Dijete nije dosta voljeti

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Četvrtak, 15 Studeni 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Dječica

Iako smo već poprilično oguglali na najcrnje vijesti i šokantne prizore kojima nas iz dana u dan zasipaju mediji, osobito dalekovidnica, priča o zagrebačkom dječačiću koji je sam sebi oduzeo život sve nas je potresla. Bio je dobro dijete, pametno, uredno, vedro, na radost i ponos svojih roditelja. Cijeli je život bio pred njim, svi putevi otvoreni, ali surova stvarnost i teško shvatljivo zlo već na prvim koracima bili su preteški za njegovo krhko biće. Nije izdržao pritisak novog okruženja (svojih školskih prijatelja!) u kojemu se našao i odustao je od svega. Zašto? Kako? U čemu griješimo? Zar je zlo toliko moćno? I tako nezasitno da ni svijet najmanjih ne zaobilazi. Što nam je činiti? Neke odgovore možda bismo mogli pronaći u popratnim tekstovima.


Samoubojstvo šestaša iz središta Zagreba alarmira na užase koje klinci trpe u školama i izvan nje

Svi koji šute o zlu koji se nadvilo nad tinejdžere postaju saveznici opasnim ekipama koji uništavaju klince na početku života

Kakva strašna misao može natjerati učenika 6. razreda da dođe doma i sebi oduzme život? Nema odgovora, nema utjehe za njegove roditelje i obitelj. Ostaje samo veliki crni bezdan kada netko pokuša racionalizirati taj trenutak ili više njih, te misli koje je dječak imao i koje su prethodile suicidu.

Prije nepunih dva mjeseca jedan je prekrasni 13-godišnjak iz središta Zagreba sebi oduzeo život. Pohađao je šesti razred jedne od elitnijih škola u središtu Zagreba. Dječak je imao krasnu obitelj, puno prijatelja, pregršt aktivnosti koje je volio. Tražite li tragove njegovog postojanja na internetu, vidjet ćete da je na nekom školskom natjecanju bio među 10 posto najboljih, da je bio izviđač, volio knjige i stripove. Na jednom je portalu navedeno kako se igrao na Nintendo Wiiju ili gledao Youtube. Pod najdraži film upisan je Matrix, te napisano kako voli science fiction filmove, komedije i horore.

Kakva strašna misao može natjerati učenika 6. razreda da dođe doma i sebi oduzme život? Nema odgovora, nema utjehe za njegove roditelje i obitelj. Ostaje samo veliki crni bezdan kada netko pokuša racionalizirati taj trenutak ili više njih, te misli koje je dječak imao i koje su prethodile suicidu.
Dečko je pokopan na Mirogoju i na njegovo je vječno počivalište ostavljeno puno buketa bijelih i rozih ruža. “Sakrio se a mi brojimo” pisalo je na lenti koja je prekrila nadgrobnu ploču na Mirogoju. Tu je pretužnu sliku dječakov tata objavio na svom blogu. Ovaj događaj ni na koji način ne želimo dovesti u svezu sa ostatkom teksta, dječak koji je na ovom svijetu proveo samo 13 godina opisan je jer svojim kratkim postojanjem i tragičnom odlukom koja je prethodila smrti može biti svjetionik drugoj djeci i roditeljima da ne poskliznu na rub koji vodi do takvog ishodišta.

Lažni predivni svijet s okrutnostima ispod površine

Što je to u ovom svijetu tobože predivne hrane, predivnih ljudi, predivne djece, predivnih profesora i predivnog okruženja, što može biti okidač za dječji prerani odlazak? Nema odgovora, ali svi koji prolaze traume odrastanja svoje djece u nekim tzv. elitnim školama u središtu Zagreba znaju kroz kakav svakodnevni pakao prolaze njihovi klinci. Klinci su okruženi sve većim nasiljem i morbidnošću a da toga mnogi postanu svjesni tek kada to već bude kasno. Primjerice, neki roditelji u utrci za novcem ne stignu niti svakodnevno pričati sa svojom djecom a kamoli nadzirati društvo u kojem se kreću. Neki klinci odrastaju okruženi s puno više zla i nesreće nego to uopće mogu pojmiti njihovi roditelji.
Puno osnovnoškolaca iz središta Zagreba nije samo pod presingom da budu što bolji u školi, da briljiraju u vanškolskim aktivnostima nego im dominantni trendovi nameću supkulturu smrti, destrukcije, bahatosti, agresije.

To ih sve čini nesretnima a nesretni klinci postaju lak plijen opasnim ekipama koje vrebaju na djecu oko elitnih škola u središtu Zagreba. Svi žmire i šute o takvim ekipama koje love djecu s ponudama koje ih vode na stranputice. Zaposleni u školama glume kako takvi problemi ne postoje u njihovim školskim dvorištima, WC-ima, hodnicima…. Roditelji su kao prevareni muževi, zadnji saznaju što se događa s njihovom djecom. A djeci netko nevidljiv a moćan, netko tko ubire veliki profit na traumama tinejdžerske dobi i dubini novčanika roditelja, svjesno pogura sadržaje koji će od njih napraviti očajnike koji utjehu pronalaze u umjetnim sadržajima i tvarima.

Supkultura smrti, bahatosti, nasilja

Već u petom razredu netko zagrebačkim klincima masovno isporuči najmorbidnije video igrice u kojima se odsjecaju ekstremiteti, vade oči koje se potom progutaju, preko mobitela stignu nezamislive horor scene nastale u najmračnijim umovima. Kada se djecu preplaši takvim zastrašujućim igricama, procirkuliraju one masovne poruke na mobitele tipa: “Čeka te krvava djevojčica u krevetu….”. Čini se bezazlenim ali potom krenu linkanja i šeranja raznoraznih opskurnih Youtube kanala u rasponu od “razbio sam mobitel”, “”opljačkali smo dućan”, “najgori vrisak u školi”… Opet se sve čini kao dječja igra ali nije tako. Da bi netko vrisnuo u školi, netko ga mora prvo preplašiti a kada je netko preplašen onda se u školama u kojima je pod odmorima dopušteno korištenje mobitela, ti vriskovi i snimaju i onda se onog koji vrišti osramoćuje pogrdnim komentarima na društvenim mrežama. Potom se nameće razmjena video klipova ili slanje linkova na kojima tipovi s nabrijanim motorima jure cestama 300 na sat.
Ispituje granice konjskih snaga ali i sugeriraju blizinu smrti svakim sekundom vožnje. Nekim klincima pregledi suludo brzih vožnji na motorima ili Lamborghinijima postanu svakodnevni ritual. Neki klinci masovno konzumiraju igru “Grand Theft Auto” koji ih poduči svim trikovima krađa. Onda oni tako stečena znanja iz virtualnog svijeta prenose u stvarni svijet i kreću u pljačkaške pohode. Zato ne čudi da se stariji stanovnici iz središta Zagreba sve češće žale kako su neposredno prije pljačke kod susjeda uočili neku djecu kako su danima dolazila ispred zgrade i ulazila u stubišta.

Petašica s umišljajem da je svjetska internetska zvijezda

Neke zagrebačke curice pak već u 5. razredu razviju opsjednutost lažnom slikom sebe kao instant viralnom zvijezdom. Jedna učenica 5. razreda iz središta Zagreba svakodnevno plasira hrpe fotografija na svoje profile na društvenim mrežama, snima youtube poruke, najavljuje višednevno slavlje svoga rođendana, pardon roćkasa kako klinci kažu, i onda te događaje komentira s umišljajem da je neka svjetska internetska zvijezda. Drugi učenik iz njezinog razreda moć novčanika svojih roditelja demonstrira snimkama uništenih mobitela koje objavljuje na Youtube u kategoriji “razbio sam mobač”. Takvi klinci imaju i svoje patrone koji nisu njihovi roditelji ili profesori. Ti patroni regrutirani su s ulice, to je ulična banda novog kova – osim što se bavi tradicionalnim ilegalnim poslovima imaju i sofisticirane vještine koje uključuju uporabu modernih tehnologija u krim svrhe. Dakle, znaju hakirati, špijunirati u stvarnom životu i na društvenim mrežama. Imaju i članove regrutirane od svoje ekipe i učenika koje novače po osnovnim i srednjim školama.

U neke osnovne škole u središtu Zagreba toliko su infiltrirani i prihvaćeni kao dio školskog personala da se jedan iz bande hvali kako parkira na školskom dvorištu uz dopuštenje ravnateljice škole. Očito se tu vrti golema lova i svakome pripadne određen postotak. U drugoj školi u središtu Zagreba ta ista ekipa nema izravan ulaz ali zato na klince vrebaju iz jedne palačinkarnice. Tamo se strateški namjesti nekoliko članova bande i onda neke klince guraju niz stube. Kako biraju klince koje će gurnuti niz stube? Pa tako što im djeca-doušnici iz škola kažu tko se požalio na njih roditeljima ili profesorima. Zato nisu sve ozljede i oguljotine koje klinci donesu iz osnovnih škola u središtu Zagreba slučajno zadobivene u igri. Nevidljiv a moćan netko, očito sa zaštitom u institucijama sustava, sustavno truje klince – lansira im depresiju i nesreću kako bi im ponudio utjehu. Zato agresija, na koju brojni u školama žmire, buja bez ikakvih sankcija za počinitelje. Školski prihvatljiv oblik ponašanja postaje nasilje kojem prethode zastrašujuće poruke.

Uzorna petašica sa zastrašujućim vokabularom i iskustvima

Ilustrirat ćemo to riječima jedne 12-godišnjakinje kojoj je svakodnevni cilj upućivati prijetnje drugoj učenici iz razreda. Pri tom se uvijek poziva na moćnu ekipu kojoj pripada. Njezin je vokabular predočiv kroz sljedeće rečenice: “Da si vidjela kako smo polomili rebra prijateljici od T. koja se zajedno sa slomljenom prepisala iz ove škole. To ćemo i tebi napraviti. Zastrašivat ćemo te tako da ne izdržiš ovdje ni do kraja škole. Gle kako si jadna. Ti ćeš slaviti roćkas u piceriji. Koja si ti luzerica. Roćkas se slavi u Parizu i Beču. Tvoj je roćkas fuj, pica i sok, bljaaaak. Ti čak nemaš ni twitter račun, ni Youtube kanal, ni Instagram profil…Da putuješ svijetom kao moja BFF (kratica od best friend forewer) M. ti bi imala Instu i bila blogerica. Globetroterica – ponavljam glooobeeetrrooooteriiica. Imala bi grudnjak s košaricama i tanga gaćice i išla na brazilijanu. A gle ti čak nemaš ni topić. Kažem ti da si seksualno nezrela. Jer da jesi snimila bi svoj muf i poslala ga svim svojim frendicama preko Whatsappa. Onda bi ti bila Fluffy martica – mucko – ako ti uopće znaš kaj je fluffy mucko s tangama – tverk, tverk, tverk. Aha ne znaš – ti si fuj ispod prosjeka. Toliko si nesposobna da ni ne kužiš da ti ja svaki dan ubacim u šruksak crteže dreka, šprice, tableta, cigareta.Ha, ha, ha, ti to pronađeš tek kada dođeš doma. Ponavljam ti da ti mene nećeš strašiti grafološkim vještačenjem. Jer moja je mama jasno kad je bila još s dvije mame u školi rekla da to neće dopustiti. Ako budeš prijavljivala, računaj da ide peticija koju moja mama pokreće da tebe izbacimo. Neće nitko ovdje meni u mojoj školi određivati kaj ti ja smem a kaj ne smem napraviti”, tim se vokabularom, tonalitetom s naglašenim pokretima donjeg dijela čeljusti svakodnevno, tobože uzorna petašica, obraća svojoj meti.

Nasilje s preplašenim svjedocima

Ima li svjedoka za to. Nema, jer u nekim elitnim osnovni školama u Zagrebu iza ovakih nasilnica stoje ugledni roditelji pred kojima se pada ničice, a unutar razreda autoritet ovakvih učenica nasilnika pojačan je autoritetom izvanškolske ekipe koju učenica u svim prilikama ističe kao svoje moćne zaštitnike. Ako klinci znaju da ti isti moćni zaštitnici kruže oko škole i spremni su lomiti prstiće, gurati niz stube i prijetiti upaljačima tik uz lice, onda će trpjeti “uzornu” nasilnicu i šutjeti ako ih bilo tko u školi pita “Ima li netko da posvjedoči da se to dogodilo”.

Tako je vuk sit i ovce na broju. Elitne škole u Zagrebu su mjesta nulte tolerancije na nasilje, učenici su presavršeni, nema problema, sve je predivno, samo tragičan slučaj s početka ove priče svjedoči kako najbolji među učenicima, najosjetljiviji među zg. osnovnoškolcima nemaju dušu ni srce koji bi mogao podnijeti teror koji se događa a čija je najmračnija tajna taj da se nitko o njemu ne usuđuje niti gvooriti, niti pisati niti ga primijetiti. Tako i roditelji koji preuzmu model šutnje postaju saveznici mračnim silama i ekipama koji svakim danom oduzimaju osnovnoškolcima pravo na normalno odrastanje. I svi koji su saveznici u toj šutnji postaju latentna snaga opasnim ekipama koji djeci rade o glavi. Zato je u Americi nastao pokret Hollaback. Roditelji su tamo, nakon niza slučajeva vršnjačkog nasilja, shvatili kako školski sustav neće zaštiti njihovu djecu. Tako su počeli djelovati proaktivnije te da su znatno ranije počeli koristiti mobilnu tehnologiju kako bi dokumentirali situacije nasilja nad učenicima. Očito je neki Hollaback potreban i u Zagrebu što prije. Zasad postoji Hollaback Croatia kao web platforma za borbu protiv uličnog uznemiravanja. Tako se taj pokret koji je izvorno krenuo kao zaštita školske populacije kod nas istegnuo u užem smjeru.

Izvor: Dnevno.hr


Ovo je 10 rečenica koje djeci trebamo govoriti svaki dan

“Djecu nije dosta voljeti, oni trebaju osjetiti da su voljeni”, samo je jedna od don Boscovih slutnji. Munjevita je, a nalazi se u pismu što ga je don Bosco pisao iz Rima 1884. godine, a koje je s pravom nazvano “Hvalospjev odgojnoj ljubavi”.

Glasoviti američki profesor Buscaglia davao je studentima na sveučilištu posebnu zadaću prije odlaska na weekend. Moraju otići kući i zagrliti svoga oca. Tada u dvorani obično plane urnebesna pobuna: “Ja bih svoga oca radije upucao!”, ili: “To je bez veze, moj otac zna da ga volim!” Na sve to profesor kaže: “Još bolje: zašto to onda ne biste učinili?”

Sljedećeg ponedjeljka svi govore iznenađeni ugodnim iskustvima. — “Moj otac se rasplakao.” — “Čudno, moj otac mi je zahvalio.”

“Shvatiti da smo voljeni, to je tajna sreće. U obitelji svi bi trebali hodati kao da im je na grudima natpis: “Ti si za mene nenadomjestiv.” Odnosi između roditelja i djece često su zapovjedne naravi, zajedljivi, vječito nešto brane, prijete, drže propovijedi, preporučuju. Puni su banalnosti kao: “makni se, digni se, požuri, ne diraj, frazi, sve pojedi, pazi da se ne uprljaš, šuti, govori kad ti kažem, moli oproštenje, pozdravi, dođi ovamo, nemoj smetati, ne trči, nemoj se oznojiti, pazi, past ćeš, rekao sam ti da ćeš pasti, gore za tebe, ne možeš li malo paziti, ne znaš ti to, idi u krevet, diži se, zakasnit ćeš, imam posla…”

Iako u dobroj namjeri, roditelji se prema djeci ponašaju kao zujeći helikopteri, te zujanje postaje uobičajeni obiteljski ton. Djeca se uvijek brane neposluhom, a važne riječi koje roditelji kažu svojoj djeci izgube se u običnoj zbrci zapovijedi i zabrana. Najveći danak plaća obiteljsko ozračje koje neprestano uznemiruju međusobna suprotstavljanja.

Postoje riječi koje mogu promijeniti obiteljsko ozračje i, što je još važnije, postati osnovom za izgradnju pozitivne slike o sebi, a to je bitno za normalno odrastanje djece. Takve riječi mogu biti:

1. “Volim te”, riječi koje najviše troše televizijske pjesmice, ali koje roditelji i djeca često zaboravljaju. Pa ipak one imaju veliku moć. Svakoga dana svako dijete trebalo bi svojoj mami i svome tati reći: “volim te”.

2. “Ti si lijep”, djeci su potrebni komplimenti. Postoje ljudi koji tek što izađu iz kuće, počnu dijeliti komplimente: mljekaru, prodavaču novina, prometniku, vrataru, ravnatelju, a kući to ne kažu nikada nikomu. Neka se gospoda tužila vrteći dršku torbice: “Moj muž zna biti jako nježan i osjećajan. Sa psićem uvijek tako postupa.” Kako može imati samopouzdanja dijete koje njegovi roditelji nikada nisu pohvalili (niti čak njegov fizički izgled)?

3. “Sretna sam što te imam.” Izraz koji svakako treba upotrebljavati. Ima puno djece koja se osjećaju poput odbačena smotuljka ili još gore poput prometne nesreće u životu svojih roditelja.

4. “Na mene možeš računati.” Dijete treba znati da, bilo što da mu se dogodi, jedan muškarac i jedna žena, a to su njegovi roditelji, priteći će u pomoć. U društvu kakvo je naše oni se nemaju u koga drugoga pouzdati.

5. “Što ti misliš?” Spoznaja da osobe koje djeca najviše vole, a to su tata i mama, doista žele čuti njihovo mišljenje, djecu ispunja ponosom i daje im istinski osjećaj uključenosti u obitelj. Roditelji se mogu na taj način uvjeriti da im djeca znaju biti jako pametna.

6. “Ako želiš, možeš plakati.” Svako ljudsko biće treba nekoga komu se može obratiti i potužiti, sigurno da će biti prihvaćeno, da ga neće osuditi, nekoga pred kime se ne treba skrivati, nekoga komu će moći reći: “Evo kako ja to osjećam”. A onaj drugi da mu odgovori: “Dobro je, tako je baš dobro”. Dvije ruke, jedno srce i puno razumijevanja.

7. “Želim te slušati.” To znači da nam nije svejedno što se događa u životu drugih ljudi. “Ispričaj mi to”, izgovoreno u pravom trenutku, u stanju je srušiti zid šutnje koja može ozbiljno ugroziti odnose između djece i roditelja.

8. “Zašto si loše volje?” Osjećaji male djece su važni i odrasli ih trebaju ozbiljno shvatiti. Oni se vrlo često zanemaruju, preko njih se olako prelazi s omalovažavanjem.

9. “Imam povjerenja u tebe.” Djeca imaju dovoljno valjanih razloga da sumnjaju u sebe. Ohrabrivanje roditelja jedino je pogonsko gorivo koje potiče volju da preuzme inicijativu.

10. “Tako je lijepo kad smo zajedno.” Nitko ne može dobro odrastati ako ne osjeća da je nenadomjestiv djelić sreće u svojoj obitelji.

Jedna djevojčica je bila jako tužna. Mučile su je mnoge zadaće, mnoge poteškoće, mnogo koječega… Majka joj je govorila uvijek iste stvari; bilo je preporuka, objašnjenja, ohrabrenja, ali djevojčica je postajala sve tužnijom. Onda jednom pogleda majci ravno u oči i reče: “Mama, zašto me, umjesto svega toga, ne zagrliš jako, jako, kao ono kad sam bila mala? Nijedan savjet ne bi toliko značio”. Mama i kćerka se zagrliše i sva ona zlovolja prođe. Često je dovoljno čvrsto se zagrliti.
Tajna nagovora za laku noć

“Moja mama je izašla i uz pomoć nekog siromašnog dječaka skupila nekoliko cigli rasporedivši ih u četiri dijela. Na njih je položila par dasaka i stavila slamaricu. Bio je to prvi krevet u oratoriju. Dobra moja mama održala mu je kratki večernji govorčić o tome kako treba raditi, biti dobar i vjerovati u Boga. Na kraju ga je pozvala da izmole večernje molitve.” Tako pripovijeda don Bosco u “Uspomenama iz oratorija”.

Ova nježna gesta, rođena iz navike mame Margarete da se uvečer nadvije nad krevet svoje djece, ostala je među salezijancima kao sjećanje na prvu “Laku noć”, to jest kratki topli nagovor koji ravnatelj održi svojoj “obitelji” na kraju dana. U “Preventivnom sustavu” don Bosco ga je nazvao “ključem moralnosti, dobrog ponašanja i odgojnog uspjeha”.
Najljepši sati

Jedno od prvih jednostavnih pravila koja se uče u “školi za roditelje” kaže: “Nastojte da posljednji sati dana budu najljepši”.

Posljednji sati dana obično su trenuci u kojima se oslobađaju negativni naboji skupljani tijekom dana i često su najteži i za djecu i za roditelje. Ima djece kojima je dan ispunjen kao onaj predsjednika republike.

“Jedva čekam kraj dana i trenutak da pođem na počinak”, napisao je jedan preadolescent. “Tad se pokrijem po glavi i… zamislim da sam mrtav. To je posvemašnji umor, fizički i psihički.

U suvremenom svijetu večer predstavlja jedine trenutke kad je obitelj na okupu. Ali oko čega se ona okuplja? Jedno istraživanje u Italiji ustanovilo je da se 75% obitelji nađe zajedno kada gledaju televiziju.

Tako se sav obiteljski razgovor za vrijeme večere svodi na brojne; “Psst, pssst! Može li se od vas nešto čuti ili ne može?” Mnogi “Pssst” obično izazivaju još veća negodovanja.

Ni kod obitelji koje za vrijeme večere ne gledaju televiziju situacija nije ništa bolja. Kod njih u to vrijeme obično započinje obiteljski “Nürnberški proces”, ima za svakoga ponešto, a to traje sve dok djeca ne počnu svoj nevoljni plač, dok se ne pozovu na Ženevsku konvenciju ili ne zamole da ih se pošalje u sirotište.

Don Bosco je shvatio da su večernji sati jako važni, da trenuci koji prethode počinku imaju posebno značenje. To su trenuci kada padaju obrambeni zidovi, trenuci koji žude za toplinom, dobrotom, međusobnom blizinom i ljubavlju, jer nadolazeća noć pritišće i plaši. Tada nam je potreban netko tko će nas uzeti za ruku. Stoga je u večernje sate najlakše moliti.

Otac koji prati dijete na počinak (majke to već čine), ne kaže jednostavno: “Idi na spavanje i ne izmotavaj se!” Ne, on s djecom razgovara, pomoli se zajedno s njima, uspostavlja s njima ugodan i ljubazan odnos, sasvim drukčiji od svih ostalih odnosa. To su prava iskustva.

Odluka: Otpratit ću svoju djecu na spavanje i zadržati se s njima u malom razgovoru dok se ne uspavaju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV


Djeca uče ono što doživljavaju

Djeca1

https://dnevnik.hr

"Ljudi nam mogu pružiti samo ono što su sami doživljavali i iskusili na sebi. Tako osoba koja je rasla u obitelji punoj ljubavi, ona će biti ispunjena ljubavi i to joj neće biti problem da to i drugima pokaže i daje. No, osoba koja je doživljavala grubosti, osoba koju su tukli, kojoj su govorili da ništa ne vrijedi, koju su zlostavljali i omalovažavali je, moći će jedino takvo ponašanje i riječi prenositi dalje jer je jedino to što je ona naučila i za bolje ni ne zna". Tomislav Ivančić


Djete koje doživljava neprijateljsko ponašanje  uči se svađati.

Dijete koje doživljava ravnodušnost uči biti osamljeno.

Dijete koje doživljava kritiziranje uči osuđivati.

Dijete kojemu se često prigovara ne primjećuje da ga okolina voli.

Ako se dijete ismijava, ono uči biti povučeno.

Dijete koje doživljava osramoćivanje, uči se stidjeti samoga sebe.

Dijete koje nema braću ni sestre, ne zna što je bratska i sestrinska ljubav.

Dijete koje koje doživljava toleranciju uči biti strpljivo. Ako se dijete ohrabruje, ono se uči samopouzdanju i sigurnosti.

Ako dijete doživljava pohvalu, ono uči primjećivati i cijeniti dobro. Dijete koje doživljava poštenje, uči se biti pravedno.

Ako dijete živi sa sigurnošću, ono se uči povjerenju.

Ako dijete doživljava odobravanje, ono se uči biti zadovoljno sa sobom.

Dijete s kojim se razgovara, uči se razmišljati.

Dijete koje doživljava da se roditelji vole, uči da je obitelj zajednica ljubavi.

Ako dijete živi sa prihvaćanjem i prijateljstvom, ono uči pronalaziti ljubav u svijetu.

 

Iz Obiteljskog centra, Kaptol 10, Zagreb

 

 

Hitovi: 1559