Ante Damjanovic: San o ruži

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Petak, 01 Travanj 2022 Napisao/la Administrator

AnteD Vran

"...Na današnji dan - 30.03.1995. prije 27 godina, pet mladih, lepršavih duša, uglavnom na početku života, predoređenih za velika djela, za ljubav koje se nisu naužijali, za život kojeg se nisu nasitili, ugasilo se poput svijeće kad joj ponestane zraka. Dogodilo se to na Vran planini ...“ Potresna priča o tragičnom događaju iz Domovinskog rata iz pera istinskog umjetnika lijepe riječi  i branitelja - dragovoljca Ante Damjanovića, kojega je samo igrom slučaja zaobišla ista sudbina.

SAN O RUŽI
Ante Damjanovic

Dana 28.ožjka 1995. prije 27 godina u Posušju srećem skupinu mladih, veselih i zaigranih momaka, koji razmjenjuju bezazlene pošalice i prate to zarazno veselim smijehom. Momci su gipki, zdravi, nabijeni, snažni iako ne pretjerano visoki. Svako malo, kako to neobuzdana mladost radi, mijenjaju metu svojih zadirkivanja, s lakoćom mijenjajući savezništva, kako bi situaciju činili još smješnijom. Medju njima prepoznajem samo jednog - Krešu Supinu. Prilazim mu, pozdravljam ga začuđen što su svi u civilu.. Pitam ga je li sa Starim. Nevoljko, kako to obično rade ljudi koji su učeni da previše ne otkrivaju pute svoje, kima glavom. Ne inzistiram na daljnjem propitkivanju.

Dva dana prije imali smo nekakav sastanak u uredu generala Janka Bobetka. Nakon sastanka mi je rečeno da još malo ostanem. General Bobetko je bio kratak. Rekao je bez ikakvog uvoda: Bit ćete sutra u 10 sati u Posušju! Bit ću - dgovorio sam još kraće. I to je bilo – to. Mislio sam da će mi prijatelj Stipan, koji je pripremao taj sastanak, poslije reći više. U svakom slučaju imponiralo mi je da je načelnik stožera OS RH smatrao da mogu biti u nečemu od koristi. Kad sam se poslije čuo sa Stipom samo mi je rekao da će mi sutra u Posušju reći sve.

U Posušju doznajem da ću biti dio pratnje generala Bobetka na putu u Travnik gdje se načelnik stožera OS RH trebao sastati sa Rasimom Delićem, načelnikom GŠ ABiH. Kovala se Oluja. Vjerojatno sam pozvan kao netko tko je 1993. proveo neko vrijeme u Novoj Biloj, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini.

U Zagrebu je na polasku bio sunčan i nevjerojatno topao dan za to doba godine. Ipak, ne znajući cilj, ni zadaću, ponio sam komplet „za svaki slučaj“. Po dolasku, Hercegovinom su se već prijeteći gomilali teretni oblaci. Krenuli smo na put preko Vrana. Vrlo brzo se pokazalo da je to nemoguća misija. Vranom je harala mećava. Vratili smo se. Stipan i ja smo bili na začelju kolone. Zapali smo u smetovima i teškom mukom se iščupali. Povremeno je izgledalo da nećemo uspjeti. Sutradan smo išli dolinom Neretve. Put je prošao bez ikakvih problema. U Novoj Biloj su generala i njegovu pratnju vrlo ponosno, ustrajno i ustreptalo iščekivali tamošnji Hrvati. Vrijeme se vidno kvarilo. Padale su velike i teške pahulje. Kratio se program.

U Prozoru je odlučeno da se ide preko Vran planine. Pogledavam se sa generalom Blaškićem. Malo me zebe oko srca. Na Vranu sam doživio dvije ljetne oluje. U deset minuta temperatura se primakla nuli. Strašni grad veličine oraha zabijelio je Vran. Na putu prema Kedžari, usred ljeta je bilo desetak centimetara ledenih okruglica grada veličine oraha. Što smo se više penjali to je bilo više snijega. Cesta neodržavana od UNPROFORa. Svako malo neko vozilo zapada u snijegu. Upiremo zajedničkim snagama. Teška studen stegla. Kažu da je temperatura pala na -18. Vjetar nosi ledeni snijeg brzinom, kažu, od 120 km/h. Nepojmljiv kijamet. Pahulje se zabijaju poput iglica, do krvi, u nezaštićene dijelove lica. Vidljivost nikakva. Nepregledni smetovi. Od snijega više ne naziremo trasu puta. Odluka je da se zaustavimo i pričekamo jutro, u nadi da će oluja malaksati do jutra. Nismo ni znali da smo na Prokosu na kojem vjetrovi uobičajeno hvataju zamah.

Prelazim u vozilo generala Bobetka. Tamo su generali Rojs i Vrbanac. Kažem generalu da sam došao biti na usluzi. U vozilu je toplo. Iscrpljeni smo i promrzli. Mokri. Zaspao sam trenutno. Budim se stalno. Kad god progledam general je budan, povremeno razgovara sa Rojsom. Sve je nestvarno. Vani bjesni oluja. Tutnji. Fijuče. Udari vjetra ljuljaju vozilo. Košmar, a jutro nikako da dodje. Stakla zalijepljena snijegom. Kao u igluu. S prvim svjetlom general Vrbanac i ja izlazimo vani. U oči pada da je na krovu vozilu u kojem je bio Krešo Supina s momcima, formirana velika snježna kapa. Primjećuju to i drugi koji su takodjer jedva čekajući jutro izašli iz svojih vozila. Kako tko priđe vozilu hvata se za glavu. Njih petorica, omamljena ispušnim plinovima su zavaljeni na sjedalima. Smrt ih je već obojala svojim mučnim pastelnim bojama. Mučnina. Bespomoć. Zatomljen krik. Zamrznuta slika. Dan je prošao u transu. I besvjesnosti. Pomračenje uma. Blockout. Gotovo da nemam nikakve pojedinosti o tom dan. Svjesnost se budi tek po dolasku u hotel u Posušju.

Na današnji dan - 30.03.1995. prije 27 godina, pet mladih, lepršavih duša, uglavnom na početku života, predoređenih za velika djela, za ljubav koje se nisu naužijali, za život kojeg se nisu nasitili, ugasilo se poput svijeće kad joj ponestane zraka. Dogodilo se to na Vran planini kojom je u svoje vrijeme, u turskom vaktu, gospodario legendarni hajduk Mijat Tomić, ali je se i on zimi klonio znajući prijeku i opaku ćud divlje planine. Otimam ih zaboravu, zauvijek pohranjenih u slici s početka ove priče – toplih, prisnih, zaigranih u dječjem zadirkivanju.

Mladen Jakovljević (1968., Novska) ATJ-Lučko, Robert Krizmanić (1970., Ljubljana) ATJ-Lučko, Krešo Supina (1970., Zagreb) VP HV i Davor Zbiljski (1968., Zagreb) ), ATJ-Lučko, Ivica Begić (1962., Posušje) VP HVO, zauvijek su u mojoj duši.

Izvor: 

https://www.facebook.com/profile.php?id=100013856010118

Vezani članci: 

Ante Damjanović: Hommage heroju - Ptice umiru pjevajući

Ante Damjanović: Moj Bijeli put

Ante Damjanović: Posljednji-pozdrav prijatelju Ivanu Bagariću 

 

Hitovi: 152