Domovina - Dan državnosti
Indeks Članka
Sretan nam Dan državnosti!
Dana 30. svibnja 1990. godine utemeljen je prvi demokratski izabrani Hrvatski sabor. Konačno, poslije dugo vremena i raznolikih režima, koji su svojom prisilom ili duhovnom obmanom tjerali hrvatski narod na sam rub opstanka, Hrvati su stekli pravo da budu svoji na svome, da djeluju na crti vlastitih interesa, a ne unutar nametnutog zajedništva, nazivalo se ono Ugarskom, Austrijom, Austro-Ugarskom, kraljevskom ili socijalističkom Jugoslavijom.
Ujedno je preporučeno "da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti" i kao "dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine".
Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.
Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje pobuna Srba u Hrvatskoj, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani.
U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja 1991. izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.
Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula je postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje.
U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo:
"Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga."
Izglasavanje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv ustavne odluke i provedbenog ustavnog zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta.[2]
Više na: https://tockanai.net/index.php/pricaj-mi-o-lijepoj-nasoj?start=23
Hrvatska vojska - jamac opstojnosti naše Domovine
MIROSLAV ŠKORO - Domovina (OFFICIAL VIDEO)
Dan Državnosti
Hrvatske moje
I
Tvoje
I
Moje sestre
I
Moga brata
Što se ne vratiše
Iz
Onog rata
Ugradiše živote
U
Njezine temelje
Danas nas isti
Neprijatelj melje
Satrat nas neće
Ima nas
Brate
Računaj Franjo
Na svoje
Hrvate
A
Svima vama
Na današnji
Dan
Najljepše želje
Za njezin
Rođendan
dr. Jure Burić
Ravno, 30. svibnja 2020.
Kada nakon puno godina
ponovno slavimo na ovaj datum svoj
najdraži državni blagdan.
Stepinčeve poruke za Dan državnosti
Nenad Piskač, 30. svibnja 2020.
“Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?”
(Alojzije Stepinac)
Stjepan Sulimanac Štefina (1915. – 1994.), tada najstariji izabrani zastupnik, prije trideset godina na 30. dan mjeseca svibnja (1990.) otvorio je konstituirajuću sjednicu prvoga demokratski izabranoga Hrvatskog sabora. Otud Dan (hrvatske) državnosti 30. svibnja. Prije dvadeset godina (2000.) Hrvatski državni sabor pretvoren je u otpravnike poslova “lokomotive zapadnoga Balkana” (Stjepan Mesić). Dan državnosti otpravnici premjestiše u lipanj. Ove 2020. godine Sabor se ne dočekavši 30. svibnja raspustio u ime epidemiološke procjene s pomoću koje režimlije Lokomotive raspisaše izbore za 5. srpnja s nadom da će rezultati pri Apis-u potvrditi dosadašnji otpravno-poslovni stil vladanja. Stjepan Sulimanac pometen je pod tepih, no zbog kroničnoga gubitka vjerodostojnosti režim se s lipnja vratio na 30. svibanj. Kalendarski, ne i sadržajno.
Kako (još) ima onih koji misle da nametnuta Lokomotiva zahtijeva temeljiti remont (novi Ustav, politički sustav, izborni sustav, razrađene politike i ukinuće otpravničko-uhljebarskog parasustava) i uspostaviti normalan poredak Republike, možemo se, makar samo u predizborju (ah, taj hrvatski minimalizam!), prisjetiti hrvatskoga velikana, blaženoga, a svetoga Alojzija Stepinca (1898. – 1960.). Treba ustanoviti neka načela, koja su kotači Lokomotive pregazili u posljednjih dvadeset godina. Stepinac ih je definirao davne 1938. godine u svom govoru hrvatskim katoličkim sveučilištarcima, a prenio ih je ondašnji list Hrvatska straža. Naime, kaj. Čini se kako bi većinsko katoličko biračko tijelo, kao i političari i stranke iskreno ili neiskreno zabrinuti za stanje države i nacije, trebali znati što i kako, a to ne mogu ako ne kuže temeljna načela. Da kuže, djela bi im bila drukčija, a stanje države i nacije znatno bolje od sadašnjega.
Narod bez zdrave inteligencije ne može naprijed
Stepinac je pošao od ondašnje lažne teze, koju i danas vidimo na djelu osobito u području politike, naime, da inteligencija ne pripada narodu. On je budućoj katoličkoj inteligenciji, ali i hrvatskim “otpravnicima poslova” u monarhističkoj Jugi poručio: “Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka”.
Kako se naša, više bolesna negoli zdrava, više lažljiva negoli poštena, politička inteligencija skrbi oko duhovnog i materijalnog napretka hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kad je, odbacivši slobodu i odgovornost Republike prihvatila lopatu Lokomotive na “mrki ugalj” te time narod s njegovom državom “pošteno” smjestila na samo začelje Europske unije, među nezdrave teretne vagone zaostale u 20. stoljeću? A konstitutivni narod u susjednoj BiH, također “pošteno”, premda protuustavno, prepustila asimilaciji, iseljavanju i izumiranju.
Stepinac prelazi na drugu lažnu tezu aktualnu u monarhističkoj Jugoslaviji, kasnije i u komunističkoj i u današnjoj postmonarho-komunističkoj Hrvatskoj. Naime, da su katolici nenarodni internacionalci bez osjećaja za narod (o, da, ima i takvih “katolika”). No, te 1938. godine Stepinac, kao da je znao današnje stanje, na to kaže ovo: “Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost”.
Stepinčev poučak vrijedi i danas
U ime ljubavi prema narodu i danas se pune džepovi, prikrivaju, prekrivaju i pokrivaju razne prljavštine i stječe (osobna) slava. Uvjereni katolik, koji ne trguje s općim, univerzalnim dobrima i ljubavlju prema svom narodu, trebao bi, ako nije moralno-etički hendikepiran i monarho-jugokomunistički indoktriniran, prepoznati interese politdžeparoša, politprljavaca i egocentrika željnih politslave, te ih osuditi i na izborima uskratiti im svoj glas.
Stepinčevim očima gledajući, stvari stoje ovako: “I vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemenjuje.
Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?”.
Pogleda uprtog od Stepinca preko Sulimanca pa do naših dana, čini se da bolja čestitka za Dan (hrvatske) državnosti od Stepinčeve ne će stići s Trga sv. Marka, Pantovčaka ili s adresa stranaka koje će se natjecati ili samo statirati na državnim izborima 2020. godine. Čitateljima želim sve najbolje za Dan (hrvatske) državnosti, koji treba preimenovati u Dan hrvatske države, s porukom o tome kako svako vrijeme treba svojega Stepinca. I Sulimanca, takaj.
Nenad Piskač/Hrvatsko nebo/phb
"...Dana 30. svibnja 1990. godine utemeljen je prvi demokratski izabran Hrvatski sabor. Konačno, poslije dugo vremena i raznih totalitarnih režima, koji su svojom prisilom ili duhovnom obmanom dotjerali hrvatski narod do samog ruba opstanka, Hrvati su stekli pravo da budu svoji na svome, dobili priliku da djeluju u duhu vlastitih interesa, bez nametnutog zajedništva s Ugarskom, Austrijom, Austro-Ugarskom, Karađorđevim jugokraljevstvom i naposljetku komunističkom Titovom Jugoslavijom..." (D. Borovčak, HKV
Nada Prkačin: Imamo Hrvatsku! Na neizmjernu žalost onih koji je nisu željeli. Imamo je zauvijek!
...Što se dogodilo toga dana prije 31 godinu. Bio je to logičan epilog mnoštva bremenitih događaja koji su tome prethodili.
Umjesto toga, sjećam se žrtava, neznanih i znanih, koji su robijali po jugokomunističkim zatvorima zbog ljubavi prema svojoj domovini Hrvatskoj. Razmišljam o mladeži koja je izbacivana iz škola i fakulteta, intelektualcima i radnicima koji su ostajali bez posla, mučenicima koji su već po završetku Drugog svjetskog rata bili lišeni života i imovine, o onima koji su uspjeli pobjeći u tuđinu i desetljećima sanjali povratak u slobodnu Hrvatsku. O kostima Hrvata diljem svijeta koji počivaju u novim domovinama umjesto u grobnicama pokraj svojih predaka. Razmišljam o onima koji grobove nemaju i pitanje je hoće li ih ikada imati!? Razmišljam o iskrzanim krunicama i pohabanim molitvenicima, očima punim suza, srcima koja su stoljećima kucala za vjeru, obitelj i Domovinu.
Pred očima su mi sjene, a u ušima glasovi onih koji nisu dočekali 30. svibnja 1990. godine.
O njima svima ja razmišljam. Jer da nije bilo te „soli“, da nije bilo njihove žrtve, vapaja u kakvom se režimu nalazimo i koliko nam je neophodna vlastita država – bismo li je uopće imali?
Bismo li disali hrvatski zrak da nije bilo hrvatskih branitelja? Da nije bilo novih grobova u Domovinskom ratu, mi Domovinu danas ne bismo imali!
A nismo gotovi. Imamo još puno posla.
I kad je najteže (možda će se činiti nelogičnim), ali najviše snage za dovršetak ove naše, još uvijek neizgrađene hrvatske državnosti, za koju je ginula hrvatska mladost, nalazim upravo nad grobovima! Oni su snaga, putokaz SOL života.
Jer, nije gotovo! I zbog te, očite činjenice, ne treba biti malodušan! Imamo Hrvatsku! Na neizmjernu žalost onih koji je nisu željeli. Imamo je zauvijek!
Kakva će ona biti – samo o nama ovisi. O našoj hrabrosti, vjeri, inatu, poniznosti, snazi, pokornosti, ponosu, zahvalnosti...
Izvor: l
Vezani članci:
Pričaj mi o Lijepoj Našoj(Tockanai.net)
Hitovi: 6741