Samo izađimo i glasujmo! Prema savjesti!

Ako se ne ujedinite – piši propalo 

Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Demokracija kao sustav za koji smo se i mi opredjelili omogućuje smjenjivanje te vlasti ako ne odgovara volji većine. Dogovorili smo se i to ozakonili da se ta volja većine provjerava svake četiri godine na parlamentarnim izborima. Međutim činjenica je da na izbore redovito ne izlazi preko 50% birača pa onda o tome tko će pobijediti i upravljati državomo često odlučuje manjina s smanje od 20% osvojenih glasova ukupnog biračkog tijela.

Zahvaljujući ponajviše lukavo osmišljenom izbornom zakonu, kao i uspješnoj kontroli medija, te baštinjenom iskustvu iz prošlog sustava kod nas se na vlasti svo ovo vrijeme kako postojimo kao nezavisna i slobodna država izmjenjuju stranke, odnosno strukture lijevog i desnog predznaka. Prema bitnim značajkama njihova djelovanja kao i prema učincima, gotovo da i nema razlika među njima. Sve se više govori o stvarnoj, mada neformalnoj koaliciji na djelu i o tome kako su te strukture (tzv. „elite“) gotovo do savršenstva razvile vrlo uspješan koruptivno – klijentelistički sustav funkcioniranja i upravljanja kojemu je primarni cilj održanje na vlasti. 

Danas, trideset godina nakon što smo izašli iz bivšeg sustava, ne bi se baš moglo reći da nam cvjetaju ruže. Ne ide nam pa ne ide. Katastrofalna demografska situacija, masovno iseljavanje, klijentelizam, korupcija, nepotizam, ovrhe, blokade i brojni drugi problemi najčešće su teme u svakodnevnom životu ljudi. Prema većini objektivnih parametara kojima se mjeri uspješnost društva, mi se čvrsto držimo dna ljestvice koja se odnosi na zemlje EU, pa i šire. A opća kriza potaknuta pandemijom koronovirusa pa i razorni potres koji je pogodio Metropolu prijeti nam potpunim urušavanjem i propašću. Bez upuštanja u argumentaciju navedenih tvrdnji nemoguće je ne istiaknuti da ključna odgovornost pripada svim dosadašnjim vladajućim strukturama. I desnima i lijevima. 

Uz sve to u našem je društvu evidentna duboka podjeljenost. Na one kojima je Hrvatska kao nezavisna i suverena država ostvarenje vjekovnog sna bez kakve Hrvati kao narod nemaju budućnosti i na druge koji se s time nikako ne mogu pomiriti. Ovim prvima koji predstavljaju većinu nacionalnog bića i kojima pripadaju najveće zasluge za stvaranje moderne Hrvatske obično se pridodaju nazivi : demokršćani, desnica, suverenisti, tradicionalisti, konzervativci, dok drugu skupinu čine sljednici i simpatizeri bivšeg sustava i komunističke partije koji su se tobože transformirali u socijaldemokrate, vješto preuzeli globalističko – liberalnu agendu, koji prisvajajući sebi aureolu antifašizma uspjevaju stalnim optužbama za grijehe iz davne prošlosti, stvarne i izmišljene, nametati stigmu krivnje za ustaške zločine i blokirati normalno funkcioniranje države. 

Upravo smo u vremenu kad se počelo govoriti o skorim parlamentarnim izborima. Aktualnoj vlasti bi odgovaralo da to bude što ranije kako bi iskoristila trenutnu prednost zbog dobrog snalaženja u rješavanju problema epidemije korone. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, svima koji imalo duže pamte moralo bi biti jasno da se od ovakvog sustava vlasti i ovih struktura ne mogu očekivati nikakve bitne promjene. Dapače, realnije je očekivati pogoršanje do posvemašnjeg urušavanja. 

Takve bi se promjene mogle očekivati samo od neke treće opcije koja bi znala i uspjela okupiti i ujediniti sve oko zajedničke platforme s najvažnijim jasno definiranim ciljevima i prioritetima. Sve stranke i udruge, i istaknute pojedince, u Domovini i iseljeništvu, baš sve kojima je na srcu Hrvatska – sve bi trebalo okupiti pod jedan kišobran. Prošli predsjednički izbori su pokazali da to nije nemoguće, jer je domoljubno – suverenistička strana osvojila ukupno najveći broj glasova. Za puni uspjeh nedostajalo je samo zajedništvo i sloga. Odgovornost za to isključivo je na vodstvima stranaka! 

Danas kad smo opet pred velikim izazovima, gotovo jednakima onima iz devedesetih, mada na drugačiji način, ta vodstva, ako im je doista do nacionalnih interesa i vrijednosti morala bi nadići sve dosadašnje nesporazume i nesloge, osobne animozitete i međusobne konflikte, svoje egoizme i taštine, i prijeći preko svega (jer nitiko nije savršen, nema bezgrješnih), i okupiti se oko zajedničke platforme i zajedničkih ciljeva. Sve što je imalo sporno može se ostaviti za neko drugo vrijeme i uvijek gledati je li nas nešto više približava cilju ili udaljava. Treba prepustiti prednost onima koji nisu potrošili svoje kredite, osobito mladima. (I savjetodavna uloga seniora s bogatim iskustvom može biti od presudnog značenja). 

Uz ovakav pristup, iskren i bez rezervi, vjerojatno bi se potaknuo i onaj najveći dio puka koji zbog raznih razloga (nevjerice, razočarenja, ravnodušnosti itd.) nikad ne koristi svoje biračko pravo da odustane od takve prakse, što bi zasigurno bitno doprinijelo demokratskom ostvarenju volje većine naroda. 

I na kraju još jednom najodgovornijima (vodstvima): ako se doista smatrate domoljubima, dogovorite se oko najbitnih pitanja (npr. o dopisnom i elektronskom glasovanju, o konceptu novog izbornog zakona, o načelnom pristupu problemima demografije i bitnih reformi i dr.), jasno definirajte ciljeve, modalitete i prioritete i pripremite se za zajednički izlazak na parlamentarnim izborima. I neka sve to ne bude samo u okviru predizborne strategije, nego i kao zavjet, odnosno čvrsto obećanje poput onog „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“. Pouzdajte se u svoj narod i uz Božju pomoć uspjet ćete. Ako budete solirali kao do sada – nemojte ni pokušavati; piši propalo.

 Ur.

• Prethodno
• Sljedeće