Petar Gudelj: Moja Imota
Indeks Članka
Moja imota - Ržano
Petar Gudelj, književnik i pjesnik u svojoj knjizi „Moja Imota“ opisuje RŽANO. Svojim lirskim tekstom oslikava RŽANO, smješta ga baš tamo gdje je, a ljetopisnim poredkom ne zaobilazi ni zemlju, ni nebo, ni ljude. Godinama daje povijesni značaj, navodi događaje koje bi svi od nas trebali znati – vezane za „našu prošlost“.
RŽANO
Još jedno imotsko selo koje jednom bi, a drugi put samo što ne postade gradom. Bi, vele, u šestom stoljeću, i to biskupski, Sarsente- rum. Kad se na crkvenim saborima, 530. i 533. godine dijelila solinska biskupija, biskupu grada Sarsenteruma pripade sva današnja Imotska krajina, osim Zagvozda. Taj bestjelesni grad, od kojega ostade samo ime, povjesničari spuštaju na jednu od ržanskih gradina. A kad se Imota oslobodi Turaka, o dlaci je visilo hoće li Imotski ili Ržano biti njezino središte. Prednost Ržanoga bila je u njegovoj blizini i prometnoj povezanosti s Bosnom i s morem. Ržanska vrata od Bosne bila su šira i prohodnija od imotskih. Kroza nje, k Makarskoj, Omišu, Splitu, prolazilo više karavana natovarenih plodovima i proizvodima duboke Bosne. Ipak, prevagnu povijesni Imotski, prekide se ržanska slamka.
Između Kamešnice i Zavelima rzali karavanski konji, rzala bura. U ržanskom polju rzala, šumila raž. Pod kamenom grudinom, kamenim mukom mučao ilirsko-rimski Sarsenterum. Iz rzanja, konjskog i vjetre- noga, iz imena himeričnih gradova, Argentuma i Sarsenteruma, Ržanom izvodili ime. A njegovo ime rže i zvoni, miriše i šumi i srebri se kao starohrvatska, staroslavenska rž, raž, što je oduvijek klasala na ržanskom polju. Ime mu skuvano pod jezikom od njezina slatkoga brašna. Skuvano pod jezikom, ispečeno pod nepcom. Spleteno od ražene slame, kojom su tisućljećima pokrivane naše kuće. Aržano je mletačka, talijanaška i činovnička smišljotina. Narod je govorio i govori: Ržano, Ržanoga, Ržanomu. Čovjek je Ržančanin, žena Ržanka. dijete ržansko. Vrijeme je Ržanomu vratiti oduzeto ime.
Malo ržansko polje, oko kojega su posjedali ržanski komšiluci, kao i veliko imotsko, zimi plivalo. I njegovi ponori: Važića, Miljkov, Tabakov. s jeseni izbacivali, s proljeća proždirali vodu. U Tabakov ponor pada Žajino vrilo. Bilobrkova vodena pećina jedna je od spojenih posuda bosanskih podzemnih voda. Kad bosanske vode porastu, iz Bilobrkove pećine izbije jako vrelo: teče u Viničko polje. U pećini zazvoni zvono. Narod se skupi, sluša. Ržančani vjeruju da su to njihovi stari, pred Turcima, u spilju skrili crkveno zvono. Objesili ga između dva kamena, pa kad navali velika voda, zvoni. Pećina ukrašena stalaktitima i stalagmitima. Neistražena. Neki išli cio ljetni dan u sjeveroistok: nisu joj našli kraja. Otkad je potopljeno Buško Blato, ponorima sve suvlje grlo, polje ne pliva, zvono u Bilobrkovoj pećini tiše zvoni.
Ržano najstudenije imotsko selo, ali se Ržančani, starinom Bosanci, ne boje studeni. Nisu je se bojali ni ržanski konji, koji su oduvijek kirijali između Bosne i mora, snoseći na more žito, vunu i kože, sir, vosak i med, iznoseći u Bosnu vino i rakiju, ulje i sol.
Puti s mora u Bosnu kroz Ržano vodili od pamtivijeka. Njima, posljednji put, 1463, prošla posljednja bosanska kraljica, Katarina, žena kralja Stjepana Tomaša, kći Hercega Stjepana. Bježeći u Rim, zaustavila se u Ržanomu: tu preslikavana njezina heraldika. Podatak našao pjesnik Jure Kaštelan: u Vatikanskoj knjižici, tražeći rodno mjesto sv. Jeronima.
Važnost pograničnog Ržanoga porasla nakon oslobođenja od Turaka. Mlečani s jedne, Turci s druge stane podigli vojnu postaju i carinarnicu. Mlečani još i lazaret ili raskužnu postaju za ljude i za blago. Branili zemlju od kuge, koja je Bosnom harala sve do austrijske okupacije, 1878.
Uoči okupacije, za hercegovačkog ustanka, 1875, oko Ržanoga vođene borbe, Turci napadali Ržano. Ržančani jednom zarobe 28 turskih konja, natovarenih solju i streljivom, drugi put ubiju i rane dvadeset Turaka.
Bitke u Ržanom i oko njega vođene i u drugom svjetskom ratu, u kojem pogibe 99 Ržančana. Nijemci, 24. rujna 1943, ubiše 29, zapališe selo i crkvu. Ubijali svi koji su nosili oružje. Mrtvima i živima napunili jame. Poslije rata držali govore, hvalili se svojim čovjekoljubljem. Jesu li ih oni iz jama čuli?
Svoju lijepu kamenu crkvu Svih svetih, sazidanu 1887, obnoviše 1965. Zvonik, visok 27 m, podigoše 1975. U nj objesiše zvono što ga još 1930. darovaše galantni ržanski galantari. Mozaik iznad glavnog oltara složi i biste sv. Nikole Tavelića i bl. Augustina Kažotića ispred crkve izvaja akademski kipar Jure Žaja, Ržančanin. Brončana crkvena vrata darova Petar Kotarac, iz plemena starih ržanskih kovača, a sat na zvonik — Jure Brekalo.
Školu Ržano dobi 1903. Prvim učiteljem bi Toma Bulić, rođak slavnoga don Frane Bulića, čovjek koji se zanimao za prošlost i budućnost Ržanoga i Imotske krajine.
Ržančani od starine bili narodni likari, ranari i travari, pa su tu vrst nadarenosti pokazali i u suvremenoj medicini. Ržano dalo dva znatna znanstvenika: dra prof. Stanka Ledića s Vojnomedicinske akademije u Beogradu i dra prof. Ivu Ledića, predstojnika Katedre za oftalmologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Kao i mnoga druga u Imoti, Ržano još malo pa raseljeno selo. Godine 1971. imalo 1379, a 1987. samo 659 stanovnika. Sad ih je barem stotinu manje. Raznesoše vjetri Ržančane po cijelom svijetu. Ostadoše im pusti dvori i palači. Mala tvornica Uzor zadržava osamdesetak zapošljenih. Radi stočni sajam, zdravstvena stanica, pošta, škola, prodavaonice i gostionice, protječe rijeka turista k moru, u ržanskom polju raste trava, puše bura. Sva su blaga tu, samo nema najvećega, ljudi.
Moje Aržano u srcu https://www.facebook.com/Moje-Ar%C5%BEano-u-srcu-548850715136872/
Hitovi: 6119