Ljubo Stipišić Delmata

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Petak, 01 Studeni 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka


  Ljubo Stipišić Delmata 28. 09. 1938 - 9. 10. 2011., Split

Bio je veliki čovjek – „ skladatelj, pjesnik, melograf, dirigent, organizator, animator, obrađivač, aranžer, utemeljitelj i voditelj zborova i klapa, glazbeni producent, sakupljač narodnog blaga i pučkih tradicija, slikar“, mislilac, erudit, humanist... Otišao je u vječnost, u povijest, u legendu, kamo idu samo najveći. Naš Ljubo. Otišao je ali i ostavio neprocjenjivo blago. Da je samo Dalmatino povišću pritrujena bilo bi dosta. Hoćemo li nešto naučiti od njegova djela? Kako je razmišljao, što je govorio zabilježila je u sjajnom intervju Jelena Hrgović. Iako je to bilo prije 11 godina, njegove misli i poruke jednako su ako ne i više aktualne i danas; one su svevremenske. Kako služiti puku i Bogu? U životu je sve privremeno. Moj najveći uspjeh je što sam mirno podnosio svoje neuspjehe.

 RAZGOVOR S LJUBOM STIPIŠIĆEM DELMATOM
Jelena Hrgović, Fokus, 21. ožujka 2008.

Osobnost Ljube Stipišića Delmate sadržana je u mnogo riječi: skladatelj, pjesnik, melograf, dirigent, organizator, animator, obrađivač, aranžer, utemeljitelj i voditelj zborova i klapa, glazbeni producent, sakupljač narodnog blaga i pučkih tradicija, slikar… Sve to razlog je što je upravo on ovogodišnji dobitnik nagrade "Buvina", koja se već 4. godinu za redom dodjeljuje u okviru manifestacije Dani kršćanske kulture, koju organizira splitska nakladna kuća Verbum, za doprinos kršćanskoj kulturi i zastupanju kršćanskih vrijednosti u kulturno-javnom životu. Ove godine, ''Dani kršćanske kulture'' u Splitu bit će znaku Ljube Stipišića Delmate, od otvaranja predstavljanjem izložbe slika ''Objava'', preko dodjele nagrade "Buvina", do zatvaranja korizmenim oratorijem "Klapska muka" u izvedbi klapa s otoka Raba ujedinjenih u zbor. Tim smo povodom razgovarali s gospodinom Ljubom Stipišićem Delmatom.

Vi ste ovogodišni dobitnik nagrade "Buvina" koja se u okviru manifestacije "Dani kršćanske kulture" dodjeljuje za izniman doprinos kršćanskoj kulturi i ovo je Vaše prvo priznanje za doprinos razvoju kršćanske kulture i zastupanju kršćanskih vrijednosti u kulturno-javnom životu. Većina nas je svakodnevno suočena s mnoštvom izbora i nismo uvijek sigurni, ali ni odvažni u svojim životnim izborima, nego se često osjećamo razapetima između svijeta i Boga?! Kako je Vama uspjelo služiti puku i Bogu?

Već je Konfucije savjetovao: Želite služiti bogovima? Počnite sa služenjem ljudima! Potrebni su izravni plodovi, ne metafizičkih iluminacija, a izvan potrebitih Samaritanaca. Gdje je narod, tu je čovjek. Tu je zagonetka i odgonetka.

Hrvatsku kulturnu baštinu zadužili ste na mnogo polja. Otkud crpite toliku ogromnu stvarateljsku energiju?! I kako ste razvili snošljivost u različitom življenju tj. u življenju s različitima?

Ne trošiti energije na ispravkama i dotjerivanju priča o sebi, niti izoštravanju priča o drugima. Tu odlaze silne energije vjetrova u jedrima koje sam govornik raznosi po tuđim morima, a svojim brodolomima.

Duhovnost bi bila posestrima snošljivosti. Primjerice, veliki naučitelji su poticali na opće dobro za sve jedinke ljudskog roda, a ne samo za svoje sljedbenike. Ako bih Vam kazao prispodobu o opraštanju, vi ste duhovni ako biste je svima, baš svima prenijeli. Pa reći ću vam: Poredajte ljude kojima ne možete oprostiti, kojima hoćete sve u lice sasuti, pa saznavši da će oni naglo, za svega par minuta otići, s ovog Svijeta zauvijek nestati - u takvu saznanju vi im ne biste htijeli reći ni riječi, mržnja bi se vaša ugasila. Možda bi mnogi duhovnici rado ovu pristodobu o opraštanju ispričali puku, ali sad slijedi problem. Ovu prispodobu je ispričao Dalaj Lama! E, kod većine to odmah postaje problem, iako je prispodoba duhovna, naputna, edukativna.

Često nam se čini kako živimo u svijetu predrasuda i varki. Kako je moguće stvarati i živjeti, tj. djelovati izvan takvih predrasuda i varki?!

Uokruženi smo morem predrasuda. Tako, tobože, samo osobe ispunjene Duhom prenose takvo stanje i na druge. No, činjenice stoje kako ne samo sveti ili takva službena pisma i djela pobuđuju i probuđuju ono duhovno u čovjeku, dapače, u praksi i ona druga gruba štiva, pa i nesrodne osobe znaju u čovjeku probuditi i pobuditi onaj urođeni "tanani srodan izvor" i sva ta različitost će ga također navoditi na osluškivanje božanske slutnje i duhu svome. Oslobođeno je srce od zemaljskih varki tek kada ni ne osjeti da su varke nadvladane, a i ne sjeti se ni od kuda dotječu brzaci Istine.

Čitava povijest svijeta povijest je svijeta u strahu? A što je sa snošljivošću?! Netrpeljivošću?!

Kako je ovaj ljudski rod uopće preživio? Silnici progranjahu slabije, progonjeni spašavajući se – proganjahu nemoćnije koji više nemahu koga proganjati! Ovo Vrijeme je vrijeme tolerancije. Ono što smo u negdašnjim davanim podukama slušali poput: primitivno, krivovjerno, danas trebamo poštivanjem tolerirati. Objave i nauci su pristizali različitih sadržaja i nadahnuća, i programa... Do nedavno je negdje u Donjoj Gvineji živo kralj– svećenik–kukulu, samcat u šumi. Nikada nije smio napustiti kuću, ni ustati sa sjedaljke u kojoj je morao sjedeći i spavati. Naime, ako bi legao stali bi vjetrovi, a to bi upropastilo plovidbe. Dakle, svojom životnom žrtvom i dubokom vjerom je pridonosio mirnom smjenjivanju atmosferskih prilika. Tako je vjerovao i tako postupao. A mi, što ćemo sada? Nazivati primitivnim, slati prosvjetljitelje? Preinačivati nasilno tisućljetnu memoriju tog puka? Ili biti tolerantan? Pa, i u našoj kulturi javljaju se svekoliki filmski uradci koji Isusa ne vide kao dio Trojstva, već kao obiteljskog čovjeka s Magdalenom! I što tu poduzeti? Valjda, sa našim duhovnim naukom na temeljima Objave ići dalje.

U proturječnosti vremena proturječnim se čini i odnos vrijednosti pa sve više do izražaja dolazi uzaludnost, a manje nada. Kako Vi na to gledate?

Kad bi objedinili mnogobrojne male bogove – opet bi dobili maloga boga. Vidite, naš puk je u tihoj, ali stalnoj proturječnosti s moralnim upraviteljima svog čudoređa, poput relikta iz nekoć prvobitnih odnosa: Sljedbenici hoće slijepo slijediti duhovne voditelje, ali istodobno provjeravati njihove postupke i dobre namjere. Tu na granici vjerničke sljedbe i duhovnog vodstva znade oslabiti razvoj duhovnog. Naime, sljedba će stizati samo do onih svojih nasušnih predjela koja su po mjerici naučenih razina želja. Tu se stvara veliki prostor za Sizifovu duhovnu rabotu. Sizif je prisilno gurao kamen uz brdovite stijene, nasljednici ga često samovoljno kotrljaju ravnicom.

Javnosti ste poznatiji kao svestrani umjetnik, ali Vi ste i obiteljski čovjek, otac dvoje djece. Jasno nam je svima da biti roditelj nikada nije bilo lako, kako ste Vi pristupali toj važnoj životnoj ulozi – odgoju djece?

E, dok djeca još bijahu djeca odlučio sam ne držati predike što bi bilo bolje kad bi bilo. Nastojao sam ih sa zanosima odgajati, utjecati ne pustim riječima. Znao bih im pričati o svojim promašajima, te ih podučiti kako nije bio razlog što nisam imao sreće, nego nisam imao dovoljno pameti. Tako sam ih navikavao da sebe promatraju kao mali logički projekt u ovom velebnom labirintu svakovresnih ponuda, da se ne pouzdaju u neki sretan ishod u općoj logici svijeta, nego u strogom brušenju svojih moći. Znate, mi roditelji, i uopće društvo najprije svjesno pripomažemo djeci narasti, potom nesvjesno im odmažemo odrasti, kako bi djeca što kasnije sličila na nas same. Znate, nije posve jednostavno djeci postati zreli ljudi uz suodgoj nezrelih okolnosti koje društvo obilno zalijeva.

Kad već govorimo o Vašim životnim ulogama, ona klapskog prvaka, osim po velikom doprinosu očuvanju, a potom i širenju klapskog pjevanja, obilježena je i autorstvom najpoznatije klapske pjesme "Dalmatino povišću pritrujena", koju ste napisali još 1971., a koja evo u 21. stoljeću, jezikom mnogima do kraja nerazumnjivim, ipak svjedoči o teškoj, al' ponosoj prošlosti Dalmacije i Dalmatinaca. Slažete li se da je ta pjesma postala simbol Dalmacije?

Osjećao sam velebno zdravlje kad sam pisao tu glazbu Dalmatino, povištću pitrujena, i velebnu nelagodu kad je trebam pojasniti, tumačiti. Možda se u pjesmi dogodio blagi dodir Onostranog, neki nejasni praritam, mističnost koja prožimlje makar nerazumijeli i čakavske stihove. Možda je pjesma doista dah intuitivnog, čas kad spoznajna moć ulazi u nejasne duhovne prostore, a njih ne možemo doseći ni osjetima, ni razumom, - pa zvuci iznjedreni bivaju neko nejasno viđenje tog neposredno sagledanog.

Prateći bar malo Vaš rad nameće se pitanje kako stižete na sve obveze, zanose?

Počesto me znaju zapitkivati – kako skladam, pišem, slikam, stižem na obveze proba i to dospijevam. A istina jest da usto još uvijek imam toliko slobodna vremena. Kazao bih da je nužno sebe usmjeravati prema središtu, usredotočenju, usmjerenju psihičkih aktivnosti na vanjske pojave, a tako i na osobna iskustva. Ovodobnost govori o služenju tehničkim napravama, pa se zapostavljaju načini spoznaje suštine stvari intinuitivnom spoznajom, da duh neposredno bez pomoći treće ideje opaža slaganje ili neslaganje dviju ideja. Znate, inteligencija dopire samo do spoznaje općenitoga, a intuicija sagledava čiste biti i odbacuje kukolj od ploda. A to je velika ušteda vremena.

Znam da je to preteško pitanje, ali što smatrate svojim najvećim uspjehom, a suprotno tome što neuspjehom? I gledate li život kroz uspjehe i neuspjehe?

Moj najveći uspjeh je što sam mirno podnosio svoje neuspjehe, a vjerojatno, najveći neuspjeh je što još nisam zavrijedio uzmoći osjetiti da sve bivše i sadašnje teškoće nisu vrijedne niti da budu spomenute.

U jednom ste razgovoru rekli kako se svi trebamo miriti sa svijetom, a da bismo to mogli da se najprije moramo miriti sa sobom i oprostiti sebi za sve ono što smo naučili da sebe trebamo ranjavati i kažnjavati. U tom se slažem s Vama. Što Vam se čini zašto se mi Hrvati uvijek osjećamo manje vrijednima i što je još gore zašto mislimo da zaslužujemo tegobnu prošlost, sadašnjost i budućnost?

Dijete uče govoriti, inače, to ne bi znalo, uče hodati – inače bi bili poput djece vukova; pa tako i narodi se tijekom dugih stoljeća uče biti pokorni, ili osorni, objesni ili, kao što za Hrvate kažete, manje vrijednima. Nije presudna naša objektivna prošlost ni sadašnjost, nego stoljećima i stoljećima duhovna i svjetovna učenja s visoko, visoko postavljenim letvicama, pa skakači ne mogavši doseći te idealne uzlete porastahu u osjećanje mnogovrsnih krivica. To pisah u knjizi duhovne poezije "Ovisnici o očajanju".

Kao vizionar u mnogo čemu, kako vidite hrvatsku budućnost na europskim i svjetskim razmeđima?

Našoj hrvatskoj stvarnosti stalno je suprotstavljena mogućnost zbiljnosti i nužnosti. Ta naša stalna, gotovo posvećena mogućnost koja označuje da to što se zamišlja da je naprosto neproturječno; tako naša mogućnost, a ne naše stanje – određuje se kao realna moć da nešto bude, nešto što bi moglo biti, a što iako zbiljski nije prisutno, a možda se neće ni ispuniti, jer se zato možda neće prethodno ispuniti ni oni uvjeti da bi ikada mogućnost postala zbilja. Kažemo, kip jest mogućnost u kamenu, ali zbilja jest samo kamen; mogućnost sjemena jest budući čovjek, ali ta mogućnost je kozmički udaljena od sjemena. Tako i naša hrvatska zbilja se sastoji iz najboljih inserata mogućih mogućnosti, a što narod odvode u relacije neodređenosti, u plovidbe uz privlačne moći nedogođenog, uz zamamljive svirale boravka u smjenama takvih mogućnosti. Stoga, ova hrvatska mogućnost, ne zbiljnost, prisiljena je stalno biti miješana s ozračjem neutemeljene euforije, s intenzivnim čuvstvom ugode, s bolećivim stanjem neopravdanog zadovoljstva u svezi s djelovanjem i onim što se tek namjerava a proglašava stvarnošću. Zar niste čuli od starih: Bidan čovik koji živi tek od lipote obećanog dana. 

Ove godine, Dani kršćanske kulture u Splitu bit će u Vašem znaku. Od otvaranja predstavljanjem izložbe Vaših slika, preko dodjele nagrade "Buvina", do zatvaranja Vašim korizmenim oratorijem "Klapska muka" u izvedbi klapa s otoka Raba ujedinjenih u zbor. Kako se osjećate zbog toga?

Čini se, najveće čudo koje Bog učini jest što stvori čovjeka koji sumnja u to čudo u sebi. Nije dovoljno osjetiti tu onostranu iskru, a što je gotovo svakom čovjek taj ekstrat nekada bio dopušten, nego nakon tog uzdignuća o toj duhovnoj nasludbini tog ozračja "što ljudsko oko još nije vidjelo i uho čulo" - potrebno je taj tren povući za sobom u ovaj svijet, u ovaj dan, u svoje trajno ovodobno raspoloženje kako bi ostao u zajedništvu s tom duhovno aromom s one strane granica i međašnica.

Vaš stvaralački rad uvelike je obilježen traganjem za odgovorima na vječna životna pitanja poput smisla, istine, pravde, vrijednosti... Neki od naslova Vaših knjiga poput Kušaonice smisla, Djeca vremena, Knjiga uzroka – knjiga posljedica, Ovisnici o očajanju već u naslovu govore o toj nutarnjoj borbi. Koliko Vam je Vaše umjetničko stvaranje i izražavanje pomoglo u pronalaženju odgovora? I što Vam se čini u kakvom su odnosu prolaznost i tradicija?!

Sva vremena su – privremena vremena. Ne treba žaliti za edenskim vrtom svijeta, ni tijela. Tu se nekoć u čovjeku dogodio razlaz dotadašnjeg jedinstva tijela, duha i duše; Svjesnost je istjerala čovjeka iz tog jedinstva - iz takva raja. Nu, da li možemo te tri strane naravi objediniti na novoj višoj svjesnoj razini, negdje u ovom svijetu, gdje ćemo upravo jedeći od stabla spoznaje pridizati svoju egzistenciju duhovnosti prema neograničenom drvoredu spoznaje. Dakle, na čovjeku je da ponovno objedinjuje, uprav sa slobodnom voljom, svoje moći, a bez žrtvovanja spoznaje, upravo s njenom pomoći. E, toj prolaznosti prilazi tradicija koja se ne uči, ona se nasljeđuje; može se učiti kako se nasljeđuje, pa nasljeđivati i to učinjene koje se ne uči ali shvaća.

Vraćam se na ono što smo na početku spomenuli, na čovjeka razapeta između svijeta i Boga, a često i razapeta u samome sebi, od samoga sebe. Kako gledate na tu trajnu napetost u ljudskoj naravi, napetost samouvjerenosti i vjere?!

Samo uvjerena osoba u većini slučajeva jest ona koja ne uočava sve činjenice, a još manje osobe koje to uočavaju. Stoga čovjek rado mijenja ćud prema tuđoj dlaci. A duša negdje u svojim predvorjima, u posebno šifriranim ulazima na tajnovitim katovima igra se skrivačice sa sustanarom tijela. Ponešto od toga osjećamo da u grudima nosimo sužanjstva neke druge i treće osobe. Da li duše i duha kažu mistici. Da duša ima i duševno srce, a takvo srce i svoj duševni krvotok, pa od tuda kod mistika osjećanje nadmoćnog mističnog tijela duha i njegovu rijeku osjećanja koja se hoće dobrotom preliti na druge.

Ljubo Stipišić Delmata,  ovogodišnji laureat Dana kršćanske kulture 

*            *             *

Jelena Hrgović, Gl. Koncila 

Dani kršćanske kulture, održani od 8. do 18. ožujka u Splitu, Dubrovniku i Šibeniku, bez dvojbe su dali svoj doprinos u korizmenom vremenu ne samo kršćan­sko-kultumoj nego i duhovnoj obnovi.

(...) Ovogodišnji laureat maestro Ljubo Sti­pišić Delmata primio je nagradu „Bu­vina“, koja se dodjeljuje za izniman doprinos kršćanskoj kulturi na polju kulturno-javnog života. Uručenju na­grade nazočni su bili brojni uglednici, gosti, poznanici, štovatelji i sugrađani maestra Stipišića....

(...) Prije uručenja nagrade akademski slikar Josip Botteri Dini, čan Savjetodavnog vijeća manifestacije Dani kršćanske kulture, nazočnima je pročitao obrazloženje nagrade, osvrnuvši se ponajprije na sveukupnost ozračja u kojemu živimo.

„Hrvatska kultura u svojim temeljima nosi znakove kr­šćanstva... I danas nakon 13 stoljeća Hrvati kao europski narod u Petrovoj lađi brode sigurno olujama suvremene povijesti, nadahnuti Kristovim primjerom, i ostvaruju svoju inačicu kršćanske kulture. Danas u vrijeme liberalne demokracije i pomračenih duhovnih obzorja, u Hrvatskoj živi kršćanski svjetonazor i kršćanska vje­ra. Još uvijek evanđeoska nadahnjuća ispunjaju i vode i mnoštvo vjernika i mnoge stvaratelje koji na različitim područjima umjetničkog i uopće duhovnog stvaralaštva ostvaruju svoja evanđeljem nadahnuta djela. Ti stvaraoci rade u tišini svoje osame i svjedoče svoju vjeru i duhovnost te vjeru i duhovnost svoje hrvatske kul­ture u vremenu koje se označava kao novo doba poganstva...“

Govoreći o laureatu Ljubi Stipišiću Delmati, istaknuo je da je on u Splitu, ali i diljem Hrvatske domovine stvarao i stvara svoja glazbena, literarna i slikarska djela, koja su ugrađena i sadržajem i umjetničkim oblicima u hrvatsku svetu umjetničku baštinu.

„Ljubo Stipišić Delmata zaslužan je posebice za oživljavanje mnogih oblika hrvatskoga originalnog narodnog stvaralaštva. Od najranije mladosti bavi se bilježenjem glazbene i druge narodne baštine, radi kao animator pučkih pjevača, priređivač njihovih nastupa, pokreće klapski festival u Omišu zajedno, s grupom entuzijasta. Njegovim zalaganjem Dalmacija i hrvatsko primorje ponovno pjevaju svoju ba­štinu, koja je bila zatomljena. Njego­va je zasluga što su pučki crkveni pjevači dobili dolično mjesto u svijesti hrvatske znanosti o glazbi. I skupovi pučkih crkvenih pjevača, kao onaj u sv. Petru u Splitu ili u sv. Duji, njegova su zasluga..“

Dodao je takoder: „Uz glazbena stvaralaštvo, Ljubo Stipišić Delmata jednako uspješno i zauzeto bavi se i pisanjem poezije, kazališnih djela, eseja kao i slikarstvom“. Nagradu laureatu uručio je aka­demski kipar Kuzma Kovačić, član Savjeto-davnog vijeća manifestadje i autor plakete.

Primivš nagradu laue­rat je između ostalog rekao (...) „Ali ono u čemu ćemo se složiti, trebamo iza ovoga rada gledati taj puk koji je imao str­pljenja, mara, imao je žara da ima vre­mena upravo za prenositi te svoje duhovne činjenice i da ih čovjek može zapisati, bez obzira, u obliku lijeka staroga, u obliku načina kakvo će biti vrijeme, u obliku starog napjeva njegove prabake. I hvala svim tim pučanima, koje sam eto obi­lazio gotovo, diljem našeg uzmorja, otoka, bližeg zabrđa pa i dublje unutrašnjosti. Moram zahvaliti još svim onim neznanim i krasnim ljudima koji su u takovim danima velikog za­nosa pripomagali da čovjek ne posu­stane.....“

Značaj manifestacije iz godine u godinu postaje sve veći, a njen sadržaj prepoznatljiv do te mjere da autori počinju stvarati djela za manifesta­ciju, čime se sve više ostvaruje cilj otvaranja prostora i mogućnosti za domaće autore koji stvaraju iz kr­šćanskog nadahnuća.

 *            *             *

Vladavina netočnih percepcija
Susret , Silvana Burilović Gl. Koncila 

(...) Jedna od najpoznatijih Stipišićevih klapskih pjesama je „Dalmatino, povišću pritrujena“, koju je napisao još 1971, a koja evo u 21. stoljeću, jezikom, mnogima do kraja nerazumljivim, ipak svjedoči o teškoj, ali ponosnoj prošlosti Dalmacije i Dalmatinaca.

„Osjećao sam velebno zdravlje kad sam pisao tu glazbu i velebnu nelagodu kad je trebam pojasniti, tumačiti. Možda se u pjesmi dogodio blagi dodir Onostranog, neki nejasni praritam, mističnost koja prožima makar ne razumjeli i čakvske stihove. Možda je pjesma doista dah intuitivnog, trenutak kad spoznajna moć ulazi u nejasne duhovne prostore, a njih ne možemo dosegnuti ni osjetima, ni razumom, pa zvuci iznjedreni bivaju neko nejasno viđenje toga neposredno uočenoga“.

(...). „Počesto me znaju zapitkivati kako skladam, pi­šem, slikam, stižem na obveze pro­ba i to dospijevam. A istina je da us­to još uvijek imam toliko slobodna vremena. Kazao bih da je prijeko potrebno sebe usmjeravati prema središtu, usredotočenju, usmjere­nju psihičkih aktivnosti na vanjske pojave, a tako i na osobna iskustva. Ovodobnost govori o služenju teh­ničkim napravama, pa se zaposta­vljaju načini spoznaje biti stvari in­tuitivnom spoznajom, da duh ne­posredno bez pomoći treće ideje opaža slaganje ili neslaganje dviju ideja.

Inteligencija dopire samo do spoznaje općenitoga, a intuicija uo­čava biti i odbacuje kukolj od ploda. A to je velika ušteda vremena.“

Za susret s unutarnjim, neočekivanim...

(...) O nadahnuću svoga umjetničkog rada ka­že: „Ako hoćete razlijeniti tajnovite nutarnje duhovne doticaje, tada za­dajte zadaće koje ćete olako dosegnu­ti, nadići, proćutjeti. No, takva lakoća ne napućuje nas propitkivanju o smi­slu „kušaonice smisla“, o njezinu sa­držaju, biti, svrsi. Dužni smo približiti se značenju izvan jezičnih tvorevina i susretu s unutarnjim, neočekiva­nim ...“

(...) Stipišić je hrvatsku kulturnu baštinu zadužio na mnogim podru­čjima. Upitan otkud crpe toliku stva­rateljsku snagu i kako razvija snošlji­vost u življenju s različitima, rekao je: „Ne trošiti energije na ispravcima i dotjerivanju priča o sebi, niti izoštra­vanju priča o drugima. Tu odlaze sil­ne energije vjetrova u jedrima koje sam govomik raznosi po tuđim mo­rima, a svojim brodolomima.

Duhovnost bi bila posestrima snošljvosti. Primjerice, veliki naučitelji su poticali na opće dobro za sve jedinke ljudskog roda, a ne samo za svoje sljedbenike.

Poredajte ljude kojima ne možete op­rostiti, kojima hoćete sve u lice sasu­ti, pa saznavši da će oni naglo, za sve­ga nekoliko minuta otići, s ovog svi­jeta zauvijek nestati - u takvu saznanju ne biste im htjeli reći ni riječi, mr­žnja bi se vaša ugasila. Možda bi mno­gi duhovnici rado ovu prispodobu o opraštanju ispričali puku, ali sad slijedi problem. Tu prispodobu je ispričao dalaj-lama! E, kod većine to odmah postaje problem, iako je prispodoba duhovna, naputna, edukativna.“

Djeci se pomaže narasti odmaže odrasti

(...) Stipišić je javnosti poznatiji kao svestrani umjetnik, ali i obiteljski čo­vjek, otac dvoje djece. O toj važnoj životnoj ulozi kaže: „E, dok djeca još bijahu djeca, odlučio sam ne držati prodike što bi bilo bolje kad bi bilo. Nastojao sam ih sa zanosima odgaja­ti, utjecati ne pustim riječima. Znao bih im pričati o svojim promašajima te ih podučiti kako nije bio razlog što nisam imao sreće, nego nisam imao dovoljno pameti. Tako sam ih navi­kavao da sebe promatraju kao mali logički projekt u ovom velebnom la­birintu svakovrsnih ponuda, da se ne pouzdaju u neki sretan ishod u općoj logici svijeta, nego u strogom bru­šenju svojih moći. Znate, mi roditelji, i uopće društvo najprije svjesno pripomažemo djeci narasti, potom ne­svjesno im odmažemo odrasti kako bi djeca što kasnije sličila na nas same. Znate, nije posve jednostavno djeci postati zreli ljudi uz suodgoj nezrelih okolnosti koje društvo obilno zali­jeva..."

Hitovi: 39