U sjeni Covida 19 - Bez panike!

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Petak, 28 Veljača 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Rudans

Igor Rudan: Svi u karantenu!
APEL - 21.03.2020

ZAGREB - KARANTENA HRVATSKA: SVI. U. KUĆE. SAD. ODMAH.

Nakon jučerašnje objave, ako nekome slučajno još nije jasno - ovaj virus ubija najviše zbog toga što se sumanuto brzo širi među ljudima. Radi toga, nevjerojatno brzo stvara ogroman broj bolesnih, među kojima je 5% vrlo teških slučajeva. Kad bi se svakome od njih moglo pružiti optimalnu njegu, skoro sve bismo spasili. Ali ako svi obole u isto vrijeme, ne možemo im pružiti skrb i skoro svi teški slučajevi će umrijeti. To je način kojim ovaj virus ubija tolike ljude:

DAN 0 = 1 ZARAŽENI =. 0 BOLESNIH
DAN 7 = 10 ZARAŽENIH =. 1 BOLESNI
DAN 14 = 100 ZARAŽENIH =. 10 BOLESNIH
DAN 21 = 1,000 ZARAŽENIH =. 100 BOLESNIH
DAN 28 =. 10,000 ZARAŽENIH. =. 1,000 BOLESNIH
DAN 35 =. 100,000 ZARAŽENIH. = 10,000 BOLESNIH
DAN 42 = 1,000,000 ZARAŽENIH. =. 100,000 BOLESNIH
DAN 49 = 10,000,000 ZARAŽENIH =. 1,000,000 BOLESNIH

Hrvatska je već prošla DAN 21.
EU zemlje su prošle DAN 35.
Italija je vrlo blizu DANA 42.

SVI SE SADA POVUCITE U KUĆE I NE IZLAZITE UOPĆE NIKAMO BAREM TJEDAN DANA. ODMAH. SAD. I DIJELITE SVIMA, napisao je dramatičnim tonom na Facebooku znanstvenik Igor Rudan.                         

                                      *     *      * 


Igor Rudan: Što svatko od nas može sada učiniti u borbi protiv pandemije COVID-19?
Večernji.hr, 15. ožujka 2020

Ako se nalazimo s bilo kim na kavi ili ručku, neka to bude samo jedna osoba, a ne više njih. Nosimo rukavice, izbjegavajmo dodirivati površine koje mnogi dodiruju, ne rukujmo se i ne grlimo dok ovo traje. Prorijedimo i posjete domovima umirovljenika, ili ih privremeno ukinimo.

Ulazimo u ključnih mjesec dana borbe s koronavirusom za Hrvatsku, te je sada potrebna odgovornost i ozbiljnost svakog od nas. Protiv epidemija se možemo boriti samo zajednički. Svatko tko se ne pridržava mjera samoizolacije u narednim tjednima predstavljat će opasnost ne samo za sebe, već i znatno ozbiljniju za svoje roditelje, kao i prijatelje, poznanike i susjede koji su prije svega starije dobi.
Evakuacija KB Dubrava zbog koronavirusa EPIDEMIJA KoronavirusA U HRVATSKOJ Zaraženo dvoje liječnika iz KB Dubrava. U tijeku je evakuacija. Beroš: Zarazili su se van bolnice

Prvi slučaj zaraze novim koronavirusom u Hrvatskoj registriran je 25. veljače 2020. Od tada je prošlo sada već tri tjedna. Broj zaraženih u Hrvatskoj manji je od 50 a još uvijek, srećom, nitko nije umro. Za to vrijeme, u susjednoj nam Italiji broj zaraženih prešao je 20,000, a broj umrlih približava se već 1,500. U ovom trenutku, na nekakvoj svjetskoj "ljestvici" uspješnosti borbe protiv virusa, Hrvatska bi, stoga, trenutno dijelila prvo mjesto, dok bi Italija, nažalost, bila baš na samom dnu. Ali, naša je dioba prvog mjesta još i vrjednija s obzirom da se na čitavoj karti svijeta Hrvatska nalazi u tako bliskom susjedstvu s Italijom, najteže pogođenom državom uopće.

Treba zato primijetiti da su hrvatsko javno zdravstvo, koje je utemeljio veliki prof. dr. Andrija Štampar, i svi njegovi vrijedni i savjesni djelatnici, tijekom prva tri tjedna epidemije odradili doista nevjerojatno dobar posao. Usporedbe radi, pogledamo li ostale zemlje u blizini sjeverne Italije, bogata i dobro uređena Švicarska trenutno ima bukteću epidemiju s preko 2,200 zaraženih i 14 umrlih, a broj novih zaraženih upravo se povećao za preko 800 u samo jednom danu. Francuska ima već 4,500 oboljelih uz 91 umrlog, a Austrija 800 oboljelih i jednog umrlog.

U svim tim zemljama, "prva linija obrane", koja se sastoji od identificiranja zaraženih i njihove izolacije, kao i svih njihovih kontakata, prošlih je dana probijena. Tamo se virus sada slobodno i eksplozivno širi među stanovništvom. U Hrvatskoj, sve do ovoga vikenda, prva se linija obrane uz goleme napore naših javno-zdravstvenih djelatnika još uvijek održavala, te se put virusa među svim zaraženima u Hrvatskoj još uvijek mogao ispratiti. Svi zaraženi za koje znamo došli su u Hrvatsku iz inozemstva i bili su u međusobnom kontaktu, ali dokaza za slobodno širenje unutar Hrvatske nije bilo. Da se virus tijekom čak tri tjedna slobodno širio unutar Hrvatske, naše bi bolnice već bile zatrpane težim slučajevima bolesti, a one to nisu. Stanje je za sada, znači, prilično mirno, a prva linija obrane jako je dugo uspjela odgađati veću epidemiju.

Zato trebamo čestitati i biti zahvalni ministru dr. Berošu, prof. dr. Markotić, doc. dr. Capaku i njihovom velikom timu za sjajno odrađen dosadašnji dio posla. Održavati epidemiju pod ovakvom kontrolom s obzirom na situaciju u okruženju vrijedno je javno-zdravstveno postignuće, koje ovih dana hvale i moje inozemne kolege. Međutim, kod epidemija se stvari mogu jako brzo okrenuti protiv nas radi tek malo nepažnje ili neodgovornosti pojedinaca, pa tijekom samo 48 sati, od zemlje koja je primjer uspješnosti, zbog samo nekoliko incidenata sve se može promijeniti. Stoga sada svatko treba preuzeti svoj dio te odgovornosti i smanjiti u idućim tjednima kontakte s drugim ljudima na najmanju moguću mjeru, a u rijetkim izlascima ne osjećati nikakav sram zbog nošenja rukavica i izbjegavanja rukovanja i grljenja. Naime, ovaj se virus vrlo uspješno širi među ljudima i zadržava na površinama, a još nedovoljno razumijemo na koje sve načine.

Od početka ove epidemije, temeljem informacija koje sam dobijao izravno od kolega iz Pekinga i Wuhana, ponavljao sam i nastojao objasniti mnoge stvari vezane uz epidemiju koje ljudima nisu intuitivne, te ih mnogima nije bilo jednostavno razumjeti. Dakle, ponavljam još jednom da COVID-19, sam po sebi, nije naročito teška bolest. Od ukupno 160,000 ljudi koji su do danas oboljeli bilo gdje u svijetu, njih 76,000 je do sada već ozdravilo. Nadalje, od 78,500 slučajeva bolesti koji su još uvijek aktivni, sada se već vidi da njih 93% ima relativno blagu kliničku sliku bolesti koja ih ne bi smjela životno ugroziti. Stoga, velika većina onih koji se u Hrvatskoj zaraze, iznenadit će se time da nisu odmah stavljeni na respirator i u intenzivnu skrb, kao što vjerujem mnogi očekuju. Štoviše, imat će blage simptome i već uskoro će opet biti zdravi.

Možemo sada i sami vidjeti da smo, do danas, zabilježili u Hrvatskoj gotovo 50 slučajeva zaraženih, a kod većine je klinička slika blaga. Samo tri slučaja bila su nešto teža, ali nitko još nije trebao respirator, a ni intenzivnu skrb. Dakle, kao što od početka, zajedno sa svojim kolegama znanstvenicima, savjetujem široj javnosti - oprez je kod ove bolesti važan, ali panika nije primjerena.

Mnogi će se sada zapitati čemu onda ovolike mjere opreza, te zašto ovaj virus odnosi brojne žrtve u svijetu? To je stoga što novi koronavirus, općenito, može postati jako opasan na dva načina, koja ću pokušati objasniti.

Najprije treba razumjeti da, iako nije ubojit za veliku većinu ljudi mlađih od 60 godina, ovaj virus postaje izuzetno opasan za starije ljude, posebno za starije muškarce. Što je veća starost zaraženih, to im je imunološka otpornost slabija. Tada im virus može prodrijeti do stanica duboko u plućima, u kojima se odvija prijenos kisika između zraka i krvi. Zbog upale koju tamo izaziva, kisiku postaje nemoguće prijeći iz udahnutog zraka u krv. Ova se teška klinička slika razvija samo kod malenog postotka zaraženih - najčešće kod starijih ljudi, ili onih koji već pate od bolesti srca, šećerne bolesti, ili imaju oslabljen imunosustav. Zimi takve osobe obično cijepimo protiv gripe kako bismo ih zaštitili od te bolesti. Ali od bolesti COVID-19 ne možemo ih zaštititi, jer smo suočeni sa sasvim novim virusom. Bit će potrebni mjeseci, možda i godine, dok se ne završe sva testiranja, odobrenja i ne započne s masovnom proizvodnjom prvih učinkovitih i sigurnih cjepiva protiv koronavirusa.

Problem s ovim virusom koji najviše brine epidemiologe jest što se on iznenađujuće uspješno i brzo širi s osobe na osobu. No, čak ni to ne bi bio toliki problem, kada bi njegovo širenje započinjalo tek nakon pojave simptoma, tj. kašlja. Naime, tada ljudi najčešće i sami legnu u krevet te se tako izoliraju od drugih, a i lakše je pratiti na koga su sve prenijeli zarazu nakon početka bolesti, pa izolirati i njih.
'RAZMATRAMO SVE OKOLNOSTI' Premijer Plenković potvrdio da će se i sam testirati na koronavirus

Ali novi koronavirus možemo prenijeti na druge i prije no što počnu simptomi. Zato možemo zaraziti mnoge svoje kontakte prije no što shvatimo da smo bolesni. Zbog toga se, nakon, primjerice, jednog koncerta u potpuno ispunjenoj Areni Zagreb, virus može proširiti i na tisuću osoba. Ako njih 90% i preboli samo blagu bolest, preostalih stotinu ljudi zahtijevat će idućih dana intenzivnije bolničko liječenje. Stotinu novih teških pacijenata u kratkom vremenu, pogotovo ako su stari ili imaju već niz podliježećih bolesti, ne bi željela nijedna bolnica na svijetu. A ako je koncert održavan tri dana zaredom, onda će se još stotinu teško oboljelih javiti u bolnicu sutra, a još stotinu prekosutra. Kad bi svatko od njih dobio prikladnu skrb, ogromna većina bi se izlječila i završila dobro. Ali ako tri stotine teških pacijenata nahrli u bolnicu u samo tri dana, jasno je da se nikako ne može svima pružiti sve što bi se moglo, te će mnogi početi umirati. Uz to, iscrpit će specijaliste i medicinske sestre koji rade na odjelima za intenzivnu skrb, a i zaraziti neke od njih.

To je, dakle, prvi način kojim COVID-19 ubija mnoge ljude. Problem nastupa zato što se bolest brzo i eksplozivno raširi među stanovništvom u nekom gradu. To, jednostavno, dovede do kolapsa naših kapaciteta da onima s teškom slikom bolesti pružimo adekvatnu skrb. To je posebno tužno, jer njihova prognoza bila bi prilično povoljna, kada bismo najbolju skrb mogli pružiti svakome na isti način i bez vremenskog pritiska.

Što svi mi možemo učiniti kako bi se epidemija širila što sporije, tako da ne preopteretimo te naše kapacitete? Moramo spriječiti da svaki zaraženi uspije zaraziti više od jedne zdrave osobe. Dok god je zarazio samo jednu, ili nikoga uopće, ova epidemija će u Hrvatskoj jenjavati. Ako zarazi više od jedne osobe, problem će se povećavati, a opterećenje na naš zdravstveni sustav rasti.

Zato, povucimo se sada u samoizolaciju i ne dopuštajmo virusu da se brzo širi među nama. Ako se nalazimo s bilo kim na kavi ili ručku, neka to bude samo jedna osoba, a ne više njih. Nosimo rukavice, izbjegavajmo dodirivati površine koje mnogi dodiruju, ne rukujmo se i ne grlimo dok ovo traje. Prorijedimo i posjete domovima umirovljenika, ili ih privremeno ukinimo. Imajte na umu da, nosite li u sebi koronavirus a da to ne znate, unesete li ga u dom umirovljenika, zbog toga može umrijeti dvadesetak osoba toga doma u idućim tjednima. Starije osobe neka ostanu trajno u kućama i stanovima, a nađu nekoga tko će za njih kupovati namirnice i donositi ih. Jednostavno, budimo u zatvorenom, kako bismo mogli spasiti što više onih koji razviju teški oblik bolesti. Posebno starije muškarce, oni su sada najugroženiji. Vodite i kalendar o tome s kime ste se svaki dan susreli, jer obolite li, sve će te osobe s vašeg popisa također morati u strogu karantenu.

Postoji i drugi način kojim virus može učiniti veliku štetu, a to je ako uđe u bolnicu. Naime, virus u velikoj većini slučajeva izaziva blagu bolest samo ako se širi u zajednici. Ako se širi bolnicom, tada se širi među ljudima koji su često oslabljene imunosti, stari i imaju podliježeće bolesti. Tada bolest nije teška samo za 10% oboljelih, nego za njih polovicu, a možda i više. I tada stopa umiranja zbog virusa postaje iznimno visoka.

Ne mogu, stoga, dovoljno naglasiti koliko je važno da osobe koje sumnjaju da su zaražene ne ušetavaju u bolnice. Širenje virusa bolnicom gotovo će sigurno dovesti do velikog i sasvim nepotrebnog broja umrlih, jer bolničkim pacijentima virus može puno više naštetiti nego zdravim ljudima. Sve užasne statistike i izvještaji o velikom broj umrlih s početka pandemije pripisive su baš takvim, bolničkim epidemijama. Prvi zaraženi došli su na liječenje u bolnice, a nitko nije očekivao novi virus kao uzročnik, koji još k tome lako skače na druge ljude, pa se virus mogao lako proširiti po bolnicama i izazvao je velik broj umrlih.
Izolacija zbog koronavirusa Stožer poslao apel građanima Prijavljeno 18 ljudi koji se ne pridržavaju samoizolacije. Bit će sankcionirani

Što bismo mogli, barem, načelno, učiniti da se virus ne bi proširio našim bolnicama? Najprije, ponovo ističem da se zaraženi nikako ne smiju ušetati u bolnice, već moraju slijediti upute Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o postupku prijave. Još se nekoliko stvari načelno čini razumnima.

Prije svega, sve one bolesnike u bolnicama koji bi mogli preživjeti iduća dva mjeseca i na kućnoj njezi bilo bi uputno jednostavno otpustiti kućama. Tamo će biti puno sigurniji, jer bolničke su nam epidemije praktično neizbježne idućih dana i tjedana. Uz to, time će oslobađati kapacitete za zaražene s teškim oblikom koronavirusa.

Uz to, svim bolesnima koji doista moraju biti u bolnici, bilo bi razumno ležati u sobi i ne izlaziti iz nje, a ne šetati hodnicima i družiti se s drugim pacijentima, tako da se samo liječnici i sestre kreću bolnicom. Liječnike i sestre uputno je što češće testirati na koronavirus, jer najveće će štete nastati ako oni budu širili epidemiju bolnicom među pacijentima. Bilo bi možda korisno i sve liječnike starije od 60 godina, posebno muškarce, zaštiti tako da privremeno vode odjele kroničnih bolesnika, gdje ne kruže mnogi ljudi. Naime, kada se približimo brojci od stotinu zaraženih, treba očekivati i prve umrle, što će već samo po sebi izazvati zabrinutost. Ono što bi svakako bilo dobro spriječiti jest teško stanje nekog zdravstvenog djelatnika, što često loše djeluje na moral ostalih. Sada zdravstveno osoblje treba zaštititi koliko je god moguće zaštitnim odijelima.

Nadam se da sam uspio objasniti da nova zarazna bolest, COVID-19, s kojom smo suočeni, nije sama po sebi toliko teška ni opasna. Međutim zbog specifičnosti utjecaja na starije, bolesne, kao i bolničku populaciju, te brzog širenja, potrebno je držati je pod kontrolom sprječavanjem kontakata između sviju nas idućih tjedana, kako bismo virusu onemogućili da se previše brzo širi. Predstoje nam dani discipline, ali i zajedništva. Ovo je prvi put u našim životima da se susrećemo s ovakvom situacijom. Moramo sada dati sve od sebe da olakšamo posao zdravstvenim djelatnicima i da broj mogućih žrtava bude što manji, a Hrvatska ostane primjer dobre organizacije u borbi s COVID-19.

https://www.vecernji.hr/ 

 Igor Rudan: 20 ključnih pitanja i odgovora o koronavirusu

Vrhunski znanstvenik i epidemiolog Igor Rudan, jedan od naših najcitiranijih znanstvenika, za Index je napisao opširan tekst u kojem odgovara na 20 ključnih i aktualnih pitanja o koronavirusu. Rudan je, podsjetimo, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, koji je za Index već napisao seriju kolumni o (ne)održivosti svijeta.

Odgovori na 20 pitanja iz perspektive znanstvenika

U ovom tekstu skupio sam pitanja za koja vidim da najčešće dovode do nerazumijevanja ili izazivaju određenu zbunjenost u vezi s novom pandemijom COVID-19. Na sve njih ponudio sam odgovore iz perspektive znanstvenika koji se ovim područjem na međunarodnoj razini bavi već dva desetljeća. Moji odgovori nastoje ponuditi gledište koje je znanstveno utemeljeno na podacima koji trenutno postoje o ovoj pandemiji, kao i na iskustvu prethodnih epidemija i pandemija uzrokovanih respiratornim virusima.

Međutim, želio bih naglasiti kako u vezi s novom pandemijom COVID-19 i dalje postoji niz nejasnoća i da znanstvenici pažljivo prate njezin razvoj te prikupljaju nove dokaze, zbog čega je ovu pandemiju potrebno ozbiljno shvatiti i pridržavati se svih uputa javno-zdravstvenih stručnjaka. U slučaju pogoršanja situacije treba biti spreman i na preventivne javno-zdravstvene mjere poput izbjegavanja javnih okupljanja i kućnih karantena.

1. Je li ovo jedna od "onih" zaraznih bolesti, koja će nas desetkovati i koju će povijest pamtiti?

Povijest roda Homo i desetak ljudskih vrsta za koje danas znamo zahvaljujući iskopinama bila je određena borbom sa zaraznim bolestima. Vjerojatno su vrste ljudi kojih danas više nema izumrle značajnim dijelom zbog širenja zaraznih bolesti. Treba biti sretan što više ne živimo u vremenima kada su se događale velike epidemije i pandemije koje su desetkovale i našu vrstu. Golem broj ljudi umirao je tijekom povijesti u dječjoj ili mlađoj životnoj dobi.

Najteže srednjovjekovne zaraze ubijale su i do svaku treću osobu, a prije otkrića mikroskopa ljudi nisu ni mogli znati zašto im se to događa. Nitko nije mislio da bi sićušni, nevidljivi, živi mikrobi mogli izazivati te bolesti. Ljudi su pretpostavljali da ih je stigla neka nebeska kazna za njihove grijehe. Trebamo, stoga, biti sretni jer živimo u doba ovakvog napretka znanosti i medicine. Od 1940. godine smo dobar dio bakterijskih bolesti počeli kontrolirati antibioticima, a od 1960. i brojne virusne i bakterijske bolesti cjepivima. Na žalost, nemamo cjepivo za sve zarazne bolesti. Kao što vidimo u primjeru ove pandemije, novi virusi nastavljaju skakati s drugih vrsta na nas jer povijest nije završila pojavom naše generacije, nego se nastavlja.

2. Je li znanost mogla očekivati pandemiju COVID-19?

Mogla je, jer je ovo već sedmi koronavirus koji se nastoji udomaćiti u ljudskoj populaciji, nastojeći nam se prilagoditi i koristiti nas kao svoj rezervoar. Naime, mi postojimo zajedno na malom plavo-smeđem planetu u golemom tamnom svemiru. Dijelimo ga s još desetak milijuna drugih vrsta. Sve one nastoje preživjeti do daljnjega. Više od 99% svih vrsta koje su ikada postojale na Zemlji nije uspjelo preživjeti do danas. Zato i virusi moraju stalno skakati na nove vrste i širiti svoje rezervoare u kojima obitavaju. Pritom moraju birati pobjedničke vrste jer samostalno se ne mogu razmnožavati. Opstanak im ovisi o preživljavanju vrste koja im je rezervoar.

Ljudi su trenutno zanimljiv potencijalni virusni rezervoar. Brzo se širimo i množimo - s oko milijardu i pol jedinki narasli smo na oko sedam i pol milijardi samo u posljednjih 130 godina. Pritom prodiremo svima u teritorij, krčimo šume, isušujemo močvare, lovimo iz razonode, smanjujemo ukupnu bioraznolikost, drugima otežavamo preživljavanje, dok nas ima sve više. Srećom po sve nas, prva četiri koronavirusa koja su se prilagodila ljudima bili su tek uzročnici običnih prehlada. Nitko ih nije smatrao ozbiljnom prijetnjom javnom zdravstvu.

3. Jesu li SARS i MERS bili ozbiljna prijetnja?

SARS (teški akutni respiratorni sindrom) i MERS (bliskoistočni akutni respiratorni sindrom) bili su stvarno i veliko iznenađenje za znanstvenike i stručnjake. Naime, radilo se o respiratornim virusima iz porodice koronavirusa, petom i šestom koji su uspjeli prijeći na ljude. Iznenađujuće je bilo što su, umjesto prehlade, mogli izazvati vrlo teške upale pluća sa smrtnim ishodom. Uz to, stopa umiranja među zaraženima kod obje bolesti bila je doista zastrašujuća. Obje su mogle izazvati užasan pomor ljudi da su se, kojim slučajem, proširile na cjelokupno svjetsko stanovništvo.

Koronavirus koji je uzrokovao SARS svoj je rezervoar imao u šišmišima, koji zimi hiberniraju u pećinama. Tada ih nitko ne lovi i ne konzumira. No on je uspio skočiti na životinju iz porodice mačaka, cibetku. S cibetke je zatim uspio zaraziti i čovjeka, jednog farmera u pokrajini Guangdong, krajem 2002. godine. SARS se zatim proširio u više od 20 država i zarazio više od 8000 osoba, a među njima je umrla svaka deseta osoba kod koje je potvrđena zaraza. Bio je to peti ljudski koronavirus, ali prvi koji je mogao ubiti ljude.

Desetak godina kasnije, 2012. godine, u Saudijskoj Arabiji pojavio se koronavirus MERS. On je na ljude prešao s deva u pustinji. Također se proširio na više od 20 država, a zarazio je oko 2500 ljudi i svaka treća zaražena osoba je umrla. Dakle, MERS je imao doista zastrašujuću stopu smrtnosti. Pojava MERS-a pokazala nam je da SARS nije bio neki izolirani incident s koronavirusom na koji možemo zaboraviti, nego da su koronavirusi postali naš najvažniji potencijalni neprijatelj. Da su se SARS ili MERS proširili svijetom i zarazili milijarde ljudi, bila bi to doista katastrofa kakva se ne pamti u proteklom stoljeću ili dva, tj. ono što se u popularnoj kulturi naziva "zombi-apokalipsom".

4. Kako smo se MERS-a i SARS-a uspjeli toliko brzo riješiti s obzirom na to da su bili toliko opasni?

U ta smo dva slučaja, zapravo, imali dosta sreće. Naime, sasvim novi virus koji pokušava skočiti na ljudsku vrstu može se među ljudima širiti na tri osnovna načina. O tim načinima ovisi naša sposobnost da mjerama epidemiološkog nadzora suzbijemo epidemiju. Nakon što virus uđe u ljudski organizam, on se počinje razmnožavati u nekoj vrsti specijaliziranih stanica za koje se uspio vezati. U slučaju koronavirusa, to su stanice dišnog sustava. On se u njima množi "hakirajući" staničnu genetsku uputu i iskorištavajući "mašineriju" za gradnju proteina. To umnožavanje virusa uništava stanice pa zato dolazi do simptoma karakterističnih za dišni sustav: upale grla i kašlja. U prvom načinu širenja, virus se sa zaražene osobe širi na druge ljude samo nakon početka simptoma, u iskašljanim kapljicama.

Takvu je epidemiju najlakše zaustaviti jer oboljeli čovjek više ne napušta dom. Stoga uglavnom zarazi samo svoje ukućane. Također, relativno je lako utvrditi s kime je sve bio u kontaktu nakon početka simptoma pa te ljude staviti u izolaciju. Imali smo sreću da su se i SARS i MERS širili na druge ljude tek nakon početka simptoma bolesti pa smo epidemije uspjeli suzbiti izolacijom oboljelih i svih njihovih kontakata nakon početka simptoma. To je najvažniji razlog zašto SARS i MERS tada nisu ubili nevjerojatan broj ljudi.

Puno teže je epidemiju zaustaviti ako se virus širi s oboljelih na zdrave tijekom razdoblja tzv. inkubacije, koje traje od ulaska virusa u organizam do pojave prvih simptoma. Tada zaražena osoba može prenijeti virus kontaktom na znatno veći broj ljudi u danima prije no što dobije simptome. Takva je, čini se, ova nova pandemija COVID-19. No i tada je barem moguće za svakog novooboljeloga utvrditi od kojeg se već ranije oboljelog zarazio. Naime, oni su se morali negdje susresti pa je moguće ispratiti cijeli lanac kretanja virusa s osobe na osobu.

Zahvaljujući tome, intenzivnim mjerama izolacije svih onih koji su bili izloženi već zaraženima moguće je značajno usporiti širenje virusa. To se radilo u Wuhanu. Zato su karantene opravdane i to je razlog zašto daju dobre rezultate.

Noćna mora za svakog epidemiologa je, međutim, treća mogućnost širenja virusa. U takvoj varijanti pojavljuju se osobe koje se zaraze virusom i prenose ga, ali same nikada ne pokazuju nikakve simptome. Znanstvenici trenutno tragaju za takvim mogućim širiteljima zaraze u ovoj novoj pandemiji COVID-19. Zato se takve osobe povremeno spominju u medijima.

Naime, zbog takvih zaraženih među stanovništvom se počnu pojavljivati slučajevi koje se nikako ne može povezati baš ni s kim od već oboljelih. Kada populacijom kruže ljudi bez simptoma, ali pritom prenose virus na druge, tada je epidemiolozima jako teško bilo što učiniti da bi spriječili širenje među ljudima. Takva epidemija ima mogućnost vremenom se proširiti posvuda, najviše zbog takvih prenosilaca koji ne pokazuju nikakve simptome.

5. U čemu je nova epidemija COVID-19 različita od prethodnih šest koronavirusa?

Kada se u toliko kompleksnom sustavu kao što je ekosistem Zemlje nešto već dogodilo šest puta, onda nije preveliko iznenađenje da se sada događa i sedmi put. Još jedan koronavirus pokušava se ovih dana udomaćiti u ljudskoj vrsti. U ovom slučaju primarni su rezervoar, najvjerojatnije, opet bili šišmiši jer se genetski slijed ovog novog koronavirusa podudara s onime nađenim u hibernirajućih šišmiša u oko 96%. Ovoga puta, umjesto cibetke, kao prijelazni rezervoar poslužio je neki manji sisavac ili ptica.

Moguće je da se radilo o ljuskavcu jer u jednom od njih pronađen je koronavirus podudaran ovome ljudskom u 99% slijeda, iako ni to nije potpuno sigurno. Podudarnost u slijedu nije jedini važan čimbenik pri skakanju na čovjeka. Važno je i koliko je jedinki u vrsti koja služi kao prijelazni rezervoar zaraženo te koliko često ta vrsta dolazi u doticaj s ljudima. Nekad su ti čimbenici važniji pa mogu premostiti i jaz od 2% ili 3% razlike u genomu, jer ljuskavca je zabranjeno konzumirati - zaštićena je vrsta.

Tako je u kineskoj pokrajini Hubei, u gradu Wuhan koji ima čak 11 milijuna stanovnika, oko riblje tržnice krajem 2019. počeo rasti broj oboljelih s neobičnom i vrlo opasnom upalom pluća. Ubrzo se utvrdilo da se ova bolest vrlo brzo širi. Svaki zaraženi uspijevao je dalje zaraziti čak dvoje do troje ljudi. Takav stupanj infektivnosti vrlo je visok i dovodi do brzog rasta epidemije. Imali smo nesreću da se COVID-19 očito uspijeva širiti i tijekom razdoblja inkubacije, vjerojatno dodirom.

Ta inkubacija prosječno traje oko pet dana, a vrlo je nezgodno kada traje i dulje. No trajanje i do dva tjedna nije neobično, a čini se da su opisani i slučajevi inkubacije od čak četiri tjedna. Čitavo to vrijeme zaraženi može širiti virus prije pojave simptoma. Ako postoje i zaraženi koji ne razvijaju simptome, bit će nam vrlo teško sasvim zauzdati ovu pandemiju dok ne razvijemo cjepivo. Zaključno, infektivnost, tj. sposobnost prelaska sa zaraženih na nezaražene, bitno je veća kod COVID-19 no što je bila kod SARS-a i MERS-a. Ali zato sada već sigurno znamo da je stopa smrtnosti COVID-19 ipak znatno manja no ona kod SARS-a i MERS-a.

6. Kolika je stopa umiranja među zaraženima epidemijom COVID-19 i zašto je oko nje toliko nejasnoće u medijima?

Najprije, pojasnit ću da u ovom tekstu radi lakšeg praćenja koristim izraz "stopa umiranja" umjesto stručnih pojmova "letalitet" ili "case-fatality rate", a kako bih je razlikovao od izraza "stopa smrtnosti", koja bi označavala stručni pojam "mortalitet". Da bismo odgovorili na ovo prilično komplicirano pitanje treba najprije reći da se u današnje doba na internetu može stalno pratiti registrirani broj zaraženih i broj umrlih.

Kada se registrirani broj zaraženih podijelio s brojem umrlih u početku pandemije, dobivala bi se brojka od oko 2%. Iz toga se, naizgled, moglo zaključiti da je ovaj koronavirus nov i da na njega nitko nema imunost, što znači da će se vremenom proširiti po cijelom svijetu i sve nas zaraziti. Ako ubije 2% svih ljudi, onda nije teško izračunati da će od 7,5 milijardi ljudi umrijeti njih oko 150 milijuna. I teško je ikome tko nije stručnjak iz ovog područja razumjeti kako takav ishod sada uopće spriječiti jer cjepivo protiv ovoga virusa još ne postoji, kao ni lijekovi.

Pitanje stope umiranja među zaraženima bolešću COVID-19 ukazalo je na općenito nerazumijevanje epidemiološke struke u javnosti i medijima. Od samog početka ove pandemije bilo je ljudi koji su tvrdili da je novi koronavirus bolest koja je blaža čak i od gripe, ali i onih koji su vjerovali da je znatno opasniji. Prošlih je dana ovo pitanje napokon zaokupilo pažnju svih svjetskih medija jer je Svjetska zdravstvena organizacija objavila "da je oko 3,4% zaraženih umrlo". To je medijima i javnosti zvučalo zastrašujuće.

No zatim se javno oglasio i predsjednik SAD-a Donald Trump, koji je rekao kako je broj koji je objavio WHO "pogrešan". Rekao je da je razgovarao s ljudima koji o tome nešto znaju i da je njegov dojam da je taj broj svakako ispod 1%, ako ne i znatno manji. U svojem gostovanju u emisiji Nedjeljom u 2 iznio sam svoju procjenu stope umiranja od 0,5 do 1%, uz mogućnost da ona bude i manja. Međutim, i Trump i WHO su u pravu, svatko na svoj način, što najbolje pokazuje i koliko je zbog nepoznavanja ove struke mnogima teško pratiti što se zapravo zbiva.

U počecima svake virusne epidemije virus se još uvijek muči skočiti na ljude. Stoga će birati one s oslabljenim imunološkim sustavom, koji će ga teže odbaciti. Zbog toga su prvi pacijenti nerijetko ljudi koji su ili stariji ili već imaju neke bolesti koje ih čine ranjivijima. Oni završavaju u bolnici, gdje u tom trenutku nitko ne sumnja na epidemijski potencijal njihove upale pluća.

Zatim se od njih zaraze drugi bolnički pacijenti, a i poneki zdravstveni djelatnici. Ovi potonji zatim bolest prošire i na ostale pacijente u bolnici - vrlo osjetljive ljude, starije, bolesnike koji se liječe od teških bolesti. Zbog tog razloga je u početku udio umrlih među svim oboljelima od COVID-19 bio jako visok. Tako je počelo u Wuhanu, a potpuno jednako i u Italiji - umirali su zaraženi po bolnicama, pretežno vrlo stari i bolesni ljudi.

U međuvremenu, virus se počeo širiti i među općom, tj. izvanbolničkom populacijom. Zaražavao je mnoge ljude koji su inače zdravi te im se sve bolje prilagođavao. Velik broj tih ljudi mislio je da ima prehladu, gripicu, a možda i težu gripu, koju je preležao kod kuće ili je jednostavno prehodao. S obzirom na to da je u Wuhanu u vrijeme početka epidemije bila i sezona prave gripe, a pročulo se i da se u bolnicama nešto čudno događa i da ljudi masovno umiru, razumije se da su mnogi s koronavirusom ostajali kući i liječili se sami. Malo je tko želio ići u bolnicu testirati se je li gripozan baš zbog koronavirusa, kada je tamo buktjela naizgled vrlo smrtonosna epidemija. Samo oni rijetki koji su se s temperaturom i simptomima borili dulje od osam ili devet dana tražili su pomoć u bolnicama Wuhana.

U Kini tipično ne postoji primarna zdravstvena zaštita i obiteljska medicina kakvu mi poznajemo, nego u njihovim golemim gradovima postoje goleme bolnice gdje se oboljeli javljaju izravno. Zato je stopa umiranja među oboljelima u bolnicama u Wuhanu u početku epidemije bila zastrašujuće visoka.

7. Je li obolijevanje najugroženijih u bolnicama Wuhana u početku epidemije jedini razlog visoke početne stope umiranja od COVID-19?

Nije. Epidemija je u početku izgledala još i opasnija jer je stvorila velik pritisak na bolničke jedinice intenzivne skrbi, koje su ovu zarazu dočekale nepripremljene. Zbog toga svi teško oboljeli nisu mogli dobiti intenzivnu skrb. To je dodatno povisilo stopu smrtnosti u početku epidemije. Zato su Kinezi i krenuli graditi nove bolnice - kako bi imali dovoljan kapacitet za pružanje intenzivne skrbi te odmakli sve zaražene bolešću COVID-19 od ostalih teško bolesnih zbog drugih bolesti, koji su najrizičniji da umru ako se zaraze.

Temeljem ovih navoda, treba shvatiti da je ukupni broj zaraženih od bolesti COVID-19 u Wuhanu bio puno veći no što zdravstvene statistike potvrđeno zaraženih to pokazuju. Naime, potvrđeno zaraženi su samo oni oboljeli od koronavirusa koji su na kraju morali doći u bolnicu i ondje su bili testirani na novi virus. Oni ni po čemu nisu reprezentativni za sve zaražene novim koronavirusom u Wuhanu.

Njihove stope smrtnosti ne može se, dakle, preslikati čak ni na populaciju ukupno zaraženih od koronavirusa u Wuhanu, a kamoli na cjelokupnu populaciju Wuhana - tj. na sve zaražene i nezaražene. Zato je potpuno pogrešno gledati na internetu broj potvrđeno zaraženih i broj umrlih pa dijeliti broj umrlih s brojem potvrđeno zaraženih i izvlačiti iz toga ikakve zaključke.

8. Zašto brojke o broju zaraženih i umrlih na internetu, koje se neprekidno dopunjuju, stvaraju pogrešan dojam o stopi umiranja od COVID-19?

Ako se umrle podijeli s potvrđenim brojem zaraženih, tada su za računanje stvarne stope umiranja potpuno pogrešni i brojnik i nazivnik. Čak i smrti u brojniku su pogrešne jer ako pratimo potvrđeno zaražene i umrle u realnom vremenu, tj. dan po dan, razumije se da jako puno zaraženih još uopće nije imalo šansu ozdraviti ili pak umrijeti. Ljudi na intenzivnoj njezi umirat će još danima, tjednima, možda i mjesecima, pa će se zato broj umrlih u brojniku vremenom povećavati. Time će neki budući broj registriranih smrti, kao brojnik, sve više odgovarati trenutnom broju registriranih zaraženih, kao nazivniku. Stopa smrtnosti "umrli kroz potvrđeno zaraženi" neće onda više biti 2% ili 3%, nego može vremenom rasti, možda i na 6% ili 7%.

Zbog toga reći da je "3% ili 4% do sada potvrđeno zaraženih umrlo" zapravo nije pogrešno samo po sebi, a to je Svjetska zdravstvena organizacija i učinila. Ali ono što je propustila jest objasniti da je ta stopa smrtnosti među potvrđeno zaraženima sasvim nereprezentativna za stopu smrtnosti među ukupno zaraženima, koja je znatno manja. Ne bi me, kao epidemiologa, iznenadilo da je i do desetak puta manja, možda i više. To bi COVID-19 moglo u konačnici učiniti manje smrtonosnom i opasnom bolešću čak i od obične gripe.

9. Može li se biti siguran u to da je ukupni broj zaraženih baš toliko veći od broja registriranih zaraženih, ima li ikakvih dokaza za to?

S obzirom na to da je virus nov i nepoznat, ovo je ključno pitanje. Nažalost, mora se dopustiti i mogućnost da je ovaj virus sasvim drugačiji od već poznatih. Možda je stopa umrlih među potvrđeno zaraženima samo 3 do 5 puta manja od stope umrlih među ukupno zaraženima, a ne deset ili trideset puta manja. Jedino sigurno jest da broj potvrđeno zaraženih sigurno nije bio sasvim jednak broju ukupno zaraženih u Wuhanu. Trenutne ukupne svjetske brojke za COVID-19 su i dalje u velikoj većini određene onime što se događalo u Wuhanu u početku epidemije jer oko dvije trećine slučajeva u svijetu čak i na današnji dan još uvijek potječe iz Wuhana.

Zato sam u emisiji Nedjeljom u 2 već bio objasnio da nam stopa smrtnosti među potvrđeno zaraženima nije toliko važna, jer radi se o podskupu najtežih pacijenata. Trebalo bi znati stopu smrtnosti među ukupno zaraženima. Nju, međutim, nitko trenutno ne može znati jer bi za to trebalo provesti testiranje među nasumično izabranih barem 100.000 stanovnika Wuhana pa onda otkriti prisutnost protutijela protiv koronavirusa. Prema tome bismo znali koliki udio ljudi ga je prebolio a da se nikada nije javio liječniku. Te studije do sada nitko nije proveo jer je zdravstveni sustav bio preokupiran dijagnozom koronavirusa po bolnicama i mučio se čak i s time. Sada je poznato da tijekom nekih dana epidemije, dok se razbuktavala, nije bilo dovoljno testova za sve koji su se javljali sa simptomima.

Ipak, počinju se pojavljivati i prvi dodatni dokazi. Prvi od njih je izvještaj međunarodne komisije stručnjaka koja je posjetila Kinu. Oni su zaključili da je, kada se pogledaju baš svi slučajevi diljem Kine koji su zabilježeni nakon 1. veljače, kada se značajno popravila i proširila identifikacija svih zaraženih, a bolnice se bolje pripremile na epidemiju, stopa smrtnosti svih slučajeva koji su došli pod zdravstveni nadzor i bili testirani pala na 0,7%.

Za sve one skeptične prema podacima iz Kine, dočekali smo i izvještaje iz Južne Koreje. U toj su zemlji vlasti doista učinile sve da agresivno testiraju ljude, traže sve zaražene i izoliraju ih te liječe. U njihovim dosadašnjim analizama, stopa umiranja svih otkrivenih zaraženih bila je malo iznad 0,6%. Obje bi ove brojke mogle i ponešto narasti, ali ne znatno, kada se u njih uključe još i oni koji bi vremenom mogli umrijeti, a trenutno su uračunati u zaražene, ali uz ovako nisku stopu umiranja njih neće biti više toliko puno. Vjerojatnije je da je i dalje dosta zaraženih ostalo nedijagnosticirano te je stopa čak i manja.

Još jedan zanimljiv nedavni novi izvor je studija više od 1000 pacijenata s COVID-19 ispraćenih do kraja bolesti, prikupljenih iz preko 500 kineskih bolnica, objavljena u vrhunskom znanstvenom časopisu. Ona je pokazala njihovu stopu smrtnosti od 1,4%. Međutim, tu se ponovno nije radilo o svim zaraženima, nego onima koji su zatražili bolničko liječenje, pa bi stoga trebala ipak biti barem dva do tri puta manja među svima zaraženima.

Tako, čini se da podaci iz vrlo različitih i sve pouzdanijih izvora počinju konvergirati prema vrijednostima koje sam predvidio u emisiji Nedjeljom u 2 prije tjedan dana, tj. 0,5% do 1%. Zbog svega navedenog, predsjednik SAD-a Donald Trump najvjerojatnije ima pravo kada kaže da je taj broj svakako manji od 1%, a vjeruje da bi mogao biti i puno manji od 1%. Sve što znamo o epidemiologiji i prethodnim pandemijama ulijeva nam nadu da bi moglo biti tako.

10. Mogu li se doista svi u nekoj zemlji zaraziti koronavirusom? Ako mogu, bi li tada stopa umiranja od 0,5% ili 1% bila primjenjiva na cijelo stanovništvo?

Virus neće uspjeti zaraziti baš svakog u Hrvatskoj, zbog niza razloga. Na prvoj liniji obrane trenutno stoje protuepidemijske mjere. Testiraju se svi koji bi mogli biti zaraženi, a zatim se provodi izolacija oboljelih od COVID-19 i svih njihovih kontakata. Te mjere značajno usporavaju i onemogućuju širenje virusa u Hrvatskoj i kupuju nam vrijeme. Iznimno je važno da broj oboljelih ne raste prebrzo, kako bi djelatnicima našeg zdravstvenog sustava omogućili da zbrinjavaju i pruže kvalitetnu njegu svim oboljelima, a prema potrebi i intenzivnu skrb. Kada ovih mjera ne bi bilo, došlo bi do eksponencijalnog rasta broja zaraženih, što bi ubrzo postalo neizdrživo za zdravstveni sustav. Zatim, od potpunog zaražavanja donekle nas štiti i naša zemljopisna raštrkanost, tj. život ljudi i u mnogim manjim mjestima i naseljima. U velik broj njih vjerojatno nikada neće ni ući nitko zaražen.

Nadalje, kako se ljudi budu zaražavali i ozdravljivali, trebali bi stjecati imunitet na virus. Zbog toga će virusu ostajati sve manji broj ljudi na koje može skočiti. U nekom trenutku, broj novih osoba koje će svaki zaraženi moći dalje zaraziti smanjit će se na prosjek koji će biti manji od jedan. Time će epidemija samu sebe ograničiti i zaustaviti. To i jest razlog zašto cijepimo - kako bismo onemogućili virusu, ako i zarazi nekog necijepljenog, brojne opcije daljnjeg širenja. Naime, ljudi će već imati imunitet na virus i odbacit će ga, pokuša li virus ući u njih. Mnogi procesi u prirodi su samoograničavajući na sličan način - i šumski požari, i padovi burzi, i epidemije.

Nadalje, u emisiji Nedjeljom u 2 objasnio sam i zašto se konačno utvrđena stopa umiranja među svim zaraženima ne bi trebala izravno preslikavati na cjelokupno stanovništvo neke države, kako bi se procijenio moguć broj žrtava. Prvi razlog je što virus zahvaća pretežno stariji dio stanovništva. Zato se ta utvrđena stopa umiranja među svim zaraženima može projicirati tek na stariji dio stanovništva, ali ne i na mlade i djecu. Mladi i djeca obolijevaju rijetko, a njihove su stope umiranja znatno manje. To dodatno pridonosi smanjenju potencijala virusa da dovede do vrlo velikog broja žrtava od COVID-19.

11. Treba li se, onda, bojati pandemije COVID-19 i koliko?

Situaciju treba shvatiti ozbiljno i biti oprezan, ali nema razloga za pretjeran strah, a posebno ne za paniku. Razumijem da se mnogi boje ove pandemije jer vjerojatno misle da smo u sasvim nepoznatoj situaciji pa bi se moglo dogoditi bilo što. Ali nije vjerojatno da bi se moglo dogoditi mnogo toga za što znanost ne bi mogla pronaći objašnjenja i odgovore, a epidemiološke službe pravodobno reagirati. Iako je ozbiljnom znanstveniku nezahvalno prognozirati bilo što oko širenja sasvim novog i nepoznatog virusa cijelom ljudskom populacijom u svijetu te predvidjeti svaki pojedinačni događaj, tijekom proteklih tjedana smo o novom koronavirusu COVID-19 ipak prikupili dovoljno podataka za barem neka predviđanja.

Ako se novi koronavirus vremenom sasvim proširi Hrvatskom i uspije zaobići brojne mjere prevencije koje su trenutno na snazi, broj njegovih žrtava trebao bi, barem otprilike, biti usporediv s brojem žrtava od gripe ili od cestovnih prometnih nesreća u istom razdoblju. To znači da je određen zdravi oprez preporučljiv. Taj je oprez razuman dok god je na istoj razini kao i bojazan koju možda osjećate kada sjedate u automobil i pripremate se na malo dulji put, ili kada čujete na vijestima da je u Hrvatsku stigao teži oblik gripe. No mnogi se onda zapitaju zašto se o koronavirusu uopće toliko piše i brine. To je stoga što nam je gripa već desetljećima dobro poznata bolest, vraća se svake godine i imamo iskustva s njezinim manifestacijama na desecima milijuna oboljelih u svijetu, znamo kako unaprijed razviti cjepiva protiv nje, a počeli smo na tržištu dobivati i prve donekle djelotvorne lijekove. Za razliku od gripe, novi koronavirus nam je nepoznat i oprezni smo najviše zbog toga da nas ne bi iznenadio. Pritom, oni najugroženiji među nama, koji su već teže bolesni ili vrlo stari, nisu zaštićeni cjepivom, kao što je to slučaj s gripom, pa ova nova bolest može lakše izazvati umiranje.

12. Je li sada već sasvim jasno da je COVID-19 znatno opasnija bolest od gripe?

Ovo pitanje se stalno ispočetka nameće jer mnogi gledaju u razne brojke bez dubljeg razumijevanja njihove pozadine pa uspoređuju neusporedivo. Najprije, javnost općenito podcjenjuje koliko je gripa, zapravo, opasna i teška bolest, posebno za najosjetljivije, stare i već bolesne. U svijetu gripa godišnje izazove između 250.000 i 650.000 smrti, ovisno o soju virusa koji cirkulira. Razni sojevi mogu izazvati blaže ili teže simptome, a virus iz godine u godinu mutira. Međutim, na gripu se nastojimo pripremiti tako da te najugroženije procijepimo prije sezone gripe. Zbog toga broj umrlih od gripe smanjujemo preventivnom zdravstvenom intervencijom, tj. cijepljenjem, a to kod širenja COVID-19 ne možemo učiniti. To je prvi razlog zašto se gripa čini manje opasnom, no ona možda nije manje opasna, nego smo najugroženije zaštitili. Uz to, zbog procijepljenosti se gripi teže širiti među stanovništvom jer ima manje opcija za skakanje na nezaražene. Zbog usporenog širenja sporije se pojavljuju i novi slučajevi pa ih zdravstveni sustav ima vremena kvalitetno zbrinuti, pogotovo ako zahtijevaju intenzivnu skrb.

Drugi razlog je što je broj izravno umrlih od gripe nekoliko puta manji od broja posredno umrlih od gripe. U statistikama o uzrocima smrti gripa se često ne navodi kao izravan uzrok ako je dovela do pogoršanja nekih već dugotrajno prisutnih kroničnih, podležećih bolesti. Tada se te kronične bolesti navode kao primarni uzrok smrti, a ne gripa. Zbog toga je stvarna uloga gripe u ukupnoj godišnjoj smrtnosti stanovništva često značajno podcijenjena. Mogla bi biti i nekoliko puta veća kada bi se krajem svake godine provela ponovna klasifikacija uzroka smrti s obzirom na povećanje umiranja od kroničnih bolesti tijekom epidemije gripe.

Treći razlog je taj što o ukupnom broju zaista zaraženih od gripe u zajednici imamo znatno bolju ideju nego za koronavirus. To je stoga što je gripa bolest koja se u svijetu tipično zbrinjava u okviru primarne zdravstvene zaštite, nakon čega se oboljeli upućuju na kućnu njegu, a samo najteži slučajevi završe u bolnici. Zbog obveze prijave središnjem registru, kao i zbog bolovanja koja se otvaraju, ukupni broj zaraženih od gripe u populaciji, tj. nazivnik za stope umiranja, znatno nam je bolje poznat za gripu nego za koronavirus. COVID-19 se do sada dijagnosticirao i liječio isključivo u bolnicama kod težih slučajeva koji su u njih dospijevali. U njegove procjene stopa umiranja uključeni su oboljeli od bolničkih epidemija, koje su se širile među starim, bolesnim i imunokompromitiranim ljudima.

Iz svega ovoga treba zaključiti da su stope umiranja od gripe, kao vrlo opasne virusne bolesti, matematički umanjene u odnosu na trenutne izvještaje o stopama umiranja od koronavirusa zbog spomenuta tri razloga. Prvi je što najugroženije od gripe procijepimo prije dolaska gripe. Drugi je razlog neusporedivosti što zdravstvene statistike većinu umrlih zbog gripe ne bilježe kao umrle od gripe, nego zbog pogoršanja već postojećih podležećih bolesti poput kardiovaskularnih bolesti, šećerne bolesti, zloćudnih tumora i drugih.

Treći je što je nazivnik koji koristimo za računanje stopa umiranja od gripe znatno bliži ukupnom broju zaista zaraženih među stanovništvom, dok nazivnik kod koronavirusa još ne znamo s dovoljnom sigurnošću. Epidemiolozi temeljem iskustava s ostalim respiratornim virusima znaju kako se svi događaji u bolnicama, među najugroženijima, nikako ne smiju preslikavati i na očekivanja o događajima u zajednici, među zdravima. Međutim, šira javnost kojoj to nije struka ne može imati dobar osjećaj za tu veliku razliku. Zato sve stope umiranja od gripe u odnosu na broj zaraženih trenutno nisu usporedive sa svim stopama umiranja od koronavirusa kojima se trenutno barata.

Dok šira javnost, s jedne strane, podcjenjuje opasnost od gripe zbog spomenuta tri razloga, istodobno joj je lako precijeniti opasnost od novog koronavirusa zbog intenzivne medijske usredotočenosti na njega. Kada bi se dolazak gripe u Hrvatsku svake godine pratio na ovakav način, da se izvješćuje o svakom zaraženom i njihovom testiranju na gripu, gotovo svaki dan bi barem neka osoba u Hrvatskoj izravno umrla od gripe tijekom zimskih mjeseci, a još tri ili četiri posredno. Tada bi javnost shvatila koliko je gripa zapravo opasna bolest i kako se protiv nje razumno cijepiti.

Stoga mi se i dalje ne čini mogućim, barem u ovoj fazi pandemije, decidirano tvrditi koja je od ove dvije bolesti inherentno opasnija za ljude niti koja će izazvati više smrti ove godine. Gripa će, barem naizgled, uzrokovati manje smrti jer su najugroženiji procijepljeni, a mnogi smrtni slučajevi koje gripa izaziva ne pripisuju joj se u zdravstvenim statistikama. COVID-19 će, pak, uzrokovati manje smrti no što bi mogao zbog mjera epidemiološkog nadzora, sprečavanja širenja i mogućeg uvođenja strogih karantena, a također bi mogao imati svojstva sezonstva i jednostavno nestati s kasnim proljećem.

13. Jesu li toliko stroge karantene opravdane?

Kada nemamo baš nikakve druge načine obrane od novog virusa, sve što doista možemo jest povući se u zatvorene prostore i onemogućiti virusu skakanje sa zaraženih na zdrave osobe. Ljudi uglavnom nemaju intuitivan osjećaj za eksponencijalni rast. To je kao u onoj staroj priči o caru koji je trebao nagraditi čovjeka tako da mu na prvo polje šahovske ploče stavi jedno zrno pšenice, a zatim ga udvostručuje još 63 puta, dobivši na kraju broj neopisivo veći od svih zrna pšenice na svijetu.

Tako je i kod epidemija.

Ako svaki novooboljeli dnevno zarazi samo još jednu osobu, tijekom rane faze će tijekom četiri dana broj novooboljelih narasti s 2 na 16, što se ne čini kao velik rast. Nešto kasnije, sa 128 novozaraženih će tijekom sljedeća tri dana skočiti na 1024 zaražena, a ni to ne zvuči toliko strašno. Ali doći će zatim i četiri dana u kojima će broj novozaraženih sa 100.000 narasti na 800.000. Kad je Kina vidjela da je epidemija COVID-19 izmakla kontroli i ušla u tu eksplozivnu fazu, odmah je od ostatka zemlje odsjekla Wuhan, a zatim i petnaestak drugih gradova. Uz to, naredila je i da stanovništvo unutar tih odsječenih područja bude u stanovima i ne izlazi. Bila je to mjera bez presedana u ljudskoj povijesti - deseci milijuna ljudi bili su tjednima u karanteni. Sve je stalo.

Međutim, ova je mjera dala odlične rezultate i Kina bi se mogla zaustaviti na broju umrlih manjem od 5000, iako ju je epidemija zatekla nespremnu i virus se bio proširio u baš sve pokrajine. Nedavni izvještaj komisije Svjetske zdravstvene organizacije sastavljene od 25 međunarodnih stručnjaka koji su posjetili Kinu zaključio je sljedeće:

"Vrlo hrabar kineski pristup sprječavanju brzog širenja ovog novog respiratornog virusa promijenio je tijek do tada brzo eskalirajuće i smrtonosne epidemije. Suočena s nepoznatim virusom, Kina je primijenila vjerojatno najambiciozniji, najokretniji i najagresivniji napor u borbi protiv zaraznih bolesti ikada. Ovo beskompromisno i rigorozno pribjegavanje ne-farmaceutskim mjerama obične karantene u obuzdavanju prijenosa virusa COVID-19 u višestrukim kontekstima sada nam pruža ključne pouke u planiranju globalnog odgovora. Ovaj prilično jedinstven javno-zdravstveni odgovor bez presedana u povijesti sasvim je preokrenuo eskalirajuće slučajeve zaraze u pokrajini Hubei, gdje je već došlo do široko rasprostranjenog prijenosa u zajednici, kao i u svim ostalim provincijama, gdje se čini da je prijenos unutar obitelji poticao epidemiju."

14. Što se dogodilo na brodu Diamond Princess, koji je također izoliran? Čini se da je na njemu stopa umiranja zaraženih veća od 1%. Nije li to vrlo informativno za znanstvenike?

Mogu samo reći kako je to možda stoga što su na tim velikim brodovima ljudi pretežno stariji jer trebalo bi pogledati dobnu i spolnu strukturu putnika koja bi, vjerujem, barem nešto više objasnila. Također, sasvim je moguće da u neki takav džep uđe i mutirana verzija virusa koji je nešto opasniji pa se pojave takve izolirane grupe u kojima je bolest doista imala teži tijek. To nije nemoguće, ali nije ni vjerojatno da se može preslikati na cijelo stanovništvo neke zemlje.

Virus sada, širenjem kroz ljudsku vrstu, nastavlja mutirati kako bi nam se što brže i bolje prilagodio. Prema prethodnim epidemiološkim iskustvima, mnoge od tih mutacija trebale bi ga činiti manje opasnim za naše zdravlje jer će nam se na taj način bolje prilagoditi. Međutim, neke bi ga nasumične mutacije mogle učiniti i opasnijim, a zbog toga moramo biti na oprezu dok ga bolje ne upoznamo i dok pandemija ne završi. Nije vjerojatno da će novi koronavirus virus mutirati tako da postane značajno opasniji nego što je sada, ali to ćemo smjeti definitivno tvrditi tek kada pandemija završi.

15. Što se događa u Italiji i Iranu? Ponaša li se tamo COVID-19 drugačije no u drugim zemljama? Može li unos mutirane, opasnije varijante virusa biti razlog?

To su jako teška pitanja dok ne dobijemo više kvalitetnih podataka iz obje zemlje. Načelno, moguće je da prvi ulaz virusa u neku novu državu bude u tijelu zaraženog u kojem je virus mutirao u neki teži oblik. Ako svi daljnji slučajevi potječu od tog, mutiranog i opasnijeg virusa, tada u tim zemljama situacija u početku može izgledati teža no drugdje, dok se ne pojave i drugi unositelji. U populacijskoj genetici ovakav se razvoj događaja naziva tzv. "founder effect" - učinak utemeljitelja. Međutim, u obje zemlje može se raditi i o drugačijim objašnjenjima.

Razlog zašto se čini da je stopa umiranja među zaraženima u Italiji vrlo visoka jest što se i tamo bolest najprije širila u bolnicama malih naselja, potpuno nepripremljenih na epidemiju, i među starijima pod većim rizikom da umru ako se zaraze. Stope umiranja u bolničkim epidemijama među starijim, bolesnim, možda i imunokompromitiranim ljudima bit će znatno više nego u zajednici, među zdravim i mlađim ljudima. Među prvih stotinjak umrlih u Italiji gotovo svi su bili stariji od 60 godina i imali podliježeće bolesti. Zato se stopa smrtnosti tamo i čini tako visokom, ali ona jednostavno nije reprezentativna za cijelo stanovništvo. Sličnu štetu učinila bi vjerojatno i sezonska gripa da mnogi nisu procijepljeni od nje. Ali moguće je također i da među stanovništvom ima puno više slučajeva nego što se mislilo jer se virus već dulje širi. U Iranu je, pak, situacija za sada sasvim nejasna. Najvjerojatnije objašnjenje je, također, da je među stanovništvom već znatno više slučajeva zaraze nego što se misli.

16. Je li moguće da nas ova bolest iznenadi i da se na kraju pokaže znatno opasnijom od sezonske gripe te usmrti više od milijun ljudi u svijetu ili čak nekoliko milijuna?

Ako se COVID-19 pokaže značajno opasnijim od sezonske gripe, tada bi se doista mogao očekivati milijun smrtnih slučajeva diljem svijeta, možda i znatno više. Nažalost, takav je scenarij još uvijek načelno moguć kod virusa koji nam je nov i nepoznat, zbog niza razloga. Zbog toga svi stručnjaci za ovo područje, uključujući i mene, stalno pozivaju na oprez, ali bez nepotrebne panike.

U kojim scenarijima bi situacija mogla postati znatno teža? Najprije, većina epidemiologa temeljem iskustva s prethodnim epidemijama i pandemijama očekuje kako će stopa smrtnosti bolesti COVID-19 pasti znatno ispod 1% kada se broj umrlih počne dijeliti s boljom procjenom svih zaraženih među stanovništvom. Međutim, virus je nov pa je načelno moguće da kod ovog specifičnog virusa broj zaraženih osoba koje nisu registrirane možda i nije toliko velik koliko bi epidemiolozi očekivali. To bi za znanost bilo određeno iznenađenje te bi ukazivalo na različitu narav ovog virusa.

Novi koronavirus koji uzrokuje COVID-19 sličan je donekle onome koji je izazivao SARS. Uzročnik SARS-a imao je, pak, izuzetno visoku stopu umiranja među svim zaraženima. Ako se pokaže da je broj ukupno zaraženih među stanovništvom veći od registriranih zaraženih samo dva ili tri puta, a ne barem desetak puta, tada bi stopa umiranja zaraženih s COVID-19 mogla biti značajno viša od gripe. U kombinaciji s izostankom procijepljenosti, jer cjepiva nemamo, dovela bi do znatno većeg broja smrti u usporedbi s gripom. No, takav ćemo razvoj događaja nastojati spriječiti mjerama izolacije oboljelih i njihovih kontakata, kao i karantenama, koje kod gripe ne primjenjujemo. Pritom ćemo se nadati i da će nam prolazak zime i nova godišnja doba postati saveznici koji će usporiti ili sasvim onemogućiti daljnje širenje virusa.

Nadalje, virus bi širenjem među zaraženim ljudima mogao mutirati i u neki svoj opasniji oblik, kao i u blaži. Prethodna iskustva s epidemijama pokazuju kako je mutiranje u blaže oblike vjerojatnije, ali ni mutiranje u opasnije oblike, ili one koji se lakše šire, nije nemoguće. U pojedinim zemljama takva bi varijanta lokalno povisila stopu umiranja u odnosu na druge države ili pak ubrzala zaražavanje. To bi njihove zdravstvene sustave dovelo u doista tešku situaciju jer bi jedinice za intenzivnu skrb ubrzo postale preopterećene. Zbog lošije raspoložive skrbi, stopa umiranja svih zaraženih dodatno bi se povećala, uz kolaps dijela zdravstvenog sustava. Vrlo je nezgodan i scenarij u kojem bi se vremenom zarazili i mnogi zdravstveni djelatnici, pružajući skrb oboljelima, što bi otežalo situaciju.

Stoga su trenutno možda i najvažniji građani Hrvatske svi oni zdravstveni djelatnici koji rade u bolnicama za zarazne bolesti, posebno u njihovim jedinicama intenzivne skrbi. Treba ih čuvati od preopterećenja poslom, ali i od zaraze koronavirusom od svojih pacijenata. S povećanim brojem zaraženih, potražnja za kvalitetnom intenzivnom skrbi, respiratorima i ECMO uređajima za izvantjelesno obogaćivanje krvi kisikom te liječnicima i sestrama na tim odjelima postat će "usko grlo" zdravstvenog sustava koje bi trebalo pojačavati i dodatno osnaživati već sada, prije no što dođu pod povećan pritisak.

Najgori scenarij koji je epidemiolozima trenutno zamisliv jest ulazak neke opasnije, mutirane verzije koronavirusa u jednu od vrlo siromašnih država svijeta sa slabim zdravstvenim sustavom. Takve zemlje ne mogu provoditi zadovoljavajuće kvalitetne mjere epidemiološkog nadzora. Tada bi opasnija verzija virusa relativno brzo zarazila velik postotak stanovništva takve zemlje. Nastala bi panika, vjerojatno i crno tržište za transport migranata u druge zemlje. Tada bi se COVID-19 počeo nekontrolirano širiti na sasvim nov način.

U slučaju bilo kojeg od ovih nepovoljnih razvoja daljnjih događanja, koji su svi nažalost mogući, iako ne i vjerojatni, bila bi nam potrebna sasvim nova strategija zaštite. Svaka će država imati vlastiti pristup pogoršanju situacije u odnosu na sadašnja očekivanja. Kada broj umrlih u svakoj od zahvaćenih zemalja počne rasti toliko da izazove strah među stanovništvom, ljudi će postajati voljni prihvaćati i znatno strože mjere. U takvom slučaju sve više država posezat će za "kineskim" rješenjem koje se pokazalo efikasnim u Wuhanu - proglašavanju velikih, vrlo strogih karantena. Vrlo je bitno kupovati vrijeme takvim karantenama kako se zdravstveni sustavi ne bi preopteretili te kako bismo dočekali kraj zime i moguće sezonstvo ovoga virusa, koji bi se tada mogao početi širiti oslabljeno ili sasvim nestati, barem do iduće zime.

17. Uz te razloge za oprez i nepovoljne scenarije, ima li i razloga za moguć optimizam?

Ima i barem nekoliko razloga za optimizam. Najprije, trenutno je na području cijele Europske unije ustrojen epidemiološki nadzor i "prve linije obrane". Ako on bude dobro funkcionirao u većini zemalja, moguće je da njihove epidemije budu kontrolirane i ne prijeđu u fazu eksponencijalnog rasta broja slučajeva. U najpovoljnijem scenariju, uz to zadržavanje, ovaj bi koronavirus pokazao sezonalnost i polako nestao iz cirkulacije s promjenama u prirodi karakterističnima za kasno proljeće i ljeto. To je, međutim, najpovoljniji mogući scenarij, u kojem bi konačan broj umrlih bio znatno manji od onoga već uzrokovanog ove godine gripom.

Međutim, probije li virus prve linije obrane i epidemiološki nadzor i uvide li države kako epidemije počinju "galopirati", tada će vlade pribjeći strogim mjerama zabrana okupljanja i karantene, kao što su učinili i Kinezi. Nekoliko modela učinjenih tijekom proteklih tjedana pokazuju da bi stroga karantena trebala sasvim suzbiti širenje ovog koronavirusa unutar tri mjeseca. To je točno ono što smo već vidjeli u Kini. Zato mi se čini da je jedna velika pozitivna lekcija ove pandemije da bi čovječanstvo u današnje doba znalo preživjeti čak i znatno opasnije zarazne bolesti od COVID-19 mjerama stroge karantene, u kojima bi ljudi ostajali sve dok znanstvenici ne razviju cjepiva. Ovo je doista nova situacija koja nam je to pokazala.

Konačno, treba ukazati i na neumoran rad brojnih znanstvenika koji trenutno testiraju preko stotinu lijekova usmjerenih protiv ovoga virusa, kao i barem jedanaest eksperimentalnih cjepiva. Nije nemoguće ni da u neko dogledno vrijeme dobijemo preporuke o primjeni lijekova, a i cjepiva bi vremenom trebala postati raspoloživa. U ovoj neobičnoj situaciji sve su to nepoznanice koje bi u nekom trenutku mogle postati važne i učiniti bitnu razliku.

18. Uz efikasnost karantene u Kini, možemo li izvući još neke pouke iz ove pandemije?

Uvijek treba nastojati pronaći i nešto dobro u svemu lošemu što nam se trenutno događa. Nadam se da će iz ove "infodemije" mnogi napokon shvatiti koliko je gripa opasna bolest i početi se cijepiti protiv nje. U svakoj godini dana gripa ubije između 250.000 i 650.000 ljudi u cijelom svijetu. U Kini, koja je jedna šestina cijelog svjetskog stanovništva, broj smrti od COVID-19 mogao bi se, zahvaljujući karanteni Wuhan, zaustaviti ispod 5000. Kada bi i sve druge zemlje mogle provesti protuepidemijske mjere koje je provela Kina, tada bi broj umrlih od COVID-19 trebao biti najviše 6 puta veći, tj. do 30.000. To bi bilo deset puta manje smrti od ukupnog broja umrlih koje godišnje izaziva sezonska gripa. Nažalost, mnoge zemlje neće biti u stanju ni približno slijediti primjer Kine i imat će nekontrolirane epidemije ako toplija godišnja doba ne zaustave širenje virusa.

Nadalje, nastavi li se virus širiti tijekom cijele 2020., na vrlo će okrutan način pokazati koliko dobro funkcioniraju javno-zdravstveni sustavi pojedinih država. Bit će moguće izraditi tablice uspješnosti svake zemlje u zauzdavanju ove nove zarazne bolesti, s obzirom na broj stanovnika te njihovu dobnu strukturu. To će biti vrlo važne lekcije u pripremi za neku buduću pandemiju, koja bi mogla biti još i opasnija.

Također, virus se općenito širi kontaktom i kapljičnim putem. To znači da se dobro podsjetiti da tijekom epidemija treba redovito i dobro prati ruke, izbjegavati dodirivanje površina koje dodiruju mnogi ljudi (kvake, rukohvati, bankomati), izbjegavati rukovanja, držati se na barem dva koraka udaljenosti od osoba koje imaju simptome respiratornih infekcija, a poželjno je i redovito prozračivati stambene prostore. Korisno je i raditi na osnaživanju osobnog imuniteta dovoljnom količinom spavanja, tjelovježbom i dobrom prehranom.

19. Ima li, barem za sada, stvarnih iznenađenja za znanost povezanih s ovom pandemijom?

Vrlo malo, rekao bih. Objasnio sam zašto nije iznenađenje da je nakon prethodnih šest koronavirusa sada i sedmi skočio na čovjeka. Ni njegova brzina širenja nije iznenađenje jer postoje i znatno infektivniji, kao i znatno manje infektivni respiratorni virusi. Za epidemiologe bi bilo donekle iznenađujuće da broj ukupno zaraženih u populaciji ne bude bitno veći od broja registriranih zaraženih, što bi stopu umiranja povisilo značajno iznad gripe. O tome i dalje čekamo informacije kvalitetno provedenih studija.

Možda su najveća iznenađenja povezana s kliničkim tijekom COVID-19, a ne samom epidemiologijom. Kliničari u Kini su za sada izvještavali da se registrirani zaraženi prilično kasno javljaju u bolnicu, prosječno nakon čak 9-12 dana odležanih na kućnoj njezi. To može biti odraz njihova straha od prijave u bolnicu tijekom epidemije, ali također može biti i zanimljivo obilježje bolesti s polaganim razvojem u odnosu na druge respiratorne zarazne bolesti. Nadalje, čini se da povišena tjelesna temperatura ne prati druge simptome bolesti u prvim danima, što otežava pronalaženje slučajeva kontrolom temperature.

U medijima se pisalo i o mogućem povratku virusa nakon preboljele bolesti kod nekih slučajeva. Teško je, za sada, znati koliko su ti slučajevi česti, a koliko iznimke. Mnoge virusne respiratorne bolesti uvijek treba "preležati", tj. dopustiti organizmu i dan-dva nakon završetka bolesti da se oporavi jer nije nepoznato da se te bolesti mogu vratiti ako imunosustav nije u potpunosti odstranio virus iz organizma. No, kod svih novih i nepoznatih virusa ovakva su iznenađenja moguća, zato treba biti oprezan sve dok pandemija ne završi.

20. Kakve su zaključne poruke?

U svim odgovorima koje sam ponudio u ovom tekstu nastojao sam prenijeti uvid u najvjerojatnija znanstvena objašnjenja za brojne informacije koje se objavljuju o bolesti COVID-19 u domaćim i svjetskim medijima. Vremenom se može pokazati da je neka od vjerojatnih znanstvenih objašnjenja potrebno modificirati u svjetlu novih informacija. Ne treba zaboraviti da se radi o novom virus, pa su iznenađenja i odstupanja od očekivanih scenarija načelno moguća. Zato ističem da je oprez potreban, ali ne i panika. Pratit ću daljnji razvoj pandemije i prenositi i interpretirati nove spoznaje na društvenim mrežama za pratitelje u Hrvatskoj.

Trebamo se, očito, pripremiti na bolest nalik težoj gripi, protiv koje nitko neće moći biti procijepljen. Stoga se stariji ljudi i oni s podliježećim bolestima trebaju izuzetno čuvati jer je za njih bolest vrlo opasna. Nakon što smo stekli prve spoznaje o COVID-19, sada se treba koncentrirati na sprječavanje širenja virusa u Hrvatskoj i kupovanje vremena do toplijih dana, kada bismo možda mogli imati sreće da virus polako prestane cirkulirati zbog sezonstva. To trenutno, nažalost, ne možemo znati. Iz svega napisanog trebalo bi razumjeti da su sve mjere aktivnog traženja i izolacije oboljelih i njihovih kontakata opravdane.

Takve će biti i zabrane okupljanja većih grupa ljudi, kao i moguće karantene ako epidemija počne izmicati nadzoru. Posebno se trebaju čuvati stariji ljudi jer s dobi značajno raste vjerojatnost lošeg ishoda. Također, i oni koji imaju bolesti srca, šećernu bolest ili su na terapiji zbog raka. Sada svi trebamo imati povjerenje u ministra dr. Vilija Beroša te njegov tim predvođen dr. Krunoslavom Capakom, dr. Alemkom Markotić i dr. Majom Grbom, kao i u sve zdravstvene djelatnike pred kojima je razdoblje u kojem će pomagati mnogim hrvatskim građanima da štete od ove pandemije budu što manje.

Izvor: https://www.index.hr

 

Igor Rudan: Što se to ovdje zapravo zbiva?
Večernji list, 26/03/2020

Kako stvoriti uvjete za izlazak iz karantene, kako bi mogao izgledati suživot s koronavirusom i kako se može “napasti virus”?

Hrvatska je privremeno postala velika karantena. Time građani onemogućuju novom koronavirusu širenje prevelikom brzinom. Zahvaljujući tome, broj teških slučajeva COVID-19 u našoj zemlji ne bi smio prebrzo narasti. To će omogućiti našem zdravstvenom sustavu da pomogne svima koji razviju teži oblik bolesti.

Naši će zdravstveni djelatnici idućih tjedana spasiti mnoge živote. Budemo li se svi pridržavali odredbi karantene, naš će zdravstveni sustav moći nastaviti pomagati i oboljelima od svih drugih bolesti u potrebi za intenzivnom skrbi. Boravkom u svojim domovima svi sada čuvamo naše zdravstvo od preopterećenja, koje bi se inače moglo dogoditi pod pritiskom prevelikog broja pacijenata s koronavirusom, piše Igor Rudan/VečernjiList

Nakon što smo se svi zatekli u ovako neobičnoj situaciji, mnogi su mi se ovih dana obratili s pitanjima. Najčešća od njih su: “Što će sada biti dalje?”; “Koliko će ovo trajati?”; “Zašto nismo testirali puno više pa izbjegli karantenu, kao neke zemlje Azije?”. Mnogi se ovih dana pitaju i jesmo li doista morali ovako ugroziti ekonomiju da bismo, kako kažu, “produljili za nekoliko godina živote onih među nama koji su već ionako najstariji i najbolesniji?”

Mnogima nije jasno ni zašto se u društvima stvorila klima koja ljudima brani “pravo na umiranje od COVID-19”? Usporedbe radi, godišnje oko 8 milijuna ljudi u svijetu umire izravno zbog pušenja. Gotovo milijun tih smrti čine nepušači, koji udišu dim cigarete svog člana kućanstva. Zašto se na ovaj isti način ne prate smrti svih tih nesretnih “pasivnih pušača”?

Nadalje, više od milijun ljudi godišnje umire u prometnim nesrećama. Svi se vozači izlažu vožnji, ali ne prežive je svi, niti su uvijek sami krivi za to. Zašto je izlaganje koronavirusu drugačije od izlaganja vožnji? Konačno, oko milijun ljudi godišnje umire i od AIDS-a. Svejedno, nitko zbog tih ukupno deset milijuna smrti godišnje ne brani ni pušenje, ni vožnju auta, a niti spolne odnose svom stanovništvu. A sada smo zbog COVID-19 svi odjednom u kućama. Pritom smo ugroženi i od virusa i od ekonomske katastrofe, a očito i od potresa.

Što se to onda, ovdje, zapravo zbiva? Zašto je pola milijuna mrtvih od gripe svake godine potpuno nezanimljivo široj javnosti, ali svaka smrt od COVID-19 zanimljiva je do te mjere da država za državom razvijenog zapada upravo čini ekonomski suicid? Ili, zašto javnosti nije zanimljivo šest milijuna smrti siromašne djece u svijetu? Čini se da bi žrtve svih spomenutih bolesti bilo čak i razumnije spašavati od pretežno umirovljenih, starih i bolesnih osoba diljem svijeta kojima sada prijeti zaraza s COVID-19.

To uopće nisu jednostavna pitanja i nisam siguran da na njih imam jasne odgovore. Veseli me ipak što se napokon pojavljuju i prvi jasni planovi, znanstveno utemeljeni, kako iz ove situacije ipak izaći relativno brzo, uz minimalne ljudske žrtve i izbjegavajući potpun slom ekonomije.

Prvi korak svih tih planova uvijek je brzo i odlučno zatvaranje puteva daljnjeg širenja virusu. Time se izbjegava prebrzo stvaranje ogromnog broja zaraženih. Zdravstveni sustav se štiti od potpunog kolapsa, a mnogi ljudski životi bit će spašeni. Nakon toga, postoji vrlo širok spektar daljnjih opcija. Autor Tomas Pueyo nedavno je izložio trenutno najrazumniju strategiju borbe s koronavirusom i nazvao je “Čekić i ples”. Očekujem da će se tijekom idućih nekoliko tjedana brojne vlade razvijenih zemalja prikloniti nekoj varijanti ovog rješenja, jer je razumno. Ono štiti živote ljudi i zdravstveni sustav, ali i ekonomiju. “Čekić” je intenzivna i ne preduga karantena kojom se preokreće tijek epidemije i smanjuje broj zaraženih. “Ples” je zatim naš suživot s virusom, nalik na eskiviranje udaraca u stilu Muhammada Alija, gdje mu ne smijemo više nikada dopustiti da se brzo proširi na velik broj ljudi.

Stoga, kada ova neobična situacija jednom završi, ocjena uspješnosti svake države u nošenju s korona-krizom temeljit će se na sljedećih pet pitanja:

1. Koliko je dugo i efikasno “prva linija obrane” uspijevala spriječiti slobodno širenje koronavirusa među stanovništvom? U slučaju Hrvatske, tu smo bili praktično najbolji u Europi.

2. Kad je virus probio “prvu liniju obrane” i započeo eksponencijalno širenje među stanovništvom, koliko je brzo i odlučno aktivirana mjera stroge karantene? U slučaju Hrvatske, mjere aktivacije započele su u pravo vrijeme, s planom da broj zaraženih ne prijeđe nekoliko tisuća, a broj teških slučajeva samo nekoliko stotina. Da nije bilo potresa i bijega mnogih na jug, vjerojatno bi se postigle točno te brojke, no vidjet ćemo za nekoliko dana gdje će biti vrhunac broja zaraženih.

3. Koliko se stanovništvo striktno pridržavalo karantene? Tu sada ovisimo o disciplini sviju nas, da nam se ne dogode problemi koje zbog svoje nediscipline sada imaju Talijani i Španjolci. Ostanite, zato, ako ikako možete, u kućama.

4. Koliko je brza i aktivna država bila u mobilizaciji svojih kapaciteta i ljudskih resursa, te kreativnih i inovativnih rješenja, kako bi razvila konkretan plan za što brži izlazak iz karantene i suživot s koronavirusom? Ovo je za Hrvatsku sljedeći hitan zadatak. Ovdje će spadati osnaživanje tehnoloških kapaciteta i ljudskih resursa za testiranje na virus, inovativne ideje o mjerama socijalnog udaljavanja, mjere efikasnog nadzora nad virusom, korištenje tehnologija za razumijevanje kontakata među ljudima i širenja virusa, te drugi.

5. Koliko je efikasno, nakon završetka karantene, država omogućila svojim stanovnicima prijelaz u relativno normalan život i očuvala urušavanje svoje ekonomije, uz trajnu kontrolu širenja virusa? Ovo je naš peti zadatak, ali ni on nije nerješiv.

Kako ćemo to postići tijekom idućih mjesec dana, te kako bismo mogli nastaviti nakon toga? Pokušat ću to objasniti pomoću ove jednostavne priče, koja će vam objasniti našu trenutnu situaciju i opcije koje nam stoje na raspolaganju.

Zamislimo najprije čitavu Hrvatsku kao grupu od stotinu ljudi. Radeći za svojim računalima, ta grupa odrađuje noćnu smjenu u nekoj uredskoj prizemnici blizu maksimirske šume. U tu se prizemnicu ulazi kroz prilično dug hodnik. U maksimirskoj šumi je, kako znamo, smješten i zoološki vrt. Priča se također da šumom noću luta i nekakav vampir. Zbog blizine divljih životinja i tih glasina o vampiru, nas stotinu uposlenih u uredu napravilo je okruglu mrežu od vrlo čvrstog konopca. Po okruglom rubu te mreže zavezali smo stotinu cigli.

Jedne noći, iz zoološkog vrta pobjegao je tigar. Čuli smo to na radiju i nadali smo se da neće ući baš kod nas, no izvukli smo ipak onu mrežu iz ormara. Trenutak poslije, tigar je ušetao baš u naš ured. Bacili smo na njega mrežu, a zatim se svatko od nas čvrsto primio one cigle na njezinom rubu i pritisnuo je uz pod. Koliko god snažan bio, tigar je sada bio pritisnut mrežom zahvaljujući zajedničkoj akciji svih nas stotinu. Ne može nam, zapravo, učiniti ništa nažao dok god svatko od nas čvrsto pritišće svoju ciglu uz pod. To je naša trenutna situacija s koronavirusom, tome služi karantena.

Međutim, sve što bi tigar želio jest odvući samo jednog od nas, te ga pojesti negdje u šumi. Sve ostale bi pustio na miru i vratio se opet tek za godinu dana. Uz vrata od hodnika sjede baš oni najstariji i najbolesniji, pa bi vjerojatno odvukao jednog od njih. Da bismo zaštitili jednog od nas, svih stotinu sada moramo držati tu ciglu pritisnutu uz pod. To je ne samo naporno, već i dosadno. Nitko ne želi tako živjeti. Ali, što drugo bismo mogli? Neki počnu polako pogledavati starce među nama, pitajući se vrijede li nam toliko. Ima li smisla žrtvovati kvalitetu života nas devedeset i devet, kako bismo spasili jednog svog starca? Nevjerojatno je da nas je ovaj virus u 21. stoljeću postavio pred ovakvu dvojbu. U našem će se odgovoru na krizu, zapravo, ogledati sustav vrijednosti našeg društva.

Ipak, svi su se pitali dokle sada držati tog tigra pritisnutog o pod mrežom i kako dalje iz te situacije. Netko se tada sjetio onog vampira. Ako je tigra slučajno putem do prizemnice ugrizao vampir, tada bi izlaskom sunca tigar mogao jednostavno nestati kada ga osvjetli sunce. To je analogija nestanku koronavirusa toplijim vremenom. Tako, činilo se razumnim izdržati barem još neko vrijeme. Zatim je jedan od nas zamolio osobu do sebe da slobodnom rukom pritisne i njegovu ciglu, kako bi za to vrijeme pokušao sklepati pušku, iz koje bi mogao jednostavno ubiti tigra. To bi bila analogija otkrića cjepiva za virus. Drugi se, pak, također oslobodio, pa prionuo na razvoj tekućine koja bi tigru ubila svaki apetit. Tada bi nas tigar sve ostavio na miru i išetao van. To bi bila analogija lijeku protiv COVID-19, kojim bi se smanjila potreba za respiratorima kod teško bolesnih i pritisak na zdravstveni sustav.

Odjednom, činilo se da imamo čak tri opcije – nestanak tigra izlaskom sunca, sklepavanje puške ili razvoj tekućine koja bi tigru ubila apetit. Problem je što niti za jednu od njih nije uopće sigurno hoće li djelovati. Za to vrijeme, ljudima se sve manje drži ta mreža. Popuste li samo dvojica ili trojica na istom mjestu, tigar će tamo ispuzati van, pa će ga opet trebati hvatati u mrežu. Ipak, sve više ljudi, željno normalnog života, počinje razmišljati je li bolje kockati se s 99%-tnim izgledom da tigar neće dograbiti baš njih, negoli ovako živjeti, čučeći na podu i pritišćući mrežu o pod zajedno sa svima drugima. O tome pogotovo razmišljaju mlađi, brži i spretniji.

No, odjednom se neki inžinjer dosjeti još nečeg. Udruži se s rudarom do njega. Zamole susjede da pridrže njihove cigle, a oni odu u hodnik. Inžinjer naloži rudaru da iskopa tunel ispod hodnika, koji će voditi nazad u šumu. Za to vrijeme, postavi deset ploča umjesto poda hodnika, svaku sa senzorom. Na plafon instalira lasersku zraku koja naizmjence osvjetljava po jednu od tih ploča. Ako se zraka usmjeri na senzor ploče, a senzor ne registrira zraku, znači da se na toj ploči vjerojatno nalazi tigar koji se šunja.

Tada će ploča propasti, a tigar pasti u tunel, te se morati vratiti nazad u šumu i morat će nam se prišunjati ispočetka. Ako ikada i uspije provući se kroz takav sustav zaštite, još uvijek prije kraja hodnika imamo razapet konopac sa zvoncem. Ono će nas upozoriti da je probio tu obranu i tada ćemo ga opet hvatati u mrežu. Ali u međuvremenu ćemo barem moći normalnije živjeti i nastaviti raditi, bez obzira što je izvan naše zgrade tigar. Kada je sustav instaliran i isproban, izgurat ćemo tigra zajednički vani svojom mrežom, a zatim ga prepustiti stalnom propadanju kroz ploče na podu, upadanju iznova u tunel i vraćanja u šumu. Tako nekako, otprilike, funkcionira testiranje na koronavirus.

U bilo kojoj epidemiji dovoljno je upamtiti samo jedno: trebamo učiniti sve kako bismo doznali tko je zaražen a tko nije, te zatim fizički razdvojiti zaražene od zdravih. To treba činiti među stanovništvom, ali posebno i u bolnicama, gdje je virus najopasniji ako uspije ući u njih. Budući da nam je u već nekoliko bolnica ušao koronavirus, svatko tko razmišlja o potpunom izmještavanju svih zaraženih s COVID-19 iz svih bolnica u prihvatne centre, poput novih bolnica u Wuhanu, ima moju punu podršku. Svakom akcijom razdvajanja zaraženih od ostatka stanovništva onemogućujemo virusu daljnje širenje. Najvažnije je, pritom, spriječiti njegovo širenje na nezaražene bolničke pacijente, koji su najugroženiji.

Ako uspijemo biti toliko aktivni u traženju zaraženih i izolaciji njih i njihovih kontakata, značajno ćemo usporiti širenje virusa. Ovaj virus trenutno se strašno brzo širi jer svaki zaraženi uspijeva ga prenijeti dalje na dvije, tri ili čak četiri zdrave osobe u svom idućem koraku. Ali, ako aktivnim pristupom traženja zaraženih širitelja COVID-19 koji još nemaju simptome, te stalnim izdvajanjem njih i svih njihovih kontakata u samoizolaciju, uspijemo postići da jedan zaraženi zarazi u prosjeku manje od jednog zdravog, tada smo svi zajedno prilično sigurni. Epidemija će se polako gasiti sama od sebe, a ogromna većina nas moći će relativno normalno živjeti. Manjina će, pak, stalno rotirati u izolaciji i polako se procjepljivati preboljevanjem bolesti.

Proaktivnim testiranjem, primjerice malim epidemiološkim timovima koji će ići u kućanstva svih koji prijave simptome bolesti i testirati ih, a zatim izolirati njih i njihove kontakte ako su pozitivni na virus, omogućit ćemo velikoj većini stanovništva siguran suživot s virusom. Svakako bih preporučio i dnevno testiranje svih djelatnika bolnica, ambulanti, domova zdravlja, kao i osoba uposlenih u domovima umirovljenika, jer tamo će također biti velikih šteta ako se razvije epidemija COVID-19.

Uz aktivno traženje, testiranje i izoliranje zaraženih i njihovih kontakata, postoje još dva elegantna načina kojima bismo se mogli dodatno zaštititi. Prvi je da izgradimo neku vrstu “zaštitne mreže”. Mogli bismo definirati vrlo reprezentativni uzorak stanovništva Hrvatske od oko 10,000 osoba, pa ih sve testirati jednom tjedno. Na taj način, bili bismo sigurni da nam se virus nigdje ne “šulja” iza leđa i bježi u eksponencijalni rast u nekom dijelu Hrvatske. Matematičar Toni Milun to objašnjava u svom novom videu.

Naime, kada izađemo iz karantene, bit će moguća izbijanja mini-epidemija bilo gdje u Hrvatskoj. One, kako smo već vidjeli u Italiji i nekim europskim zemljama, mogu vrlo brzo narasti na silno velike brojeve zaraženih. Ovom “mrežom” koju bismo redovitno kontrolirali znali bismo da nam se virus nigdje u Hrvatskoj ne širi, kao i koliko je, otprilike, Hrvata zaraženo. Drugi pristup jest da počnemo tražiti osobe s protutijelima, koje su očito prebolile zarazu koronavirusom iako toga nisu bile svjesne, pa im zatim izdati propusnice i uključiti ih u normalan život u važnim ulogama. Za to ćemo, međutim, ipak trebati pričekati čvrst znanstveni dokaz da je imunitet protiv novog koronavirusa trajan.

Testiranje na virus je donekle usporedivo s kontrašpijunažom u ratu. Suočeni smo s neprijateljem koji je nevidljiv, a uz to, o učincima njegova djelovanja postajemo svjesni tek tjedan dana kasnije. U međuvremenu ne znamo gdje je virus i što nam radi iza leđa. SARS i MERS bili su znatno lakši za suzbijanje, jer zaraženi nisu prenosili virus prije početka kašlja i drugih simptoma. Kod koronavirusa, zaraza se širi već tijekom inkubacije, dok zaraženi još nemaju simptome, i to nam je velik problem. Ali, možemo ga barem donekle riješiti aktivnijim testiranjem.

Dopustimo li mu, virus će s prvog zaraženog skočiti na još dvoje ili troje, pa sa svakog od njih opet na dvoje ili troje, pa opet. Na taj način, ako je prvi zaraženi nacrtan na dnu stranice papira, nad njim se, korak po korak, stalno rastvara sve šira i gušća “krošnja” zaraženih. Aktivnim testiranjem nalazimo zaražene među nama. Tako toj “krošnji” stalno “pilimo grane”, kako bi ona bila što rjeđa. Ako se krošnja prestane širiti iz koraka u korak, jer joj stalno krešemo grane gdjegod stignemo, tada smo u suživotu s virusom. Polako se svi procjepljujemo, teško oboljele liječimo, a virusu polako preostaje sve manje ljudi koji nemaju imunost, a na koje i dalje može skočiti.

Na ovaj se način može živjeti s virusom prisutnim u okolini i tako kontrolirati epidemija. Ono što nam poručuje direktor Svjetske zdravstvene organizacije, dr. Tedros Adhanom, jest da ne smijemo stalno biti u obrani, u karantenama, i čekati da nam se prijavljuju ljudi sa simptomima kako bismo ih testirali. To bi značilo da smo stalno korak iza virusa. Neprijatelj će nas tada stalno iznova iznenađivati i udarati odnekud. Zato je važno što više testirati, ali pametno i razumno, s jasnim ciljevima.

Karantena, jednostavno, ne može biti dugoročnije rješenje u borbi s virusom u Hrvatskoj. Prve procjene govore da oko polovice firmi u privatnom sektoru Hrvatske ne mogu izdržati dulje od mjesec dana ovakve situacije, a njih još 43% dulje od 3 mjeseca, što je zastrašujuć podatak. Njihovim iscrpljivanjem prestat će i punjenje proračuna kroz poreze na dobit, pa više neće biti sredstava niti za plaće u javnom sektoru. To će značiti da većina ljudi koja sada sjedi u kućama neće više čime moći kupovati hranu, a uskoro neće biti ni hrane.

Uz testiranje, postoji još niz inovativnih pristupa kojima ćemo možda morati pribjeći kako bismo bili što sigurniji od virusa i talijanskog scenarija bijega u eksponencijalni rast. Primjerice, mogli bismo u početku prijeći na radni tjedan gdje bi ljudi koji žive na kućnim brojevima koji završavaju na 1 ili 2 radili ponedjeljkom, 3 ili 4 utorkom, 5 ili 6 srijedom, 7 ili 8 četvrtkom, a 9 ili 10 petkom. Time bismo pretvorili hrvatsku populaciju u tzv. “metapopulaciju”, tj. podijelili je na pet manjih populacija koje međusobno ne dolaze u dodir. To je slično kao kod broda ili podmornice koji su iznutra podijeljeni na pregrade, tako da ga zaštite od potonuća ako se negdje probije trup. Tako bismo se i mi zaštitili ako nam virus nekako izazove epidemiju unutar jedne od tih populacija, ne bi se mogao proširiti na ostale četiri petine.

Možda bi još i bolje funkcionirao dvodnevni radni tjedan ponedjeljak-petak za sve, jer virusu ne bi omogućavao da se širi iz dana u dan, a omogućio bi nam da ipak vratimo 9 radnih dana u mjesecu, uz dodatan rad od kuće gdje je to moguće. Možda bi i varijanta “tjedan dana rada, tri tjedna karantene” bila efikasna i sigurna.

Kombinacijom svih ovih mjera: (i) stalnom, aktivnom detekcijom zaraženih i njihovog odvajanja; (ii) “zaštitnom mrežom” od 10,000 ljudi za neprekidno testiranje stanja u cijeloj državi; (iii) rascjepkavanjem cijelog stanovništva na petine, ili pak rad dva puta tjedno, ponedjeljkom i petkom; (iv) različite mjere izbjegavanja socijalnog kontakta, poput zabrana velikih javnih skupova, preporuka nošenja maski i rukavica, te ograničenja putovanja i karantena za dolaske iz inozemstva; te (v) razne inovativne tehnološke solucije, poput aplikacija koje obavješćuju sve stanovnike porukama o statusu zaraženosti ljudi koje imaju u popisu kontakata, sve to se već sada čini mogućim provesti. To bi nas, vjerojatno, dovoljno štitilo od virusa, a velikoj većini ljudi omogućilo nastavak koliko-toliko normalnih života. Jer, treba izaći iz ove situacije karantene što prije i planirati već sada.

Možda će ova neobična situacija i za države, kao i za pojedince, biti povijesni podsjetnik kolika je važna samoodrživost i neovisnost o drugima. Možda će mnoge ljude u svijetu koje ekonomski aspekt ove krize ostavi bez posla potaknuti da razmisle o preseljenju na vikednice ili u sela. Sada, kad se bežični internet može dobiti svuda, svejedno je gdje čovjek na Zemlji zapravo živi. Ali ako ima svoj vrt i svoj bunar, barem neće doći u ovako nezgodnu situaciju u kakvoj su se mnogi zatekli ovih dana. Možda će jedna od posljedica ove krize biti neka nova ideja o organizaciji života pojedinaca i država, temeljena na samoodrživosti. To bi i Hrvatsku, općenito, činilo robusnijom državom u susretu s brojnim mogućim novim izazovima 21. stoljeća.

Koronavirus će u 2020. nanijeti gubitke čovječanstvu s jedne strane, no s druge će strane umanjiti te iste gubitke. Primjerice, smanjit će broj prometnih nesreća, broj žrtava nasilja, te smrtnost zbog zagađenog zraka. Uz to, do jučer su se lomila koplja oko svakog postotka smanjenja korištenja fosilnih goriva, a sada je odjednom to smanjenje prisilno i ogromno. Time pandemija na prilično nevjerojatan način barem pomaže borbi čovječanstva s problemom klimatskih promjena.

U Zagrebu je, pak, samoizolacija zbog pandemije COVID-19 spasila možda i desetke života ljudi koji bi nastradali u potresu. Da sam platio kartu kako bih gledao film s takvim scenarijem, tj. potresa koji pogađa ljude koji su u karanteni zbog pandemije, pa više ne smiju biti ni vani, ali ni unutra, osjećao bih se prevarenim. Ali, kao što kaže kineska poslovica: “Postoji bezbroj stvari koje se ne mogu ni zamisliti, ali ne postoji nijedna koja se ne bi mogla i dogoditi.”

Igor Rudan/ Vecernji.hr/

Hitovi: 10173