Tin Ujević: Nekoliko bisera

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Subota, 07 Kolovoz 2021 Napisao/la Administrator
Ujević
                          Tin Ujević

"Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan. Tašte su suze, a jadikovke ublažit neće gorki san...¨Jesmo li samo ¨Igračka vjetrova¨? Ili ipak nismo? U ove vruće ljetne dane koji bude nemire, možda bi blagotvorno mogli djelovati ovi biseri velikog Augustina.

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.


Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.


Hrvatskim mučenicima

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!

Slaboća

Po ovoj magli,ovoj kiši-
o pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.

-Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom , bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine.


Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Voćke zaborava

I

O blago onom koji štiti tajnu
usuda svoga i sakriva ranu.
On znade ko je krivac sadržajnu
bolu što gordo sam ga taji danu.

O blago onom što već sad se slaže
da bude kao drugi svi ostali.
O blago onom što umije da laže,
za ljudsko oko da postane mali.

O blago njemu: našao je ključe,
zna da je kažnjen samo dobra radi,
ne radi zla, i ako srce tuče
da biva stoga što se mlad ogradi.

O blago njemu ako posta hladan:
u grudi neće ušuljat se zloba.
I usud svima bit će tako skladan
ko veličajnost zajednice groba.

II

Blago onomu što zna za vrle čari
zakona ozgo što su svi u međi.
Jer to je propis najprvi, prastari:
sve običniji što si mahom rjeđi.

Blago onomu koji se ne buni,
on je odista ugodio bogu.
On je u svojoj pravedničkoj kruni
par mučeničkom divu bosonogu.

O blago onom koji jad otrpi,
te pored ruga slušanog u bijedi
promakne gluh, u sirotinjskoj krpi
snoseći breme tuđih zapovijedi.

No blago, blago ko se ne osveti,
tek njemu blago! Ni kad ga najdraži
ubo bodežom, popljuvao sveti,
ako je usred razvalina laži

spasao kumir iz praha oltara
taj što je vjeran svojemu zloduhu,
taj što je jači nego vjera stara,
iz njega bolji čovjek progovara:

on je živio i umro u duhu!


Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


Bura na Braču

U prozore i vratnice
lupa bura tmurnih ura;
dršću male dvokatnice.
Bura. Bura. Bura. Bura.

Kao misli zlopatnice,
kao duše sve patnice,
u pjesmi bez riječi
struje hladni žmarci
u kuće bez peći;
tresu male dvokatnice,
u prozore i vratnice.
Jauču šumarci.

Uz obalu stabla gura.
Vjetar gruva, grmi: hura!
Ko bi zvučna duša bila
razapeta povrh krova?
Odgonetah: ti si vila
Mosora i Biokova.
Ti se žičiš zvonkim staklom,
ti si jecaj tog konopca,
a nad morskim bijelim paklom
gordi polet divljeg kopca,
oblik lađareva ropca.

O te muke tvoga plača,
o te pjesme tvoga brača
izbodene povrh drača:
buro, ti si blokus Brača.

 

Hitovi: 1237