O masoneriji i masonima
Indeks Članka
Ivan Mužić: O masonstvu u državi Hrvatskoj
Tek izašao "Zbornik radova Vojska Bezgrešne i masonerija" urednika fra Josipa Blaževića posvećen je Ivanu Mužiću, masonologu, koji je najviše pridonio rasvjetljavanju masonstva u Hrvatskoj, a izdao ga je Centar "Hrvatski Areopag" za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Prvi donosimo izvadak iz Zbornika u kojem don Mužić otkriva korijene masonstva u Hrvatskoj.
Nastajanje Tuđmanove države Hrvatske vezano je uz stranku nazvanu Hrvatska demokratska zajednica. Ona je najvećim dijelom tvorevina prvoboraca prvobitne Udbe, odnosno kasnije Službe državne sigurnosti, a Franjo Tuđman bio je njihov izbor za predsjednika stranke i predsjednika države. Početkom 1991. u antikomunističkom HDZ-u bilo je već 97 tisuća bivših hrvatskih komunista, dok je u SKH-SDP ostalo tek 15 posto dotadašnjeg članstva. I tako su Hrvatskom nastavili vladati isti kadrovi koji su u obrani komunizma i Jugoslavije progonili i ubijali državotvorne Hrvate. Tuđmanovo shvaćanje pomirbene ideje rezultiralo je stvarnošću da su u novonastaloj državi Hrvatskoj bivši pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi stvorili paralelnu vlast. Udbaški kadrovi nametnuli su Tuđmanu pretvorbu i to na način koji je potpuno uništio hrvatsko gospodarstvo.
IVAN MUŽIĆ: MEĐUNARODNO MASONSTVO BILO JE PROTIV TUĐMANA I STVARANJA SAMOSTALNE HRVATSKE DRŽAVE
Neki hrvatski emigranti vratili su se u Hrvatsku kao obavještajci jugoslavenskih ili stranih obavještajnih službi, a neki i kao članovi raznih okultnih društava. Nekadanji komunisti, posebno oni iz UDB-e, a neki dijelom i iz KOS-a, prihvatili su masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti. Infiltracija masona u novu vlast, odnosno u samu vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu, bila je ozbiljna zbog toga što je masonstvo nadnacionalna i strogo hijerarhijska tajna organizacija u kojoj su i masoni u Hrvatskoj, bez obzira na svoja osobna uvjerenja, prisiljeni slijediti političke direktive inozemnih masonskih središta.
Međunarodno masonstvo bilo je protiv stvaranja samostalne hrvatske države i zato je bilo moguće da se, uz jedinu iznimku masona Eugena Laxe, hrvatski masoni koji su formirali lože pod okriljem slobodnozidarskih struktura sa Zapada nisu ni najmanje pokušali angažirati na stvaranju samostalne države Hrvatske. Tuđman je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama. Masonski graditelji “novoga svjetskoga poretka” motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti.
Poslije Tuđmanove smrti na vlasti su se smjenjivala vodstva dviju vodećih stranaka (HDZ i SDP), u biti istoga političkog programa. Predstavnici tih stranačkih snaga u Hrvatskoj potjecali su velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim od onih kojima je samo jedan roditelj bio Hrvat i naposljetku od potomaka jugounitarističkih i masonskih predaka. Ratnici iz hrvatskog puka stvorili su i samo oni obranili suverenitet Hrvatske da bi ga zatim služinski mentalitet gotovo svih političara „za Judine škude“ rasprodao u bescjenje tako da od države nisu ostali ni „ostatci ostataka“.
Nadbiskup Frane Franić je ubrzo po nastajanju hrvatske države shvatio da su komunisti i masoni zavladali u novoj hrvatskoj državi. “Komunisti su infiltrirani u svim hrvatskim strankama bez obzira jesu li formalno pripadali komunistima… I ja se zaista čudim da se to i kod nas počelo nešto slična događati da neki katolici glasuju za neke stranke koje vode marksistički ateisti ili slobodni zidari.”
Frane Franić umirovljen je 10. rujna 1988., a subraća biskupi posve su zanemarili njegovo upozorenje iako su iz objavljenih podataka, posebno od Milana Simčića, upoznati da je međunarodno masonstvo bilo protivno stvaranju nezavisne države Hrvatske. Odnos vrha Katoličke crkve u Hrvata prema masonskom čimbeniku u novostvorenoj državi Hrvatskoj navijestio je Živko Kustić u Glasu Koncila što je sa žalošću i savršeno točno interpretirao samo Dragoš Kalajić:
„Imajući u vidu da je masonerija vekovni neprijatelj hrišćanstva, veoma je potresna lektira poziva na kapitulaciju pred masonerijom, koji potiče od uticajnog katoličkog sveštenika i uglednika Živka Kustića: ‘Ali znam da posao mlade hrvatske demokracije ne smije biti borba protiv masonerije kao ni protiv ikoje javne ili tajne međunarodne snage. Ako je to društvo zaista toliko zločesto, neka mu se suprotstave veliki i jaki, a nama neka Bog da snage i mudrosti da oslobodimo i učvrstimo svoju malu, ali jedinu nam, Hrvatsku.‘ U navedenom savetu, upućenom hrvatskom vrhovništvu sa stranica ‘Globusa’ daleke 1991. godine, posebno je dirljiva glupost očekivanja da će mala Hrvatska biti pošteđena zlovolje i nasilja velikih i moćnih samo zato što je spremna da se pred njima bestidno prostre, sluganski pokorno, izdajući osnovna načela katoličke Crkve i etike.“
Masoni u Hrvatskoj lako su prepoznatljivi po zastupanju masonskog svjetonazora koji očituju kao ministri u vladi ili kao sabornici u Hrvatskom državnom saboru. Slobodni zidari izvan političkih struktura ne skrivaju posebno svoju pripadnost masonstvu. Tako je objavljen i podatak o tome kako je Tvrtko Jakovina bio „jamac“ profesoru Nevenu Budaku za prijem u ložu.
Crkva u Hrvata nastavila je slijediti od Kustića najavljenu politiku šutnje o postojanju i djelovanju masonskog čimbenika u Hrvatskoj, što je vidljivo i iz sljedećeg primjera:
Ivan Mužić poslao je nadbiskupu Franji Kuhariću na mišljenje svoj tekst o odnosu Alojzija Stepinca prema masonstvu i on mu je 12. listopada 1998. godine ovako odgovorio:
„U današnjem kontekstu ljudi drugačije razmišljaju nego što su razmišljali u kontekstu povijesti koju je živio zagrebački nadbiskup A. Stepinac. Kad se kaže da je bio ‘opsjednut masonerijom’, to znači da je imao iracionalan stav, što nije istina. On je bio, na temelju činjenica i očitih postupaka i planova protiv Crkve, realni analitičar ideologije, a nazvati to ‘opsjednućem’ posve je krivo… Vaša studija ostavlja dojam da je sada važna tema odnos Nadbiskupa Stepinca, u kontekstu svoga vremena, prema masonima.“
Nadbiskup Kuharić živio je svetim životom, ali je iz ovih stilizacija očito bio neupućen u problematiku masonstva. Mužić mu je odgovorio pismom iz Splita dana 19. X. 1998. godine ovako:
„Poštovani gospodine Kardinale,
Velika Vam hvala na Vašem pismu od 12. listopada 1998… Iz moga teksta očito je da je tezu kako je Stepinac bio ‘opsjednut masonstvom’ prvi napisao (Ljubo) Boban, a da je danas zastupa Feral. Ja sam tu tezu izričito odbacio tvrdeći da je on u odnosu na problematiku masonstva bio realan i u tom smislu sam uputio na moju knjigu Masonstvo u Hrvata u kojoj je to detaljno obrazloženo… Što se tiče aktualnog masonstva, konkretno u nas, sigurno je da Tuđman nije mason. Što se tiče ostalih političkih prvaka, a posebno hadezeovaca – ‘zna se’. To zapravo svi znaju osim hrvatskih biskupa. Oni će shvatiti situaciju tek kad Tuđman ode sa političke scene… Stepinac je bio u odnosu na masonstvo savršeno u pravu, a ono je danas aktualnije nego ikada u povijesti, posebno u Hrvata.“
Gornji tekst je izvadak iz Zbornika radova Vojska Bezgrešne i masonerija urednika fra Josipa Blaževića. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na veritas.hr ili ju naručiti na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na broj telefona 01/ 3777-125.
MISIJA / HKM
IVAN MUŽIĆ, Masoni u Hrvatskoj 1918-1967, {Dokumenti iz tajnih arhiva
Udb-e), OrbLs, Split, 1993., 296 sir.
Ivan Mužić, publicist poznat po svojim radovima o hrvatskoj prošlosti koje je napisao
tijekom posljednjih deset godina, objavio je prošle godine zanimljivo djelo pod naslovom
»Masoni u Hrvatskoj 1918-1967«. Podnaslov knjige. Dokumenti iz tajnih arhiva Udb-e,
govori nam da se u ovoj knjizi mogu naći dosad nepoznati dokumenti o slobodnom
zidarstvu na području dviju bivših Jugoslavija. Mužić je u ovoj knjizi objavio sljedeće
dokumente: Izvještaj prof. dr. Milana Ivšića, redovitog profesora Ekonomsko-komercijalne
visoke škole, poglavniku dr. Anti Paveliću o masonstvu u Hrvatskoj 1918.-1941.,
razne izvještaje Udb-e o masonima u Dubrovniku, Karlovcu, Osijeku, Rijeci, Splitu i
Zagrebu iz 1957., koji govore o poslijeratnom masonstvu kod nas, zatim elaborat Udb-e u
21agrebu od 23. siječnja 1958. pod naslovom Nastanak i razvoj masonstva u svijetu i kod
nas, koji sadržava popis živih masona te masona koji su se iselili iz Hrvatske, Informaciju
Službe državne sigurnosti u Zagrebu iz 1967. o nekim masonskim aktivnostima, te na kraju
elaborat Udb-e u Beogradu iz 1957. o masonstvu u Srbiji i nekim vezama s hrvatskim
masonima. Autor je napomenuo da u ovaj izbor nisu uvršteni materijali koji se odnose na
inozemstvo, rotare i podaci o privatnom životu pojedinih masona i članova njihovih obitelji,
kao ni podaci o hrvatskim masonima koji su članovi loža izvan Hrvatske.
U predgovoru knjige Mužić je iznio mišljenje kako je na temelju dugogodišnjeg
proučavanja hrvatske političke povijesti zaključio da se stvaranje Jugoslavije i zbivanja u
njoj između dva rata ne mogu razumjeti bez utjecaja masona, te da se taj čimbenik gotovo
i ne spominje u historiografiji. Njegovo je iskustvo istraživača masonske problematike da
je to postala tabu tema, a zanimljivo zvuči njegovo mišljenje kako kod nekih osoba koje su
bile u kontaktu s predratnim masonima postoji pravi strah od masona. Mužić je opširnije
opisao i probleme s kojima se susretao kod pokušaja tiskanja knjige »Masonstvo u Hrvata«,
te je istaknuo kako je najzaslužnija osoba što je ta knjiga uopće tiskana bio nadbiskup
splitski, dr. Frane Franić, koji je dopustio da se knjiga tiska u bibilioteci Crkva u svijetu. Po
Mužićevim riječima, nadbiskup Franić najzaslužniji je što se nije ostvario plan velikosrpskog
masonstva o stvaranju hrvatske Katoličke crkve nezavisne od Rima u vrijeme kad je u
Hrvatskoj uhapšen kardinal Stepinac. Tražeći odgovor na pitanje zašto je nastala snažna
negativna reakcija na pojavu njegove knjige »Masonstvo u Hrvata« 1983. godine, autor
iznosi mišljenje da se to dogodilo zato što je masonstvo odigralo važnu ulogu u stvaranju
Jugoslavije 1918., ali je to isto masonstvo svojom jugounitarističkom, a u biti velikosrpskom
politikom pridonijelo slomu vlastite državne tvorevine.
No, Mužić ističe da nisu samo masoni vjerovali kako su Hrvati pleme jednoga
troimenog jugoslavenskog naroda, već da su tako smatrali i neki poznati političari-katolici.
Besmisleno je, po autoru, zbog te zablude, koje nisu dijelili samo masoni, od masonstva u
Hrvata stvarati tabu-temu. Prešućivanje bilo čijih političkih zabluda znači slaganje s
mogućnošću da se one mogu ponoviti, kaže Mužić. On je istaknuo kako je u obnavljanju
Velike lože Jugoslavija vidio velikosrpsko masonstvo, te napomenuo kako je Zoran D.
363
OCJENE I PRIKAZI God. 26, br. 2, 363-401 (1994)
Nenezić, veliki majstor novoosnovane Velike lože Jugoslavija, zapravo napredovao do
majstorskog stupnja medu masonima po ubrzanom tečaju u Njemačkoj, što je dosta
nerazumljivo s obzirom na to daje broj stupnjeva, hijerarhijski gledano, barem 33.
Mužić se osvrnuo i na pisanje katoličke strane, pa navodi zanimljiv članak u časopisu
Mi iz ožujka 1992., u kojem je pater Tonči Trstenjak rekao kako su se u travnju 1991. u
Parizu masonski šefovi dogovorili da treba osvojiti vlast u bivšim komunističkim zemljama,
a mogu se osloniti samo na socijaliste, a nikako na demokršćane. Iste godine sastali su se
u Beču u srpnju predstavnici socijalističke internacionale i masonerije i odlučili su da se
spriječi raspad Jugoslavije. Slovenci su, kao i Hrvati, izabrali nove, demokratske vlade, pa
je jedini oslonac ovom planu očuvanja Jugoslavije viđen u srpskim socijalistima. Kad je
Hrvatska napadnuta, sve vrijeme rata europski su socijalisti govorili da tobože ne znaju tko
je napadač, a tko napadnuti. Po Mužiću, ovi događaji oko suradnje masonerije i socijalista
u europskim zemljama mogu se povezati i s priznanjem Hrvatske od strane Vatikana.
Mužić upućuje i na dva autora čiji su stavovi o masoneriji i njezinoj odgovornosti za rat u
Hrvatskoj oprečni: biskup Badurina je u intervju tjedniku Globus 4. listopada 1991. iznio
mišljenje o masonskoj upletenosti u rat protiv Hrvatske, dok je Živko Kustić u istom
časopisu od 18. listopada 1991. rekao da se treba izbjeći nova podjela među Hrvatima po
pitanju masonstva, nego, ako ima Hrvata masona, treba nastojati da i oni rade za Hrvatsku
kao svoju domovinu i državu.
Poslije ovih intervjua dvojice istaknutih predstavnika Crkve jedno vrijeme je vladala
šutnja o masonstvu u Hrvatskoj, pa su i mediji i Crkva tu temu zaobilazili kako se ne bi
naškodilo Hrvatskoj na međunarodnom planu, šutnju je prekinuo Radio-Vatikan 15.
siječnja 1992. emisijom u kojoj je međunarodno masonstvo optuženo kao sukrivac za
stradanja u Hrvatskoj. S druge strane, i u Hrvatskoj su se pojavljili tekstovi koji su naglašavali
masoneriju kao glavnu političku silu svijeta koja vodi protuhrvatsku politiku. Mužić
je napomenuo da je 1992. oformljena loža Illyria, koja je okupila nekolicinu hrvatskih
masona iz Graza i Beča, te su se odmah uključili u rad za pomoć Hrvatskoj.
U svezi s različitim pristupima fenomenu masonstva Mužić navodi i nekoliko članaka
u nekim katoličkim časopisima u Hrvatskoj, u kojima se masonstvu pripisuje čak metafizičke
dimenzije, a masonstvo se tretira kao ono koje je odgovorno za projekt novog
svjetskog poretka, koji je Sotonino djelo, zamišljeno i na propast hrvatskog naroda. Mužić
upućuje i na članak koji je iznio pretpostavku o infiltraciji masona u samu Katoličku crkvu
kako bi je lako iskoristili za širenje svojih ciljeva. Ocjenjujući ovakve tekstove. Mužić je
zaključio da se taj pesimističan ton može objasniti time što ne postoji nade da bi hrvatski
masoni, koji su malobrojni, mogli utjecati na promjenu masonske politike prema Hrvatskoj,
i jer postoji dvojba da masoni u malim narodima, kao što je hrvatski, mogu voditi
posebnu politiku koja bi bila u protivnosti sa stajalištem masonske hijerarhije u svijetu. Iz
svega iznesenog vidljivo je da je problem djelovanja masonerije na našim prostorima
potrebno detaljnije proučiti pa je i pojava Mužićeve knjige, u kojoj možemo pročitati dosad
nepoznate dokumente, vrijedan prilog daljnjem istraživanju ove problematike.
Zlatko Kudelić
364