D. Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Ponedjeljak, 20 Kolovoz 2018 Napisao/la Administrator

Antife

Foto: "Antifašisti" na okupu, Dnevni avaz

Želite li se malo bolje obavijestiti o vremenu najvećeg stradanja hrvatskog naroda u cijeloj njegovoj povijesti, vremenu Drugog svjetskog rata i poraća, i to iz pera briljantnog mladog povjesničara i publicista Davora Dijanovića, iskoristite poveznice na njegove tekstove na kraju članka. U nastavku navodimo samo nekoliko izvadaka iz cjeline djela koji će vas sigurno potaknuti na dalje čitanje. Riječ je o najozbiljnijem znanstvenom prikazu povjesnih okolnosti i zbivanja koja po svojoj dramatičnosti i okrutnosti nadilaze i najbujniju maštu kao i najkrvavije  antičke tragedije. Ako je povijest učiteljica života ne smijemo je ostavljati po strani. Bez obzira što će to oni koji kontroliraju naše danas i koji bi isto željeli nastaviti i sutra, nazvati nazadnjaštvom i drugim najpogrdnijim imenicama i atribucijama. Ne smijemo se obazirati na njih kako lekcije i sami ne bismo morali ponavljati, ili što je još gore da to ne čeka našu djecu

Navedene poveznice upućuju na povijesnu raspravu „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljenu  2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

Tako je pisao Krleža

....Svoj prilog tragikomičnom idealiziranju života u SSSR-u još je ranije dao i hrvatski književnik te bard komunističke ljevice Miroslav Krleža. Opisujući svoj put u SSSR 1925. godine on je tako zapisao: „U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“.[45] Valja napomenuti kako je Krleža ove konfabulacije zapisao u vremenu kad je boljševički teror u SSSR-u bio već dobro poznat u zapadnim zemljama i kad su gradovi u toj komunističkoj satrapiji bili prepuni što gladnih što pobijenih i obješenih ljudi...

 Tko je prvi počeo?

...Valja istaknuti još jednu bitnu činjenicu, koju jugoslavenska hagiografija u Hrvatskoj sustavno prešućuje: prvi ratni zločini u Drugome svjetskom ratu – kada govorimo o području koje je od 1918. do 1941. obuhvaćala Kraljevina Jugoslavija – počinjeni su nad hrvatskim seljacima – civilima. Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom.

Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića. Uz pomoć građana Bjelovara slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 h tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio „uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske“, što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.[1]

Međutim, s obzirom na to da Srbi – kako je to sasvim jasno precizirao Đilas – „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“, proglašenje hrvatske države u Bjelovaru – koje je bilo izraz volje tamošnjeg hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina – nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja. Uslijedila je odmazda. Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara.

To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir. Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranca kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka.[2] Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati. Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju. Sela u okolici Bjelovara – Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio toponimije smrti koju je sijala srpska vojska i četnici. Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli.[3] Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća.[4]

Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, tako su samo u travnju 1941. poubijali preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti.[5] Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva![6] Međutim, ovi se zločini u hrvatskoj historiografiji sustavno prešućuju. Kad se održavaju komemoracije u sjećanje na ove žrtve, demokratski mediji o tome obično ne kažu ni riječi. Cilj prešućivanja je potpuno jasan: daljnje nametanje teze da su ustaše prvi počeli vršiti zločine i teror nad Srbima, i to bez ikakva povoda...

M. Đilas o postupanju prema neprijateljima

Način postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima M. Đilas je u Borbi zapisao još u veljači 1943. U članku Njihovi planovi će propasti on je dao vrlo precizne naputke: „Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.[6]

Krvavi pir

General Kosta Nađ, koga je Tito u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao „lično odgovornim“,[15] o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“[16]. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“.[17] U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.[18]

Tito je odgovoran za masovne egzekucije

...Titov bliski suradnik Milovan Đilas smatra da za masovna ubojstva u svibnju „pismena naredba nije postojala“. Pritom ne spominje je li postojala usmena naredba (koja u vojsci ima jednako obvezujuću snagu kao i pismena!). No, dalje nadodaje da prema „strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha“.[24] Đilas, dakle, jasno ukazuje na Titovu krivnju. O masovnim ubojstvima Đilas dalje kaže: „Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru (…) spomenuo da smo tada preterali, jer da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiš jednom zauvek!“.[25]...

Tuđman: „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?!“.[11

...Anticipirajući pak događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, Tuđman se je upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?!“.[11] Koliko je za hrvatsko osamostaljenje bilo važno delegitimiranje velikosrpskoga jasenovačkog mita, pokazuje i S. Dubajić kad, govoreći o Tuđmanu, piše: „Kada se radi o Jasenovcu, on je 600.000 smanjio na deseti deo, odnosno 60.000 pa je zbog toga postao i predsednik nove NDH“.[12] Dakle, i sâm Dubajić vidi važnost jasenovačkoga mita u kontekstu osamostaljenja Hrvatske, i utoliko neizravno priznaje kako se je on koristio kao instrument za onemogućavanje hrvatskog osamostaljenja.

A da je srpska politika itekako sklona lažima, potvrdio je, konačno, i „otac srpske nacije“, velikosrbin Dobrica Ćosić, u vrijeme Drugoga svjetskog rata pripadnik partizanskog pokreta: „Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima (misli se na vrijeme Drugoga svjetskog rata, nap. D. D.) – to je apokalipsa laži“.[13]

 

Dogme i mitovi jugoslavenskih "antifašista" (Objavljeno u: mjesečniku Politički zatvorenik, god. XIX./2010.)
Cjelovit tekst: 

https://drive.google.com/open?id=0ByefVEdUqAm7NjE2aTItTnlSRHBDMGsxYWl5NndpT3VOMXJv

http://safaric-dijanovic/Dogme i mitovi - pdf

        

       Isti tekst, ponešto dopunjen  objavljen je i na portalu:

https://kamenjar.com/davor-dijanovic-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifasista-1/

https://kamenjar.com/davor-dijanovic-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifasista-2/

https://kamenjar.com/davor-dijanovic-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifasista-3/

https://kamenjar.com/davor-dijanovic-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifasista-4/

https://kamenjar.com/davor-dijanovic-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifasista-5/

https://kamenjar.com/davor-dijanovic-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifasista-6/

https://kamenjar.com/davor-dijanovic-dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifasista-7/

 

I na kraju da sve ne bi bilo ovako mučno, crno i depresivno evo nešto malo vedrije:

Oluja - bitka svih bitaka

 

Hitovi: 1058