Europa, Europa, quo vadis?
Indeks Članka
Uzimajući kao negativni primjer multikulturalizma Veliku Britaniju francuski premijer Michel Rocard je još 1989. godine izjavio da Francuska ne može postati skup zajednica nego mora biti formirana na zajedničkim osnovama i ne smije pratiti anglosaksonski model koji dopušta etničkim grupama da se zatvore u etnička, kulturološka i vjerska geta. To je bilo doba kada on još spominje da Francuska ne može primiti svu MItterandsvjetsku sirotinju, a predsjednik Mitterand da je kapacitet za primanje migranata ispunjen još sedamdesetih godina. Na žalost po Francusku i Francuze oni su govorili najobičnije političke laži kako bi digli rejting stranke.
Do negativnih promjena po ovom pitanju u Francuskoj počinje dolaziti početkom osamdesetih godina kada je vlada premijera Mauroya ukinula veliki broj restriktivnih zakona, migrantskih kvota i prava za udruživanje migranata. Ukidanje tih zakona je praktički automatski dovelo do stvaranja migrantskih problema u Francuskoj kao i njihovih povećanih zahtjeva. Među ostalim nuspjovama tih promjena pojavilo se 1982. godine takozvano Mustafino pismo koje poziva muslimane da dođu živjeti u Francusku gdje su muslimani postali gospodari.
Moguće je reći da je već 1983. godine Pierre Mauroy, socijalistički premijer Francuske potpuno izgubio kontrolu na Mauroymigrantskom situacijom. To je bila godina migrantskih štrajkova koji su bili de facto dopušteni tek promjenama zakona iz 1981 godine. Tokom tih događa čak je i Mauroy izjavio: ”Migrantski lideri štrajka su motivirani religioznim i političkim interesima koji nemaju nikakve veze s francuskom realnošću”, ali on ipak nije promjenio svoju politiku. Tokom štrajka u tvornici automobila koja se nalazi u Aulnay-sous-bois direktori su dali otkaz muslimanskim liderima štrajka, bez ikakve reakcije premijera ili vlade. Nakon pada vlade koja je stvorila prve promigrantske zakone u Francuskoj Pierre Mauroy je postao prvi sekretar Francuske socijalističke partije i potom predsjednik Socijalističke internacionale (1992.-1999) pa ga zbog njegovog enormnog utjecaja u stvaranje multikulturalne politike možemo slobodno nazvati ocem europskog multikulturalizma. Kako bi u stvarnosti vidjeli jučerašnje i današnje rezultate njegove politike najbolje nam je pogledati stanje u njegovom gradu gdje je bio neupitan lider gotovo 30 godine. Moguće je čak reći da današnji Lille predstavlja budućnost Europe.
Nakon 28 godina na pozicija gradonačelnika Lillea Mauroya će 2001. godine naslijediti Martine Aubry, kćer Jacquesa Dellorsa, predsjednika Europske komisije. Približno godinu dana nakon što je postala gradonačelnik odlučila je posjetiti grad Roubaix koji se nalazi u metropolitanskog zone Lille-a. O svojoj namjeri ona je obavijestila i tamošnju muslimansku zajednicu samo da bi od vjerskog vođe, imama dobila odgovor da je Roubaix muslimanski teritorij i da je haram, zabranjeno da ju se dočeka u Roubaixu pa će namjesto toga on posjetiti nju. Ova minipobuna je završila bez ikakve reakcije gradonačelnice ili države tako da je danas po riječima Fabricea Balanchea, direktora za istraživanje Fakulteta Lyon 2 i člana Washitonstkog fakulteta Roubaix postao “islamska mini država” pošto je autoritet Francuske potpuno ukinut. U ovoj priči o metropolitanskoj regiji Lille-a važno je uočiti izborni uspjeh Martine Aubry iz stranke socijalista koja još uvijek vrši dužnost gradonačelnica tako da je gledajuću ovu situaciju iz njene perspektive sve super završilo.
Potres 2005.
Novi, ovaj puta svima očiti potres u Francuskoj se dogodio 2005. godine kada je policija bila pozvana radi provale. Tri tinejdžera, a za ovaj događaj iznimno važno je što govorimo o tri muslimanska, sunitska tinejdžera su se pokušala sakriti od policije u trafostanici što je dovelo do njihove smrti od električnog udara. To je rezultiralo po riječima New York Timesa pobunom francuskih muslimana afričkog porijekla. Tri dana nakon početka pobune ministar unutrašnjih poslova Sarkozy će ponoviti riječi Francuza koji traži pomoć, zaštitu svog kvarta od “racaille” Alain(bandi). Te njegove riječi koji je izrekao 3 dana nakon početka pobune će potom od liberalnih medija i muslimanskih grupa biti proglašeni službenim razlogom početka bune.
Po riječima francuskog filozofa židovskih korjena Alaina Finkielkrauta, muslimanski tinejdžeri su paljem vozila i državnih institucija vikala ”Jebem ti majku! Jebem ti državu! Jebem ti policiju!”, dok je politička elita čula poziv za pomoć. Tijekom ovih događaja BBC je govorio o nezadovoljstvu migrantske zajednice i o rasističkom francuskom društvu koje odbija prihvatiti migrante i njihovu djecu. BBC priča o pobuni će završiti političkom, dogmatskom rečenicom koje će se ponavljati uvijek nakon muslimanskih ili preciznije govoreći sunitskih nereda i terorističkih napada “velika većina Muslimana se protivi ekstreministima u vlastitim redovima”. Vrlo sličnu poziciju ovoj britanskog će preuzeti francuski mediji koji vrše drastičnu medijsku cenzuru događaja “kako bi se spriječilo davanje podrške ekstremno nacionalnim pokretima u Francuskoj” što ćemo mi također čuti bezbroj puta u bliskoj budućnosti jer u ovoj državnoj ideologiji pravi neprijatelji nisu oni koji vrše terorističke napade i nerede nego vlastito autohtono stanovništvo koje se svim tim negativnim događajima protivi.
Moguće je reći da Francuska pokušava sve da multikulturalizam profunkcionira, da integrira migrante i njihovu djecu u zajednicu, ali na kraju sve završava s neuspjehom. Primjer jednog od tih pokušaja se dogodio 15. 07. 2009. godine kada osuđeni kriminalac Amedy Coulibaly, biva primljen od strane francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija u Elizejskoj palači kako bi bio prikazan kao jedan od primjera uspješne rehabilitacije samo da bi manje od godinu dana kasnije bio uhićen s oružjem i osuđen na 5 godina robije zbog pokušaja organiziranja bijega iz zatvora osobe osuđene za teroristički napad u Parizu 1995. godine. Amedy Coulibaly koji je nekada bio primjer uspješne rehabilitacije će napustiti zatvor 2014 godine samo da bi par mjeseci kasnije vodio teroristički napad na Charlie Hebdo. Drugi član ove terorističke grupe je bio Ahmed Khelifi, koji se kandidirao na izborima 2012 godine.
No-go zone nisu dio Francuske?
Po riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok No-goPo riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?”. Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?” . Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.
Nakon terorističkog napada na Charlie Hebdo Francuz Joachim Roncin je stvorio slogan “Je suis Charlie” (Ja sam Charlie). Taj slogan koji je praktički automatski bio promoviran od strane Francuske i drugih europskih država se ubrzo našao pod napadom sunitskog protuslogana “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie). Veliki broj Paris automobilifrancuskih profesora je s alarmom promatrao kako muslimanski studentu odbijaju sudjelovati u minuti šutnje za žrtve terorističkog napada ili da čak otvoreno simpatiziraju teroriste, pri čemu su dobili punu podršku sunitskih država. Po riječima katarske Al Jazeera “Ja sam Charlie” predstavlja islamofobiju s čime se vrlo jasno složila i službena Turska.
Praktički identično Velikoj Britaniji Francuska je dala potpunu slobodu migrantima što je rezultiralo potpunim promašajem. U očima Organizacije protiv islamofobije u Francuskoj integracija muslimana u Francuskoj nije uspjela zbog francuskog rasizma i diskriminacije. Po njima muslimani su žrtve kao što su to ranije bili Židovi, a ne osobe koje teroriziraju autohtone stanovnike. Iz njihove perspektive malena primanja i loši poslovi koji obavljaju migranti zajedno s svojim potomcima predstavljaju rezultat rasizma,a ne loše edukacije i niske produktivnosti.
U analizi koju je na 136 stranica napisala državna agencija imena Visoki savjet za integraciju se jasno govori o problemima u edukaciji migranata i njihovih potomaka. Ova državna analiza nam govori kako su učitelji/profesori u školama s visokim postotkom muslimanskih učenika praktički svakog dana zastrašivani. Roditelji ne dopuštaju da se djecu uči o Holokaustu, križarskim ratovima, kršćanstvu, evoluciji i puno, puno toga drugog. Rezultat ovih FrancuskaFrancuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku. Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura. Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.etničko-kulturalnih pritisaka su loši školski rezultati i kasnije u životu samo nisko plaćeni poslovi koji se u očima odraslih ljudi potom objašnjava diskriminacijom. Kada govorimo o ovim etničko-kulturalnim pritiscima mi ne smijemo nikada zaboraviti školske i poslovne resultate 700.000 kineskih migranata u Francuskoj i 400.000 njih u Velikoj Britaniji koji uvijek ostvaruju u prosjeku bolje rezultate od autohtonih europljana tako da je jasno kako ovdje nije priča o rasizmu nego o nacionalnoj kulturi.
1.000 vojnika u Islamskoj državi
Sada na kraju vrijeme je da se vratimo u Aulnay-sous-bois i tamošnju tvornicu automobila koja je 1982. podijelila otkaze muslimanskim ekstremistima. Nakon ovog događaja vlasnici tvornice su prihvatili baš sve zahtjeve lokalne muslimanske zajednice, ali to nije spriječilo da ovo mjesto postane centar pobune 2005. godine gdje je Sarkozy govorio o kriminalcima. Na kraju krajeva Aulnay-sous-bois tvornica se nalazila u jednoj od 717 no-go ili zabranjenih Islamzona u Francuskoj pa će na kraju i biti zatvorena zbog niske produktivnosti, zbog prevelikog broja stanki radi molitve. Sigurno smo da je u očima tamošnjih stanovnika no-go zone zatvaranje ove tvornice koja je podržavala 100.000 ljudi u Seine-Saint-Denis biti proglašeno još jednim primjerom francuskog rasizma.
Početkom 2017. godine Aulnay-sous-bois će ponovno postati centar pobune kada Theo, tamošni uhićeni crni stanovnik optužuje policiju za silovanje. Dva mjeseca kasnije kada se na sudu prikaže snimka uhićenja Theo priznaje da je lagao, ali to ne možemo promjeniti činjenicu da su Aulnay-sous-bois i druge no-go zone gorile nakon njegove prvobitne izjave, a da su policajci bili terorizirani optužbama.
Francuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku. Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura. Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.