Stepinac- kamen putokaz i svjetionik

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Četvrtak, 10 Svibanj 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Stepinac
                           Santo subito

...Stepinac je postao ne samo kamen protuslovlja nego i kamen putokaz, grad na gori, svjetionik iz kojega prosijava neugasivo i sigurno svjetlo svim ljudima, bez razlike narodnosti, koji za svoj životni put uzimaju nepromjenjiva razumska i vjerska načela. On svojim velikim likom prelazi granice i slavu jedne narodnosti, jer ga je njegovo neustrašivo svjedočanstvo, koje je zapečatio svojim mučeništvom i smrću, učinilo sveopćim uzorom i izgledom...(Iz predgovora knjige: Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Aleksa Benigar, Zagreb 1993. - u povodu Stepinčeva - blagdana blaženika, kardinala Alojzija Stepinca, 10. veljače)

„Nama treba samo vjera, čvrsta i stalna vjera. Gospodinu se ne žuri. Mnogi mi pišu, da žele doživjeti samo jedan dan da nestane toga pakla. Lijepo je to i ja ih razumijem. Ali ne smijemo zaboraviti, da se za to traže žrtve. Taj željkoviti dan će doći. No nije važno, da li će ga ovaj ili onaj doživjeti. Pogotovo nije važno, budem li ga ja doživio. Ako treba, neka ide i život! Glavno je da ide naprijed Božja stvar.“ (U Krašiću  1956.)... Nekima je to teško čekati. Dugim im se čini to čekanje. Meni, da vam pravo velim, ne. Bog ima svoje planove. Svijet je pun opačina, pa treba dulje da se liječi i onda da progleda. (U zatočeništvu u Krašiću 1959.)

„...Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan, postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih političkih ciljeva... Mi nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali mi ne možemo podnositi njegove privrženosti rimskome papi. Mi uklanjamo i udaljujemo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo...“ (Đilas, jedan od komunističkih stupova, u ono vrijeme prvi iza Tita, u razgovoru s Ivanom Meštrovićom.)


Blagoslovljen spomenik bl. Alojziju Stepincu ispred sisačke katedrale

Step2

Lik bl. Stepinca prikazan je s križem koji nosi, a koji predstavlja njegovo mučeništvo za Krista, kao i vjernost Crkve u Hrvatskoj Papi i Svetoj Stolici. Uz križ stoje dvoje male djece koji simboliziraju djecu koja su spašena u Sisku tijekom II. svjetskog rata 

Sisak, (IKA) - Spomenik bl. Alojziju Stepincu, postavljen u povodu blaženikove 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije ispred sisačke katedrale, blagoslovljen je u utorak 8. svibnja. Djelo akademskog kipara Tomislava Kršnjavog, lik bl. Stepinca prikazan je s križem koji nosi, a koji predstavlja njegovo mučeništvo za Krista, kao i vjernost Crkve u Hrvatskoj Papi i Svetoj Stolici. Uz križ stoje dvoje male djece koji simboliziraju djecu koja su spašena u Sisku tijekom II. svjetskog rata, a što se u javnosti često prešućuje ili se o tome govori i piše neistinito.

Spomenik je blagoslovio te nakon toga predvodio u katedrali svečano misno slavlje sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su postolatur kauze za proglašenje svetim bl. Stepinca mons. Juraj Batelja, generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak, predsjednik Caritasa mons. Frano Ćuk, kancelar preč. Janko Lulić, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente ml., rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković i tridesetak svećenika.
Među više od dvije tisuće vjernika koji su u potpunosti ispunili katedralu i trg ispred nje bili su i autor kipa Kršnjavi, članovi Hrvatskoga generalskog zbora, europski i saborski zastupnici, predstavnici županijske vlasti, te predstavnici brojnih kulturnih udruga.

U homiliji biskup je izrazio radost što je u ovoj Godini bl. Alojzija Stepinca za Sisačku biskupiju te 20. obljetnice njegove beatifikacije, na sam dan 120. obljetnice njegova rođenja blagoslovljen kip koji je oplemenio trg ispred katedrale. „On sam od sebe govori, i neka taj govor bude Siščanima i svim katolicima i Hrvatima neprestana poruka, poziv i propovijed. Zbog njegove takve, nove prisutnosti u Sisku mi smo Bogu zahvalni i neizmjerno radosni. On je volio sve ljude i krajeve svoje Zagrebačke nadbiskupije, u kojoj je tada bila i sadašnja Sisačka biskupija, no često je posjećivao i posebnu pozornost posvećivao upravo ovom našem kraju jer je vidio koliki su tu bili i ostali problemi za život Crkve i hrvatskoga narod", rekao je biskup te dodao „da smo svjesni da na žalost ima i onih koji našeg svetog blaženika ne vole".

„Bilo je prigodom ovog postavljanja njegova kipa raznih podmetanja i negodovanja iz tog tabora zla. Ne radi se samo o onima koji su nas prije 27 godina napali, razorili nam Domovinu i pobili našu mladost, protjerali naše ljude i uništavali naše svetinje – mogu oni vikati svoje laži koliko hoće, ali ostat će tamo preko Drine, nikad više neće nam moći rušiti naše svetinje i ubijati naše ljude – ali na još veću našu žalost mi i među nama, u našoj Domovini, pa i u ovom našem gradu, imamo izdajice koji niti Hrvatsku vole niti naše svetinje poštuju. No, to je čvrsto vjerujem kratkoga vijeka, jer znam – naš je blaženi Alojzije i – Viktor, što znači pobjednik. Kada se pitamo zašto bl. Alojzije nekima toliko smeta, tada je odgovor veoma jasan: oni ne mogu opovrgnuti činjenice da se on zalagao za sve ljude, pomagao izbjeglice i progonjene, obespravljene, gladne i bolesne - bez obzira na njihovu vjeru i naciju, bez obzira na rasu i političko uvjerenje – ali mu ne mogu oprostiti to što je jasno zastupao načelo da Hrvati imaju pravo na samostalnu državu! To je bit zašto on mnogima još i danas smeta… i zato ga osporava i Srpska pravoslavna Crkva i vlast preko Drine i na žalost naši hrvatski izdajice kojima smeta samostalna hrvatska država".

Biskup je podsjetio i kako ga je već u svom prvom dolasku u Hrvatsku sveti papa Ivan Pavao II. nazvao 'najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata'. "Prigodom beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici nazvao ga je 'svojevrsnim kompasom' za naš narod koji je on toliko volio. Isti je papa Ivan Pavao II., što je ponovio i papa Benedikt XVI. 2011. u Zagrebu, rekao da je kardinal Alojzije u sebi utjelovio svu tragičnu povijest našeg hrvatskog naroda, trpeći od sva tri totalitarizma XX. stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma. Ali on je i pobjednik nad svim tim zlima. Naše štovanje blaženog Alojzija se sve više širi i produbljuje. I u ovih četiri godine, otkako je uspješno završio službeni dio veoma strogog procesa za njegovu kanonizaciju koji je provela Kongregacija za kauze svetaca u Rimu – kardinal Angelo Amato 10. veljače 2014. rekao je da je stvar gotova i da će papa brzo kanonizirati bl. Alojzija no onda su došla osporavanja, ali u tom zastoju još se više proširio njegov kult i naš ga je narod još više upoznao i po svuda mu podiže crkve, spomenike, posvećuje škole, štuje ga u gotovo svim crkvama u kojima je njegova slika…

Zato bismo mi i s ovog našeg današnjeg skupa uzviknuli molbu papi Franji, da ga što prije proglasi svetim, uzvikom koji se čuo za papu Ivana Pavla II. već kod njegova ukopa: 'Santo subito! – Odmah svet!' Nema naime više razloga da se to ne dogodi veoma brzo. Čitav svijet se mogao uvjeriti da oni koji njegovu svetost osporavaju nemaju ni jednog argumenta, osim svojim mitova i laži, pa treba poslušati naše vjernike, koji ga vole, poštuju i mole mu se kao najvećem sinu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu", poručio je biskup Košić te je u nastavku podsjetio na blaženikova sjećanja o spašavanju kozaračke djece, a što ih je zapisao krašićki župnik Josip Vraneković.

U nastavku biskup je upozorio i na laži koje se i danas šire o bl. Stepincu. „Danas nam poručuju opet neki tamo preko Drine da će poslati popis ubijene djece – no, da laž bude gora, taj neistinit popis svi mi plaćamo jer država podupire JUSP Jasenovac koja još čuva komunističke laži. Pa dokle, pitamo se? I kad se čuju razumni prijedlozi da se to istraži, odmah se drvljem i kamenjem nabacuje na to jer – istina im očito ne odgovara. Možda zato i smeta svjetlo koje je tako jako zasjalo u toj tami zla, bl. Alojzije, jer ono preispituje djela svih koji nisu činili i još i danas ne čine dobro? Možda se boje svjetla jer bi ono pokazalo njihovu bijedu? Blaženi Alojzije, moli za nas, čuvaj nas i ne dopusti da prolazimo pokraj tebe, a ne naučimo što je ljubav prema Bogu – za koga si ti bio spreman umrijeti, i što je ljubav prema bližnjemu – za koga si ti sve učinio da ga spasiš i kad je trpio da mu pomogneš, premda su te zato osudili i ponizili, ali ti si znao da moraš vršiti svoju dužnost… Isus je jednom zaplakao gledajući kako blista njegov grad pa je rekao i ovo grešnim Židovima: 'Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete!'.

Da se ne bi ovo odnosilo i na nas, pozvani smo da iz svog srca iščupamo svaku laž i prijetvornost, da se probudimo i krenemo svi putem dobra. Ne možemo podići spomenik bl. Alojziju Stepincu, a mrziti Boga i Crkvu; ne možemo podići spomenik bl. Alojziju Stepincu i danas mu klicati, a sutra već dizati ruke protiv onih vrijednosti i načela za koje je on umro, za koje je život dao, trpio i bio mučen! Ne možemo biti učenici Isusa Krista, nasljedovatelji našeg svetog Blaženika, a odvraćati svoje oči od nasilja, od siromašnih i gladnih, od ovršenih i blokiranih, ne možemo biti provoditelji novog poretka globalizacije u kojem trebaju mali nestati, a samo veliki opstati i to uz gaženje ljudskih i nacionalnih prava čitavih naroda i pojedinaca! Ne možemo danas radosno slaviti podizanje spomenika blaženom Alojziju, a biti protiv svoje domovine Hrvatske, za koju je on trpio, i za čiju se slobodu zalagao vjerujući da naš narod ima budućnost, ako ostane vjeran Kristu i Crkvi Božjoj! Ne možemo biti štovatelji našeg svetog Blaženika ako nismo za prava naših obitelji, protiv pogubne rodne ideologije, protiv zatiranja prava branitelja koji su za domovinu život dali i ostali invalidi, ako se ne borimo za dostojanstvo svih koji vole ovu zemlji, a protiv onih koji ju uništavaju. Ako volimo svoju Domovinu, dat ćemo potpis za promjenu izbornog zakona, da bismo konačno odbacili jugo-komunizam i izgradili svoj dom u miru i pravednosti", zaključio je biskup Košić.

Nakon mise predavanje o bl. Stepincu održao je postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. Batelja. On je predstavio konkretne brojke o dobročinstvima koje je učinio bl. Stepinac, ali i brojne župe na današnjem području Sisačke biskupije koje su prihvaćale i zbrinjavale kozaračku siročad. Mons. Batelja rekao je kako će ovaj spomenik biti nadahnuće biskupu i svećenicima ove biskupije. „Svaki pogled na ovaj kip neka bude zalog kršćanskoj nadi koja tako svjedočki živi pod njegovim geslom: U tebe se Gospodine uzdam". Mons. Batelja poklonio je biskupu knjižicu ovog predavanja pod naslovom „Bl. Alojzije Stepinac – zaštitnik malenih u ratu i miru", izvijestio je Ured za odnose s javnošću Sisačke biskupije.

Izvor: http://www.ika.hr/index.php?photo=prikaz&ID=47417http://www.ika.hr/index.php?photo=prikaz&ID=47417


Marko Ljubić: Sisačka priča o zagrljaju čovjeka i križa

Step1

Stepinac je neupitno vrijednosno polazište

Rijetki su događaji kad se ljudska imaginacija, duhovno nadahnuće, nacionalna i kršćanska simbolika, na jednome mjestu,što u povijesnom kontekstu, što u realitetu, tako snažno isprepletu, kao jučer u Sisku. Otkriven je i blagoslovljen spomenik bl. Alojziju Stepincu pred sisačkom katedralom. Na rođendan Alojzija Stepinca (8. svibnja), hrvatskoga blaženika, nacionalnog sveca, kojega još nije službeno potvrdila Katolička Crkva, iako je postupak kanonizacije, prema svemu poznatome, prošao sve najstrože procedure i formalno je odobren.

Nije odavno vijest kako Stepinac nadahnjuje milijune Hrvata i drugih katolika diljem svijeta, pogotovo dobrano uzdrmane i razorene kršćanske Europe, čemu sam i osobno na poziv Marijane Petir prije dvije godine svjedočio u Bruxellesu, kao što nije uopće vijest da u Hrvatskoj zanemarivo vrijedne, ali institucionalno i društveno moćne sile, to nadahnuće svom snagom osporavaju.

I tome sam svjedočio u Bruxellesu, uočivši pritom bojkot navodne hrvatske ljevice. Sisak je odabrano mjesto. U tom povijesnom i aktualnom kontekstu, nije zanemarivo ime aktualnoga biskupa sisačke biskupije monsinjora Vlade Košića, koji htio ili ne, u jednome posve drugom i naizgled neusporedivom, ali tako sličnome realitetu, kroči stazama blaženoga Alojzija.

Zato je Sisak po mnogo čemu odabrano mjesto, gdje se čitav niz vrjednota nužno integrira i uspoređuje, odakle izviru poruke istinski ozarenih i sretnih ljudi u jučerašnjem predvečerju, već i milijunima Hrvata u svijetu, kojima će odjeci toga rođendanskoga slavlja duha, vjere i čovječnosti, doprijeti putem komunikacijskih kanala. Raspoloženje nikako neće pomutiti ni perverzno antinovinarsko izvješće u Dnevniku Nova TV, u kojemu novinarka izrazito nepošteno, neprofesionalno i neznalački umjesto informacija nudi „mišljenje“ i „presudu“ o „neprimjerenim porukama“ monsinjora Košića, manirom univerzalno i deklarativno odavno prezrene totalitarne manipulacije, a tako sveprisutne i danas u hrvatskom, ali i svjetskom realitetu.

Umjesto činjenica i povoda za razmišljanje, umjesto slave duha, duhovne darovitosti i ljudskoga razuma, umjesto poštivanja gledatelja i čitatelja, ljudima se nameće stav i mišljenje, očekujući vjeru u moć medija umjesto u ljudski racionalni i vjerski samostalni izbor. Ali, to nije bit ove priče, to je margina koja samo svjedoči o realitetu. Zato sam ju i istaknuo.

Hrvatska je godinama preplavljena performansima umjesto umjetnošću, provokacijom umjesto značenjem i simbličkimporukama, trgovačkom esencijom navodne kulture umjestoslavljem ljudske darovitosti, te u konačnici svođenjem vrjednota na mediokritetstvo do razine tezgarenja, umjesto isticanjem vrlina i slave ljudskoga duha, prema kojoj je hrvatska povijest, u konačnici i hrvatski narod, neizostavni dio ukupne europske kulture. Čovjek i križ poručuju – ne bojte se!

Mladi akademski kipar Tomislava Kršnjavi svakim elementom svoga djela pokazuje da razumije Stepinca, da razumije bit njegove poruke, njegove simbolike, da shvaća elementarnu bitnost svoga naroda,pa i sisačkoga lokaliteta, sve do dinamike prostora na kojemu će njegova skulptura stajati. Duboko je doživio i povijesni i realni kontekst. Kipar koji radi spomenik čovjeku znajući da je to priča o simbolu – jest umjetnik, a ne perfomer. Rijetko se to na jednome umjetničkome djelu može tako silovito prepoznati, kao na ovome.

Kršnjavijev Stepinac grli križ, to je izraz otvorene ljubavi i darivanja, poruke veličanja radosti, a ne patnje, koja praiskonski stoji pod simbolikom križa kao znamenja muke Kristove. Kompozicijski pokret čovjeka i križa s prostranoga platoa pred Katedralom usmjeren i otvoren prema prolaznicima i onima koji dolaze prema biskupijskom sjedištu, otvorenome gradskome prospektu sa šetalištem uz rijeku, trajno pozivaju – dođite. I poručuju – ne bojte se.

Čovjek koji grli križ Kristov otvoreno prezire strah, veliča svoju vjeru i Stvoritelja, ali, istodobno nije manje i ranjivije čovjek od svakoga prolaznika, koji se zatekne pod tim spomenikom i križem. To je rijetko viđena sinkronizacija ljudske svetosti i smrtnosti, krhkosti ljudske i snage božanskoga duha u svakome čovjeku. Potvrda stvaralačkoga duha autora

Gledao sam mladog kipara Kršnjavoga i poslije dugo vremena istinski sam se nekome divio. Njegovo djelo, konačno, govori više od bilo kakve interpretacije. Govori o stanju duha umjetnika, koji potpuno razumije i duboko proživljava umjetničku slobodu, kojom tako silovito plijenipromatrača. Viziju koja nije naručena, nastala u trenutku, iako je izrađena i materijalizirana u trenutku, nego u generacijskom odgoju i dubokom razumijevanju vrjednota svojega naroda i njegovih identitetskih obilježja. Njegova skulptura ekvivalent je najboljega romana o blaženom Alojziju, pritom ne ističem roman kao vrjednije umjetničko djelo, nego kao figuru onima koji se ne usuđuju promišljati o umjetničkoj alternativi, i više govori o dubokom poimanju svetosti Alojzija Stepinca nego sve odluke Pape i papa, koliko god nama kršćanima to bilo – neosporivo.

Kompozicija čovjeka sa zagrljenim križom, vrhunski ostvarena visina, raspelo iznad glave koje svojom veličinom, rasponom i visinom gotovo miluje glavu čovjeka ispod njega, a opet ističe simboličku uzvišenost Boga iznad svakoga čovjeka, koju Stepinac grli i iskazuje joj radost svjestan ljudske, zemaljske privremenosti, vrhunski je pogodak i potvrda stvaralačkoga duha autora.

Izbor prostora za skulpturu, pred Katedralom, također je poseban. Nenametljivo, srazmjerno duboko na platou, bez pretenzija zatvaranja prostora, s otvorenim pokretom čovjeka s križem, otvara prostor i daje mu posebnu dimenziju, zove čovjeka Crkvi, a ne iskače pred njega provokativno i nažalost – suvremeno. Govorim „suvremeno“ u vrlo relativnom kontekstu, jer svaka suvremenost je po mjeri čovjeka i puno je vrjednija od njene virtualne slike, koju smo dotakli na margini s izvještajem o riječima monsinjora Vlade Košića. Tek toliko da znamo da suvremenost nije negativna, nego je nasilno nagativistička njezina pretežita interpretacija. Suvremenost u našemu realitetu je spomenik mladoga akademskog kipara Kršnjavoga. Simbolika trojstva – Boga, čovjeka i dječice

Čak su i govornici, prvenstveno sjajni monsinjor Batelja, ali i sam autor, djecu uz čovjeka –skulpturu, tumačili prema mom sudu defenzivnije nego bi to blaženi Stepinac htio, ili prihvatio. Ne osuđujem, ne čudimse, jer to je realitet, ali ova skulptura, ova kiparska vizija pred sisačkom Katedralom, ipak ima trajnije značenje od nasrtaja na Stepinca, koji, koliko god moćno izgledali ondašnji i današnji nasrtaji, nemaju bezvremenske trajnosti. Proći će, baš kao i režim koji je osudio Stepinca, kao i prethodni režim, koji mu je iznevjerio ljudske i hrvatske nade, kao i onaj prije, koji je nasilnički držao njegov narod i duh toga naroda pod okupacijom. Sve su to prolazne nedaće. To simbolizira Stepinac danas.

Dječica uz njega više simboliziraju sve nas, koji u kaosu, nametnutome i vrlo organiziranome, tražimo sigurno utočište, koliko god djelovali samouvjereno i sigurno, neko sigurno sidrište vrjednota bez kojih čovjek ne može biti čovjek,dakle,stvorenje Božje. To traženje smisla u jednome mi je trenutku najbolje osmislio profesor Goran Dodig pred skulpturom – Stepinac je naš vrijednosni aksiom.

E, u tom vrijednosnom kriteriju valja gledati tu djecu. Jesu ona simbolika Stepinčeve ljudske hrabrosti, njegove kršćanske humanosti, jesu i simbolika otpora njegovim osporavateljima, ali spomenik, iako predstavlja čovjeka, zapravo nije čovjek, jer to Stepinac odavno nije – nego simbol. Slika Stepinca u toj skulpturi priča je o dubokom hrvatskom i kršćanskom simbolu, a dječica smo svi mi koji želimo emancipaciju i slobodu.

Kršnjavi u jedinstvenoj, skladnoj kompoziciji predstavlja svoju viziju triju neraskidivih elemenata, ali i simbola. Bog, čovjek i dječica. Ne djeca, već upravo dječica. Oni su jedinstvo, poruka i istinsko trojstvo praiskonskoga prožimanja ljubavi, snage i potrebe za zaštitom, sigurnošću i nadom. Zato autorova vizija Stepinca nije žrtva, već pobjeda. Biskup Košić usidrio se u načela

Zašto Sisak, zašto baš biskup Vlado Košić? Integracija ne bi bila potpuna da se jedan velikan Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda nije vratio kući. Ne bilo gdje, nego upravo u novouspostavljenu biskupiju, biskupa koji nije zamišljao određujući se za svećenika, da će jednoga dana biti biskup, niti je slutio s čime će se suočiti nakon pogibelji srpske agresije i slave obrambenoga rata svoga naroda. Ali, Vlado Košić je postao biskup. Sisački.I usidrio se u načala, teologiju istine, od koje ne odstupa ni pod kakvim „višim interesima“, niti ga izazov svakodevnih iskušenja taktiziranja može omesti.

Uostalom, kako biti Stepinčev sljednik ili nasljednik, a ne imati snažno prepoznato sidrište, ne biti jasan, kako teološke vrjednote komunicirati, a da te ne razumiju tisuće ljudi, kako biti svećenik, a ne imati integrativnu odnos sa svojim pukom i narodom. To pitanje je Vlado Košićo čito odavno razriješio i odavno se opredijelio. Njemu Stepinac jest uzor i on se svakodnevno tako ponaša. Svjedoči.

Zlo naziva zlom, dobro dobrim. U njegovim riječima sve ima svoje ime, jasno značenje i potpuno prepoznatljivu vrjednotu. Njegov narod ga razumije, ne trebaju mu interpretacije njegovih poruka. O zid se razbijaju pokušaji interpretacija i reinterpretacija, pri čemu, što su izraženije to više svjedoče gubitništvo i slabost interpretatora.

Zato je Stepinac u Sisku došao doma. Vratio se ondje gdje pripada, upravo na mjesto gdje je njegova simbolika, s jedne strane najviše ugrožena, a s druge strane, najviše veličana i svjedočena. Pitate me kako znam? Pa, vidio samjučerna stotinama lica. Pogled i susret očiju sretnih ljudi, koji su to prepoznali, pa čak ako i šute –jasno govori. Jer, ni spomenik ne govori, a priča, kako sam rekao, romane. Samo je bitno znati čitati.

Marko Ljubić/HKV

https://kamenjar.com/marko-ljubic-sisacka-prica-o-zagrljaju-covjeka-i-kriza/


Gitman j

Eshter Gitman: Stepinac je bio svetac 


Moja hrvatska - Mario Jareb , Laudato TV, 26. lip. 2019.

Jareb

laudato.tv/emisije/moja-hrvatska-mario-jareb 

Zašto i komu još i danas moramo dokazivati svetost blaženog kardinala Alojzija Stepinca? Što je i iz kojih razloga nejasno po pitanju kanonizacije bl. Stepinca? Kako je moguće da još uvijek traju prijepori oko uloge kardinala Stepinca iz doba Drugoga svjetskog rata i poraća? Pridonose li mjerodavne hrvatske institucije materijalno i moralno dovoljno u otkrivanju istine? Zapravo, pridonose li ikako? O tome je u Mojoj Hrvatskoj govorio povjesničar Mario Jareb. Emisiju uređuje i vodi Nada Prkačin. 


Homilija biskupa Pozaića u povodu blagdana Stepinčeva
 
 

Zagrebačka nadbiskupija: Sve o blaženiku Stepincu

http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/o-stepincu/zivotopis/100

Hitovi: 924