Quo vadis, Hrvatska?
Indeks Članka
Iz Hrvatske se iselilo ne 350.000 političara nego radno sposobnog stanovništva
Prof. dr. sc. Kristijan Krkač 29. listopada 2018.
Iz Hrvatske se iselilo ne 350.000 političara nego radno sposobnog stanovništva. Nepoznat broj političara živi od javnog novca kao i 250.000 javnih službenika.
Niti 1.500.000 umirovljenika nisu se iselili. Većina ih nema punu mirovinu. Sve je manje radno sposobnog, a sve više nesposobnog stanovništva. Broj radno sposobnih smanjuje se uz iseljavanje negativnim prirastom i nedovoljnim uvozom radne snage. RH ima 1.400.000 zaposlenih (koliki je udio u sivoj ekonomiji tajna je socijalnog mira), 140.000 nezaposlenih i opadajući broj djece i mladih do 23 godine starosti na realno podosta manje od 4.000.000 stanovnika. Istovremeno RH treba 20.000 ako ne i dvostruko više radnika.
RH na sebe troši najmanje 40%, BDP-a, tj. od svakih 1000 kuna 400 je cijena same države pri čemu ne proizvodi dobrobit koja nadvisuje 400 kuna. Udio troška države ne smanjuje se niti stagnira nego je sve veći. Država ne samo da troši iznad svojih dužničkih mogućnosti, nego ne pokriva cijenu dobrobitima koje proizvodi. Kad cijena države prijeđe 50% BDP-a može se reći kako je postala svrha samoj sebi. Državljani koji ne rade za državu tad su servis za njezino održavanje. To bi se moglo zbiti vrlo brzo, jer se među iseljujućima ne primjećuje značajan udio političara, državnih i javnih službenika, štoviše, njihov se broj u RH povećava, a učinkovitost smanjuje. Broj vijesti tipa „Vodstvo XYZ stranke rasformiralo je stranku i 90% članova kolektivno napustilo Hrvatsku i uputilo u Irsku.“ ili „Većina članova ABC stranke zbog neshvatljivih političkih uspjeha otišla raditi za ogranak sestrinske stranke u Njemačku.“ ravan je nuli.
Kako nema naznaka poboljšanja nego samo pogoršanja stanja, razumno je pretpostaviti kako će se broj stanovnika smanjivati kao i broj radno sposobnih pa i broj nezaposlenih što neće učiniti broj zaposlenih dovoljnim nego još manjim. Kako će se odvijati situacija nitko ne zna. Ak prije toga država ne bankrotira zbog vanjskih dugova, prvo će na udaru biti umirovljenici, zatim će na red doći zdravlje (prvo tih istih umirovljenika) pa će na red doći zaposleni izvan javnog sektora jer će sustav zbog davanja postati neodrživ i na koncu će država početi jesti sebe samu dok ne umre. No ne treba Hrvatskoj željeti smrt ili zlo. Ona ga čini sama sebi. Treba željeti da joj smrtne muke ne budu preduge. Nitko nije zaslužio trpjeti neljudsku patnju, u slučaju da se radi o ljudima što s vremenom ako je rečeno točno postaje sve dvojbenije. No čak i ako premine brzo i uz malene patnje, ne treba očajavati jer nije jedina.
Postoji i druga, ona u sjećanjima generacija iseljenih Hrvata čiji je broj premašio broj Hrvata u Hrvatskoj. Ako smo je se mogli jednom sjećati 1000 godina, možemo još jednom sljedećih 1000. Memorijska Hrvatska pamti bez greške za razliku od činjeničnih Hrvata koji ih zaboravljaju bez greške. I ponavljaju. Sve bolje i bolje.