Marija Selak: O hrvatskoj zbilji (i Istanbulskoj konvenciji)

Kategorija: O stranici Objavljeno: Nedjelja, 28 Siječanj 2018 Napisao/la Administrator

m selak

Filozofkinja Marija Selak u posljednjih je nekoliko godina, zahvaljujući sudjelovanju u HRT-ovoj emisiji Peti dan, ali i objavljivanju različitih ogleda i polemika u mnogim medijima postala jedna od najpoznatijih društvenih analitičarki u hrvatskoj javnosti. Jedna je od rijetkih osoba iz javnog života čije mišljenje vrijedi čuti jer nije ideološki kontaminirano, koja nam svima, osobito mladima, može pomoći u razumijevanju poteškoća i kontroverzi koje guše naše podijeljeno društvo. Osim o ideološkim i svjetonazorskim podjelama ona otvorena govori o najvećim slabostima našeg društva poput sistemske korupcije, nepotizma, negativne selekcije, o (ne)funkcioniranju pravosuđu, o političkom kadroviranju i okoštalim stranačkim strukturama baziranima na autoritarnom sustavu koji omogućuje napredovanje isključivo poslušnicima, o bioetičkim enigmama, rodnoj ideologiji, o Istanbulskoj konvenciji  i drugim aktualnim pitanjima (Iz intervjua za portal Direktno hr i nastupa na HRT). 

Glavne podjele u društvu nastaju na osi lijevo-desno. Koliko je ta crno-bijela dihotomija, najčešće tumačena u manihejskom ključu, umjetna; može li je se nadići i kako?

Problem nije u samoj dihotomiji jer se društvo može razvijati i dijalektički, odnosno borbom dviju suprotnosti. Poteškoća se nalazi u tome što pojmovi „lijevo“ i „desno“ u praksi ne odražavaju svoje izvorno značenje, stoga navedena dihotomija zapravo ne postoji. Naime, u našem političkom prostoru sadržaj tih pojmova djelomično se preklapa, a djelomično oni služe da bi se imenovalo neke druge društvene pojave. Preklapaju se utoliko što je, primjerice, ekonomska politika HDZ-a i SDP-a, kao stožerne desne i lijeve stranke, gotovo identična.

Oboje bi htjeli zadržati političku kontrolu preko klijentelističkih mreža nad većim dijelom gospodarstva, dok u onom manjem segmentu kojeg ostavljaju slobodnim promiču ideologiju poduzetništva, baš kao i svenarodna reforma obrazovanja koja bi od toga učinila predmet, valjda kao što su nekada bile Osnove marksizma ili Obrana i zaštita. Nadalje, liberalno tumačenje odnosa roda i spola podržava i HDZ, barem na gradskoj razini, i SDP. Tko je tu onda, i na temelju kojih kriterija, lijevo, a tko desno?

Na drugoj razini, u pogledu proširenja značenja pojmova „lijevo“ i „desno“, hrvatski je kuriozitet, djelomično povijesno uvjetovan, da ljevičarima desničar najčešće označava „ustašoidnog primitivca“, a desničarima ljevičar „staru komunjaru“. Fašist je pak antifašistima nositelj apsolutnog zla, i obrnuto. A onda se obje strane, na tragu crveno-crne dihotomije, odnosno izvan svake argumentirane rasprave, međusobno pokušavaju u javnosti pribiti na stup srama.

Bavite se bioetikom, disciplinom koja će u bliskoj budućnosti vjerojatno sve više dobivati na značaju. Koje izazove razvoj tehnologije postavlja pred čovjeka 21. stoljeća, produbljuje li se nesrazmjer između tehnološkog i etičkog napretka, kako gledate na koncept transhumanizma?

Tehnički je napredak očit, a za etički je veliko pitanje je li uopće moguć. U tom smislu, kada jaz između naših tehničkih mogućnosti i naše etičke zrelosti postane prevelik eksplodirat će – atomska bomba. Navedeno nije distopijsko strašenje, nego konstatacija povijesne činjenice. Da se to ne bi ponovilo, od presudne je važnosti isticati da je znanje prvenstveno odgovornost, što nalaže oprez u uporabi moderne tehnike.

Stoga transhumanizam, kao pokret koji vjeruje da će nas tehnika osloboditi svih bioloških ograničenja, predstavlja intelektualno izazovnu vježbu koja nam svojom slikom vrlog novog tehniciziranog svijeta pomaže u osvještavanju lažne alternative, ali i onoga što trebamo učiniti danas kako bismo sačuvali temeljne pozitivne karakteristike ljudskog bića, poput sposobnosti moralnog djelovanja, koje se razvijaju prvenstveno kroz društveno-kulturni, a ne tehnički napredak.

Budući da kao društvena analitičarka hrvatsku politiku promatrate sa strane (što vam možda omogućava bolji uvid), koji vam se njezin problem čini najvećim, najsveobuhvatnijim, najštetnijim i najteže iskorjenjivim?

Broj jedan je svakako pravosuđe, čiji se problemi protežu od same materije, dakle namjernog kreiranja manjkavih zakona koje se onda ozbiljuju putem politički podobnih podzakonskih akata te koji time omogućavaju sistemsku korupciju, do još gore prakse – političkog kadroviranja, koje seže sve do izbora ustavnih sudaca, na tragu vrlo opasnog sljubljivanja izvršne i sudske vlasti.

Na političkoj razini najveći je problem negativna selekcija – okoštale stranačke strukture koje su bazirane na autoritarnom sustavu koji omogućuje napredovanje isključivo poslušnicima. A na onom najvažnijem, općeljudskom nivou, najštetnije je stavljanje privatnog interesa ispred javnog dobra, odnosno profita ispred ljudskih prava, što vidimo u tome da se „zdravi“ proizvodi, rađeni po ekološkim standardima, dodatno naplaćuju, umjesto da je „nezagađenost“ hrane preduvjet njezinog izlaska na tržište.

Kritizirali ste perpetuiranje stereotipova o 'Rvatinama' kakvima se služi dio javnosti, poput Brune Šimleše. Je li za naše društvo veći problem samo postojanje takvih predrasuda, kao krajnje pojednostavljenih modela za tumačenje stvarnosti, ili činjenica da se njima služe pojedinci (ne samo Bruno Šimleša) koji su stekli auru intelektualnih i moralnih vertikala?

Kao teoretičaru, ali i znatiželjnom ljudskom biću, zanimljiva mi je diskrepancija između teorije koju netko zastupa i njegove prakse. Na tom tragu, Šimleša mi je poslužio za primjer toga kako smo često, što svjesni, što nesvjesni, nosioci istih predrasuda protiv kojih se borimo.

Što se tiče intelektualnih, a nadasve moralnih vertikala, na načelnoj razini, skeptična sam prema moralizatorskim parazitima koji javne poslanice temelje na popovanju drugima u pokušaju iznuđivanja emocionalne reakcije svoje ciljane skupine. To su oni koji žive od vijesti o crkvenim pedofilima, napadnutim homoseksualcima i pretučenim ženama koje koriste, točnije iskorištavaju, kako bi u društvu promovirali svoju „moralnu osjetljivost“.

Smatram to štetnom pojavom jer nije bazirano na želji za iskorjenjivanjem društvenih nepravdi, nego na potrebi za vlastitom samopromocijom. Osim što je profitirati na tuđoj patnji degutantno, to je ujedno, prema Kantu, izvor svega zla, koje nastaje podređivanjem univerzalnog moralnog zakona vlastitim sitnim interesima. Budući da navedeno kreira privid „glasa slabijih“ u javnom prostoru, onemogućuje se pojava autentičnih boraca za opće dobro.

Kako biste ukratko ocijenili općedruštvena zbivanja u Hrvatskoj tijekom 2017. godine, što biste izdvojili kao dugoročno najvažnije događaje, a što očekujete – ili barem priželjkujete – u 2018. godini?

Stvarno suočavanje s posljedicama Agrokora zasigurno je ono što će najviše obilježiti iduću godinu, ali i godine koje slijede, jer je zasad na djelu privid normalizacije stanja koji je omogućen državnom intervencijom. Na tragu vašeg prvog pitanja o načinu nadilaženja lijevo-desne dihotomije, priželjkujem uspješan referendum o izbornom zakonu koji bi zabranom predizbornog koaliranja, za početak, prislilio političke elite da zastupaju ono za što su bile izabrane, što bi bio prvi korak prema demokratizaciji društva.

Kao posljedicu direktnijeg izabiranja očekujem i značajnije promjene u sastavu sabora te na razini vladajuće oligarhije. Također se nadam radu na nedostatcima, ali i osvještavanju prednosti života u Hrvatskoj. U tom smislu smatram ključnim prokazivanje aktera i posljedica maligne medijske kampanje koja namjernim širenjem defetizma pretendira na to da ukaže da je Hrvatska najgore mjesto za život na svijetu, za što me ne bi čudilo da u pozadini ima za cilj rasprodaju dobara onemoćalog naroda koji će naivno pretrčati u „obećanu“ zemlju. A onda, kada se ta bjelosvjetska iluzija razbije, neće se imati gdje vratiti.

Izvor: direktno.hr

                                          * * *

O Istambulskoj konvenciji u emisiji Peti dan na HRT-u

Dr. Marija Selak: Meni je vrlo jasno zašto su nevladine organizacije aktivne u borbi oko ratifikacije Istanbulske konvencije

U emisiji Peti dan na HRT-u jedna od tema u petak je bila i Istanbulska konvencija koju su komentirali: Petar Tomev Mitrikeski, Marija Selak, Boris Jokić, Aleksandar Musić i Nino Raspudić.

Završilo je jesensko zasjedanje Hrvatskog sabora, ništa od ratifikacije Istanbulske konvencije, rekla je voditeljica emisije i upitala Borisa Jokića je li to dobro.

“Nije dobro. Radi se o vrlo važnom ignoriranju društvenog problema”, rekao je Jokić.

28 od 47 članica zemalja Vijeća Europe je ratificiralo Istanbulsku konvenciju od 2011. godine. Jesu li brojke zlostavljanja pale, je li se nešto promijenilo?, upitala je voditeljica.

“Samo rješenje je krenulo nakon 2014. Za očekivati je da će doći do smanjenja broja zlostavljanja. Sam način praćenja onoga što se predlaže je relativno strog. Jedan od razloga zašto dio zemalja ne želi potpisati konvenciju je zato što ona ima novčane, financijske reperkusije i jasno ulaganje u sustave. Htio bih reći tko je usvojio i ratificirao Istanbulsku konvenciju. To su zemlje poput Austrije, Belgije, Cipra, Italije, Turske, BiH, Srbije, Crne Gore, Gruzije. Još 17 zemalja je potpisalo konvenciju, ali je nije ratificiralo.”, rekao je Boris Jokić.

Petar Tomev Mitrikeski je prije svega rekao kako je on za ovu temu odabrao znanstveno logički pristup, a ne politički da se ‘nepotrebno ne posvađaju’.

“Prva i osnovna stvar koja se treba razumijeti je to da biološke razlike između muškaraca i žena mogu dovesti do spolne diskriminacije. Sad je tu jedno od ključnih pitanja da li mi to možemo tretirati kao biološki imperativ, drugo, ta seksualna diskriminacija je asimetrična. Ako promatramo kako to izgleda kod primata, kod čimpanzi koje su vrlo teritorijalne životinje. Tamo mužjak dominira iz razloga jer se grupe mužjaka agresivno nadmeću za teritorij. Teritorijem dobivaju i ženke i resurse, što vidimo slično i kod ljudske populacije, kod ratova. Tu je sad ključno pitanje mora li tako biti i kod ljudi? Odgovor je ne. Dva su razloga za to. Prvo, čovjek ima slobodnu volju i sa svojom slobodnom voljom može nadvladati sve nagone. Nagoni nisu fiziološke potrebe poput pražnjenja mjehura. Drugi razlog je taj što je čovjek jedino biće koje može vjerovati u Boga, pa oni koji to rade u sklopu kršćanstva moraju biti svjesni činjenice da bilo kakva seksualna diskriminacija prema ženama u kršćanstvu je odbačena. Ako mogu citirati apostola Pavla koji je rekao ‘Nema muško i žensko, svi su jedno pred Gospodinom’. Sad idemo na treće ključno pitanje važno za raspravu. Čini se da postoji jedan drugi tip asimetrije, a to je asimetrija u znanstvenom pristupu. Ljudi koji se manje ili više zanimaju za ovu problematiku su ili sociolozi ili psiholozi ili filozofi, a nekako vidim da biologija zaostaje. Treće pitanje je: Je li to krnji znanstveni pristup? Mislim da tu opet mogu smireno odgovoriti da. Obrazložit ću zašto. Znanosti poput biologije i genetike koje nam tu jako puno trebaju u razriješavanju ovog problema ovise o eksperimentalnom pristupu. Znanstvena činjenica je samo ona koja se može znanstveno opovrgnuti i dokazati. Filozofija koja barata s metafizičkim postavkama i teologija koja barata s istim nema takav aparat, a za riješavanje ovog problema je nužna inter-suradnja ta tri znanstvena pristupa: znanost, filozofija, teologija. Prema onome što vidim i što piše u Istanbulskoj konvenciji jest to da je sociologija tu podbacila i podmetnula jedan dubiozan fenomen da je odvojila ‘rod’ od ‘spola’ kod čovjeka. Kod životinja pretpostavlja da je spol jedino što postoji. Četvrto pitanje ovdje je da li mi onda možemo tretirati spolnu diskriminaciju, koja je očita u ljudskom društvu, kao biološki ili kulturni imperativ? Ja kao genetičar smatram da ne možemo te dvije stvari odvajati jer postkvanititativna populacijska genetika nam nudi način kako da promišljamo. Mi imamo genetičku komponentu na osnovu koje okoliš može djelovati. Mi ne možemo odvajati okoliš od čovjeka koji je njegovo društvo. Ne možemo odvajati društvo niti ono što je genetički nasljedno. Genetičko nasljeđe i društvo u čovjeku je biološki imperativ što ne znači da nije promijenjiv. Pravni i suhoparni tekst u Istanbulskoj konvenciji barata s nekim pojmovima koje biologija ne može tako lako prihvatiti.”, rekao je Petar Tomev Mitrikeski.

Marija Selak je rekla da se nažalost rasprava u društvu ne vodi oko znanstvene pozadine ovog problema nego se vodi više u pitanju društva i dominacije u društvu, a kao što je dobro poznato, ovo je samo jedan od slučajeva koji ukazuju na očito, a to je da onaj koji vlada nad pozitivnim pojmovima, koji je u nekakvoj manihejskoj dihotomiji dobar za razliku od onog zlog je taj koji će imati pravo odlučivati na koji način će se društvo razvijati, bilo u odgoju, obrazovanju kao i u svim ostalim aspektima. Pozitivni pojmovi nisu ovdje samo nasilje nad ženama, dakle onaj tko brani nasilje nad ženama i konkretizira načine na koje će se ustanoviti ta pojmovna retorika, nego su to i antifašizam, ekologija, općenito ženska prava i sve tome slično. Vjerujem da je to razlog nad kojem se vodi borba između dvije skupine u društvu – one konzervativne i one liberalne, da bi se mogla određivati njihova uloga u društvu ali i njihova financijska sredstva. Što se tiče same Istanbulske konvencije, načelno mislim da se nasilje u društvu vrši prvenstveno nad onima koji su slabiji i da nasilje kao takvo nije opravdano i postoje načini da se ono sankcionira. Žene su prvenstveno grupacija nad kojima se nasilje vrši jer su slabije. Ona osoba koja je, reći ću budala, bi tukla svog homoseksualnog partnera jer je slabiji, jednako kao što bi tukla ženu, bez obzira ima li ta žena rodnostereotipnu ulogu ili je nema, odnosno bez obzira kuha li ta žena po cijele dane ili šarafi po kući. Mislim da postoji licemjerna politička igra na koju je ukazao i Boris, a to je činjenica da SDP nije ratificirao Konvenciju, a sada zbog istoga proziva HDZ. Ono što je zanimljivo kod pojma ‘roda’ jest da je prisutna pojmovna konfuzija. Postoje različite društvene uloge koje mi obnašamo, tako ja mogu biti žena, ali mogu biti i profesor, mogu biti i majka. Postoje neke stvari koje su arbitrarne u onom načinu na koji ja djelujem u društvu i postoje neke stvari koje su mi kao ženi spolno predodređene. Sada kada se na taj način pokušava odvojiti rod od spola, onda u samoj konvenciji dolazi do pojmovne, odnosno rodne konfuzije. Već je u našem Ustavu pojam ‘gender equality’ preveden s ‘ravnopravnosti spolova’. Dakle, kad ovdje uvodimo pojam roda, u pitanju je promjena dosadašnje prakse. Vidimo članak 66 koji kaže da će se odbor koji će se brinuti za nasilje nad ženama sastojati od 10 i najviše 15 članova ‘uzimajući u obzir rodnu i geografsku ravnotežu kao i multidisciplinarno stručno znanje.’ Niže dolje pod člankom 4 kaže da će se osobe koje će se birati u taj odbor birati između ‘osoba izraženih moralnih osobina poznatih po visokoj razini stručnosti u području ljudskih prava, ravnopravnosti spolova, nasilja nad ženama i tako dalje. Dakle, malo u obzir uzimamo rodnu i geografsku ravnotežu, a malo govorimo o ravnopravnosti spolova. Komentari uz odredbe konvencije, članak 27 kaže:’Definicija je rodno neutralna te uključuje žrtve i počinitelje obaju spolova. Nadalje, priznanje rodno neutemeljenog nasilja kao oblika proganjanja u okviru članka 1 podrazumijeva priznanje da se ženu može proganjati zbog priznanja njenog spola, tj. zbog njena identiteta i statusa kao žene’. Čini mi se da nije jasno što je ovdje rod, a što je spol. Ako je žena spol, zašto je nasilje uvjetovano na temelju roda, ako je tom rodu preduvjet spol. Onda može biti i nasilje na temelju spola. Ako ne znamo odrediti način na koji društvo funkcionira i što je pozadina ove vrlo aktivne borbe, onda možemo slijediti miris novca. Odnosno postaviti pitanje gdje je lova, ili gdje će lova. Članak 8 i 9 Istanbulske konvencije navode da će ‘stranke osigurati odgovarajuće financijske i ljudske resurse za odgovarajuću primjenu politika itd. uključujući o one koji provode nevladine nevladine organizacije i civilno društvo… Stranke će prepoznati i podržavati na svim razinama rad odgovarajućih nevladinih organizacija i osigurati će se elokacija odgovarajućih financijskih resursa…’ Postavljam otvoreno pitanje: Čiji je posao zaustavljanje nasilja nad ženama jer se ovdje jasno definira da će Vlada dio toga posla, ako ne i sav posao prebaciti na nevladine organizacije. Drugo, ova Konvencija obvezuje Vladu da će financirati te nevladine organizacije. Meni je vrlo jasno zašto su nevladine organizacije aktivne u borbi oko ratifikacije Istanbulske konvencije… Da se ovdje zaista vodi bitka oko toga tko će pomagati u borbi protiv nasilja nad ženama vrlo lako bi se dogovorili i pojmovi bi bili sporedni.”, rekla je Marija Selak.

Nino Raspudić je rekao da je sretan što Sabor nije ratificirao Istanbulsku konvenciju i nada se da nikada neće. “Pitam se koliko bezočan moraš biti da se skrivaš iza nasilja nad ženama da bi proturio svoju ideologiju.”, rekao je Raspudić.

Aleksandar Musić rekao je da razumije Plenkovića zašto ne želi ratificirati Istanbulsku konvenciju. “On bi si time otvorio bojište gdje bi ga mogli napadati oni unutar stranke a i neki otpadnici HDZ-a mogli rušiti. To je borba za politiku i sve može poslužiti za probitak.”, rekao je Musić.

Izvor: narod.hr/hrt.hr

                                    * * *

O aktualnim društvenim pitanjima u emisiji NU2 HRT - zanimljiva rasprava s A. Stanković

U HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” gostovala je filozofkinja i bioetičarka Marija Selak te komentirala aktualna društvena zbivanja.

Na pitanje je li desničarka, Selak je odgovorila: Meni je potpuno svejedno, ja se nikad nisam javno legitimirala kao desničarka niti sam se, a možda je to veći problem, legitimirala kao ljevičarka jer mislim da bi mi to omogućilo poziciju nekakve moralne superiornosti, što je ono od čega bi svako misleće biće trebalo bježati.

Drugi je problem to što kad vi kažete desničarka netko drugi najčešće misli dvije stvari – prva je psovka, a druga je pokušaj eliminacije mene iz javnog diskursa. Time se zapravo želi reći da sve što ja govorim ne vrijedi ništa, izjavila je Selak i decidirano kazala da se ne smatra desničarkom.

Objašnjavajući što je bioetika kazala je da je to moderna disciplina koja je proizašla iz suvremene konfrontacije svijeta i znanosti. Ona je proizašla najprije iz napretka medicine i onoga što se događalo u medicini, gdje se zahtijevao drukčiji odgovor čovjeka i aktivniji angažman ljudskog bića u pitanjima koja treba danas rješavati.

Selak odbacuje utjecaj Ante Čovića na zaposlenje na Fakultetu i sudjelovanje na HRT-u

Voditelj Aleksandar Stanković pročitao je pismo gledatelja – koji kaže da su kumske veze Selak s Antom Čovićem pomogle njezinu zapošljavanju na Filozofskom fakultetu. Gledatelj je priupitao i koliko je utjecalo to što je Ante Čović bio član Vijeća HRT-a da Selak bude sudionica emisije “Peti dan” i gošća “Nu2”.

Stanković je to sa svoje strane odbacio i kazao da čovjeka ni ne poznaje, a Selak je kazala: Zanimljivo je koliko se predimenzionira ta funkcija Ante Čovića. Nisam dosad čula za HRT, a čula sam priče da me dovukao na Filozofski fakultet. Nikakve veze nisu doprinijele da budem zaposlena na Fakultetu. Javila sam se na javni natječaj i ta procedura je bila transparentna. Vjerujem da bi mnogi voljeli da je tako jer bi to bio još jedan način da se mene eliminira iz javnog diskursa, ali žao mi je, moj rad iza kojega stojim pokazuje zašto je bila riječ o tome da se izabere mene.

Postoji jedna grupacija koja se intenzivno bavi time da sve što se događa u području integrativne bioetike proglasi pseudoznanošću. Mene više od svega toga na fenomenološkoj razini fascinira da netko tko je u prilici raditi tako zanimljive stvari kao što je bavljenje filozofijom, gdje je polje interesa beskonačno i vaših mogućnosti da se realizirate, da je svoj život i egzistenciju posvetio rušenju i destrukciji nečijih tuđih projekata, izjavila je Selak.

Selak: U funkcionalnoj zajednici živjet ćemo ovisno o tome do koje mjere se ide u sukobima

Na pitanje – možemo li živjeti u skladnoj i funkcionalnoj zajednici s tolikim svjetonazorskim i socijalnim razlikama Selak je kazala kako smatra smiješnim prozivanja političara u Hrvatskoj da se postigne društveni konsenzus u pogledu bilo čega npr. obrazovne reforme. Nama ne treba konsenzus. Netko je dobio legitimitet na izborima i taj netko ima pravo i priliku provesti svoju reformu, a onda će dalje na drugim izborima vidjeti koliko je bio uspješan i bit će kažnjen, odnosno nagrađen. Jedna vrsta dijalektike, jedna vrsta sukoba unutar društva uvijek je dobrodošla. A sad koliko možemo živjeti u funkcionalnoj zajednici, to ovisi o tome do koje mjere ćemo ići u tim sukobima. Ako bih trebala negdje povući crtu gdje ta granica prestaje, ona prestaje kad se ne argumentira nešto samim sadržajem, već osobom i još više time kada se poništava nečija osobnost, npr. kada netko u javnosti napada nečiji fizički izgled ili nečije podrijetlo umjesto da se bavi njegovim političkim djelovanjem. Onda prestaje mogućnost funkcionalne zajednice.

Selak: Možda je mladenački bunt razlog što mladi NDH ne smatraju fašističkom tvorevinom

Voditelj Stanković upitao je Selak da komentira rezultate jednog istraživanja prema kojemu tri četvrtine učenika četvrtih razreda srednjih škola ne smatra NDH fašističkom tvorevinom te da se polovina potpuno slaže s tvrdnjom da je homoseksualnost vrsta bolesti. Selak je izjavila kako bi ona to istraživanje najprije voljela vidjeti da bi ga mogla komentirati.

Na inzistiranje da ipak prokomentira kako tri četvrtine učenika NDH ne smatra fašističkom tvorevinom uz upit nismo li možda mi onda u nečemu temeljito pogriješili, Selak je kazala – možda je onda riječ o mladenačkom buntu. Je li to zaista njihovo mišljenje? Ili oni time iskazuju svoju moć s 18 godina kada stupaju u svijet i kada idu protiv istina i sistema, ne znam…

A što je s homoseksualnošću, može li se i mišljenje za to smatrati buntom, upitao je Stanković. Može biti, odgovorila je.

Selak: Svaka povijest je revizionistička

Na pitanje može li povjerenstvo propisivati povijesne istine i kako da se s time nosimo, Selak je to odbacila. Povijest kao takva, odnosno historiografija, je uvijek revizionistička zato što je ona otvorena znanosti. Što se tiče samoga povjerenstva protivnica sam velikih istina koje bi nešto propisivale zakonom. Štoviše, ako gledamo povijesne primjere, onda možemo znati i svjesni smo toga da je i Hitler došao na vlast potpuno zakonitom procedurom. Kada govorimo o konkretno ovom povjerenstvu i o totalitarnim sustavima ili totalitarnom znakovlju, onda mislim da se stvari mogu i trebaju određivati kontekstualno. Imate situaciju u Engleskoj – nije isto kada kukasti križ stavi živahni panker ili kada se kukasti križ upotrebljava da bi se promovirao nacistički režim, izjavila je.

Selak: Ne mislim da se kod nas događa zabrana pobačaja. Ja sam za pravo na pobačaj, ali vjerujem da život počinje začećem

Odgovarajući na pitanja o temi pobačaja kazala je da je to jedna teška tema. Ono što sam uspjela u vezi s pobačajem dokučiti je kontradiktorno. Da to nije tako u samoj srži stvari, to ne bi bila danas nekakva tema koja je vječno na prvim stranicama medija. Ne mislim da se kod nas događa neki pokušaj zabrane pobačaja, kazala je. Makar mi nominalno imamo konzervativnu opciju na vlasti nitko od te vladajuće strukture nije se izjasnio kao netko tko je protiv prava na pobačaj, pa čak ni Željka Markić. Ne mislim da imamo ozbiljan društveni problem s time u Hrvatskoj. Mislim da je cijela ta diskusija uvezena iz Amerike – za i protiv pobačaja. Ne mislim da će se zaista dogoditi zabrana prava na pobačaj. Budući da vjerujem da život počinje začećem tu sam u kontradiktornoj poziciji sa samom sobom. I otvoreno to kažem, kazala je, među ostalim, Marija Selak.

Izvor: http://www.maxportal.hr/

 

Hitovi: 7203