Jezik, kultura, vjera... identitet...
Indeks Članka
RASPRAVA O ZADAĆAMA VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika bilo je stručno tijelo Republike Hrvatske za skrb o hrvatskom standardnom jeziku. Za čelnu osobu bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić. Članovi Vijeća bili su: Ivo Pranjković, Dunja Pavličević-Franić, Mirko Peti, Ljiljana Kolenić, Dunja Brozović-Rončević, Marija Turk, Branka Tafra, Tomislav Ladan, Mile Mamić, Ivan Zoričić, Joško Božanić, Marko Samardžija.
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 13. svibnja 2005. na svojoj prvoj sjednici. Na njoj su razmotreni zadatci koje je Vijeću postavilo Ministarstvo. Predsjednik Vijeća, akademik Radoslav Katičić rekao je tom prilikom ovo:
"Započinjemo posao od bitne važnosti za narodnu kulturu i za sav narodni život. Kao Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika skrbit ćemo za veliku jezičnu stečevinu i raspravljati o pitanjima što se postavljaju u vezi s njome.
Tu, na početku, umjesno je sažeto izreći odakle pri tome polazimo:
Hrvatski jezik postoji kao povijesna danost, skup idioma obilježenih pripadnošću vlastitoj kulturnoj cjelini, različitoj od drugih. On ima svoj standardni oblik, izrastao i učvršćen u vlastitom razvojnom tijeku s prepoznatljivom vlastitom fizionomijom. Taj standardni jezik valjano je razvijen i dobro nam služi. Nema dakle mjesta kao zadatak koji se postavlja ovomu Vijeću spominjati i standardizaciju hrvatskoga jezika, pa o njoj, opravdano, tu i nema riječi. Ako pak hrvatski jezični standard postoji i dobro funkcionira, čemu onda Vijeće i njegova sustavna skrb za taj standardni jezik? Čemu raspravljanje o pitanjima oko njega? Za to postoje dva glavna razloga:
U naravi je svakoga standardnog jezika da se stalno mora prilagođivati sve novim situacijama i razvijati se kako bi bio dorastao sve novim zadatcima što mu se postavljaju u njima. Pri tome se otvaraju i nova pitanja i nastaju nedoumice oko njih, pa ima posla za stručno tijelo koje to prati i s pogledom na cjelinu prosuđuje i usmjerava. Taj je razlog univerzalan.
Drugi je razlog taj što je, koliko god imamo valjano izgrađen i dobro razvijen jezični standard, odnos hrvatske jezične zajednice prema njemu duboko poremećen. Nedostaje joj uravnotežene jezične svijesti i samosvijesti. Posljedica je to puta kojim je prošla hrvatska jezična standardizacija te ideologijskih zasada u znaku kojih je ostvarena. Bit će da upravo odatle dolazi to što, premda nema znatnijih otvorenih pitanja oko hrvatskoga jezičnog standarda, oko njega ipak nastaju prijepori, pa se od njih uznemiruje i javnost. Taj pak razlog proizlazi iz osobitih hrvatskih jezičnih prilika. Vijeću se stoga postavlja zadatak da sve to pozorno razmotri i temeljito raspravi, te potakne razjašnjavanje tih odnosa i uravnoteživanje shvaćanja o svojem standardnom jeziku u našoj kulturnoj javnosti. Raspravljajući o tome, oštrit će se i kriteriji po kojima valja prosuđivati aktualne prijedloge za opis i dotjerivanje hrvatske standardnojezične norme."
Akademik Radoslav Katičić na 27. (posljednjoj) SJEDNICi VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
»Pitanje statusa hrvatskoga jezika u posljednje vrijeme zadobilo novu aktualnost. Do toga su dovela osporavanja što su oživjela novom žestinom i upornosti, a prije svega ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, za koji nam govore da mu službeno zaključivanje neposredno predstoji. Nema dvojbe da se oko statusa hrvatskog jezika nastoji stvoriti nesigurnost ili u najmanju ruku nemir. Dosta je sjetiti se kako se pojavila knjiga Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam” u kojoj ona žestoko i polemički zastupa gledište da su hrvatski i srpski zapravo isti jezik i kakav je zauzet publicitet dao velik dio medija toj autorici i njezinoj knjizi. Onaj koji upravlja medijima očito hoće uzdrmati status hrvatskoga jezika kakav je on dobio u ustavu Republike Hrvatske. A Haaško je sudište uvođenjem i priznavanjem jedino bosanskoga / hrvatskoga / srpskoga jezika kao jednoga te istog vrši stalan pritisak na hrvatski jezik i na Hrvatsku da se u međunarodnom prostoru prilagodi tomu okviru i skvrči u njem. Hoće se tako, bar zaobilazno, dokinuti ustavom stečena sloboda.
Kraj takva pritiska, poduprta iznutra i izvana, potrebno je da ovo Vijeće kao legitimirano državno stručno tijelo jasno izreče kakvo je držanje prema pitanju o tome kakav treba da je status hrvatskoga jezika primjeren i koliko je status koji mu daje hrvatski ustav i međunarodno trajno obvezatan.
Zapravo tu i nema mnogo što govoriti. Razumije se samo po sebi da je Ustav obvezatan za sve dok je na snazi, a promijeniti se može jedino takvom kvalificiranom većinom hrvatskih glasača i njihovih izabranih zastupnika kakvu svi oni koji rade na potkapanju i mrvljenju ustavnoga statusa hrvatskoga jezika za svoje nastojanje teško da mogu skupiti. Ipak, mnogo je načina da se na sitno i kroz mala vrata uvede ono što se ne može u krupnome i na velika. Stoga ovo Vijeće svim dužnosnicima i predstavnicima hrvatske Države glasno i neprečujno mora reći ovo:
Hrvatski jezik nedvojbeno je među jezicima svijeta poseban jezik za sebe. Bez obzira na to kako se to pokazuje s drugih gledišta, on to kao književni i standardni jezik sigurno jest. Ima svoje pomno izbaždarene izražajne vrijednosti i njihovu istančanu hijerarhiju. To je izraz kulture u sredinama kojima hrvatski jezik služi kao sredstvo komunikacije i ekspresije. Izvorni govornici po tome točno znaju što mu pripada, a što ne, koliko god inače slično, srodno, poznato i prepoznatljivo bilo. Nesigurni su u tome samo onoliko koliko su svi izvorni govornici na svijetu nesigurni prema nadosobnom autoritetu svojih književnih jezika.
U susjedstvu hrvatskoga rabe se drugi standardizirani južnoslavenski književni jezici: srpski, bošnjački i crnogorski, slovenski, makedonski i bugarski. Prva tri su i po svojim dijalekatskim obilježjima hrvatskomu vrlo usko srodni i stoga njegovim govornicima uvelike razumljivi, iako ne uvijek i u svemu i ne uvijek baš sasvim lako i točno. Stoga tu uglavnom nije potreban tumač osim kada se radi o terminološkim i frazeološkim tančinama. Zato se nekima čini da bi sve to valjalo uzimati kao da je jedan te isti književni jezik, a pripravni su mu priznati tek to da je razuđen na “varijante”. Pa i kad govore o njima, frazeološki je dominantan kontekst u kojem su to onda “samo varijante”. Do toga im je najviše i stalo da ono što mi samorazumljivo doživljavamo kao hrvatski jezik bude “samo varijanta”. Na nju se onda ne treba osvrtati, nju ne treba njegovati i ona nema nikakvih prava, ne predstavlja nikakvu vrijednost, ne iziskuje nikakav obzir. Nema je u izobrazbi i školovanju. Nekima je tako prikladnije. Olakšava manipuliranje i vladanje na širem prostoru. No takvo izjednačivanje jasno različitoga, koliko god su te razlike tanke, nemoguće je drukčije nego kao pritisak. To je nasilje. Hrvatski narod i hrvatski glasači jasno su rekli što misle o tome. I time bi to pitanje trebalo biti skinuto s dnevnog reda. Ali i dalje nema mira.
Stoga valja nepopustljivo ustrajati na ustavnom statusu hrvatskoga jezika, na njegovu statusu kao jezika među jezicima svijeta. Tu nema mjesta nikakvoj pragmatičkoj elastičnosti. No to ne znači da treba zatvarati oči pred posebnim položajem hrvatskoga jezika u odnosu na spomenute druge južnoslavenske jezike. Oni, kao što svi znamo, doista predstavljaju mogućnost zajedničkoga prostora jezične komunikacije. U normalnim prilikama i pri razumnom i pragmatičkom pristupu ta se mogućnost na njoj primjeren način i ostvaruje. Ne pada nam na pamet da se kad uđemo u Bosnu, Srbiju ili Crnu Goru jezično ponašamo kao da smo ušli u Mađarsku.
Nažalost, prilike već dugo nisu baš normalne i stanje duhova tu već dugo vremena otežava onakvo ponašanje kakvo bi inače bilo najpragmatičnije. To je uvelike posljedica pritiska da se srodno i slično, ali u svojoj različitosti razgovjetno, uzima kao da je posve isto, kao da je jedno. Taj pritisak, kako vidimo, ne jenjava niti u slobodi. Ne prestaje stoga dražiti i uzbuđivati, otežavati da se oko toga postavljamo razumno. Najneposrednije aktualne ostaju tako riječi kojima je u svoje vrijeme Julije Benešić odgovorio na anketu kojom se pripremao “Novosadski dogovor”: „Pustite nas na miru! Što nas više budete puštali na miru, to ćemo se oko jezika bolje slagati.” Ali pritisak nije prestao. A samo ako potpuno prestane taj pritisak na izjednačavanje više jezika kao da su samo jedan, stvaraju se pretpostavke za razumno rješavanje jezičnih odnosa, kako načelnih, tako pragmatičnih.
Gdje se dosljedno poštuje sloboda i kulturni identitet, gdje se dosljedno poštuje kultura koju neki jezik izražava i posreduje, tu se može bez straha u opuštenoj porabi ubirati korist od međusobne razumljivosti književnih jezika koliko god ih se dosljedno razlikuje.
Mučan je bio doživljaj kad je visoka dužnosnica Haaškoga suda na televiziji progovarala slabim srpskim jezikom. I nije bilo mučno to što je taj jezik bio srpski i slab, jer tako je i toliko naučila, nego je bilo mučno to što je u tome bio impliciran zahtjev da moramo prihvatiti kako nam ona govori našim jezikom. A to se ne može iskreno prihvatiti. Stoga je od svega najbitnije oduprijeti se svakomu pokušaju da se hrvatskomu uskrati status posebnoga jezika, izravno ili neizravno. Popustiti u tome znači oslobađati bezobzirne i od svake obveze na obzirnost prema hrvatskomu jeziku. Tu treba biti željezno načelan. Poštivanje različitih identiteta i jezika koji ih izražavaju temeljno je napokon načelo udruživanja u Europsku uniju.
Ne valja stoga dolaziti s nerazumnim zahtjevima niti protiviti se da se praktički iskorišćuje dalekosežna uzajamna razumljivost spomenutih južnoslavenskih književnih jezika, koliko to ostaje na sasvim pragmatičkoj razini i ne dira u vlastitost hrvatskoga jezika. Treba postojano zahtijevati da se on uvijek uzima u obzir kao samosvojan. Ne može se pristajati na to da se rabi srpski, pa da to bude kao da je hrvatski.
Ne će uvijek biti lako u praksi povlačiti tu granicu, ali mi moramo umjeti i to. Ne vrijedi ustrajati na nerazumnim zahtjevima i očekivanjima da se hrvatski svugdje poučava odvojeno od srodnih slavenskih jezika jer to dugoročno samo slabi međunarodni položaj hrvatskoga jezika. Na kraju krajeva ugrožava njegovu opstojnost u međunarodnom prostoru. No mora se zahtijevati da se uvijek od tih srodnih jezika, s kojima se može zajedno studirati, ipak jasno razlikuje kao poseban jezik i primjereno opisuje i poučava.
Na svim hrvatskim predstavnicima i pregovaračima koji uglavljuju položaj i porabu hrvatskoga jezika u Europskoj uniji leži stoga vrlo velika odgovornost. Ovo je Vijeće bilo dužno upozoriti na to.
Ono mora reći i to da se nikako ne može pristati na to da u Europskoj uniji bude samo jedan ured za prevođenje na hrvatski i druge njemu srodne jezike, pa kako god velika ta srodnost bila. Isto tako, ne može se na to pristajati niti na suđenjima pred Haaškim sudom. Temeljno je pravo svakoga optuženika da mu se barem presuda i njezino obrazloženje prevodi na jezik koji je doista njegov. Pri objavljivanju presude našim generalima to nije bilo tako. Protiv toga treba prosvjedovati i tražiti da se to više ne događa. Time se hrvatskomu jeziku uskraćuje status koji mu daje Ustav. A na to naša Vlada ne može pristajati.«