Ljubo Stipišić Delmata

Izlizana Bašćanska tavuleta 'rvackeg ditinjevanja,
zaudobjeni friži glagojaški' serpentini;
isfrolani patakuni, žurke i kadeni.
Izlizani Ideali i misali po 'rvackin oputinan;
sokolaški procesjuni, pricešćeni demonštracjuni
od taverni, do taverni!
Svitlosju kerv častna vikovični terpećemu
naslidovati pogerda Balkanike.

Pute, laze pizon dubli tovari,
gustirne žedne mijun sići i lati;
konkulana škina težakov
od motik po žurnatin,
žurnatin pritrujena!

Prage kalet žnjutin dubli Puntari,
naboj dalmatine rebati na drači,
kroz kadene dicu čičan pasli,
a judi driti ka kolone;
Dalmatino povišću pritrujena!

Intradu pravice s tilin štrukali
Dalmatino povišću pritrujena!
Rod puntarski resa na drači;
Dalmatino povišću pritrujena!
Ditinstvon gladnin povist štukali;
Dalmatino povišću pritrujena!
Kroz kadene dicu čičan pasli,
a judi driti ka kolone,
Dalmatino povišću pritrujena! 

Prepjev čakavskih stihova

Izlizana Bašćanska tavuleta - Izlizana bašćanska ploča
'rvackeg ditinjevanja - hrvatskog djetinjstva
Zaudobjeni friži - zaboravljene ogrebotine
Glagojaških serpentini - glagoljaških zavojnica (misli se na pleter)
Isfrolani - istrošeni (upotrebom), nagriženi moljcima
Patakuni - mjedeni novac
Žurke - dijelovi muške narodne težečke nošnje u Dalmaciji
Kadeni - lančići
Izlizani Ideali i Misali - izlizani Ideali i (Časoslovi) Misali
po 'rvackin oputinan - po hrvatskim stranputicama
Sokolaški procesjuni - Sokolaške procesije
Pričešćeni demonštracjuni - pričešćene demonstracije
od taverni' do taverni - od vinotočnica do vinotočnica
svitlosju kerv častna - svjetlošću krv časna
vikovični terpećemu - vjekom navikli trpeći
naslidovati pogerda Balkanike - nasljeđivati pogrde Balkana

Serpentini: vijugave staze na gorskim obroncima, zavojnice
sokolaški: gimnastičke organizacije, odnosno društva nastala radi buđenja nacionalne svijesti kod slavenskih naroda u drugoj polovici 19. st.

Pute - puteve
laze - ulaze u polja
pizon dubli tovari - teretom dubali magarci
Gustirne žedne - bunare žedne
mijun sići i lati - milijun vjedara i poljevača
konkulana škina težakov - savijena leđa zemljoradnika
od motik - od motika (misli se na kopanje motikom)
po žurnatin pritrujena - po nadničarenjima premorena
Prage kalet - pragove (dalmatinskih) uličica
žnjutin dubli puntari - gležnjevima dubali hrvatski rodoljubi,
buntovnici (pripadnici Narodne stranke)
naboj Dalmatine - gnojni čir Dalmacije
rebati na drači - otkucava na drači
kroz kadene dicu čičan pasli - kroz lance djecu sisama napasali
a judi driti ka kolone - a ljudi uspravni poput kolona kamenih stupova
Dalmatino, povišću pritrujena - Dalmacijo poviješću premorena
Intradu pravice - ljetinu pravičnosti
s tilin štrukali - s tjelima izaželi
ditinstvon gladnin - djetinstvom gladnim
povist štukali - povijest začepili

“Kako ste?”, glasila je moja sms poruka tog subotnjeg jutra.

Nakon nekoliko trenutaka primio sam povratnu poruku u kojoj nije pisalo ništa.

Bila je prazna.

Prsti nisu imali snage više pisati, ali volja za očuvanjem blizine bila je neizmjerna. Sutradan nas je maestro napustio. To subotnje dopisivanje bilo nam je posljednje.

Još i danas čitam tu praznu poruku i nisam je uspio do kraja pročitati. Toliko je toga napisano u nutrini njene praznine, kao i u njegovim očima koje su bile zatvorene, ali samo naizgled.

Upravo te zatvorene oči vidjele su sve i osjećale sve. U tom naizglednom mraku stvarao se jedan novi svijet; svijet slike, poezije ili glazbe, u svakom slučaju umjetnosti, koja se oslobađala iz dubine te velike duše pune osjećaja za baštinskim i tradicionalnim. A umjetnost je stvoriti nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg. Jer sve ono što današnji čovjek ne vidi, on je vidio, sve ono što se zaboravi, on je zabilježio, sve ono što je mrtvo, on je oživio.

Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati, pogledati i pročitati sve što je sakupio, obradio, snimio, stvorio i malo bi bilo. Kada bi mu sada, ovog časa, svi počeli zahvaljivati, za sve ono što je za nas učinio, pa mu zahvaljivali do kraja života, malo bi bilo.

Jer mi ne znamo što imamo, nismo svijesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta, ma iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a mi bi iz nečega stvorili ništa. Jer ne vidimo, jer ne čujemo, jer ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, spavamo budni i prolazimo mimo našu povijest u potrazi za budućnosti koju ne poznajemo. Mi sami sebe spoznali nismo, ne znamo tko smo, koliko vrijedimo i je li uopće išta vrijedimo. Odlazimo od sebe u potrazi za sobom.

I zato nam poručuje “Vrati se čovječe sebi dok još imaš kome”. Dok još imaš kome!

Jer tko zna što ćeš sutra zateći na mjestu svog vlatitog napuštanja.

Kad napustiš svoju tradiciju, vjeru, zemlju, pjesmu, običaje, kad napustiš svoje ja, gdje si i tko si čovječe?

Kamo ideš?

“A ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti ono što je tu.”

Tu u maloj tećici, u malom mistu, u malom čovjeku.

Spoznaj malo i razumjeti ćeš veliko.

To je bilo njegovo geslo.

I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznjeti iz prašnjavih bavula i škrinja staviti ih na dlan i pokazati svijetu.

Pa ako smo i mali na điografskim kartan, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svit bude štucigava, znamo šta nam je tom svitu reć.

Njegova poezija, koju je s ljubavlju pisao, a s posebnim emocionalnim nabojem recitirao, nažalost je vrlo malo poznata široj javnosti. Kao uostalom i njegov likovni opus sa pretežno sakralnim motivima. Čak i tamo gdje se on čini najpoznatijim, a to je glazba, premalo se poznaje njegovo djelo, izvan domene zaljubljenika u klapsku pjesmu.

Tako se njegovo ime najčešće veže za “Dalmatino povišću pritrujena”, naravno sa velikim pravom, ali vrijedno bi bilo zaviriti i poslušati neke druge antologijske pjesme koje su izašle iz njegovog pera tekstom i glazbom kao što su “Zlata jemaš dare primaš”, “Namisto molitve ime ti ponavjan”, “Intrade san popi”, “Kod Lepanta sunce moje” i još mnoge druge, manje izvođene, ali ne i manje vrijedne.

I zato je vrijedno da je objavljeno i javnosti predstavljeno njegovo životno djelo “Anima Delmatica”, knjiga koja objedinjuje sve ono što smo mi, što je naša povijest, sadašnjost i budućnost, sve što definira naš identitet, a njegov je svojevrsni testament u kojem od nas traži da ne zaboravimo tko smo.

To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.

Najmanje što zauzvrat možemo učiniti jest poslušati ga, ne zaboraviti tko smo, ali i ne zaboraviti tko je on, jedan, jedinstveni, neponovljivi, maestro Ljubo Stipišić Delmata.

MIKI BRATANIĆ

(preuzeto s www.dalmacijanews.com)

• Prethodno
• Sljedeće