Turbofolk glazba

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Nedjelja, 13 Siječanj 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Milica 
  Turbofolk

Turbofolk - novokomponirana narodnjačka glazba pojavila se osamdesetih godina prošlog stoljeća u Srbiji i poput pošasti zahvatila i našu domovinu. „To cajkaško ludilo zahvatilo je i ovaj hrvatski očaj. Čujem ga vikendom, dopire iz bijesnih automobila kojima mladi jure zagrebačkim ulicama u potrazi za adrenalinskim ludilom. Ali čujem ga i iz raznih birtija, tzv. kafića ili šatro fensi klubova gdje se okupljaju i muški i ženski, mlađi i stariji, jednako dođoši, kao i domaći. Čudan je to, tužan, a nažalost i prijeteći fenomen...“ - piše poznati novinar Marko Jurič. O kakvoj je vrsti glazbe riječ i kako je bilo moguće da nađe tako plodno tlo kod nas čitajte u nastavku u tekstovima Maria Šoše.


...Što je zapravo turbofolk ili narodnjačka glazba?

Turbofolk je glazbeni stil nastao na prostorima Srbije, ranih devedesetih godina. Riječ je o svojevrsnom hibridu srpske narodne glazbe pomiješane s utjecajima romske, bosanske, bugarske, turske i grčke narodne glazbe. U onom smislu kakvoga ga danas poznajemo on zapravo nije prava srpska narodna glazba već novokomponirana glazba koja u sebi sadrži mješavinu svih spomenutih utjecaja. Turbofolk se poigrava i sa zapadnjačkim stilovima pa se susreću funk, rhythm and blues, dance, techno, soul, hip hop...

Turbofolk zapravo koketira sa svime, a njegov izričaj je opet vrlo prepo¬znatljiv. Glazbena struktura vrlo je jednostavna, koristi lako pamtljivu melodijsku shemu, oko koje se vrti cijela pjesma. Ritam je tipični istočnjački, s mnogo nepravilnih mjera. U aranžerskom dijelu može se čuti doista sve, od harmonika do elektroničkih zvukova. Turbofolk integrira sve u rezultat koji je jednostavan, ali ritamski vrlo eksplozivan te vrlo lagan za pamćenje i »konzumiranje«.

Razbuktavanje strasti

Turbofolk nije samo glazba. On je i sociološki fenomen. Pojam se počeo koristiti u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a prvi ga je upotrijebio crnogorski pjevač Rambo Amadeus. Definiraju ga i kao stanje svijesti u kojem se svaku nisku strast čovjeka, svaki psihološki i estetski ekstrem može nazvati - turbofolk.
On može predstavljati potrebu za iskonskim, primitivnim, ekstremnim. On nije nešto što je tu da čovjeka obogaćuje, vodi na više razine svijesti, on je tu da zadovolji najniže ljudske porive. Turbofolku je glazba zapravo samo zvučna kulisa konteksta u kojem turbofolk egzistira. Upravo, taj kontekst ono je što ljude očito privlači njegovoj glazbi, jer je upitno koliko bi sama glazba bez toga konteksta bila privlačna slušateljima. To je kontekst u kojem je čovjek odvojen od društvenih konvencija, zakona, moralnih barijera, kontekst u kojem se sve zaboravlja, u kojem je „u potpunosti slobodan“.

U turbofolk ozračju se pleše po stolovima, prolijevaju se pića na sve strane, razbijaju se čaše, a nije rijetkost i posezanje za oružjem. Ta razuzdana zabava u posljednje dvije godine u medijima je došla na naslovne stranice zbog sve češćih obračuna u i oko narodnjačkih klubova. Gotovo, da ne prođe vikend a da sljedeći dan u crnoj kronici ne osvane naslov o novim obračunima. Sve je to dio folklora turbofolka, nečega što ga obilježava i čini onime što jest....

Izvor: www.mojsvijet.hr


O smislu glazbe
Mario Šoša, Glas Koncila -1. travnja 2018.

... teza da glazba ima veze s vrlinama zapravo stoji. Jedan od najpoznatijih muzikologa dvadesetoga stoljeća Theodor Adorno žestoko je kritizirao popularnu glazbu posredovanu tehnologijom koja se svela na serije malih melodijskih rečenica podloženih ponavljajućim ritmom. Adorno je smatrao da se može povući veza između društvenih promjena i promjena na području glazbe. Glazba više ne počiva na temeljima apstraktnoga mišljenja gdje se glazbeni događaj u skladbi može podvući pod golemi misaoni luk, nego se svodi na predvidive formule čija je primarna zadaća donijeti instantni užitak. Za razliku od glazbe koja je bila sposobna taknuti u najskrivenije strune ljudske duše, u prvi plan se gura glazba kojoj je na pameti isključivo da dira u najranjivije dijelove ljudske psihe, u čiste instinkte. Eklekticizam i mogućnost odabira su prema Adornu čista laž, zapravo samo puko sredstvo za porobljavanje koje provodi kultura konzumerizma, potpuno izvjestan put u gubitak vlastite autonomije...

...Većina teoretičara slaže se da je umjetnost kao ljudska djelatnost odavno zašla u slijepu ulicu. Dvadeseto stoljeće donijelo je razne avangardne pokrete kao odgovor na konzumnu umjetnost, međutim svi su se ti pokreti istrošili u svojim konstantnim revolucijama. Kad su porušili sve estetske i moralne barijere, istrošili su se i urušili sami u sebe.

Danas je nažalost o umjetnosti, pa tako i o glazbi, zabranjeno govoriti diskriminatorno. Ne osuđivati danas zapravo znači ne prosuđivati, a raznolikost zapravo znači neprepoznatljivost. Najveća djela umjetnosti nastala su kao rezultat nutarnjega čovjekova poriva da nadiđe samoga sebe, ta umjetnost u sebi nosi žrtvenu komponentu, ona pretvara ništa u nešto, ono što je skriveno u duši izlazi u javno. Nije važno koju funkciju ona ima u društvu, jer funkcija odmah implicira korist, nego je važno je li čovjek u njoj nadišao samoga sebe...

Izvor: Glas Koncila


Je li turbofolk put u obnovu Jugoslavije?
Marko Jurič, Maxportal 
Turbofolk

Srbi imaju lijepih pjesama. Ponekad bi me put odveo u Beograd pa bih svratio u neki od poznatih restorana na Skadarliji gdje se mogu čuti. Ima tu svega pomalo. Dobra mješavina ciganskih, mađarskih, rumunjskih, bugarskih, bosanskih, makedonskih, crnogorskih, vojvođanskih, odnosno hrvatskih pjesama. Svemu tome Srbi su dali neki svoj štih. Maštoviti su u glazbenim improvizacijama, aranžmanima, ritmu, melodioznosti i tamo na Skadarliji odlično zvuče.

Međutim, ništa od svega toga dobroga srpskoga nema u njihovim izvoznim glazbenim kvotama koje dolaze u Hrvatsku. Do nas, nažalost, dolazi njihovo glazbeno smeće. Nešto što je u Srbiji zaživjelo slijedom dugih stoljeća turske okupacije, nešto što je potpuno strano našem civilizacijskom krugu. Turska je istjerana iz Srbije, ali ne i iz djela njihove glazbe koja je u međuvremenu konvertirala u jedan, teško je to nazvati glazbeni, hibrid idiotskog, razularenog ‘burgijanja’ zdravog glazbenog čula.

To cajkaško ludilo zahvatilo je i ovaj hrvatski očaj. Čujem ga vikendom, dopire iz bijesnih automobila kojima mladi jure zagrebačkim ulicama u potrazi za adrenalinskim ludilom. Ali čujem ga i iz raznih birtija, tzv. kafića ili šatro fensi klubova gdje se okupljaju i muški i ženski, mlađi i stariji, jednako dođoši, kao i domaći. Čudan je to, tužan, a nažalost i prijeteći fenomen.
Najprije zato jer primitivna, vulgarna, duhom siromašna glazba, svoje slušatelje oblikuje prema sebi u iste takve vulgarne budaletine. Glazba je medij koji prenosi onu duhovnost, onaj svjetonazor, onu emociju koju je živio autor u trenutku stvaranja te glazbe. Ta srpska glazbena industrija koja štanca tu glazbenu kuruzu, taj jeftini i vulgarni cajkaški arlauk nema u sebi ljudskih, civilizacijskih kvaliteta koje bi mogli poželjeti Hrvatskoj.

To je sirova industrija jeftinih plastičnih implantata, vulgarnih tračeva, neduhovitih prostačkih viceva, gramzive proždrljivosti za novcem i drogama svih vrsta koji ruše ono malo civilizacijskih okvira i baca čovjeka u ponor pohota, žudnji, kriminala, prijetvornosti, a u konačnici neljudskosti. Tako nešto ne treba ni jednom čovjeku koji želi živjeti prema logičnim modelima zdravog civilizacijskog rasta i napretka. I to iz jednostavnog razloga jer će taj napredak izostati.

Drugi možda za Hrvatsku još opasniji razlog je političke naravi. Naime, rat protiv Jugoslavije, Srbije bio je rat i protiv vulgarnosti, primitivizma i sustavnog preobraćanja Hrvata u nešto sirovo, predkršćansko, bijedno, nehrvatsko.
Sjećam se davnih priča nekih starijih ljudi koji su često znali pripovijedati kako u Hrvatskoj do kraja Prvog svjetskog rata, do ujedinjenja sa Srbijom nije bilo ovakvih brutalnih psovki kao što ih danas ima.

Takvo psovanje, ali s njime neprimjetno dolazi i prihvaćanje sveukupnih standarda civilizacije psovanja je mentalno prljanje koje dugoročno mijenja u čovjeku karakter i pretvara ga u labilnu ljudsku zvijer sklonu svim opačinama ovoga svijeta. U takav se društveni ambijent useljavaju razne devijacije poput korupcije, kukavičluka, varanja, lijenosti, sebičnosti, a u konačnosti gubitak osjećaja za zajednicu kao dijela vlastitog identiteta, života i postojanja. To je destrukcija koja razgrađuje nacionalne spone i pretvara narod u skupinu slučajno sakupljenih očajnika.

Mladi nam se iseljavaju. Odlaze u Irsku, Norvešku, Njemačku, Kanadu i drugdje. Ono najbolje, vitalno odlazi, a s njima i dio naše budućnosti. Drugi dio, koji ostaje, zgranut je lošim primjerima svojih očeva i majki, ali i naših političkih vođa koji svoju nesposobnost prikazuju kao vrhunsko umijeće održanja ovog nemogućega stanja. Ti mladi ljudi u većini nisu osobito politički pismeni, ali to nije ni važno jer je u naravi svakog čovjeka ugrađen mehanizam, nekakvo čulo, koje osjeti smrad laži, kukavičluka i krađe.

Kada u takvu smjesu nezadovoljstva, razočarenja, izgubljenih iluzija tek dotaknute zrelosti, propustite taktove beskonačno dalekoga istoka pa kada tome pridodate naravni mladenački bunt protiv roditeljskog nazora i stege, a koji je u Hrvatskoj često isprepleten loše interpretiranim pričama o danima ratničkog ponosa i slave, kada tome pridodate obiteljske vertikale koje su iz rata izišle kao mladi umirovljenici i politički aktivisti bez inicijative, jasne ideje i vodstva, nerijetko uvučeni u kaos alkohola i praksitena dobivate ovo što imamo.

Mladi odlaze u Beograd na cajke, na urnebesna ludila koja se valjaju tamošnjim klubovima, splavovima, u kaosu jeftine droge i brzinskog seksa što se, zapravo, pretvara u dugoročnu političku inicijaciju spremnosti na nove integracije. Sve započne grljenjem i sladostrasnim zanosom novokomponiranih ‘istina’ prema modelu ‘tko nas bre zavadi’.

Slijede razne druge NGO, medijske, javno djelatne pa čak i državne inicijative koje otvaraju prostor da u nekoj budućnosti ponovo proizvedu žar zanosa stare političke prevare iz još uvijek profitabilne tvornice laži imena ‘Bratstvo i jedinstvo&co’. Nakon toga postaje samo pitanje vremena kada ćemo napraviti puni krug i ponovo se naći u situaciji da jednoga dana neki novi klinci popravljaju greške zabluda prethodnog, odnosno našeg naraštaja. I to ognjem, mačem, krvlju i životima, baš kao je to bilo devedesetih.

Izvor: Maxportal.hr/


Turbofolk na filmu 
Jeronim Ban GK

...Inače, turbofolk kao glazbeni »stil« nastao je u Srbiji u osamdesetim godinama prošloga stoljeća iz pop-folk stila, popularnoga među ruralnim stanovništvom, a naziv mu je dao Antonije Pušić (Rambo Amadeus), koji je u istoimenoj pjesmi »Turbo folk« (album »Oprem dobro« iz 2005. godine) taj fenomen »cajki« opisao ovako (i na duhovit način povezao glazbu i automobile): »Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje toga sagorijevanja je turbo folk. Razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa, kakofonija svih okusa i mirisa.«...

...U jednoj epizodi serije »Po Balkanu u 20 dana« (CNN-ova produkcija dokumentaraca pod skupnim nazivom »Vice« [poroci]) novinar Thomas Morton dolazi u Beograd, »prijestolnicu turbofolka« i otkriva uzročno-posljedične veze turbofolka i kriminala zaključujući da je to »smeće od glazbe« koje potiče na opijanje i drogu, ali i navodi na spolnu raskalašenost i nasilje. Iako je Mortonov prikaz situacije u Srbiji i susjednim državama prilično jednostran i napravljen u crno-bijeloj maniri, ipak nije mnogo pogriješio u najvažnijoj dijagnozi: bolesno društvo proizvodi bolesne oblike zabave, koji to isto društvo čine još bolesnijim, čime se zatvara začarani krug....

Izvor:www.glas-koncila

Gas gas - Severina 
Tekst: Goran Bregović

Ej, što volim miris kamiona!

Šoferskih gostiona
hormona do plafona
muškaraca tona
turbo je sezona

Ej, što volim miris od benzina
ej, magistrala dalmatina
hop, hop, malo, malo pa krivina
ljulja se kabina, turbo je mašina

Ref.
Mali, mali, meni toga fali
latinice, atmosferice
mali, mali, meni toga fali
gas do daske, bebice

Gas, gas, gas, gas
gas, gas, gas, gas
Laj, la, la, la

 

»Ti ode na zeleno, ja osta na crveno, rastavi nas semafor.«

 

Hitovi: 711