Poezija na dar
Indeks Članka
Katica Mustapić Šantić: Pjesma životu
„...Čitajući (njene pjesme) primjetit ćete kao da vam krade misli, kao da ste to negdje i sami doživjeli, a onda je to Ona evo sad za vas kazala. Pjesme su ozbiljne, s njima se i teško i lako rastala, darovala ih je i zadržala za sebe. One su Pjesme životu. A tu je u zbirci, uistinu, dobrih stihova. I misli. Tu imamo uz ljubav i sveg onog što ona, ta ljubav podrazumijeva. Tu su i patnje, i susreti, tu je i otac, i majka, i muž i djeca, i rat Rat koji je sve to stavio pod upitnik da bi sve to mukom istegao u uskličnik i dao pravu vrijednost...“ (Fra Ante Marić) Hrvatski dom Hercega Stjepana Kosače, Mostar, 1996.
U vihoru ratnom
Njihova mladost usnula
na uzglavlju vječnosti
na putu u sutra.
U vihoru slobode.
I krv.
Vrela, crvena i plava.
Plava od dječjeg zanosa,
Neostvarenih ljubavi
Dok sklapaju umorne oči.
I nisu se bojali kraja.
Za njih kraj ne postoji.
Vrijeme teče,
a oni su u vremenu vječni,
nedostižni, nedorečeni.
Oni su zvijezde
što pokazuju put nama
smrtnicima,
putnicima,
dok čekamo kraj.
Za njih kraj ne postoji.
Oni su vječni.
Uspomene
Ako te sretnem jednom
na putovima vječnosti
u traženju slobode,
javi se samo nama znanim vapajem
skrivene čežnje.
Čak i ako te ne prepoznam
javi se na putu uspomena
uokvirenih u tvoje lice,
jer vrijeme je prošlo
k o skrivena tuga
u očima našim.
Odlazi vrijeme u sutra
s pogledom na jučer,
dok dopiru do nas mirisi
jedine nam i najljepše
mladosti.
Odrastanje
Govorili smo da nema kraja,
Da se nebo spustilo na zemlju
I anđeli plešu u ritmu
Samo nama znane glazbe.
Nošeni nekim čudnim fluidom proljeća
Govorili smo da je sve
u znaku broja trinaest.
Prepušteni
besmislu odrastanja,
jedne noći glazba utihnu,
i spoznasmo
da je nebo visoko,
visoko.
Koraci
Koračam,
Zastajkujem,
Nešto osluškujem.
To cvrčci pjevaju
u sumraku žege.
Jedna gušterica
na kamen legla
i drijema.
Podne je.
Koračam.
Stajem.
Više ne osluškujem.
Gledam.
Jer, dovoljne su
samo oči
za spoznati lažni sjaj
na mjesečini.
Ponoć je.
Neretvi
Zbaci sa sebe dronjke stare.
Obuci noćas najljepšu haljinu bijelu,
I veo od čežnje satkan
na glavu stavi.
Budi zaručnica vesela i čedna
S granom breskvina behara
oko pasa.
Jasmin i zumbul prospi po kosi,
u korpu od pruća vinove loze
svoj plavi šeboj stavi.
Niz ulicu kreni,
Zamamna i čista
nek ti se dive i oni što ne bi.
U njedra bujna noćas pusti
Radobolju svoju,
nek ti pjesmu pjeva
kao dijete majci.
I budi lijepa ko mladenka prava,
u nov život noćas krećeš, drga.
Jer, stiglo je tvoje proljeće novo
i jutro prvo suncem okupano.
Prijateljici
kolovoz 1995.
Gledam te ženo,
umorna od dodira smrti utrobe ti,
i vidim samo tvoje ruke
što nebu se beživotno dižu.
Gledam te dalje
i mislim da ne vidim dobro.
Protrljam oči i ponovo gledam
Vidim još manje.
Vidim samo velike krugove
što nekada bijahu tvoje oči.
Tupe,
prazne,
skamenjene.
Nešto vlažno sqamo ponekad iz njih poteče.
Je li to suza, pitam se,
il skupljn očaj u kapi rose?
Gledam te, umorna ženo,
i više ne vidim ništa.
Samo crno, beskrajno crno
i samo ponekad se miče.
Je li to kamen?
Čovjek ili žena?
Možda majka, što još samo ponekad
diše.
I vapaj, krik,
do Boga, do neba čujem: O sine!