Don Marko Kutleša - 50. obljetnica misništva
Indeks Članka
Kod prijatelja don Marka
Bio je to jedan od naših gotovo redovitih posjeta Međugorju, a ovoga puta smo to povezali s davno danim obećanjem don Marku da ga posjetimo u njegovoj župi Gabela Polje kod Metkovića. Davno se dogovorili, a nikako realizirati dovoreno. Malo podaleko, obveza dosta, a uvijek bude nakako najlakše odgoditi stvari za neku drugu prigodu.
Kako predstaviti don Marka? Danas, kada osvježavam ovaj zapis o jednoj posjeti prijatelju prije nekoliko godina, možda bi najbolje bilo to izostaviti i uputiti na ono što o njemu kazuje njegova sestra Ruža, č.s. Aurelina. Pa ipak, neka ostane sve što je tada zapisano.
Dugogodišnji misionar u Ruandi, zaljubljenik u Afriku, jedva izvukao živu glavu za građanskog rata između Hutua i Tutsia, istinski svećenik odan do kraja evanđelju, po svojoj skromnosti, možda najsličniji slici sv. Franje, a po vedrini, odanosti svome pozivu i vjeri, bl. Wojtyli, ili možda fra Bonaventuri Dudi. Nije imao mira dok nije izmolio svoga biskupa Ratka da ga oslobodi provilegirane i časne uloge katedralnog kapelana kako bi bio što bliže malenima i potrebitima. U svojoj, možda, pretjeranoj skromnosti, opasno se zamjerio rođenoj sestri, časnoj s. Aurelini, jer je nije htio poslušati da konačno zamijeni stari i pohabani tepih u župnom dvoru.
Ne pišem ovo o don Marku za to što mi se čini da mi je on preostao kao jedan od rijetkih prijatelja; neovisno o tomu, on je, od kada ga znam, a to je od mladenačkih dana, konstanta i najbolji primjer pravoga prijatelja, dobra čovjeka, a potom uzorna svećenika, za koga vjerujem da je sretan u svome pozivu, da se nikada nije pokolebao na svom putu (kao ja) i da istinski vjeruje u Riječ koju propovijeda.
Ne bi bio dobar opis don Marka ako ne bismo spomenuli njegovu vedru narav i sklonost humoru. U mlađim danima, tijekom školovanja, kada je trebalo pripremati kakvu predstavu, Marko je uvijek dobivao uloge sa šaljivim kontekstom, jer je zahvaljujući svom prirodnom daru znao uvijek izazvati salve smijeha. U susretima s don Markom razgovor prije ili kasnije skrene na Afriku, a onda priči o neobičnim zgodama i nezgodama iz misionarskog života nikad kraja.
Jednom, dok je govorio Misu, dotrčao dječak minstrant koji je malo zakasnio i mirno zauzeo svoje mjesto uz Oltar. Kako je bio posve gol, don Marko ga blago ukori: „Pa mogao si se barem pristojno obući za Misu“. Dječak je otrčao i ubrzo se vratio: stavio je kravatu oko vrata.
Ni ovoga puta nije moglo bez malo šale. Dok smo se vozili cilju uspostavili smo mobitelsku vezu. Don Marko je detaljno objašnjavao kako ćemo ga naći, ali što je više objašnjavao sve je bilo zamršenije, i ja sam konačno odustao od nastojanja da pohvatam konce. On se brinuo i svako malo zvao i davao nove upute. Kad smo došli u mjesto, stali smo i upitali prvu osobu na koju smo naišli kako doći do Crkve i don Marka. Ljubazna gospođa srednjih godina samo je pokazala rukom i rekla:
„Samo naprijed prema zvoniku kojega vidite“.
Kada smo stigli još jednom smo upotrijebili mobitel, don Marko je zabrinuto upitao: „Gdje ste sada?“ Odgovorio sam mu: „ Pogledaj kroz prozor. Ako nas ne vidiš, zalutali smo“. Na prozoru se pojavilo nasmiješeno lice don Marka.
Srdačan doček, ugodan razgovor, potsjećanje na prohujala vremena, na djetinjstvo i rodni kraj, i naravno na Afriku; kratki osvrt na aktualne nevolje hrvatskog puka, „Plač kamenja hrvatske pustinje“, nevolje Europe kao i cijelog čovječanstva; pa obilazak i slikanje za uspomenu ispred lijepe crkve i župnog dvora („je li veća ova ili ona u Ruandi?“), i najvažnije: kavica s časnim sestrama u njihovom domu gdje vode dječji vrtić. Osvaja nas njihova srdačnost, oduševljenje za svoj posao i poziv kojemu se bez rezerve predaju. Tu upoznajemo susjedu iz svoga mjesta, kojoj je mladoj i lijepoj, cijeli svijet sa svim svojim izazovima bio pred nogama, koja je sve to ostavila kako bi ovdje došla služiti i klanjati se Raspetom.
Oprostili smo se i krenuli u Međugorje. Don Marko je imao svoje redovite župne obveze, pa nije mogao s nama. Nadao sam se da bih se još mogao ispovjediti, ali to je ipak ostalo za drugu prigodu; moram se bolje pripremiti; do tada preostaje mi hrvati se sa samim sobom kako znam i umijem.
Galerija slika: http://mojsvijet.hr/galerije/medjugorje/don_marko.html
Prijatelju don Marku za podsjećanje na neko drugo vrijeme
