Stanko Baković: Pjesme
Indeks Članka
G. Sušac: Osvrt
Vječno treperenje u jezgri postojanja
Rukopis „Sjene bjegućega vjetra“ osma je po redu samostalna pjesnička knjiga suvremenoga hrvatskoga pjesnika Stanka Bakovića. Baković od samih svojih početaka stvara izvan poetika koje se u postmodernističkom košmaru utrkuju da riječ iz njihova značenjskoga polja neprestance pomiču u puki verbalistički učinak. Ovaj autor već od ranije je u kritici prepoznat kao misaoni pjesnik zaokupljen motivima prolaznog, vječnog, noćnog, dnevnog, tamnog, svijetlog...
Osamdesetak pjesama iz ovoga rukopisa pisane su u formi haiku poezije. Autor nastoji maksimalno slijediti tradiciju ovoga dalekoga lirskoga izraza koji sve više ulazi u sferu zapadnoga civilizacijskoga misaono-emotivnoga iskustva.
Baković je neprestance pred svijetom, dapače, on je u samoj jezgri poetskoga diskursa iz koje proizlazi slika svijeta u svoj svojoj bipolarnosti. Rukopis je prepun bljeskovitih asocijacija koje se svijaju u kružnicu eda bi održali dodir koji ih suprotstavlja.
Baković svijet gradi i održava kao beskrajni susret s fenomenom postojanja, koji je nepresušni izvor čuđenja. Baković svijet prepoznaje i priznaje onakvim kakvim on jest u svom jeststvu. No, to je tek vodoravna dimenzij svijeta. Baković uspješno na ovu vodoravnicu spušta okomicu a to je misao, čežnja, nada, čuđenje, pathos, ushit... Iz ovoga proizlazi da autor svoj lirski iskaz gradi u polju kontrapunkta, tj. suprotnosti pojavnoga i misaono-emotovnoga.
Pjesnički i kritički „racionalisti“ često i na samo spominjanje haiku-pjesme s nevjericom odmahuju rukom. Baković je ovim rukopisom pokazao i dokazao da nisu u pravu i da ova pjesnička „disciplina“ i te kako može dati odgovore na sva pitanja našeg odnosa prema svijetu u kojemu prebivamo.
Gojko Sušac
Hitovi: 18284