Europa, Europa, quo vadis?
Indeks Članka
Muslimani na Zapadu se sve bolje integriraju
Nenad Jarić Dauenhauer, Index.hr
Muslimani se u zapadnim zemljama postupno, iz generacije u generaciju, sve bolje integriraju. Nešto problema u tome ima tzv. druga generacija muslimana, odnosno potomci doseljenika, dok se treća generacija, osobito milenijalci, vrlo dobro snalazi u okruženju većinski kršćanskog i sekularnog Zapada, pokazuju novija istraživanja.
Ovi rezultati ne daju vjetra u krila desničarskom populizmu koji se posljednjih godina hrani širenjem straha od terorizma i doseljavanja muslimana kao i na pričama o njihovoj nevoljkoj i neuspješnoj integraciji. Zanimljivo je pritom da najnegativnije mišljenje o muslimanima i njihovoj integraciji imaju stanovnici onih zemalja u kojima ima ponajmanje muslimanskih doseljenika, poput Mađarske, a najbolje onih koje ih imaju najviše, poput Francuske i Njemačke.
Integracija raste s generacijama
Za navedeni obrazac u integraciji postoje brojni razlozi. Oni osobne prirode mogli bi se ukratko protumačiti na sljedeći način – pripadnici prve generacije doseljenika muslimana svoju situaciju u većoj mjeri doživljavaju kao privremenu, jer ne znaju koliko će dugo ostati na Zapadu. Etnička pripadnost kod njih je izražena jer još uvijek održavaju veze sa zemljama podrijetla u kojima žive njihove rodbine, a koje često sponzoriraju džamije i imame u njihovim novim domovinama. Ona im je važnija od opće pripadnosti islamu, a svoju religiju prakticiraju uglavnom nenametljivo, u privatnosti.
U drugoj generaciji muslimani osjećaju veću potrebu da svoj identitet izraze kroz pripadnost islamu, a manje kroz etničku pripadnost koja s vremenom slabi kako slabe veze s rodnim zavičajem, a jačaju one s novom domovinom. Budući da je islam u svojoj biti slabo sekularan, jer se vjerski autoritet i vjerski zakoni u islamu načelno preklapaju s državnima, prilagođavanje životu u zemljama u kojima ne čine vlast nego manjinu za muslimane je teža zadaća nego za nemuslimane. Stoga je muslimane druge generacije najlakše vjerski motivirati, a neki maleni broj i instrumentalizirati kao fundamentaliste. U velikoj većini džihadisti su pripadnici druge generacije muslimana.
No istraživanja pokazuju da muslimanima treće generacije integracija dobro polazi za rukom. Oni uspijevaju pronaći modele u kojima se istovremeno identificiraju s državom u kojoj žive i s vjerom kojoj pripadaju. Religija za njih uglavnom postaje stvar osobnog izbora, nerijetko je čak napuštaju, a također sve više uče koristiti legalne mehanizme sustava za ostvarivanje svojih prava. Oni uče kako prakticirati islam u sekularnom društvu; moglo bi se čak reći da stvaraju nove, zapadnjačke verzije slama.
U prilog tome, među ostalim, govori činjenica da se u 21. stoljeću među muslimanima ponovno pokrenula rasprava treba li ženama omogućiti da kao imami vode molitvene skupove. Povijesno gledajući u nekim islamskim sektama to je bilo prihvatljivo čak i na samim počecima u domovini islama na Arapskom poluotoku. Noviji zagovornici ove ideje pozivaju se na Kuran i hadise prema kojima je ženama dopušteno vođenje spolno miješanih molitvenih skupova. Tvrde da je zabrana ove prakse proizašla iz srednjovjekovnog seksizma te iz iskrivljenih patrijarhalnih interpretacija vjerskih tekstova i duha islama.
Povijesni utjecaji
Integracija muslimana i odnos nemuslimana prema njima, u značajnoj mjeri uvjetovani su povijesnim čimbenicima.
U Europi, ako se izuzmu Turska i Rusija, danas živi oko 26 milijuna muslimana, što znači da oni čine oko 5% ukupne populacije. Oni ne predstavljaju neku homogenu skupinu. Međusobno se razlikuju po vjerskoj praksi kao i po kulturnoj i etničkoj pripadnosti. U različitim europskim zemljama njihova su iskustva različita. Primjerice, Francuska na većini javnih mjesta, uključujući škole, zabranjuje isticanje vjerskih simbola, među kojima i hidžab, odnosno muslimansku maramu. Zakoni Velike Britanije snažnije idu prema očuvanju vjerskih sloboda i praksi, međutim, ankete pokazuju da su francuski muslimani manje religiozni od britanskih, da se nemuslimani u Francuskoj ugodnije osjećaju uz susjede muslimane, te da se s njima češće druže i stupaju u brak.
Američki muslimani do nedavno su uživali nešto bolji status od europskih i uglavnom su bili pripadnici srednje klase. Naime, krajem 19. stoljeća i početkom 20. u SAD je pristigao veliki val dobrostojećih Arapa koji su ondje studirali i često ostajali živjeti. Mnogi od njih zaposlili su se u važnim državnim sustavima, od FBI-ja, preko pravosuđa, do Državnog tajništva. U SAD-u ih danas ima oko 3,5 milijuna, što je oko 1,1% populacije.
Europa ima značajno dužu i problematičniju povijest odnosa s muslimanima. Europske vojske s muslimanima su vodile križarske ratove zbog Svete zemlje i Jeruzalema od 11. do 13. stoljeća. Muslimani su u 8. stoljeću zauzeli Španjolsku, a u 14. su preko balkanskih zemalja prodrli sve do nadomak Beča. Nakon poraza Omejidskog kalifata u Španjolskoj i Osmanskog carstva na Balkanu, milijuni muslimana ostali su živjeti u Europi. U 20. stoljeću muslimani, uglavnom iz kolonijalnih zemalja, sudjelovali su u dvama velikim ratovima u sklopu europskih vojski, a nakon toga dolazili su kao doseljenici na rad. U Veliku Britaniju stizali su uglavnom iz Pakistana i Indije, u Francusku iz sjevernoafričkih zemalja, a u Njemačku iz Turske. U posljednjem valu useljavanja između 2014. i 2016. u Europu je došlo oko milijun muslimanskih izbjeglica i tražitelja azila. Oko pola milijuna nastanilo se u Njemačkoj.
Uspješna integracija u 20. stoljeću
Tijekom većeg dijela 20. stoljeća muslimani su se dobro integrirali na Zapadu. Mnogi su se pozicionirali na važnim funkcijama u Europi i u SAD-u. To se nastavilo i u 21. stoljeću. Primjerice, jedan od najvažnijih i najvećih europskih gradova - London, vodi gradonačelnik musliman Sadiq Khan. Amerikanci su u Kongres izabrali dvije muslimanke Ilhan Omar i Rashidu Tlaib. Prva žena koja je u Francuskoj postala ministrica kulture Najat Vallaud-Belkacem (na fotografiji gore) podrijetlom je Marokanka, a samu sebe opisala je kao muslimanku koja svoju vjeru ne prakticira aktivno. Zanimljivo je da se ona, iako je feministica i osobno protiv kupaćih kostima koji su postali poznati kao burkiniji, ipak usprotivila njihovoj zabrani u Francuskoj.
Hitovi: 17334