Od prijatelja: Nada nikad ne umire

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Petak, 04 Svibanj 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Posljed

  ...Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam. I komunizam se pozivao na humanizam, a znamo kako je to izgledalo. U našemu društvu trebamo ponovno uprisutniti Boga. To mi se čini prvotna potreba: da u našemu životu Bog bude ponovno prisutan, da ne živimo kao da smo neovisni, ovlašteni izmišljati što su sloboda i život ...Uz ove misli velikog pape emeritusa J. Ratzingera ovdje donosimo nekoliko lijepih priloga koji potiču na razmišljanje o životu i koji bi mogli biti ohrabrujući, a koje nam šalju naši dragi prijatelji.


Želim se ponovo nadati
 
Učili su nas općim moralnim načelima:
Kada smo mi bili mali, roditelji, profesori, susjedi, prijatelji i kumovi
bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda.
Što su bili bliži ili stariji, utoliko su takva naša osjećanja bila jača.
Bilo je neodgojeno suprotstavljati se starijima, učiteljima ili nadređenima.
Osjećali smo iskreno poštovanje.
Imali smo povjerenja u starije, jer su bili roditelji, majke,
ili rodbina sve djece, grupe u ulici ili škole u gradu...
Danas smo tužni zbog svega onoga što smo izgubili,
zbog onoga što će plašiti naše unuke jednog dana.
Ljudska prava za kriminalce.... ?
Ograničena prava za poštene građane... ?
Vraćati dugove i biti budala... ?
Amnestija za prevarante,ratne zločince.... ?
Pošteni su glupi... ?
Ne iskoristiti nekoga, znači li to biti budala... ?
Što se to događa s nama???
Profesori pretučeni u školama, manipulacije u bankama, eksploatacija radnika,
korupcija u bolnicama i sudovima, prijevare, krađe, otmice, ubojstva....
Rešetke na našim prozorima.
Izolirani u vlastitim svjetovima.
Djeca traže nagradu da bi završila školsku godinu?
Mobilni u torbama za vrtiće?
Važniji je Armani od diplome!?
Coca - cola važnija od zagrljaja?
Važniji je plazma TV ekran od razgovora!?
Važnija je šminka od zajedničkog sladoleda!?
Kakve su to vrijednosti?
Kako je moguće da je sve što nam je bilo važno nestalo, ili postalo smiješno?
Vratimo se temeljima života i osudimo nedostatak etike, morala i poštenja ...
Budimo Ljudi sa velikim slovom, koji grade bolji, pravedniji svijet,
u kome ljudi poštuju druge.
Hoću skinuti rešetke s prozora, da stavim cvijeće!
Hoću ponovo živu ogradu umjesto zidova, neprobojnih vrata, kamera,,......
Tjelohranitelja!??
Želim sjediti na stazi i držati otvorene prozore i otključana vrata
u toplim noćima ...
Hoću ponovo poštenje kao motiv ponosa.
Hoću ispravan karakter, čiste ruke i pogled u oči!
Hoću solidarnost.
Hoću nadu, radost, povjerenje ...
Hoću da se vrati stvarni život,
jednostavan kao kiša,
čist kao travanjsko nebo,
lak kao lahor pred zoru.
Zajednički i jednostavan svijet,
ljubavi, samilosti i solidarnosti ...
 
Anonimus
 
Izgleda kao utopija, ali, možda, i nije.  Jer mnogi od nas misle isto, ali nas razni "truli"kompromisi odvedu u krivm smjeru.
 

Zašto se bojimo?

Danas nam Isus viče na uho: "Vjeruj. Ne boj se". (Iv 14,1-6)
Što je to vjera? To nije samo vjerovanje da Bog postoji. Mnogi vjeruju u postojanje Boga Stvoritelja, ali ne u Boga Oca koji nas ljubi.
Dakle, imati vjeru znači govoriti na svakom mjestu i u svakoj situaciji, u radosti i u boli: "Bog je Otac koji me ljubi."
Ako me ljubi Bog, svemoćni u ljubavi, tko može protiv mene? Tko mi može nauditi? Nitko.
Ovo je vječna Istina o kojoj nas je Isus došao poučiti svojim utjelovljenjem, propovijedanjem, smrću i USKRSNUĆEM.
Zato su strah i vjera dva suprotna osjećaja. Ako živiš u strahu, ne govori da imaš vjeru.
Mi nismo siročad; mi smo djeca ljubljena i blagoslovljenja od Boga Oca.David je rekao Golijatu: "Ne bojim te se. Gospodin je sa mnom!".
Činiti put vjere znači otkriti da Bog ljubi mene, tebe, nas.
Ovo je najveće otkriće do kojeg čovjek može doći kako bi porazio monstruma straha koji maltretira čovjekov život. Strah ne paralizira samo tijelo, već i dušu.
Koji je najveći strah koji boravi u srcu čovjeka? Strah od ljubavi. Ovaj strah čini da se čovjek boji smrti.
Strah od smrti čini nas egoistima, narcisoidnima, nasilnima, zavidnima, škrtima i požudnima. Drugim riječima, postajemo robovi smrtnih grijeha koji su uzrok naših strahova.
Koji su znakovi vjere? To su ljubav i jedinstvo.
Brak završava zbog nedostatka vjere. Obitelj postaje hotel zbog nedostatka vjere. Župa postaje polje suhih kostiju zbog nedostatka vjere. Država donosi zakone protivne životu zbog nedostatka vjere.
Što je potrebno činiti za imati vjeru? Tri stvari: 1) Slušanje Riječi Božje. 2) Euharistija. 3) Odlaženje u kršćansku zajednicu.
Budeš li ove tri stvari činio ozbiljno i revno, osjećat ćeš se kao dijete Božje. U Bogu i s Bogom bit ćeš snažan, odlučan, ljubak i milosrdan. Amen. ALELUJA.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

O trsu i lozi
Vinova loza je veoma osjetljiva biljka. (Iv 15,1-8) Treba se mnogo brinuti o njoj kako bi izrasla zdrava. Zemlja treba uvijek biti čista. Nakon tri godine počinje donositi plod. Na lozi ima grana koje donose plod, i drugih koje ne donose. Zato se lozu svake godine treba podrezivati kako bi se otkinule grane koje daju samo lišće. Loza koja se ne obrezuje postaje divlja, te donosi bezukusno grožđe.
Što nas Isus naučava poredbom s istinskim trsom i lozom?
Prije svega, kršćanin treba biti intimno sjedinjen s Njim kako bi rastao u istinskoj vjeri, nadi i ljubavi.
Nažalost, možemo biti član neke zajednice i biti više navezani na župnika nego na Krista, biti više navezani na sveca nego na Krista ili, još gore, više navezani na kip nego na Krista.
U zajednicu se ide kako bi se upoznalo, ljubilo Krista i služilo Kristu čija nas je krv, prolivena na križu, otkupila.
Što nas još naučava Isus Krist?
Kršćanska zajednica formirana je od kršćana (grana) koji daju dobro grožđe, koje je znak slatke i radosne ljubavi, te od kršćana koji su, iako idu u zajednicu, divlje grane koje uzalud zauzimaju mjesto u zajednici, bez da ikada donesu plod istinskog obraćenja.
Zatim ima i kršćana koji postanu heretici, te su čak neprijateljski nastrojeni prema Kristu. Danas je u modi "otkrstiti se". Kršteni kršćani koji pišu svojim župnicima da izbrišu njihovo ime iz knjige krštenih. Neka im Gospodin oprosti neznanje!
Nakon što sam četrdeset i šest godina radio u GOSPODNJEM vinogradu (župi), mogu reći da postoje tri načina kako postati beskorisni kršćani. Možemo kategorički odbaciti Isusa govoreći: "Isus me uopće ne zanima". Možemo slušati Isusa Krista bez da ikad vršimo njegove zapovijedi. Isusu Kristu služimo samo usnama. Konačno, možemo prihvatiti Isusa Krista u svoj život, ali u trenutku progonstva odbaciti ga zauvijek.
Jednu stvar ne smijemo zaboraviti: neplodnost u kršćanskom životu rađa vječnu propast. Suhe grane osuđene su da gore u vječnom ognju. Amen. Aleluja.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)
 

Što bi se dogodilo s našom biblijom?

Što bi se dogodilo s našom Biblijom kad bismo s njom ophodili kao što primjerice ophodimo sa svojim mobilnim ili ‚pametnim‘ telefonom? 

Što bi bilo kad bismo je uvijek imali uza se, u ruci, u džepu, u tašci?
Bismo li se vratili doma ako je slučajno zaboravimo, kao što to činimo s mobilnim telefonom?
Bismo li je toliko puta otvorili kao što to činimo s telefonom?
Bismo li se neugodno osjećali kad što se neugodno osjećamo kad nemamo telefon uza se?

Pa kao što čitamo ovu poruku na svome telefonu, mogli bismo isto tako čitati i poruke te ljubavne izričaje svoga Boga.
Bismo li tako revno širili Božje poruke kao što to činimo s porukama na telefonu?
U tom slučaju ne bismo se morali brinuti, dostaje li još novca ili baterije u telefonu? Jer Isus je već platio cijenu svih naših razgovora i poruka. 

Možda ćeš se iznenaditi, ali tko još danas šalje Božje poruke naokolo? 99% ljudi ne šalje ništa što je vezano uz Bibliju.
Ljudi se bave drugim stvarima. Šalju naokolo druge poruke, ali nemaju vremena slati blagoslovne poruke prijateljima.
Možeš li se uračunati u onih jedan posto koji šalju, odašilju Božje poruke prijateljima?
Što te košta poslati poruku: Bog te blagoslovio!

I ti bi mogao slati tu misao i poruku preko svojih kontakata.
Bog nema WhatsApp ni Viber … ali svejedno, on je moj ‘omiljeni’ kontakt…
On nema Facebook – ali je moj najbolji prijatelj.
Nema ni Twitter, ali ga slijedim.

Ako Ti je Bog bitan, onda pošalji ovu poruku svojim prijateljima, proslijedi je svojim
Kontaktima.
Ako te je stid, onda je zanemari.
Stvari se odvijaju i imaju svoj smisao.
Isus Ti veli: Sve to što Ti je teško I što Te pritišće, već sam razriješio u svojoj ljubavi.
Čini to u vjeri u Boga!
Pa on te ljubi!

Anonimus

Ja sam poruku dobio od dobrog prijatelja dr. Ivana Bagarića i rado je proslijeđujem svima koji se na trenutak zaustave na ovoj stranici.


Moja je Hrvatska
Moja je Hrvatska ona sa Splitske rive, a nju su pred „Pilata“ i „Heroda“ doveli i osudili!
Moja je Hrvatska ona kod Kamenitih vrata i Gospe od zdravlja i njoj su križ konvencija na ramena stavili!
Moja je Hrvatska ona sa Zagrebačkih ulica i ona je pala pod težinom i bešćutnošću zelenih točkica!
Moja je Hrvatska ona koja se krvlju i krunicom branila i obranila, a od iluzionista pred licem Majke prodana i ponižena!
Moja je Hrvatska ona koja u ljetnim kampovima provodi svoje ljeto, a mladi ljudi koji ostaju nose utege konvencija, blokiranih i prevarenih!
Moja je Hrvatska ona koja se zalaže za neradnu nedjelju, a blagajnica i krojačica i tajnica i frizerka… joj brišu lice okaljano od podaničke i puzajuće politike!
Moja je Hrvatska ona koja hoda za život, a pada pod zakonima iz mračnoga doba crvene opasnosti!
Moja je Hrvatska ona koja hoda Marijanskim svetištima za domovinu, a iscrpljena, pokradena i „na vješalima“ tješi udovice i ucviljene majke!
Moja je Hrvatska ona koja pruža perspektivu i posao mladom čovjeku bez veza i stranačke iskaznice, a pada pod teretom uhljeba i bahate „zlatne mladeži“!
Moja je Hrvatska ona u kojoj je obitelj majka i otac i u kojoj je spol muško i žensko, a svlače je oni koji paradiraju i za njenu robu (vrednote) bacaju kocku svoga obraz!
Moja je Hrvatska ona iz Slavonskog broda koja ima čist zrak i pitku vodu, a razapinju je oni koji vodu prodaju, a zrak zagađuju!
Moja je Hrvatska ona koja ima lijek za sve ljude na poseban način za našu djecu, izdiše takva sućutna domovina izranjena ubijanjem nevinih!
Moja je Hrvatska i Herceg-Bosna i Posavina i Srednja Bosna i dijaspora, a nju skidaju s križa nevino osuđeni i utamničeni sinovi i kćeri!
Moja je Hrvatska ona koja čuva, a ne prodaje, ukopaše mi takvu hrvatsku gurajući je u raznorazne unije i saveze!
Moja je Hrvatska ona koja dovodi nove mlade ljude u svoje strukture, koja tim mladim ljudima daje priliku graditi na stijeni zore uskrsnuća!
To je moja Hrvatska osuđena ali nevina, ratifikacijom pljunuta ali ponosna, mladim ljudima nošena, lustracije potrebita, sućutna, pisma i jezika očuvana i vrednotama kršćanskim prožeta!
TO JE MOJA HRVATSKA!
Je li i tvoja ti se malo zapitaj i krikni jače, nemoj šutjeti, krikni i moli za Domovinu!
Ivo Rastočić, u Splitu, 13.04.2018.

Pouke i misli velikoga Ratzingera

Iz knjige Naučiti vjerovati, Verbum, Split, 2013.

Politika, znanost, tehnologija, ekonomija i sva druga materijalna sredstva po sebi nisu dostatna da pruže veliku nadu kojoj svi težimo (str. 18). Bez boli ljubav nije moguća jer ljubav uvijek uključuje određeno odricanje od sebe (str. 21).

Cijeli je svoj život čovjek u stalnu iščekivanju (str. 22).

Ravnodušnost u odnosu na istinu srž je krize Zapada i Europe(str. 24). Na žalost, istinom se često smatra ono što je korisno.

Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam (str. 25). Mnoge danas ne zanima nijedno od ova dva pitanja. Sve svode na profit, slavu, moć, društveni ugled. Možda i nisu svjesni da tako čovjeka srozavaju na nižu vrstu.

Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam (str. 26). I komunizam se pozivao na humanizam, a znamo kako je to izgledalo. U našemu društvu trebamo ponovno uprisutniti Boga. To mi se čini prvotna potreba: da u našemu životu Bog bude ponovno prisutan, da ne živimo kao da smo neovisni, ovlašteni izmišljati što su sloboda i život (str. 33).

Postoje mnoge krive predodžbe o Bogu (str. 33).

Ne smijemo misliti kako ćemo odmah živjeti sto posto kršćanski, bez sumnja i bez grijeha. Moramo shvatiti da smo na putu, da trebamo i možemo učiti, da se malo-pomalo trebamo i obraćati (str. 37).

U društvu i kulturi koji su relativizam prečesto uzimali kao vlastiti credo – relativizam je postao neka vrsta dogme – u takvu društvu nedostaje svjetla istine, štoviše, govoriti o istini smatra se opasnim (str. 38).

Uvelike se teži obrazovanje svesti na prenošenje određenih vještina ili sposobnosti dok se želju za srećom novih naraštaja nastoji ispuniti zasipajući ih potrošačkim stvarima i prolaznim zadovoljstvima. Tako se i roditelje i učitelje lako navodi da se odreknu svojih odgojnih dužnosti i da uopće ne razumiju što je njihova uloga, odnosno što je njima povjereno poslanje (str. 38).

Katkada imamo bojazan od tišine, od sabranosti, od razmišljanja o vlastitim djelovanjima, o duboku smislu vlastitoga života i često radije živimo tek prolazni trenutak, zavaravajući se da donosi trajnu sreću; budući da izgleda lakše, radije živimo površno, bez razmišljanja; bojimo se tragati za Istinom ili se možda bojimo da Istina ne bi nas pronašla, zahvatila i promijenila nam život (str. 41-42).

Ne pije se na izvoru, nego nam se nudi od onoga što je već upakirano u boce (str. 45). Kako sve više ljudi vodu pije iz boce, a ne iz tradicionalnih izvora vode, tako je i s ostalim životnim datostima. Kroz medije nudi nam se laž kao istina, zlo kao dobro, tama kao svjetlo… Sve nam se pokušava upakirano servirati, a mi to samo trebamo “progutati. Odvratne nam se stvari nude kao nešto najpoželjnije.

Sve se svodi na to kako sebe ili svoju tvrtku prezentirati i kako druge uvjeriti da je dobro to što nam se nudi. Od ovoga “mazanja očiju” sačinili su “znanost” koju nazivaju odnosi s javnošću”. U tom procesu istina uopće nije bitna.

Zapad danas snažno zahvaćaju druge kulture (str. 45).

Zapad se prepustio u zagrljaj smrti. Papa Benedikt XVI. citira Pismo Diognetu: “Ne ubija drvo spoznanja, nego ubija neposluh. Zapravo, niti ima života bez spoznanja niti sigurna spoznanja bez pravoga života” (XII, 2.4) (str. 47). Znači, Adama nije ubila jabuka, nego neposluh. Spoznati istinu i slijediti je, to je tek pravi život.

Znanost nije u stanju izraditi etička načela; ona ih samo može usvojiti i priznati kao potrebna da bi iskorijenila svoje moguće patologije (str. 48). Štoviše, znanost ponekada ruši etička načela, te tako zapravo niječe samu sebe.

Veliko otajstvo Isusa, Sina koji je postao čovjekom, svodi se na povijesnoga Isusa: tragičan lik, utvaru bez mesa i kostiju, čovjeka koji je ostao u grobu, izložen propadljivosti i uistinu mrtav (str. 48-49).

Humanizam bez Boga prihvaća povijesnoga Isusa, dobrotvora, čovjeka ljubavi i praštanja. Pokušavaju Isusa prikazati kao nekakva rušitelja okoštalih društvenih struktura. Za kršćane je Isus Sin Božji, pravi Bog pa se sva kristologija svodi na ovu činjenicu. Sve ostalo (ljubav, pomaganje, praštanje…) upravo proizlazi iz činjenice da je Isus istobitan Ocu nebeskome. 

Priredio Božo Goluža  https://www.cnak.ba/kolumne/crkva-i-drustvo/postoje-mnoge-krive-predodzbe-bogu/

 

"Eh, kad bi ljudi znali da pruže ruku kao što podmeću nogu."

 
Hitovi: 1843