Jandre Širinić - najbolji hrvatski snajperist 2019.

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Subota, 26 Listopad 2019 Napisao/la Administrator
JandreŠ
                   Jandre Širinić s peharom pobjednika

Najuspješniji pojedinac na 10. memorijalu hrvatskih snajperista GROM 2019 u disciplini snajperske puške je Jandre Širinić koji je tom prigodom dobio prijelazni pokal ”Najbolji hrvatski snajperist“, a njegovo se ime trajno urezalo na pokal. U disciplini jurišne puške, prvo mjesto osvojio je Tihomir Drenjačević, drugo Mario Đerek, a treće je osvojio Danijel Matijevac. 

Tko je Jandre Širinić?

Oduvijek sam bio pomalo samotnjački tip, a streljaštvo je samotnjački sport. Prisiljava te da budeš sam sa sobom i sa svojim greškama, tjera te da se, kako bih rekao, pogledaš u zrcalo. Tu nema mjesta egoizmu, ne možeš za svoje pogreške okriviti nekog drugog. Jedino što možeš jest dati ono najbolje što imaš. Ja svoju pobjedu, među svim ostalim vrsnim i profesionalnim strijelcima, nisam mogao ni sanjati, ali ju prihvaćam u poniznosti, kao dar - priča nam skromno Jandre Širinić, najbolji hrvatski snajperist i neočekivani pobjednik prošlotjednog natjecanja hrvatskih snajperista “Grom 2019” održanog na strelištu ”Pampas“ u Osijeku.

Jedno od najvećih domaćih streljačkih natjecanja, već desetu godinu zaredom, povodom Dana neovisnosti Republike Hrvatske, okuplja dvjestotinjak najpreciznijih hrvatskih snajperista i bira najboljeg. Većinom su to pripadnici vojske, policije ili specijalnih snaga, a nađe se tu i poneki lovac ili bivši dragovoljac Domovinskog rata. Sudbina je htjela, međutim, da među svima njima, crnu točku od tek pet centimetara promjera, na 300 metara udaljenosti, devet od deset puta, pogodi baš Širinić, civil, komunalni redar po zanimanju. Inače, udaljenost od 300 metara je, ilustracije radi, zračna linija od vrha stepenica tržnice Dolac pa do Cvjetnog trga.

U crnoj majici, kratko ošišan, stamen, 37-godišnji Zagrepčanin samom pojavom izaziva uvažavanje. Uspravan je i miran u stolcu kafića u Zvonimirovoj gdje smo se našli. Priča elokventno, jezgrovito, pomislio bi čovjek da je preko puta okorjeli vojnik, specijalac, a ne skroman momak, zaposlenik u zagrebačkom odjelu za komunalno redarstvo. Negoduje kada se njegov uspjeh ističe kao nešto posebno iako je njegovo ime sada trajno upisano, između devet ostalih slavodobitnika, na pokalu Groma koji je simbolički u obliku Vukovarskog vodotornja. Na pitanje kako je i zašto ušao u streljaštvo, odgovora da je to bio splet okolnosti. Oružje ga, naime, nikada nije osobito zanimalo.

- Otac mi je bio šumar po zanimanju i imali smo lovačku pušku doma, držao sam ju u ruci, ali nikada nisam bio zainteresiran za oružje ili njime fasciniran. Također, ne privlači me niti lov i nikada ne bih mogao upucati neku šumsku životinju - govori.
Ipak, prije manje od sedam godina, kada je već zakoračio u 30. godine, na nagovor kuma, inače pasioniranog lovca, kupio je prvu pušku. Bila je to lovačka puška. Kako ju nije koristio za lov, polako ju je modificirao u streljačku. Kroz to traženje komponenti, optike, optičkog nosača, pred njim se otvorio cijeli jedan novi svijet. Osim što je našao način kako da testira vlastite mogućnosti, veli, našao je i novi životni kodeks, osobnu filozofiju. Postao je toga svjestan kada je prvi puta došao na streljačko natjecanje Grom 2015. godine.

- Vojna doktrina, disciplina, to me najviše privuklo. Prvi puta sam na Grom došao kao posjetitelj prije četiri godine, fasciniralo me kako se na takvim natjecanjima sve se radi po vojničkom redu i pravilima. Shvatio sam tada da, kao što svaka akcija vojske, od čišćenja WC-a do obrane domovine, ima svoj protokol, od kojeg nema odstupanja, da isto vrijedi i za streljaštvo. Ako želiš najbolji rezultat moraš imati protokole, ponovljivost, rituale i disciplinu - dijeli.

Da sitnih rituala svaki snajperist ima na pretek znamo već iz američkih filmova. No, stvar nije samo u preciznom hicu, objašnjava Širinić, već i možeš li ga ponoviti. Na osječkom Gromu svaki snajperist ispaljuje 13 hitaca, a najboljih se deset uzima u obzir. Meta promjera 35 centimetara podijeljena je u deset krugova. Krugovi donose bodove, od vanjskog obruča koji vrijedi jedan, do središnjeg obruča, centra, koji vrijedi deset. Snajperist, za svaki od svojih hitaca, ima otprilike minutu vremena u kojoj mora izvagati, izmjeriti i uzeti u obzir sve faktore, vanjske i unutarnje. Čak i nešto naoko beznačajno, kao jedan otkucaj srca ili izdisaj, može metak gurnuti daleko u stranu, na vanjske obruče mete. 

- Miruj, ne divljaj, ne trči, ne jedi puno prije natjecanja. To su generalna pravila. Kada si u stavu pucanja, cijelim se tijelom ispružiš na podlozi, stopala idu van. Ja se, recimo, posve oslonim na kosti, opustim sve mišiće. Zato što je takav stav tijela lakše reproducirati za svaki sljedeći hitac. Zgrčiš li se, gurneš li pušku u rame ili prejako nasloniš glavu, hajde, možda pogodiš centar, ali za sljedeći put nećeš znati koji si točno mišić stegnuo. Detalji tu presuđuju, a bitno je i znati kada si pogriješio u postupku pa da za sljedeći hitac to možeš ispraviti - objašnjava iskusni snajperist. Što se vanjskih faktora tiče, oni su za sve natjecatelje isti, barem u većini slučajeva. No, kako kaže, tu tek prava znanost počinje.

- Vjetar je neprijatelj broj jedan i moraš ga neutralizirati, odnosno uzeti u obzir u ciljanju. To je posebno očito na Grobniku, u streljačkom centru, bivšoj vojnoj streljani Kovačevo. Tamo vjetar neprestano puše i odmah se vidi tko ima iskustva, a tko ne. Temperatura zraka, također. Nije isto je li jutro, dan ili večer. Ujutro, zbog hladnoće, kada je i puška hladna, drugačije reagira nego u podne kada temperatura zraka već zagrije mehanizam. Ista stvar je i s vlagom zraka, odbljeskom sunca. U daljini, i uz najbolju optiku, metu vidiš tek kao siluetu, tako da se moraš pouzdati u matematiku. Na kraju, u obzir treba uzeti i zemljinu
rotaciju, posebno za gađanje s velikih udaljenosti. E, onda, pak, nije isto s koje strane svijeta pucaš. Ali dobro, oko toga još postoje prijepori i u američkoj literaturi - navodi. 

Ipak, sve to je zapravo sekundarno ako pet glavnih elemenata nije zadovoljeno. To je ono što svaki snajperist prvo naučiti - puška, optika, nosač optike, metak i snajperist. Cijela ta oprema, uključujući i pješčani jastučić na kojem se puška namješta, što pucaču omogućava mikro podešavanja, može težiti i do 20 kilograma. Samo sniper je između 6 i 8 kilograma pa i ne čudi da snajperisti uglavnom nisu trkači. U svakom natjecanju postoji zlatno pravilo, upozorava: Ako je oprema vrhunska, precizna i dobro namještena, a rezultat izostane onda greška može biti samo u, petom elementu - snajperistu. 

- Moram priznati da nisam trenirao dovoljno za natjecanje. Nažalost, posao i dnevne obveze nas sve nekada okupiraju. Dan prije natjecanja, u petak na pripremama, imao sam valjda najgori pucački rezultat otkako se bavim streljaštvom. Htio sam odustati, bio sam ljut na sebe, mislio sam što mi treba takvo sramoćenje. I to je normalna reakcija, ali Grom je natjecanje na koje se ne dolazi s takvim emocijama. Tamo je za svakoga, bez obzira na rezultat, čast sudjelovati jer se osim natjecanja dodjeljuje i nagrada za životno djelo ”Ivica Repušić“ onima koji su imali poseban doprinos u stvaranju hrvatske neovisnosti. Sudjeluju ravnopravno i muškarci i žene. To nije ništa neobično. Recimo, moja supruga Aleksandra, iako nije bila u Osijeku na natjecanja, a inače me uvijek prati, i sama je prilično dobar strijelac, možda bolji i od mene.

Tamo vlada takva atmosfera zajedništva, ma kako pretenciozno zvučalo. Nema rivalstva, pritiska ili varanja. Zato moram reći da moje pobjede ne bi ni bilo da nije bilo mojih velikih prijatelja i mentora, bivših pobjednika Groma, Mihaela Kuprešaka i Stjepana Sajkovića koji su mi posudili svoje puške kako bi se uopće mogao natjecati - napominje Širinić. Budući da natjecanje propisuje da streljačke puške moraju biti sa spremnicima za metke, a Širinić takvu nema (ima, naime, svoju prerađenu lovačku pušku), umalo mu je prijetila diskvalifikacija. Srećom, Sajković mu je nesebično za kvalifikacijski meč posudio svoju pušku. Tanner, puška švicarskog proizvođača koja vrijedi oko osam tisuća eura. Ta je naprava Širinića, u kombinaciji s urođenim talentom, gurnula u finale, u prvih deset. Tamo mu je, u krugu izabranih, u pomoć uskočio Mihael sa svojom puškom austrijskog proizvođača Voere, za koju kaže i da mu najbolje leži, što mu je u završnom meču donijelo 90 od 100 krugova. 

No nisu samo puške posebne u snajperskom natjecanju, već i meci. Tvornička municija, za tu razinu natjecanja, veli, nije dovoljno dobra. Kako bi metak gotovo pa savršeno legao u pušku, snajperisti su zapravo primorani proizvodi vlastite. Mukotrpan je to proces. Dimenzije čahure, i samog metka, mjere se u mikrometrima, a količina baruta u nanogramu. Potrebna je preša, precizna vaga za barut i ostali mjerni aparati, a cijela ta oprema može stajati i do 2000 eura. Skup sport, komentiramo, a slaže se i Širinić. 

- Jest, znao sam od početka da mi streljaštvo neće donijeti nikakvu materijalnu korist, ali to nije bilo niti bitno. Bitno je da te izgradi kao osobu. Ako sam ja mogao kao autsajder, koji je u tome tek šest, sedam godina, osvojiti Grom, to znači da svatko može ostvariti što god zamisli, uz dovoljno discipline i truda. Mislim da nam to danas nedostaje, i pojedincima i društvu – govori.

Disciplina?

- Disciplina, ali i osjećaj dužnosti, osjećaj da je javni interes, zapravo, i privatni interes. Uvijek čujemo priče “ja bih ovo, ja bih ono, ja bih Ferrari”. Dobro, ali čime si ti to točno zaslužio. Koliko se sebe uložio, koliko si žrtvovao i odricao se za to. Radi, uči, imaj čist fokus onoga što želiš. Nemoj popiti deset piva za šankom i kukati kako ti ništa ne ide.

Zamjeram to i ovima koji odlaze u Njemačku i Irsku. Mislim da svi kao društvo ne cijenimo dovoljno ono što imamo. Iako sam bio dječak jasne su mi ostale uspomene Domovinskog rata. Neki moji poznanici i prijatelji, koju godinu stariji, išli su na bojišnicu. Sjećam se i što je moja obitelj proživjela u Drnišu. Znajući sve to, znajući da je netko sebe i svoj život stavio na raspolaganje za tebe danas, mislim da si ne možemo dozvoliti razmaženost.

Mene možeš probuditi usred noći i pitati me što me veseli i odmah ću reći, vožnja do Grobnika, šetnja kroz šumu. Probuditi se ujutro i u miru i tišini popiti kavu, pripremiti se za dan. Pospremiti stan, da je sve uredno i na mjestu. Smiješno, ali sve su to sitnice, uobičajeni životni rituali, ali često nešto preko čega olako prelazimo. Prečesto zaboravljamo da neki ljudi nemaju stanove, nemaju hrane ni vode - upozorava Širinić. 

Jasno mu je da njegov životni stil neće svakome odgovarati. Štoviše, priznaje da mu vojnička stega i jasna pravila nisu oduvijek po ukusu. Kada je završio srednju tehničku školu Končar u Zagrebu, a onda upisao Tehničko veleučilište u Splitu, započeo je treću godinu i onda odustao. Nedostajalo mu je discipline, veli, i teško je obuzdavao mladenački kapric. No ono što ga je tada ispunjavalo, a strast je ostali i danas, jesu brdska reli natjecanja koja zadnjih dvadeset godina organizira diljem Hrvatske. Naime, uz titulu prvog snajpera Hrvatske, Širinić je i licencirani sudac automobilskih reli utrka, s preko 300 utrka koje je pomogao organizirati i suditi. U ulozi suca on mjeri prolazno vrijeme, odlučuje ponekad o penalima ili diskvalifikaciji vozača. Bučan je to, prljav sport, ali nabijen adrenalinom. 

- Ponekad mi djeluje da je streljaštvo kontrapunkt utrkama. I dalje sam ja u organizaciji nekih brdskih natjecanja, ali odgovara mi mir, staloženost, uznositost, ako hoćeš, streljaštva, u odnosu na buku utrka. Dobro, ima buke i tu, kada se ispaljuju hici, ali više je smirenosti, promišljenosti, što mi sada odgovara. Možda je i do godina, zaključuje. 

Nakon titule najboljeg snajperista na Gromu, Širinić se već sprema za sljedeće natjecanje, Vortex kup koji bi se trebao održati za tri tjedna, u streljani Vrapče. Na pitanje osjeća li pritisak da mora opravdati rezultat iz Osijeka, odgovara jednostavno: “nema pritiska ako ću svaki put dati svoj maksimum”.

https://www.morh.hr/odrzan-jubilarni-10-memorijal-hrvatskih-snajperista-grom-2019/

 

Hitovi: 54