Petar Miloš: Legende o rodijaku Ćipi

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Utorak, 07 Studeni 2017 Napisao/la Administrator

Milos

Petar Miloš (Crvenice, Tomislavgrad, 18. srpnja 1948. − 25. kolovoza 2015.), hrvatski novinar, književnik, pisac i kolumnist.

Dragi prijatelji, nadam se  da će vam se dopasti  zaviriti malo u legendarni svijet Rodijaka Ćipe književnika Petra Miloša, svijet koji je još jučer bio stvarnost, a danas, za mlađe naraštaje koji ga nisu upoznali, samo legenda poput  onih o krunidbi  prvog  hrvatskog  kralja Tomislava, o dolasku Hrvata na more, o hajducima Mijatu Tomiću, Andriji Šimiću  i njihovim junaštvima, o vilama, vilenjacima...Ovdje donosimo dvije legende: Mandin svitnjak i Nesanica (Ur.)

Mandin svitnjak

Gotovo su svi Glavičani tražili i nalazili posao na njemačkim građevinskim firmama, ponajviše kao zidari, ali nisu bježali od tesarskih, malteraških i betonarskih poslova. Pokazalo se da im ta  zanimanja veoma dobro leže, pa su se na božićnim sijelima često hvalili napredovanjem u znanju i zaradi, zahvaljujući Bogu što im je dao toliko dara za tako  plaćene poslove. Ne osporavajući Božju zaslugu djed je Kleco svaki put znao upozoriti da bi Glavičani trebali zhvaliti njegovoj babi Mandi, a možda i imotskim prosjacima. Onda bi počeo pričati, po tko znakoji put, ali uvijek u riječ istu priču o tomu kako je Runjava Glavica nekada bila grad s velikim kućama, dvorovima i crkvama, čiji su ostaci još vidljivi, kako su tu stolovali hrvatski knezovi i kraljevi, a onda „Turčin sve poklopio“, crkve razrušio, a plemiće stjerao u raju. Stoljećima su Hrvati radili za Turke i uspjeli preživjeti. Sve dok „Turčin nije udario na Beč, a pratri s Gospom Ramskom i narodom pobigli u Sinj“. Tada je po Klecinoj priči, Runjava Glavica ostala bez katolika, a time i bez onih što su radili za Turke, bez čobana, orača i kopača.

-Nije tada bilo tvornica i Njemačke, nastavio bi Kleco kazivati. Država je na ovci i čobanu ležala. I na dobroj njivi, na velikoj livadi i planinskom pašnjaku. A di ćeš naći lipšeg terena od našega. I voda tutekar, giru ti zadajem! Studeno vrilo. Vidi Turčin da je vele pogrišio, ter ti najavi i objavi da zulum popušća i da daje imetak onome ko oće doć u Runjavu Glavicu, pa čuvat ovce, sijat i orat za sebe i za Turčina, a više za se neg za Turčina. Stra naroda doć u ovo lipo misto, ali se nemere ni doli ostat u Jercegovini i Dalmaciji. Nabilo se doli vele naroda, a polja malešna, pa se nije imalo od čega živit. I najteže je bilo prvom otić. Baš ko danas u Njemačku. A prvi je iziša ozdal moj pokojni did Mate. Pokoj mu njegovoj duši, bio je malo zamuzen. A zamuzeni su bili svi koje su ozdale slali. Vamo se naseljava najmanitiji muškarac iz vamilije. S njime se tribalo iskušat viru u Turčina. A ako ga Turčin privari, nije bilo velike šćete, računali su u vamiliji. Ako bude dobro, onda more još neko izać. Moj pokojni did Mate ispriča mi je sto puta da se tija vratit doli, ali mu  braća nisu dala. I šta će nesritnjak, osta tutekar. Ka i ostali. Čobanuj, kopaj, ori!I daj begu ono što je najbolje. A kuće su im bile ko sadašnji krmčaci. Nit je ko zna ziđat ni malterat. Sve bi bura snig unosila u sobe kroz zidove, a konji bi pojili slamnati krov pošto su kuće bile niske. Ali bi se opet priko lita  našlo žita i sina, kumpira, kupusa da se more priživit, pa i rodijake pripomoć u Jercegovini i Dalmaciji.

Išlo je tako, jadno i čemerno sve do Ivanjdana dvajestdevete, sve do ivanjski svitnjaka. Sićam se, planu navečer stotinu svitnjaka, a ja iša iz Doca pa sta na mrginj i gledam. Kad najednom planu jedan veliki svitnjak, učini mi se blizu moje kuće, planu tako žestoko da plamen s nebom sveza. A ja gledam i lipo mi, uvatila me neka milina što nako gori u čast svetoga Ivana, pa poletim kući da i ja bacim koju rućicu slame. Kad tamo imaš šta vidit! Moja kuća u plamenu. I da ne duljim, moja Manda zapalila našu kuću. Zapalila  bila svitnjak kraj kuće, a vitar nanio na krov od slame, pa ajde ti to ugasi! Od moje kuće prišlo na Zaprdičine, od njih na ostale, pa izgorilo čitavo selo. Bože moj, jada, plača, kuknjave. A da jad bude veći, sutradan krupa obila žito, satrala kumbir i kukuruz.

Ovdje bi djed Kleco svaki put zastao i svojim zgužvanim rupcem brisao suze s oćiju, a nakon nekoliko trenutaka tišine nastavio bi pojačanim tonom pričati.

-Šta sad?! Šta sad?! To smo se svi pitali. Pa na kraju dogovorili da nema druge već ić prosit. Ić u Jercegovinu i Dalmaciju. Računamo, ako niko neće dat, dat će rodijaci. I  krenemo. I dođemo doli! Ali, nema rodijaka. Niko se ne sića da ima rodijaka u Runjavoj Glavici. Moj rodijak Jerkica koji je svake godine od nas gonio kumpir, ječam i sino, nikako se nije mogao sitit mene i mog ćaće.

Odali smo mi tako i odali tri puna dana, pa nešto i naprosili. Nije vele, ali nije ni za bacit. Tako ti mi metnemo na ramena torbe i vriće, pa krenemo kući. I blizu smo bili došli – do Studeni vrila di smo skinuli torbe, pa se okripili vodom, kad se iz vrtlića, a iza zidića začu kuknjava, plač i galama. Mi odma priskočimo zidić. Kad tamo – prosjaci. I to Kikaševi. Pokojni Dane odma zavika:“ Bižmo, ljudi, oni će nas privarit“. Ali jadni čovik nije moga  otić kad je vidio oni jad i čemer. Pet muškaraca bije pet žena. One krvave dreče i viču da ji što brže dokrajče, a muškarci stenju i udaraju po njima nekakvim keračim. Na nas niko ne gleda. Ni Kikaš koji je sidio na kamenu i samo gleda isprid sebe. A Dane je stalno vika svoju: „Bižimo, ljudi, oni će nas nasamarit“. A onda nesritni Kikaš, koji ni oka na nas nije bacio, reče nam ispod glasa: „Bižite, ljudi, da ovo ne gledate, da ne vidite čemer i sramotu, našu kaznu koju nam je Svevišnji naminio, da nam sve uzme, a nas ostavi žive. Bižite, dobri ljudi, pa brinite o sebi i svojoj dici, mi svojoj nemamo šta donit, ako pojidemo ovo što smo naprosili. Zato smo odlučili pobit žene, da dici nešto ostane. Vi iđite s mirom Božjim, a nas pustite u našoj patnji“

-Znam ja toga, to je Kikaš, vikao je Dane i pozivao ostale da se ne upuštaju s njime u razgovor. Ako s njim počmete razgovarat, gotovi smo, ljudi. Ništa od nas ni od ovog što smo uprosili.

Uzaludna su bila Danina upozorenja. Jer, već je netko ponudio kruha i slanine Kikaševim prosjacima, a počela su uvjeravanja. Kako ipak ne bi trebalo pobiti žene, kako bi trebalo pronaći načina da se preživi. Pa su Glavičani počeli pričati svoju tužnu sudbinu i nuditi nesretnicima slomljenih nogu, krmeljavih očiju, sakatih ruku...ono što su imali.

-I da ne duljim, nastavio je did Kleco, Kikaš nam sve izmami. Kući smo stigli praznih torba i džepova. Računali smo u početku da smo barem uvatili misto na onom svitu, ali što smo bili bliže kući, sve više smo se ljutili na sebe. A kad smo sutradan čuli da je Kikaš sa svojom kolonom bio u Docu i da ni na jednom njegovom čeljadetu nije bilo krastice, znali smo da smo nasamareni. Ali smo znali i to da nas Bog nije stvorio za prosjake. I već toga lita niče nekoliko temelja u Runjavoj Glavici, a Glavičani se počeše dovikivati: Vidi moga zidića! Svaki je dan išla priča o novom majstoru koji zna klesat stine, gonit ćošu, razmirit vinklo...E, to mi vinklo nikad nije bilo jasno. I ja sam tada počeo zidat kuću, pa sam uzeo vas posa na Jurišinoj kući. Poslin mu dodšli nekakvi pravi majstori, pa kazali da kuća nije u vinklo? A kako će kuća biti u vinklo, kad mu ni vrtlić nije u vinklo? Ali, nema vajde budali govorit.

Eto, zato ja kažem da triba dignut spomenik mojoj babi Mandi i Kikašu. Jerbo, kad bi se selo vako izgradilo da ga baba nije zapalila?Ona je zapalila selo i izgradila selo. Ona je natrala Glavičane da se uzmu posla i sami sebi oziđu kuću. Nisu oni odma znali da znaju. Pa su krenuli prosit. More bit da bi i danas prosili da nije bilo Kikaša. Kad nam izmami ono što smo naprosili, bilo nam je teško, ali nas je natra da ne prosimo i da sami sebi kuće napravimo. Vidi sad, Glavičani zidaju Švabi?! E, zato bi u Runjavoj Glavici tribalo dignut spomenik kralju Tomislavu, jerbo se tute krunisa, babi mandi, jerbo je spalila ono što bi samo od sebe propalo i didu Kikašu, jerbo je natra ljude da rade, završavao je svoju priču did Kleco. Tek najhrabriji  Glavičani usuđivali su se priupitati djeda je li istinita priča da su, u trenutku dok je selo gorilo, našli njega i njegovu Mandu kako se ljube u krumpirištu niže sela. I da je on, Kleco, na pitanje što tu rade , odgovorio stidljivo kako Mandi razgoni tugu oko srca. 

Nesanica

Rodijak se Ćipa začudio i zabrinuo kad je ustanovio da u krevetima nema ni jednog od njegova tri sina. Doduše, kasnili su tih dana s dolaskom na spavanje, ali su ipak stizali do zore. On je to dobro znao pošto se s nesan­icom, koja ga je nakom umirovljenja i dolaska kući, još jače mučila, borio tako što je noću obilazio spavaće sobe svoje djece. Nisu to bila djeca, jer se i najmlađa Glorija već zacurila, ali ih je Rodijak zvao djecom pa se tako i odnosio prema njima. Možda zbog toga što ih nije mogao pro­matrati dok su rasla.

Znao je da se sinovi ljute zbog tih noćnih inspekcija, ali Ćipa nije mogao odoljeti toj neobičnoj navici. Nakon učestalih kritika, smislio je takav plan da ne pali svjetlo u sobama, već u hodniku s kojeg bi prigušeno svjetlo kroz stakla obasjavalo sobu toliko da se nakon privikavanja od minutu-dvije moglo sasvim lijepo promatrati lica svoje djece, ali ih ne bi uznemirilo ni probudilo. Tako bi Rodijak poput noćne uhode kriomice obišao sve tri sobe na katu uživajući u promatranju nji­hovih blaženo mirnih lica i osluškivanju njihova ravnomjernog disanja. Zamijetio je da Grgo spava uvijek na desnom boku tako da zgužva pokrivač oko sebe, pa mu pritom noge uvijek vire ispod pokrivača, dok mu lijeva  ruka visi do tepiha. Kod Grge se najmanje zadržavao plašeći se njegova ozbiljna i najčešće neobrijana lica. Joko se svakih nekoliko minuta prevrtao u krevetu mljackajući pritom ustima što je Ćipu uveseljavalo. Najviše bi se vremena zadržao u sobi najmlađeg sina Paške promatrajući njegovo crnomanjasto lice i male tek pronikle brčiće.

- Nu, dite, a brkato, govorio bi u sebi Rodijak promatrajući svoga Pašku.

Njegova Glorija, kćerka jedinica, bila mu je najprisnija, pa se u njezinoj sobi nije bojao upaliti svjetlo, čak je probuditi uživajući u njezinu pospanom gunđanju. Ali se plašio kad bi Glorija zaprijetila da će ga kazati materi.

- Ne, Bogarca ti poljubim, ko će na kraj izać s onim zmajom, govorio bi Rodijak povlačeći se iz sobe sretan i presretan što ima takvu djecu. Njihove mane niti je vidio niti želio vidjeti, pa je i na Anđinu kuknjavu da su nered­ni, tvrdoglavi, ponekad neposlušni i lijeni, uzvraćao uvijek istom rečenicom:

- Šta će mlađarija?

A mlađarije nije bilo, premda su prvi pijetli zapjevali. Otuda začuđenost i zabrinutost Rodijakova tog jutra. Samo je Glorija blaženo spavala u svom ležaju, no nju nije htio buditi. Ipak je to bila veoma ozbiljna informacija, toliko ozbiljna da se plašio priopćiti je Anđi. Još više se zbunio kad je ugledao automobil pred kućom. S kim su i porad čega otišli i ostali do ovih doba, upita se Rodijak dok je silazio stepenicama s namjerom da ipak ženi priopći svoje sumnje. I upravo kad je tiho izustio ženino ime, pro­lomi se u tiho proljetno jutro silan prasak s tutnjanjem, što je Anđu izbacilo iz kreveta.

 - Ja zaboravio da će zaratit, Bogarca mu poljubim, udari rukom po čelu Rodijak nakon treće eksplozije i usred Anđine kuknjave pomiješane s molitvom. Potom je ustanovio da u kući nema ni jednog od tri kalašnjikova koje je po švercu nabavio dan ranije.

                                        *  *  *

Svih osam kuća koje su se nalazile na istočnoj strani sela bilo je pogođeno taj dan do podne. Neke su se i zapalile. Oni što su ostali u Runjavoj Glavici mogli su vid­jeti kako granate s Tanke kose veoma precizno pogađaju kuće, točno po redu. Sve do Zelčinove nove kuće. Naravno, i nju je pogodila granata, ali je ostala čitava, ako ne računamo razbijeni crijep. Pala je zatim Druga, treća, četvrta... Većina njih pogodila je cilj, ali je cilj izdržao na veliko veselje Zelčinovo koji je sve promatrao iz stare kamene kuće. Za ubojice s Tanke kose i naredni su dani počinjali s ispaljivanjem granata na Zelčinovu kuću i vjerojatno čuđenjem što se napokon ne sruši.

                                       *  *  *

Iz knjige   Legende o Rodijaku Ćipi  književnika i novinara Petra Miloša (Slobodna Dalmacija), vjerojatno jedne od najprodavanijih knjiga u inozemstvu gdje živi  naša dijaspora, od N. Zelanda i Australije do  Sjeverne i  Južne Amerike.  Ulomak iz recenzije V. Pavlovića

(...) Ovo su, dakle, priče u svojoj biti tragične, kao što su tragične sudbine onih u takozvanoj dijaspori, onih ostavl­jenih u domovini ili onih koji su proživjeli i nadživjeli komunističko licermjerje i surovost ovoga rata. A komika je samo način na koji se život čini podnošljivijim. Da se to dokaže, ne treba se odmicati od Rodijaka Ćipe, koji je postao "zaštitni znak" Miloševih prozi. Njegova "uvrnu­tost" zapravo je vrhunska lucidnost i poruga nesmiljenu životu. On je čovjek čvrstih moralnih načela, koji se ne da slomiti. U njemu su utjelovljene sudbine različitih ljudi koji su bačeni u tragičnu životnu kolotečinu. Svi oni suptilno su  psihološki iznijansirani, ponajprije dijalogom pitome ikav­ice, bez koje ove proze ne bi bile tako autentične i uvjerljive. Miloševi likovi, odnjihani u tome jezičnome idiomu zbog kojega su nas mrzili, zapravo su visoko etična bića koja ne plaču nad skupnom subinom svoga naroda, ali su ponosni Ijudi kojima ne priliči plač, pa se utječu smi­jehu. Ćipa i njegova družba antipodi su svijetu i njegovim nepodopštinama. Oni ga doslovno ironiziraju. U ovoj knjizi dobili smo punokrvne proze koje će se s užitkom  čitati, a u Petru Milošu rasnoga humorista i satiričara (...)

 

Ovako je pisao Petar 

Nu, ja pišem, ljudi to čitaju, a ćaća se krsti

Sasvim slučajno sam rođen i sasvim slučajno u selu Crvenice kraj Tomislavgrada dva dana uoči Ilindana 1948. Slučajno sam, kao prvi u selu, završio fakultet.

U susjednoj Seonici otvorilo osnovnu školu 1955., kada mi je bilo sedam godina. Kada sam završio četiri razreda, ćaća je pomislio kako je napokon dobio čobana i kućnog radnika, ali se veoma razočarao čuvši da je u susjednim Bučićima otvoren peti razred. Mater ga nagovorila da i ja krenem u peti jer sam dobro učio.

Ćaća je odahnuo kad je čuo da u Bučićima nema šestog razreda. A ja čuo da u susjednom Rakitnu (7 km) ima čak osam razreda. Pa kažem to ćaći.

– Nu, momak ode dvi godine u vojsku, i nikad ga, a ti pet godina u školu, pa ti malo – ukori me ćaća – pečata ti Isusova, kako je se nisi izdobrovoljio?!

Ipak me poslao u šesti, potom stričević Slavo seli u Slavoniju, pa sedmi i osmi završavam u Viškovcima, potom gimnaziju u Đakovu. Namjeravao sam “bižat priko granice”, što su tada činili mnogi moji vršnjaci iz duvanjskog kraja, jer nisam imao novaca za studije.

No tada tetkić Ante tetke Mare seli u Sarajevo. A ja kod njeg završavam filozofiju i njemački. Muka me tjerala da sve ispite položim u lipnju, kako bih mogao preko ljeta zaraditi novce za studij radeći na baušteli kod rodijaka.

Kada sam završio fakultet i to slavodobitno priopćio ćaći, on me mirno i cinično upitao: Znaš li ti sada sve? Naravno da ne znam, ali znam koliko je polje neznanja, što čovjek treba…

– Prikini, prikini – kazao je ćaća – ako ne znaš sve, nisi triba ni ić na škole. Jerbo, ni ja ne znam sve, a nemam ni razreda škole. Isti smo.

U pokušaju da ćaću uvjerim kako je škola važna stvar, navodim silnu promjenu života što je zasluga naših ljudi, pa navedem konkretan primjer.

Da se ustanu iz groba naši stari ljudi, koji su umrli prije samo 20 godina, kazujem ja ćaći, pa da vide televizor, radio, telefon, asfalt kroz selo… Zar se ne bi divili i začudili.

– Pečata mi, više bi se mi začudili kad bi oni ustali – veli ćaća.

Bilo kako bilo, meni je moj način života u djetinjstvu i mladosti odredio i moju sudbinu. Pisati o rodijacima i njihovu putu u Europu. Te sam zgode prvo usmeno pričao, sve do 1977. godine, kada sam na književnim susretima sreo Juru Kaštelana. Toliko su mu se dopale moje priče da me na kraju upitao:

– Momak, zapisuješ li ti to?

Kada sam nijemo odgovorio, očinski me savjetovao da ih zapišem, baš onako kako ih pričam. I otud je sve to krenulo. Pa mi i danas smiješno da sam pisac. Nu, ja pišem, a ljudi to čitaju, čak se jagme za moje knjige i hrpimice dolaze na moje dramske predstave. Da, napisao sam Legende..., Ratne legende o Rodijaku Ćipi, Hercegovačke zapise, drame Rodijaci, Budala na određeno vrijeme, više eseja, putopisa, humoreski…

A sve nakon što sam od 12. do 29. godine obigrao svijet s rodijacima, pa sad živim u Tomislavgradu i rodnim Crvenicama, skupa s junacima mojih priča. U biti ja ne smišljam priče, ja ih samo prepisujem slušajući svaki dan nove drame.

 

Posljednje zbogom prijatelju Petru Milošu

Dragi  Petre, iako sam već duže vrijeme znao da se boriš s teškom bolešću, tvoj odlazak nas je sve iznenadio i rastužio. Tvoju obitelj, prijatelje, kolege, ali i cijelo mjesto – tvoj Tomislavgrad, tvoje rodne Crvenice, voljenu Hercegovinu i cijelu Hrvatsku, osobito onu iseljenu diljem svijeta. Nadam se i vjerujem da si sada konačno našao svoj pravi mir i da si u boljem društvu nego što je ovo naše, zajedno sa svima onim dobrim dušama o kojima si pisao – didom Klecom, babom Mandom, rodijakom Ćipom i drugima.

Dragi prijatelju, možda je bilo malo presmiono pisati o tebi, majstoru lijepe riječi, ali morao sam to zbog našeg dugogodišnjeg prijateljstva i zbog toga jer sam siguran da na taj način izražavam mišljenje i osjećaje većine onih koji su te poznavali. Na sreću, ne moram se puno ni truditi jer je sve najvažnije i na najljepši mogući način napisao tvoj kolega i prijatelj Josip Jović. Ja ću samo potsjetiti na neke od tvojih osobina kao što su čvrstoća karaktera, poštenje, istinoljubivost, dosljednost, hrabrost i beskompromisnost, gotovo do čistog idealizma, što te je cijeloga tvoga života dovodilo do sudaranja sa surovom stvarnošću, zbog čega je najviše trpjela tvoja obitelj koju si neizmjerno volio. Vjerujem da je upravo to ono najvrjednije što čovjek iza sebe ostavlja kao baštinu s čime se tvoji najdraži i najbliži, kao i svi oni koji su te voljeli i poštovali i koji su ti nešto značili u životu, mogu ponositi.

Ne mogu ne spomenuti ono, sada već poprilično davno vrijeme kada smo krenuli u „osvajanje svijeta“, ti u svijetu prosvjete, spisateljstva i medija, ja u svijetu bijelih mantila; naših druženja u Studenoj i Prisoju, dugih rasprava o tome kako taj svijet učiniti boljim mjestom za život i nedužnih šala koje su katkada znale izazvati ljutnju naših šefica Katice i Ljubice. Kao da je jučer bilo kad si kao poseban gost na večeri mojih Prisojana u Zagrebu znao izazvati pravu buru oduševljenja donoseći svojim osebujnim stilom crtice iz života u starom kraju. Ili kada si još prošloga ljeta, onako u svom stilu, neplanirano i nenajavljeno, uzeo riječ na predstavljanju moje knjige na domaćem terenu; nisam ti se pošteno ni zahvalio, a toliko mi je to značilo.  

Dragi Petre, siguran sam da bi se i ti na mome mjestu  klonio velikih riječi, osobito onih koje zazivaju tugu i žal. Praznina koju ostavljaš svojim odlaskom teško će biti popunjena Ti si svoje odradio pošteno i časno, hrabro si i stoički podnio najtežu dionicu u svom životu i iskustvo koje prije ili kasnije čeka sve što živi. Utješno je vjerovati da je tek to pravi početak, a do tada bit ćeš stalno u našim mislima i molitvama. Zbogom prijatelju, počivaj u miru i neka ti je laka hrvatska gruda.

Dr. Ante Ljubičić

 

Hitovi: 1437