Jezik, kultura, vjera... identitet...
Indeks Članka
Stranica 1 od 20
Iz Muzeja Seljačkih buna - Gornja Stubica
„...Pali smo na dno, jer su prepreke do toga dna nestale – nestale su hijerarhije vrijednosti i ljudi, hijene su postale lavovi, blato je postalo gorski izvor, WC se prometnuo u dnevni boravak, glupan u genija, kriminalac u moralista, nepismenost u uzor, ništarije u elitu. Stvara se ozračje da nitko ne vrijedi ništa kako bi najviše vrijedili nitkovi...“ Ovako na pitanje o stanju u hrvatskom novinarstvu danas odgovara istaknuti novinar Milan Ivkošić. Pri tomu je izdvojio nekoliko imena koja tu ne spadaju, a koja opet za one iz prve skupine, zajedno sa svima onima koji ih prihvaćaju i dijele njihova stajališta i vrijednosti, predstavljaju sve što je mračno, nazadno, primitivno i negativno. Zasigurno bi se nešto od ovoga moglo projicirati na društvo u cjelosti, pa se moramo upitati: Kamo ideš Hrvatska? O ovakvim i sličnim pitanjima i problemima koji opterećuju suvremeno hrvatsko društvo promišljaju neka od istaknutih imena iz svijeta naše kulture i umjetnosti. Neke ste od tih tekstova vjerojatno čitali jer su objavljeni prije više godina, ali, složit ćete se, njihova aktualnost ni danas nije ništa manja nego ranije.
Da smo u ovoj Lijepoj Našoj domovini, državici sa samo oko četiri milijuna duša temeljito i duboko podijeljeni, pa i posvađani, jasno je već svima. I kao i da su te podjele sve dublje i dublje, međusobne optužbe sve teže, i da od pomirbe nema ni govora. Ne bih se ovdje upuštao u raspravu o tim problemima, jer bi nas to daleko odvelo, uostalom već je o tomu bilo dosta riječi i na ovim stranicama, nego bih vam približio tekstove u kojima neki od najistaknutijih predstavnika suprotstavljenih strana iznose svoja viđenja i stajališta.
Iako bi se tu moglo govoriti o podjelama po mnogim osnovama, u stvarnosti se one na kraju uvijek svode na dvije strane – desnu ili lijevu, i hoćeš, nećeš, nema nam druge, nego makar onako intimno, samo u svojim mislima, ili u trentucima kad zaokružujemo neko ime na izbornim listama, svrstati se na jednu ili drugu. Priznajem da je meni izbor uvjek bio reduciran samo na jednu stranu koja je bila jednostavno zadana. Zadana svime onim što uključuje ljubav prema domovini, prema svome narodu, svojoj naciji, tradiciji, obitelji (ne osporavajući ni drugima to isto), vjeru u Boga, u Dobro, dostojanstvo i ravnopravnost svih ljudi, zahvalnost i priznanje braniteljima zaslužnima za činjenicu da danas, nakon toliko stoljeća, živimo u slobodi i demokraciji u svojoj domovini Hrvatskoj.
Gotovo sam siguran da bih već zbog ovoga što sam naveo, od korifeja one druge strane čija je optika posve drukčija, suprotna, dobio atribute natražnjaka, mračnjaka, konzervativca, primitivca, katotalibana, klerofašista, i tko zna što još i gore, koji ne zaslužuje mjesto pod suncem. I još bih to mogao shvatiti kao već do savršenstva dovedenu tehniku specijalnog djelovanja (po Chomskom), bolje reći rata, k tomu dobro financiranog, u funkciji borbe za osvajanje i očuvanje pozicija vlasti i moći, ali ne mogu razumjeti neke svoje dobre i drage prijatelje koji takvima daju podršku. Kao da su zaslijepljeni njihovim mega manipulacijama, lažima i obmanama.
Kako je moguće biti s onima koji opravdavaju ili relativiziraju masovne likvidacije nedužnih ljudi, žena, djece i ratnih zarobljenika, bez suda i suđenja, i monstruozne zločine poput zazidavanje živih ljudi, i to na tisuće njih, u rudarskim rovovima hudih jama i jama bezdanki, i dijeliti s njima bilo što? Ili prihvaćati trajnu sotonizaciju vlastitig naroda kojemu se pripisuju višestruko (pa i stostruko) uvećani zločini nad manjinama učinjeni u posebno složenim i teškim okolnostima tijekom II. svjetskog rata od strane tadašnjeg režima. Ne razumijem nikako! Možda bi nas tekstovi koje ovdje donosimo, a od kojih neki pripadaju doista velikim imenima, mogli prosvijetliti.
Iako bi se tu moglo govoriti o podjelama po mnogim osnovama, u stvarnosti se one na kraju uvijek svode na dvije strane – desnu ili lijevu, i hoćeš, nećeš, nema nam druge, nego makar onako intimno, samo u svojim mislima, ili u trentucima kad zaokružujemo neko ime na izbornim listama, svrstati se na jednu ili drugu. Priznajem da je meni izbor uvjek bio reduciran samo na jednu stranu koja je bila jednostavno zadana. Zadana svime onim što uključuje ljubav prema domovini, prema svome narodu, svojoj naciji, tradiciji, obitelji (ne osporavajući ni drugima to isto), vjeru u Boga, u Dobro, dostojanstvo i ravnopravnost svih ljudi, zahvalnost i priznanje braniteljima zaslužnima za činjenicu da danas, nakon toliko stoljeća, živimo u slobodi i demokraciji u svojoj domovini Hrvatskoj.
Gotovo sam siguran da bih već zbog ovoga što sam naveo, od korifeja one druge strane čija je optika posve drukčija, suprotna, dobio atribute natražnjaka, mračnjaka, konzervativca, primitivca, katotalibana, klerofašista, i tko zna što još i gore, koji ne zaslužuje mjesto pod suncem. I još bih to mogao shvatiti kao već do savršenstva dovedenu tehniku specijalnog djelovanja (po Chomskom), bolje reći rata, k tomu dobro financiranog, u funkciji borbe za osvajanje i očuvanje pozicija vlasti i moći, ali ne mogu razumjeti neke svoje dobre i drage prijatelje koji takvima daju podršku. Kao da su zaslijepljeni njihovim mega manipulacijama, lažima i obmanama.
Kako je moguće biti s onima koji opravdavaju ili relativiziraju masovne likvidacije nedužnih ljudi, žena, djece i ratnih zarobljenika, bez suda i suđenja, i monstruozne zločine poput zazidavanje živih ljudi, i to na tisuće njih, u rudarskim rovovima hudih jama i jama bezdanki, i dijeliti s njima bilo što? Ili prihvaćati trajnu sotonizaciju vlastitig naroda kojemu se pripisuju višestruko (pa i stostruko) uvećani zločini nad manjinama učinjeni u posebno složenim i teškim okolnostima tijekom II. svjetskog rata od strane tadašnjeg režima. Ne razumijem nikako! Možda bi nas tekstovi koje ovdje donosimo, a od kojih neki pripadaju doista velikim imenima, mogli prosvijetliti.
Ante Bukovac
- Prethodno
- Sljedeće >>