Željko Musić Ćile: Invazija na Englesku

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Utorak, 27 Rujan 2022 Napisao/la Administrator
eljkoM1
Željko Musić Ćile - na predstavljanju svoje knjige

„...Musićeve rečenice teku prirodno i spontano, bez naprezanja, bez iritantnih sintaktičkih kvrgavosti i grbavosti koje nas tjeraju da knjigu zatvaramo i odlažemo sa strane prije nego saznajemo kraj. Musić nas uvodi u svijet svoga djetinjstva, odrastanja, mladenaštva, supružništva u maniri vještog i prekaljenog pisca, na jeziku svoga odrastanja – onom brišničkom – koje priče čine toplima i našima, bez obzira na to što Musićev idiom nije ujedno inaš. Taj mu idiom daje posebnu dozu originalnosti, bliskosti, životnosti, autohtonosti...“

Ovako u recenziji knjige piše doc.dr. Mirjana Togonal, naglašavajući autorovu slobodu korištenja lokalnog  - brišničkog (duvanjskog) idioma, (u skladu s naslovom knjige – Posljednja oaza slobodnih ljudi), na čemu bi mu mogli malo i pozavidjeti svi oni koji se upuštaju u spisateljske vode, a odrekli su se istog (idioma) u korist standardnog književnog izričaja. Sve to najbolje ilustrira jedna od njegovih priča koja slijedi.(A.LJ.)

 

Invazija na Englesku

Bio sam na prvom ranojutarnjem letu Lufthanse iz Stugarta za London. Let s Degelova na Heathrow trajo je krtko, oko 35 minuta. Kad sam izašo iz aviona i teškom mukom prošo carinu, došo sam na centrlnu promenadu ovog aviomastodonta. I tu sam se izgubio.

Dok su ostali putnici samouvjereno žurili svojim putem, ja sam se u očaju vrtio ukrug. Gledo sam ih kako sigurnog koraka iđu za svojim poslom, sređeni, lipo obučeni, veseli i zavidio sam im, ali n zbog njijovog bogatstva ili skupi odjela, već samo zbog toga što znaju kud iđu. Za razliku od mene.

Ja bi kreno čas livo, čas desno, a onda tri metra naprid, pa stao. Onda opet tri metra nazad da ne bi slučajno izgubio onu početnu poziciju koja mi je davala kakvu – takvu sigurnost. Jer ako sam u sredini tog mravinjaka, kako mogu biti izgubljen bit. A bio sam izgubljen na glavnom avioterminalu na Heathrowu, tu u centru svita! Prvi deset minuta samo sam vato zrak ko riba na suvom, onda sam kao uključio mozak, instiktivno, u nadi da se pokrenem i učinim nešto. Ali nijedna od mogućih 150 kombinacija nije mi padala na pamet.

Englski nisam znao ni riječi, a ono malo ruskog, što mi sigurno na Heathrowu tada ne bi koristilo, u toj sam sveopćoj panici ionako zaboravio. Onda u toj agoniji iznenada sam ga uočio. Na srid glavnog terminala veliko slovi „I“ kako se propinje u malom osvjetljenom kvdratiću. Istog sam se momenta uputio tamo i stigao do pulta sa slovom „I“. Simpatičnoj i nasmijanoj gospođi tutno sam svoje papire. To jest letter of accommodation u nadi da ona riješi sve moje probleme. Žena je srdačno i naširoko davala sve potrebne informacije, samo što je ja tule ništa nisam razumio.

Nakon silnog tumačenja i raznog gestikuliranja službena i profesionalna zaposlnica aerodroma Heathrow na kraju me zgrabila za ruku i povela do ogromnih pokretnih stepenica i rukom opet pokazala – doli i desno. I žena me tu ostavila, a ja sam nesigurno stao na pokretne stepenice i spustio se u prizemlje di je vlado još veći kaos i neviđena gužva od ljudi i autobusa. I stvarno žena nije lagala, iza te silne uzbibane mase visio je prometni znak London, a ispod njega još jedan na kojem je pisalo Centar.

-Napokon prava informacija – reko u sebi.

Bez nekog dukog razmišljanja odluka je pala sama po sebi. Krenut ću pješke, to mi je najlogičniji put jer sam bio u stravu da ne sidnem u neki krivi autobus i slučajno završim u Liverpoolu, Manchesteru ili Glasgowu. Ionako sam cili život odo pješke. Ko čoban čuvajući krave, kad bi me neko iz Gornjeg Brišnika poslo u Donji po cigare, Gospi na zavit u Seonicu, u crkvu, kud se got išlo, gavljalo se pješke. I tako sam prebacio torbu priko ramena i uzdajuć se u sebe i svoje nove adidaske kreno put Londona. Ali putovanje je potrajalo.

Oko sedam sati ujutro krenuo sam s Heathrowa, a oko devet navečer, kad je već bila ćindija, stigo sam do prve stanice londonske podzemne željeznice. Na putu do Londona na meni su se sijenila četiri godišnja doba. U početku kad sam kreno, neka žest je počela vrcat da bi za pola sata okrenula pušanija. Pa se to umalo pretvorilo u sitnu kišu. Onda je negdi oko podne ugrijalo sunce. I taman kad sam se počeo sušit i kad mi je leder-jakna olakšala, opet je počela kiša. Nakon šest – sedam sati pješačenja entuzijazam mi je splasno na nulu. I što sam više grabio naprid, to se London činio dalje. Na putu su me ljudi iz auta i autobusa većinom čudno gledali kako pokiso pješačim uz cestu, a poneki su samo mahali. Neki su mi i trubili i pozdravljli me. A prid sam kraj puta neko mi je čak iz kamiona dobacio slomljeni kišobran kroz prozor. Na kraju sam nekako doklapo do ogromnog parkirališta za aute i prve podzemne stanice. U londonu se uvik iđe doli pod zemlju, svi iđu doli pa sam i ja kreno. Međutim, zaustavio me neki Gupta, Pakistanac ili Indijac, uglavnom nosio je bradu i glavu povezo nekom ogromnom lanetom. Nisam imo kartu za vožnju podzemnom....

Nakon prepiranja on na nekoj mješavini urdu i engleskog, a ja malo glasnije na brišničkom sporazumili smo se da ipak moram prominit sto maraka u mjenjačnici koja se nalazila u blizini. Marke sam promino, žeton kupio i ušo unutar postaje. I onda opet nisam znao kud ni kojim pravcem. Još kad sam povirio na onu ogromnu rupu što vodi duboko pod zemlju u beskrajan bezdan u koji su me trebale odvuć pokretne stepenice, okreno sam se i vratio nazad. Gupta se, vidjevši kako se vraćam, u očaju jamio za glavu. Izašo je iz svoje kabine, a ja sam mu samo tutnuo svoje pismo. I tada je reko prvu riječ koju sam jasno u Londonu razumio:
- Taksi!
Otišli smo do taksija iznad rupe. Gupta je nosio pismo umisto mene i proslijedio ga drugom taksi Guptu, a ovaj me konačno, nešto prije ponoći, odveo na adresu Holland Park Garden 12.
Pozvonio sam dva puta i pričeko. Pojavila se simpatična starica koja je nesigurno škiljila kro ogromne naočale. Samo sam joj uvalio pismo sad već naučen da to s pismom funkcionira.
- Mister Mjuzik, mister Mjuzik, finally...
Ugurala me u kuću, galamila, cičala, vikala, non-stop lamatajuć rukama. Na kraju me posila za stol u kujini. Za večeru mi je dala kuvane mrkve, graška i proziran komadić neke junetine.
Toliko sam bio gladan da sam u tri zalogaja smazo sve s tanjura, a da nisam ni skužio koliko je rana bila bljutava i neukusna.

Iz knjige: Željko Musić Ćile, Posljednja oaza slobodnih ljudi

 

Musić 1
S predstavljanja knjige u Tomislavgradu
 

https://tockanai.net/index.php/iz-medija/620-zeljko-musicc-cile-posljednja-oaza-slobodnih-ljudi

 

 

Hitovi: 1293