičnosti može raspravljati ili naših suvremenika koji doista zaslužuju pravosudni progon – ali sȃm obrazac njezine primjene podjednako je destruktivan kada sustiže i nevine i odgovorne, i žive i mrtve, jer se temelji na revolucionarnom impulsu, donekle i bijesu masa, što stvara društvenu atmosferu u kojoj dijalog i osjećaj za nijansirano poimanje problematičnih fenomena više nisu mogući.

Pradomovina kulture otkazivanja je, dakako, SAD gdje gotovo iz dana u dan svjedočimo najnovijim primjerima isključenja poznatih i slavnih te povijesnih osobnosti iz javnoga života. Svoj prvi procvat, tada usredotočen na prvake holivudske industrije od Georgea Weinsteina do Kevina Spaceyja, doživjela je pojavom MeToo pokreta. Na dnevnu politiku se proširila u predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa – koji je naposljetku i sȃm „otkazan” s Twittera i Facebooka – a u domino-efekt rušenja kipova, spomenika i bisti povijesnih osobnosti prerasla u ljeto 2020. godine u sklopu masovnih, višetjednih prosvjeda Black Lives Matter nakon smrti Georgea Floyda, kada su pod optužbom za rasizam uništavani kipovi i spomenici mitskih figura američke nacionalne svijesti, u rasponu od Kristofora Kolumba – koji ju je „otkrio” – preko prvoga predsjednika Georgea Washingtona do, paradoksalno, Abrahama Lincolna koji je pobjedom u Građanskom ratu omogućio slom ropstva. Destrukciju nisu izbjegli ni kipovi vjerskih figura, od misionara sv. Junípera Serre sve do Isusa Krista i Djevice Marije. Iako je u izvaninstitucionalnoj maniri, pod naletima prosvjedničkih masa, tijekom toga ljeta uništeno par stotina spomenika, institucionalno „otkazivanje” nastavilo se do danas – potkraj 2021. iz njujorške je Gradske vijećnice političkom odlukom uklonjen kip jednoga od „otaca američke demokracije” Thomasa Jeffersona, a početkom 2022. godine, također u New Yorku, uklonjen je, nakon Washingtona, Jeffersona i Lincolna, još jedan predsjednik – Theodore Roosevelt.

Slučajevi devastacije kipova, spomenika i bisti 2020. godine prelili su se i u druge dijelove svijeta, pa je tako u Velikoj Britaniji „otkazan” i Winston Churchill, a slična se metoda već godinama primjenjuje i u visokom obrazovanju, pa se na najuglednijim sveučilištima, poput Oxforda ili Yalea, sve više „otkazuje” i temeljne figure zapadne kulture, kao što su bili Homer ili William Shakespeare. Koja je bilanca ovoga kratkog popisa nekih od najznačajnijih „otkazanih” osobnosti i što nam ona govori o naravi idejno-vrijednosnoga sustava vjerovanja čiji je kultura otkazivanja samo jedan vid? Dakle, na ovaj su ili onaj način – još uvijek bez općega konsenzusa – „otkazani” utemeljitelj kršćanstva, njegova majka, istraživač koji je „otkrio” Ameriku, katolički svetac-misionar, prvi američki predsjednik, autor Deklaracije o neovisnosti, osloboditelj robova, pobjednik nad Trećim Reichom, utemeljitelj zapadne književnosti i ponajveći književnik našega civilizacijskog kruga. Sveobuhvatnost i dubina zahvata „otkazivanja” sugeriraju promjenu u duhu vremena – ne toliko koordinirano, koliko spontano djelovanje mnoštva pojedinaca, od političkoga establišmenta, preko akademskih elita, do uličnih prosvjednika, u smjeru razgradnje staroga i izgradnje novoga pogleda na svijet i novoga etičkog sustava; štoviše, novoga simboličkog svijeta u kojemu više nema mjesta za središnje figure čitavoga zapada, kako u politici tako i u kulturi ili religiji.

Nulta godina prosvjetljenja

Taj novi idejno-vrijednosni sustav vjerovanja – ova kovanica trebala bi implicirati novost te ideologije, kao i njezine etike, ali i njihovu dogmatičnost i (para)religijsku narav – posve bjelodano proizlazi iz revolucionarnih stremljenja koje „naš” naraštaj poima „prosvjetljenijim” od cjelokupne nacionalne i civilizacijske tradicije, a ovaj povijesni trenutak kao „nultu godinu” nekoga novog poretka, čiji vrijednosni obrisi se već nekoliko godina naziru u zemljama zapadne Europe ili Sjeverne Amerike. Okončana je dominacija etičkoga sustava koji, barem po inerciji, vrijednosti proistekle iz kršćanske baštine tretira kao društveni ideal. Novi sustav još uvijek je u izgradnji – zasad nema objedinjujuć naziv – a osim kao jednu sveobuhvatnu ideologiju, još ga se uvijek može promatrati i kao konvergenciju zasebnih, malenih ideologija nastalih nakon kraha onoga što je Jean-François Lyotard nazvao „velikim pripovijestima” poput abrahamskih religija ili ideologija modernosti koje su željele objasniti svijet u njegovoj sveukupnosti. „Male pripovijesti” postmoderne izvorno odustaju od takve sveobuhvatnosti, ali sada se ipak spajaju u idejno-vrijednosni sustav vjerovanja sa sveobuhvatnim, potencijalno i totalitarnim pretenzijama, a koji u ideološkom smislu čini konglomerat rodne teorije, feminizma, antirasizma, postkolonijalizma i srodnih im rukavaca, dok ga u duhovnom smislu definiraju različiti oblici New Agea. „Otkazivanje” naših suvremenika više govori o djelatnim obrascima, a „otkazivanje” povijesnih ličnosti o ideologiji toga pokreta. Prema objektima „otkazivanja”, očito je kako je riječ o pokretu s postdemokratskim tendencijama, kao i da je riječ o postkršćanskom svjetonazoru.

Osim kulture otkazivanja, djeliće te ideologije naziremo u fenomenima nerijetko akademskoga podrijetla poput političke korektnosti, mikroagresije, sigurnoga prostora, signaliziranja vrline (često putem sudioništva u linču kulture otkazivanja), a u engleskom ga se govornom području u cijelosti pokušava imenovati žargonskom izvedenicom iz riječi budnost ili probuđenost („woke”), ili pak pokretom društvene pravde („social justice”), dok pojedini sudionici kulturnoga rata na zapadu – primjerice Jordan Peterson – govore o „postmodernom neomarksizmu” kao svojevrsnome spoju prošlostoljetnoga komunizma i permisivne ljevice suvremenosti. Preciznije bi možda bilo govoriti o progresivnom liberalizmu, progresivizmu ili ideologiji napretka, ili pak ideologiji ljudskih prava. Iz kršćanske perspektive, koncept čijim bi se kultura otkazivanja mogla tumačiti dijelom bio bi sažet u sintagmi pape Franje kultura odbacivanja koja podrazumijeva širi fenomen poimanja drugih tek kao potrošne robe za vlastiti užitak, što uključuje i odbacivanje vrijednosti života praksom pobačaja i eutanazije, uslijed čega se Franjin koncept kulture odbacivanja – čijim je kultura otkazivanja sastavnim dijelom – pretapa u pojam koji je u javni govor inaugurirao sv. Ivan Pavao II., to jest u kulturu smrti.

Iako prividno počiva na kultu drugoga, kultura otkazivanja (i čitava pozadinska joj svjetonazorska skalamerija) zapravo se temelji na poništavanju drugoga i slabo prikrivenom kultu sebe sama. Prvi dio ove postavke može oprimjeriti René Girard, a drugi Michel Foucault.

Prema Girardu, u temelju civilizacije – koja proizlazi iz kulture, a ona pak iz kulta – nalazi se ljudska žrtva. Kristov nauk izražen u Bibliji zapravo je polemika s arhajskim kultovima i svakovrsnim poganstvima koji su mu prethodili jer su praktički svi, od Azteca i Maya, pa do antičke Grčke i Rima, podrazumijevali žrtvovanje ljudi. Prema Girardu, svaki od utemeljujućih mitova tih civilizacija opravdava koncept žrtvovanja kao conditio sine qua non uspostave zajednice. Biblija, međutim, premda u mitskome ruhu, sadržajno demitologizira mitove koji su joj prethodili, počevši sa starozavjetnom epizodom u kojoj je Abraham spreman žrtvovati Izaka, ali mu anđeo nalaže da to ne učini, pa sve do Isusove teorije (Govora na gori) i prakse (raspeće na križ), u kojima se pretkršćanskom načelu „oko za oko, zub za zub” suprotstavlja fundamentalno kršćansko pravilo: „Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi” te „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone”.

Girard je u Bibliji vidio zrnce otpora načelu, samorazumljivom za palu ljudsku prirodu, žrtvovanja drugih radi sebe – implicitno mu suprotstavljajući eminentni kršćanski čin žrtvovanja sebe radi drugih – i to zrnce je, unatoč svim protumitovima koji su se u prosvjetiteljstvu i modernosti razvili o kršćanskom srednjovjekovlju, proklijalo u civilizaciju koja je, šireći se svijetom, uza sve nedostatke svojih svjetovnih manifestacija, iz svakoga kutka u koji je zašla izgnala prinošenje ljudske žrtve. No u postkršćanskom kontekstu suvremenoga zapada, prepoznao je Girard, dolazi do preokreta: kršćansko milosrđe i ljubav za žrtve okreću se protiv samoga kršćanstva koje se – umjesto onoga što je razotkrilo nepravednost žrtvovanja – počinje poimati krvnikom mnogobrojnih žrtava. Upravo to je vrijednosna konstelacija kulture smrti – prerušavajući se u Krista, tvrdeći da skrbi za žrtve, negira Krista. Parazitirajući na povijesnim žrtvama spolnoga i rasnoga tipa, kultura otkazivanja perpetuira začarani krug proizvodnje uvijek novih žrtava. Ili, vraćajući se načelu „Oko za oko, zub za zub”, postaje – prema Girardu – novim poganstvom.

Diktatura relativizma

Kako to izgleda u praksi? Primjera je bezbroj, ali najupečatljiviji je zacijelo onaj koji demaskira same temelje kulture otkazivanja. Riječ je o slučaju Michela Foucaulta, u čijem filozofskom sustavu pronalazimo mnogobrojne prauzore konceptima koji su se razmahali usporedno s kulturom otkazivanja – primjerice, njegov koncept heterotopije izobličen je u sigurne prostore, njegova analiza skrivenih mehanizama moći u benignim riječima i običajima prerasla je u svijest o mikroagresiji, a radikalnim relativiziranjem objektivne stvarnosti čak se nalazi i među zaslužnima za ono što se danas ponajviše pripisuje populizmu i desnici, naime fenomen postistine. Jedan je od ključnih „naučitelja” onoga što papa u miru Benedikt XVI. prokazuje kao „diktaturu relativizma”, a njegovi su radovi među ključnim djelima koja su omogućila gotovo posvemašnju afirmaciju alternativnih spolnih i inih identiteta u posljednja dva desetljeća. Ukratko, Foucault je jedan od otaca fenomena o kojima je ovdje riječ, od kulture smrti kao najobuhvatnijega pojma pa do kulture otkazivanja kao njezine podskupine. Upravo zato znakovita je bila šutnja kojom su njegovi sljedbenici i dionici kulture otkazivanja reagirali na prošlogodišnju optužbu Guyja Sormana da je Foucault 60-ih godina 20. st. u Tunisu seksualno iskorištavao maloljetne dječake.

Budući da se kultura otkazivanja ima tendenciju sručiti na osumnjičenike i prije negoli je njihova krivnja dokazana, ovaj primjer dvostrukih kriterija rasvjetljuje njezinu istinsku narav – ispod površinskoga milosrđa te brige za druge, to je zapravo žudnja za moći. Briga za žrtve ovdje nije autentična; ona je tek sredstvo postizanja dojma o moralnoj superiornosti čiji je krajnji cilj stvaranje novih razdora te, kao u Foucaultovoj filozofiji i Foucaultovu životu, podvrgavanje drugoga sebi. Po čemu je onda kultura otkazivanja drukčija od svojih povijesnih prethodnica, poput progona, čistki, stupova srama, prekrajanja povijesti, verbalnoga delikta i cenzure, revolucionarnoga obaranja spomenika? Jedino po tome što taj stari obrazac sada funkcionira u novome kontekstu, obilježenom digitalnim svijetom i svjetonazorom nalik pretkršćanskom, no koji se iz postkršćanskoga sve više preobražava u protukršćanski.

Koje je, naposljetku, rješenje za kulturu otkazivanja? Što se tiče njezine dnevnopolitičke dimenzije, ono je jednostavno – glede naših suvremenika, dovoljno je primijeniti narušeni liberalno-demokratski ideal slobode govora, dok je glede povijesnih osobnosti ključ u procjeni dvije stvari: a) što je u biografiji pojedinca o kojemu je riječ od središnjega, a što od drugorazrednoga značaja; b) može li se ono valjano što smo naslijedili iz tradicije koje su bili dijelom tumačiti u kontinuitetu s tim središnjim aspektom osobe koja je u pitanju? Ako je Jefferson imao robove, Churchill perpetuirao kolonijalnu diskriminaciju, a Shakespeare u kreiranju dramskih likova upotrebljavao stereotipe o Židovima, to ne znači da ih danas pamtimo i slavimo zbog robovlasništva, kolonijalizma i antisemitizma, niti da se njihovo djelovanje može tumačiti kao da su živjeli 2022. godine. Upravo suprotno; u odnosu na ono što je u njihovim biografijama danas relevantno – poput polaganja temelja suvremenoj demokraciji, pobjede nad totalitarnim režimom ili vrhunske umjetnosti riječi – to su samo fusnote. Što se pak tiče cjelokupnoga kompleksa kulture smrti, rješenje nije tako jednostavno – ono je još jednostavnije. Svodi se na primjenu onoga što je zapisano u Bibliji i onome što Girard prepoznaje kao Isusov poučak; u realizaciji impulsa koji postoji diljem svijeta – impulsa koji „otkazuje” kulturu otkazivanja – a u najčišćem ga obliku kanalizira upravo kršćanstvo.

*Tekst je originalno objavljen u veljačkom izdanju časopisa Svjetlo riječi. Prenosimo ga s dopuštenjem

https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/koji-su-korijeni-kulture-otkazivanja/ 

Matija Štahan: Zloduh totalitarnosti opsjeo je i liberalnu demokraciju
55 minuta kod Željke Markić, Narod.hr, 9. veljače 2022,

Prijepori oko COVID potvrda i obveznog cijepljenja, umjetna inteligencija i transhumanizam, zelena transformacija i rodna ideologija, kultura otkazivanja i protukršćanske tendencije suvremenoga svijeta, novi totalitarizam… O svim navedenim i drugim fenomenima s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća razgovarali su s Matijom Štahanom, novinarom, književnim komparatistom i društveno-političkim analitičarom.

U posljednje vrijeme svjedoci smo velikih prijepora oko (ne)opravdanosti tzv. COVID potvrda, a u nekoliko se država uvodi obvezno cijepljenje. Približavamo li se, kako tvrde pojedini kritičari, autoritarnim modelima tipa Kine? Padaju li u vodu priče o liberalizmu i slobodi izbora?

Zapad, koji je u modernosti proizveo visoku tehnologiju i totalitarizam i „izveo“ ih u Kinu, sada „uvozi“ njihov spoj – tehnototalitarizam za 21. stoljeće. Slučaj lockdowna i Covid-potvrda simptomatičan je za idejni ping-pong koji se vjekovima odvija između Istoka i Zapada, ali i unutar njih. Obje navedene ideje imaju zanimljivo podrijetlo. own je, primjerice, prilagođena varijanta sabirnog logora, kakvi i danas postoje u Kini, okupljajući muslimanske Ujgure.

U kontekstu „borbe“ protiv virusa, diktatura automatski čini ono što najbolje zna – stanovništvo zatvara u logore. own, dakle, nije samo nasljednik srednjovjekovne karantene, nego i logora modernosti – bilo u komunističkom Sovjetskom Savezu, nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji ili liberalno-demokratskom SAD-u, gdje su za Drugoga svjetskog rata postojali logori za američke Japance – koji ne izolira samo one koji sada predstavljaju društvenu opasnost, nego one koji bi to no mogli činiti.

Ovakva vrsta preventivnog zatvaranja zdravih u kontekstu koronavirusa stoga, uzmemo li u obzir istinske razmjere njegove opasnosti, nije samo zdravstvena zaštita, nego je i nusprodukt eminentno modernističkog projekta logora u kojima su preventivno zatvarani ni krivci. Neće li Muhamed brdu, brdo će Muhamedu, odnosno – ako se stanovništvo suvremenog Zapada ne može transportirati u sabirne logore, fenomen owna u malene će logore pretvoriti njihove domove. Usporedno s disperzijom logora, naravno, počinju se osnivati i tradicionalni logori, primjerice u Australiji, gdje se one koji ulaze u zemlju, neke koji boluju, ali i neke koji uopće ne boluju od koronavirusa zatvara u logore. Logor je, parafrazirajmo Agambena, nužna posljedica izvanrednog stanja. Ali u današnjem obliku javlja se – parafrazirat ću i Karla Marxa – kao postmoderna farsa srednjovjekovnih karantena.

Covid-potvrda u jednom je smislu ista, ali u drugome smislu i posve drukčija priča. Naime, ako se u doba owna od pojedinca očekivalo da bude posve nedruštven – u smislu samodostatnosti individue istrgnute iz zajednice – od istog se pojedinca sada traži da bude predruštven, to jest da se po svaku cijenu cijepi, neovisno o tome prijeti li koronavirus njegovu zdravlju, ako je kojim slučajem vremešan, pretio ili nositelj kronične bolesti, ili ne. Dakle, prvo se ljude lišavalo ljudskosti pretvarajući ih u individue koje nisu, Aristotelovim riječima, „bića zajednice“, da bi ih se sada željelo svesti samo na bića kolektiva, humanoidne ekvivalente pčele radilice. Riječ je o još jednom totalitarnom refleksu, odnosno metodi uravnilovke po kojoj cijepiti treba sve članove društva, neovisno o tome može li ih koronavirus usmrtiti ili ih ne može ozbiljno ugroziti, ako su sredovječni ili mladi i razmjerno zdravi.

Kao i own, i Covid-potvrdu „uvezli“ smo iz Kine, gdje postoji tzv. sustav društvenog kredita koji u srži funkcionira posve jednako kao i Covid-potvrda: „poslušnim“ građanima omogućava, a „neposlušnima“ onemogućava kretanje. Koja je svrha uvjetovanja ponašanja građanstva? Dakako, kao i u svakom totalitarizmu, „opće dobro“. U Kini je, doduše, primjena društvenog bodovanja šira nego na Zapadu – bodovi se stječu i altruističnim činima i podvrgavanjem političko-ideološkom pravovjerju – ali nakon što koronavirus počne jenjavati, nije nemoguće da se takav sustav nagrade i kazne prilagodi postpandemijskim okolnostima i u nekom obliku nastavi biti dijelom naših života.

Autodestruktivna težnja

U Kini se provođenje mjera osigurava putem umjetne inteligencije. Harari je govorio da će umjetna inteligencija stvarati razlike među ljudima kakve do sada nismo još vidjeli. Tko se ne ukrca na “vlak napretka” – parafraziramo – ne će dobro proći. Kako gledate na dobre i loše strane umjetne inteligencije? Idemo li prema razdoblju transhumanizma?

Transhumanizam je podvrsta više fenomena. Prvi od njih je kult zdravizma i ideologija essa, čiji drugi vid predstavlja patološki strah od Covida-19 i spremnost na vječnu samoizolaciju i docjepljivanje ad infinitum, a zajednički im je nazivnik nezdrava potreba za zdravljem, to jest stavljanje zdravlja i života na vrh životne hijerarhije, koje vrijedi održavati i po cijenu posvemašnjeg gubitka kvalitete života. Japanski znanstvenici, pišu svjetski srednjostrujaški mediji, bave se razvitkom cjepiva za usporavanje starenja ljudskih stanica. U Australiji su prošle godine počeli proizvoditi tzv. „umjetne embrije“ razvijene iz stanica s ljudske ruke, kao svojevrsne klonove nad kojima se može prenatalno eksperimentirati, dok su u SAD-u načinili embrije-križance ljudi i majmuna.

Sva ta novorazvijena bića, osim što su nastala kao perverzija nad prirodom – kao ono što je Berdjaev prije čitavog stoljeća vidio tehnologijom koja poprima obilježja crne magije – zapravo su prenatalno roblje nad kojim se obavljaju duboko nehumani eksperimenti kako bi sljedbenik a i essa mogao postići, ne toliko besmrtnost koliko nesmrtnost. Nakon što posluže svrsi, ta nesretna bića na granici ljudskosti – klonovi i hibridi ljudi i životinja – bivaju prenatalno usmrćeni.

Dakle, poput urbanoga mita o tome kako je Walt Disney tobože zamrznuo svoje tijelo kako bi prevario smrt, tako danas tehnološki napredak omogućuje snatrenje o ovozemaljskoj besmrtnosti, drastičnom produžetku života i posmrtno prebivanje u digitalnim sferama. Onaj tko želi živjeti vječno stoga ne preže ni od kreiranja stvarnih bića protuprirodnim metodama, ni od njihova žrtvovanja i žrtvovanja drugih nerođenih bića, pa tako ni od stapanja sebe sama s onim anorganskim i tehničkim ili vlastite bestjelesne egzistencije u obliku računalnog duha, holograma, astralne projekcije ili memorijske kartice.

U isto vrijeme, transhumanizam nije samo posebna grana znanosti, nego i posebna grana filozofije te, na neki način, posebna religija, karakteristična za doba u kojemu čovjek štuje samo sebe sama. Stavimo li znak jednakosti između transhumanizma i Hararijeva koncepta homo deusa, bjelodanim se ispostavlja kako se odgovor na transhumanizam nalazi već u Knjizi postanka. Kao i homo deus, prvi ljudi žele biti „poput bogova“, ali takva težnja je, pokazuju biblijski redci, autodestruktivna. Ako je definicija poganstva u zamagljivanju hijerarhijskog odnosa između Boga i čovjeka, onda se zamjena Boga čovjekom u ovom povijesnom trenutku, nakon što je kršćanstvo prešlo svoj zenit i doseglo fazu dezintegracije, može tumačiti i kao povratak poganstva.

Kršćanstvo kategorija Boga i čovjeka jasno odvaja – Bog je jedno, a čovjek drugo – a najvažniji povijesni trenutak onaj u kojemu se Bog i čovjek stapaju u Bogočovjeku. Kako piše Pavao, Krist omogućava i pojavu novoga čovjeka, ali ne novoga čovjeka po sebi samome ili po vlastitim rukotvorinama kao što je tehnologija, nego u nečemu izvan i iznad nas samih, a to je opet opet on – Krist. Dakle, Bog je jedan, kao i Bogočovjek, a želimo li svi biti „poput bogova“ – homo deusi i bogoljudi – tada dosežemo točku iz Druge poslanice Solunjanima, u kojoj stoji kako će „čovjek bezakonja“ zasjesti u „hram Božji“ pretvarajući se da je Bog. Ili, da se ponovno vratim Berdjaevu – naše doba, jednako kao i njegovo, postkršćansko u srži, umjesto Bogočovjeka nudi čovjekoboga. Iako je od tog razdoblja do danas nastupilo više političkih revolucija, to je zapravo jedno te isto doba; ono koje umjesto Krista nudi antikrista.

Nasljednik korona-krize?

Zelena je transformacija, kažu neki, također jedna od poluga velikog reseta. Ekološki zelotizam i zelene politike javljaju se kao oblik sekularne religije. Najprije smo imali prijelaz od teocentrične prema antropocentričnoj slici, događa li se sada obrat prema eko-centričnoj etici gdje priroda zauzima mjesto čovjeka?

Ako je obogotvorenje vlastitog ega jedna vrsta transhumanizma i novog poganstva, zelena politika vid je posthumanizma i nova verzija staroga poganstva. Posthumanizam se u zelenoj politici očituje u pomaknutoj perspektivi koja u središtu više nema čovjeka nego prirodu (kao da čovjek nije dio prirode). Čovjek se u toj perspektivi preobražava u nametnika na Zemlji, zagađivača prirode i eksploatatora njezinih resursa, i stoga kao treba tretirati kao parazita. Iz toga proizlaze depopulacijske – prevedeno, protuljudske – politike. Kultura smrti, od pobačaja do eutanazije. Pogansko, panteističko obožavanje Zemlje. Ponovno, to nije ništa novo; još je sv. Augustin u tima ismijavao one koje uznemiruje uvenuće biljke, a ne uznemiruju ih patnja i smrt njihova bližnjega, ljudskoga bića.

U političkoj praksi, zeleni apokalipticizam mogao bi prerasti u nasljednika koronakrize, kao fenomen koji se u ekstremnom tumačenju medijske srednje struje i političkog establišmenta iskorištava kao povod za ograničavanje elementarnih ljudskih sloboda. Prezir prema ljudskom i obožavanje prirode, kao i pokušaj čovječjega obogotvorenja, samo je stara hereza u novome ruhu.

U isto vrijeme, narušiti odnose u prirodi doista je grijeh – kako na razini transhumanističkih eksperimenata, tako i radi eksploatacije za partikularne interese. Ali onda bismo se trebali prisjetiti onoga što su pisali i Benedikt XVI. i Franjo – čovjek je također dio prirode pa je, prema tome, i pobačaj zločin protiv prirode. Kao što je pisao Roger Scruton, u naravi konzervativnog svjetonazora jest i očuvanje prirode, i to – nadodao bih – u rasponu od okoliša do ljudi i njihovih međuodnosa. Paradoksalno, danas često upravo oni koji niječu ljudsku prirodu, primjerice po pitanju spolnoga binarizma, ponajviše brinu o očuvanju izvanljudske prirode.

Je li rodna ideologija do sada najnažniji napad na bit čovjeka, ali i biblijsku sliku svijeta i čovjeka? Prezire li današnje društvo brak i obitelj, a osobito brojne obitelji?

Rodna ideologija, ponajbolje oličena u pojmu transrodnosti, dio je istoga fenomena zamjene Bogočovjeka ovjekobogom kao i transhumanizam. Čovjek želi eliminirati sve prirodne zadanosti i, osim besmrtnim, Bogu nalik postati i po nadilaženju urođenih, prirodom i biologijom neporecivo određenih spolnih razlika. Živimo u svijetu u kojemu supostoje – i u otrovni koktel se isprepleću – dvije tendencije: prva je težnja za nadilaženjem svih granica, od državnih do bioloških, a druga deesencijalizacija svijeta, to jest uvjerenje da fenomeni nemaju bȋt po sebi, nego im je bȋt umjetno stvorena međuodnosom bezbrojnih društvenih i kulturalnih silnica koje ih okružuju. Ako je tome tako, onda nema prepreka da se samooblikujemo kako god želimo, onkraj granica prirodne zadanosti (spol, smrtnost), budući da apsolutnu bȋt (u koju ubrajamo i spol, i smrtnost) ionako ne posjedujemo.

Ako stvari nemaju bȋt po sebi, sve granice su umjetne, nasilno postavljene kako bi se uspostavilo kontrolu nad čovjekom te ih je nadići prirodno. No biblijska slika čovjeka i svijeta zapanjujuće je jasna – već na prvim stranicama čitamo kako je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko te, štoviše, kako uzrok čovjekova Pada leži upravo u pokušaju dosezanja bogolikosti. Iako je to jasno i djetetu, čini se da mnoge treba podsjetiti: prvo, ljudska bića postoje jedino kao muškarci i žene; drugo, čovjek nije Bog.

Uspostavljanje „nulte godine“

Kako gledate na fenomen kulture otkazivanja kao obračuna s nepoćudnim pojedincima i “hereticima”?

Kultura otkazivanja sveprožimajuć je fenomen novoga, nečistog puritanizma postkršćanske etike. Postoji u rasponu od hrvatske mikrorazine do svjetske makrorazine. Na primjer, kada aktivistički političari (bivši politički aktivisti) iz platforme Možemo!, u predahu od provođenja protudječje politike na tragu one iz pitanja o političkoj ideologiji zelenog apokalipticizma, odluče ukloniti murale s obrisima Vukovara i likovima Slobodana Praljka ili Zvonimira Bobana koji udara milicajca, oni djeluju na dvije razine. Na prvoj, obračunavaju se s nacionalnim amblemima suvremene Hrvatske. Na drugoj, obračunavaju se s arhetipovima koji te ambleme čine toliko moćnima. Vukovar je grad-heroj koji se, iako slabiji, dugo odupirao osvajaču i naposljetku pao, dakle Troja. Praljak je general koji je, u cjelokupnom kontekstu djelovanja Haaškog suda, osuđen nepravedno te je ispio otrov, dakle Sokrat. Boban je slabiji (nenaoružani) predstavnik slabijeg naroda koji se obrušava na snažnijeg (naoružanog) predstavnika tiranske sile, dakle David koji obara Golijata.

Temeljni impuls „kulture otkazivanja“ jest razračunati se s tradicijom i izgraditi novu tradiciju, uspostaviti novu „nultu godinu“. Zato kao njezine žrtve padaju povijesne figure u rasponu od Isusa do sv. Junipera, Homera do Shakespearea, Kolumba, Lincolna, Churchilla, ali i suvremenih rityja, primjerice glumaca i komičara, koji ukazuju na proturječja pervertiranog, u totalitarnost dopola zapalog liberalizma današnjice. Riječ je, dakle, o revoluciji koja „s palube suvremenosti“ želi zbaciti sve jučerašnje i izgraditi novi svijet s novim vrijednostima i novim simbolima, izraslim iz parazitiranja na povijesnim žrtvama u čije se ime predstavnici jučerašnjice „otkazuju“ – to je idol „Drugoga“, spolnih, etničkih, rasnih i inih manjina, to jest svakoga „Drugoga“ osim onoga ključnog Drugog u odnosu na čovjeka; dakako, Boga.

Živimo li već danas ne u post-kršćanskom, nego antikršćanskom svijetu?

Živimo u svijetu u kojemu se postkršćansko i antikršćansko spajaju u jedno. Gianni Vattimo tvrdi da je suvremeni, sekularni svijet zapravo opredmećenje kršćanskih ideala; da je kršćanstvo jedina religija koja je – poput tempirane bombe – u svojim temeljima čuvala recept za vlastito podrivanje, stvorivši preduvjete za odvojenost Crkve od države, prosvjetiteljstvo i suvremeni svijet. Slažem se s ocjenom da je kršćanstvo (ne)izravno zaslužno za suvremeni svijet, no suvremeni svijet ne poimam kršćanskijim od jučerašnjeg svijeta, već kao svojevrsnu perverziju kršćanstva. Ili, kao što je Jürgen Habermas ustanovio, temelji naše civilizacije leže u spoju židovske etike pravednosti i kršćanske etike ljubavi i milosrđa.

Kao što je prepoznao René Girard, zapali smo u paradoksalno stanje u kojemu je oruđe kršćanstva – upravo ljubav ili milosrđe – danas instrumentalizirana protiv samoga kršćanstva. Lišivši se onog aspekta pravednosti, s kojim milosrđe treba biti u ravnovjesju, naša civilizacija postala je milosrdna bez svrhe i smisla, ne s teističkom filozofskom podlogom, već nošena valovima nihilizma. Zato je i moguće – kako je opet prepoznao Girard – da kršćanstvo, kao skup vrijednosti koje su izgnale metodu žrtvovanja i ukazale na savršeno nevinu žrtvu koja svojevoljno otkupljuje sve što postoji, također ukinuvši pretkršćanske, poganske prakse ljudske žrtve u svakodnevnom životu – a koje se u postkršćansko doba vraćaju u obliku pobačaja i eutanazije – danas i samo postaje glavnom žrtvom, i to žrtvom suvremenih, tobože milosrdnih ljudskopravaških ideologija.

U filozofiji koju amblematski predstavlja „kultura otkazivanja“, naime, upravo je kršćanstvo, pored nacionalne odanosti i slučajnosti pripadanja bijeloj rasi te, dakako, patrijarhata – proglašeno glavnim krivcem za sve povijesne nepravde Biblijanad svakovrsnim manjinama i „Drugima“. Ono što se Kristu dogodilo na pojedinačnoj razini, kršćanstvu se događa u cjelini – iako otkupitelji koji okončavaju navadu žrtvovanja, sami su postali žrtve. I tu se vraćamo Vattimu, Habermasu i Girardu: današnji postkršćanski i antikršćanski svijet je, paradoksalno, ishod kršćanstva.

No to, da paradoks bude veći, ne bi trebalo čuditi nikoga tko je čitao Bibliju, posebice Ivanovo Otkrivenje i Pavlove poslanice, koji izravno predviđaju neuspjeh – naglašavam svjetovni – Kristova nauka na Zemlji. Antikristi današnjice u ovome obličju ne bi mogli postojati bez Krista, ali nije Krist odgovoran za pojavu antikrista. Svjetlost nije kriva za postojanje sjene. Štoviše, da nema svjetla, vladala bi samo vječna noć koju nitko takvom ne bi mogao prepoznati ni imenovati.

Naposljetku, Vattimova teza dostiže svoj vrhunac u činjenici da Crkva nije sekularizirala svijet, nego je počela sekularizirati i samu sebe. Prostor svetog kao da se smanjuje i unutar same Crkve, a ne samo izvan nje. Navedena teza podudarna je sa stajalištem Ivana Illicha, koji je Crkvu vidio kao svojevrsnu „prainstituciju“ i prauzor za sve ustanove svojstvene europskoj kulturi, od škola i do zdravstva, koje svojom institucionalizacijom paradoksalno služe interesima upravo suprotnim onima koje deklariraju – škole zaglupljuju, zdravstvo razbolijeva, a crkve dekristijaniziraju. Donatist Tikonije u 4. je stoljeću Crkvu definirao kao ekvivalent Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama – ona je u isto vrijeme „crna“ i „lijepa“. Ili, kako sam ranije napomenuo, institucionalna Crkva, pored Krista, stvara temelje i za pojavu antikrista.

Prema Tikoniju, na kojeg su se kasnije oslanjali rani Ratzinger i kasni Agamben, Krist i antikrist u Crkvi rastu paralelno. Istinsku Crkvu čine pravednici, ali njezine obrise još uvijek ne možemo vidjeti. Ona Crkva koju vidimo sadrži i „lijepu“ i „crnu“ dimenziju, simultano. Kako je isticao Augustin, nemoguće je reći – za svakoga unutar Crkve i izvan nje – tko je doista spašen, a obuhvat spašenosti neće se svesti na presliku ovozemaljskog bivanja „u“ Crkvi. U tome smislu, ako je Ivan pisao o onima koji „izađoše od nas, ali ne bijahu od nas“, u ovom bismo slučaju – dakle „postkršćanstvu“ i „antikršćanstvu“ unutar kršćanstva – mogli govoriti o onima koji e s nama, ali nisu od nas.

Krećemo li se s obzirom na sve rečenom prema nekome novom totalitarizmu koji će potpuno izmijeniti dosadašnju sliku čovjeka?

Totalitarnost je sjena svih političkih ideologija modernosti. Liberalna demokracija najduže je opstala neokaljana totalitarnošću, ali zloduh totalitarnosti sada ju je – stotinjak godina nakon komunizma i nacionalsocijalizma – konačno uspješno opsjeo. Totalitarnost je ono što se dogodi kada sekularne političke ideologije žele postati nalik religijama – objasniti smisao svega postojanja. Ne tvrdim da je naše društvo u ovome trenutku totalitarno u punom smislu te riječi, ili barem u skladu sa svim definicijama toga pojma.

Primjerice, ono što nas razlikuje od totalitarizma kako ga je definirala Hannah Arendt jest što, za razliku od Trećeg Reicha ili Sovjetskog Saveza, naše zapadno, globalizirano društvo karakteriziraju dubinske podjele po svim bitnim pitanjima, dok Arendt istinskim totalitarnima definira ona društva gdje se gotovo svi građani svjesno ili nesvjesno preobražavaju u produžene udove volje onoga tko Upitnikje na vlasti. Međutim, uz navedenu iznimku, po mnogočemu smo i istovjetni prošlostoljetnim totalitarizmima. Sistematizirao sam nekoliko glavnih točaka totalitarnosti, a koje ujedinjuju stanje za vrijeme Hitlera i Staljina s današnjim stanjem (od tih vremena inače, osim po navedenom razlogu, različito i po tome što još ne postoji jedan vrhovni autoritet, Veliki Vođa, nego je funkcija toga Vođe raspršena među mnogim malenim vođama koji međutim svi misle i djeluju posve istovjetno):

Prvo, ovozemaljski utopizam – nekoć kroz „tisućugodišnji Reich“ ili „svjetsku revoluciju“, a danas bivanje na „pravoj strani Povijesti“. Drugo, kreiranje novoga čovjeka – nekoć Übermenscha ili novoga sovjetskog čovjeka, a danas transhumanog bića lišenog zadanosti poput spolnog identiteta ili smrtnosti. Treće, žrtvovanje različitih skupina ljudi koje se prvo sustavno dehumanizira, a zatim sustavno istrebljuje – nekoć „inferiornih rasa“ ili „buržoazije“, a danas – to jest, već dugo – nerođene djece, ili – čega se obrisi tek pojavljuju – zdravstveno neodgovornih, poput necijepljenih, a što je dakako povezano i s potrebom za stalnim iznalaženjem neprijatelja.

Četvrto, zatiranje slobode pojedinca u korist kolektivističke propagande – nekoć radi rase i klase, a danas radi „Drugoga“, zdravlja ili njihove kombinacije („Misli na druge – cijepi se!“). Naposljetku, protukršćanstvo kojemu smo svjedočili u svim totalitarnim režimima, koje proizlazi iz činjenice da su sve prethodne točke zapravo perverzija i inverzija kršćanstva: onostranog utopizma, novoga čovjeka u Kristu i Krista kao Bogočovjeka, kršćanstva kao povijesne silnice koja ukida ritualno žrtvovanje i temelji se na milosrđu prema drugome, .

Ovi drugi elementi zasad su prekriveni sjenom koronavirusa, te se suvremeni „polutotalitarizam“ očituje kao podvrsta državne regulacije pandemijske prijetnje, no i ti će drugi aspekti, po mom sudu temeljni, prije ili kasnije ponovno izbiti na vidjelo. Ono što mnogi ne razumiju jest da se totalitarnost pojavljuje u sklopu različitih ideologija pa natruhe nekakve totalitarnosti vide samo u onim ideologijama koje su u prošlosti zapale u totalitarnost. Mnogi mi, primjerice, prigovaraju što dehumanizaciju Židova u Trećemu Reichu, „klasnih neprijatelja“ u Sovjetskom Savezu i nerođene djece danas stavljam u isti kontekst. No čini mi se da su takvi, s jedne strane, opterećeni negativnom propagandom o prošlostoljetnim režimima i pozitivnom propagandom o posljedicama seksualne revolucije i, s druge strane, zaslijepljeni nebitnim, zbog čega ne uviđaju srž stvari.

Ako je svrha modernog industrijskog postrojenja dehumanizacija i istrebljenje jedne društvene skupine, onda je „paket“ u kojem ta industrija smrti dolazi od sekundarne važnosti. Jednom riječju, suvremene totalitarne tendencije dolaze pod krinkom liberalizma kao posljednje ideologije modernosti koja je tu zamku dosad imala sreće izbjeći. Totalitarizam je neodvojivo povezan s poimanjem čovjeka kao Boga, ili drugim riječima, s poganstvom. Ernst Nolte totalitarnost je definirao kao pokušaj nadilaženja sebe sama. Vraćam se provodnim motivima ovog razgovora: transhumanizam ima političku dimenziju s visokim potencijalom za totalitarnost, kao i parareligijsku dimenziju s visokim potencijalom za poganstvo.

Šute li intelektualci na sve nabrojane devijantne fenomene?

Ne bih rekao da intelektualci šute, nego da su njihove vrijednosti nerijetko i same devijantne. Drugim riječima, intelektualci nisu intelektualci po tome što su na „pravoj strani“, nego po tome što imaju vrhunske intelektualne argumente kojima opravdavaju bivanje na onoj „krivoj“.„

Siguran prostor“

Kakav je položaj Hrvatske i hrvatskoga društva u svim ovim zbivanjima?

Hrvatska ima paradoksalni položaj: između je svjetova, dakle višestruka periferija, i stjecište je putova, dakle RHsvojevrsni centar. Zapadna periferija Istoka i istočna periferija Zapada. Ako političke nomenklature Hrvatsku i poimaju rubom nekog njihovog zamišljenog svijeta, a ne zemljom koja je sama svoje središte, to je samo znak njihove otuđenosti. Smisao Hrvatske nije u glumljenju „graničara starih“ za interese Europske unije i najmoćnijih zemalja u njoj. Predziđe kršćanstva nismo bili zbog drugih zemalja kršćanske Europe, nego zbog vlastita opstanka.

Toliko o bivanju vlastitim središtem. U isto vrijeme, Hrvatska je doista periferija onog sklopa fenomena koji se odvijaju na Zapadu, i mi srećom kaskamo za njima; zapadniji Zapad kristalna je kugla hrvatske budućnosti. Ta slika nije ohrabrujuća, ali pomaže u pripremi za ono što dolazi. Tijekom cijelog razgovora bavili smo se s dva glavna provodna motiva: jedan je dekristijanizacija i oblikovanje postkršćanskoga svijeta, a drugi prepoznavanje totalitarnih tendencija u suvremenom svijetu, kako u pandemijskoj krizi, tako i izvan nje.

E pa Hrvatska je i za jedno i za drugo, moram ironično, primijetiti, svojevrsni veliki safe space. Naravno, duhovni ess filozofije „sigurnog prostora“ u temeljima je svih problema koje danas živimo. „Sigurni prostor“ se, naime, proširio iz sveučilišnih prostorija i počeo obuhvaćati čitave države. No da bi „siguran prostor“ uistinu bio zadovoljavajuće „siguran“, potrebno je negdje smjestiti i sve one koji se u taj safe space ne mogu uklopiti. I dok su se nekoć žitelji „sigurnih prostora“ odvajali od svijeta, sada oni koji se ne uklapaju u ideološke i druge zadanosti „sigurnih prostora“ bivaju prognanima iz toga svijeta, bilo na društvene margine, na digitalne stupove srama, izvan medijske srednje struje, ili pak u postmoderne karantene-logore. Iako opterećena s bezbroj unutarnjih, endemskih problema, Hrvatska je u odnosu na sve o čemu smo razgovarali još uvijek donekle „siguran prostor“: safe space od invazije safe space ideologije.

https://narod.hr/kultura/matija-stahan-zloduh-totalitarnosti-opsjeo-je-i-liberalnu-demokraciju

Hitovi: 2532