U potrazi za smislom

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Ponedjeljak, 17 Veljača 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

 
 Misli velikog znanstvenika Viktora Frankla - psihijatra i neurologa, mislioca svjetskog glasa o nama ljudima i smislu postojanja. Iz knjige Liječnik i duša, Viktor Frankl, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.
 
Čovjek je čovjek tek kad se vine u dimenziju slobode
Čovjek dijeli sa životinjama biološku i psihološku dimenziju. Koliko god je ljudskost nadjačala i obilježila ono životinjsko u njemu, čovjek nikada ne prestaje biti na neki način i životinjom. Avion, upravo kao auto, može voziti i po pisti, dakle po tlu. Ali kao pravi avion pokazuje se tek kad se uzdigne u zrak, dakle u trodimenzionalni prostor. Isto je tako čovjek ujedno i životinja. Međutim, on je također beskrajno više od životinje, i to za čitavu jednu dimenziju, dimenziju slobode. Uopće, sloboda čovjeka, jasno, nije sloboda od uvjeta, bilo bioloških, bilo psiholoških ili socioloških. Uopće, ona nije sloboda od nečega, već sloboda za nešto, naime sloboda da se zauzme stav prema svim tim uvjetima. Tako će se i čovjek tek tada dokazati pravim čovjekom kad se vine u dimenziju slobode. 
 
Biti čovjek - znači biti svjestan i biti odgovoran
No posve neopterećeno prisjećanje izvornih temelja ljudskog bića pokazuje da baš svijest i odgovornost tvore dvije temeljnečinjenice opstojanja. To bi se moglo izraziti osnovnom antropološkom formulom: biti čovjek znači biti svjestan i biti odgovoran.
 
Čovjek uskoro više neće znati što zapravo hoće
Čovjeku ne govori instinkt kao životinjama što mora činiti niti mu više ikakve tradicije nalažu što treba činiti. Uskoro više neće znati što zapravo hoće i tim će više biti spreman činiti ono što drugi od njega hoće. Drugim riječima, past će pod utjecaj autoritarnih i totalitarnih vođa i zavodnika.
 
Trajalo je milenije dok se čovječanstvo nije dovinulo do vjere u jednog Boga
Danas se zapravo nitko ne bi trebao požaliti na nedostatak smisla života. Treba samo proširiti svoje horizonte i spoznati da uživamo u blagostanju dok drugi žive u nevolji; da uživamo u slobodi, a gdje je odgovornost za druge? Trajalo je milenije dok se čovječanstvo nije dovinulo do vjere u jednog Boga – do monoteizma, ali gdje je ostala svijest o jednom čovječanstvu, svijest koju bih nazvao monotropizam, o jedinstvu čovječanstva, jedinstvu koje nadilazi sve različitosti bilo boje kože ili boje partije.
 
Biti čovjek znači već biti iznad sebe sama
Biti čovjek znači već biti iznad sebe sama. Bit ljudske egzistencije leži u transcedenciji sama sebe, rekao bih. Biti čovjek znači uvijek biti usmjeren i okrenut prema nečemu ili nekomu, predano se posvetiti svojem djelu, čovjeku koga se voli ili Bogu komu se služi. Takva samotranscedencija razbija okvire svih slika o čovjeku koje u smislu monadologizma pokazuju čovjeka kao biće ne nadilazi samo sebe u potrazi za smislom i vrednotama i kao takvo je orjentirano prema svijetu, nego se interesira isključivo za sebe kako bi se održalo odnosno ponovno uspostavilo homeostazu. Goethe: „Ako ljude uzimamo onakvima kakvi jesu, učinit ćemo ih lošijima. Postupamo li s njima kao da su ono što bi moli biti, dovest ćemo ih donde dokle se mogu dovesti“.
 
Sumnja u smisao postojanja
Pitanje smisla života, postavljeno izričito ili neizravno, može se označiti kao istinsko ljudsko pitanje. Stavljanje u pitanje smisla života zbog toga nikada samo po sebi ne može biti izraz nečega bolesnog u čovjeku. Ono je dapače pravi izraz čovještva kao takvog – izraz onoga upravo najljudskijeg u čovjeku.
 
Ljudski bitak
Ljudski je bitak prije svega i u svojoj srži povijesni bitak, postavljen u historijski prostor, iz čijeg se koordinatnog sustava ne da izvući. A taj je sustav uvijek određen nekim smislom, pa bilo i nepriznatim, možda uopće neizravnim. Aktivnost u mravinjaku zacijelo možemo shvatiti kao nešto što ima svoj cilj, ali ne i smisao. 
 
Nad–smisao svijeta ?
Već je Pascal rekao kako grana ne može nikad obuhvatiti smisao cijeloga stabla. A novija biološka nauka o okolini pokazala je da je svako živo biće uključeno u svoju istovrsnu sredinu i da ne može izići iz nje. Koliko god u tom pogledu čovjeku pripadalo iznimno mjesto, koliko god bio „otvoren prema svijetu“ i imao više nego okolinu, pa „imao i svijet“ – svijet kao takav, tko nam kaže da s onu stranu toga njegova svijeta ne egzistira neki nad – svijet? Nije li dapače mnogo lakše prihvatiti činjenicu da je najviši položaj čovjeka u svijetu samo prividan, samo viši stupanj unutar prirode, nasuprot životinji, ali da na kraju za taj „bitak – svijetu“ vrijedi isto što i za svijet životinja. Kao što životinja ne može iz svoga svijeta razumjeti viši svijet čovjeka, isto bi tako teško čovjek ikada mogao pojmiti Nad – svijet, osim u uzdizanju punom slutnju – u vjeri. Pripitomljena životinja ne zna u koju svrhu ju je čovjek zauzdao. Kako bi čovjek mogao znati za „konačni cilj“ svoga života, za „nad – smisao“ svijeta kao cjeline.
 
Instink i inteligencija
S obzirom na takozvanu mudrost instinkata moramo sad izvući zaključak da će ona mudrost koja je jednoj životinjskoj vrsti ili rodu podarila određeni instint, ona mudrost dakle koja je tqaj instink tako reći usadila, da ta mudrost, koja prema tome stoji iza instinkatq, mora biti neusporedivo višeg stupnja od „mudrosti“ samih instinkata koji nagone životinju da tako „mudro“ reagira. I možda se prava razlika između čovjeka i životinje na kraju krajeva ne sastoji toliko u tome što životinja posjeduje instinkte a čovjek inteligenciju (konačno možemo, osobito ukoliko sagledamo ono što je a priori u osnovi svakog ljudskog razuma, ali se s tim razumom ne može obrazložiti, svu ljudsku inteligenciju shvatiti kao puki „viši“ instinkt); bitna razlika između čovjeka i životinje prije bi se sastojala u tom što je ljudska inteligencija tako visoka da čovjek – sad u odlučnoj suprotnosti prema sposobnosti životinja – može i još nešto: spoznati da mora postojati Mudrost koja bitno nadmašuje njegovu – nadljudska mudrost – koja je njemu podarila razum a životinjama instinkte, Mudrost koja je stvorila svu mudrost, kako ljudsku tako i „mudre instinkte životinja, uskladivši ih sa svijetom kojem pripadaju
 
Vjera u nad–smisao
Samo po sebi je jasno da je vjera u nad–smisao – shvaćen bilo kao granični pojam ili, religijski kao providnost – od eminentnog psihoterapijskog i psihohigijenskog značenja. Ona je stvaralačka. Kao prava vjera proizišla iz unutarnje snage ona krijepi. Za takvu vjeru ne postoji konačno ništa besmisleno. Ništa joj ne može izgledati „uzaludnim“ – „nijedno djelo ne ostaje uknjiženo“. Iz tog aspekta nijedna velika misao ne bi mogla propasti, čak i ako nikaa ne bi postala poznatom, ako bi je netko „ponio sa sobom u grob“. Intimna životna priča čovjeka u svoj njezinoj dramatičnosti pa i tragičnosti ne bi se onda nikad „uzalud“ dogodila, čak i kad je nitko ne bi opazio, kad o njoj ne bi pričao ni jedan roman.
 
O prolaznosti
Prošlo opstojanje je također jedna vrsta opstojanja –možda najsigurnija. Sve djelovanje u životu može se iz tog vidika prikazati kao spašavanje mogućeg u stvarnost. Iako minulo, ono bi baš u prošlosti bilo pohranjeno za vječnost, spašeno od svakog daljnjeg utjecaja vremena (...) Zasigurno je proteklo vrijeme nepovratno, ali je ono što se u njemu dogodilo nedodirljivo i nepovredivo. I tako se prolazno vrijeme pokazuje ne samo kao otimač nego i kao vjerni čuvar. Pogled na svijet koji stalno ima pred očima prolaznost života ipak ne mora nipošto biti pesimistički. (...) Sve dobro, sve lijepo iz prošlosti – u prošlosti je sigurno pohranjeno. S druge pak strane svaka se krivica i svako zlo – kroz cijeli život – još „može otkupiti“. (...) To pak ne znači ništa drugo nego da je prošlost – „na sreću“ – utvrđena, dakle osigurana, a budućnost – „na sreću“ – otvorena, dakle stavljena pred čovjekovu odgovornost.
 
Odgovornost- što je to?
Odgovornost je ono na što smo „pozvani“ a – o čemu se ne želimo „odazvati“. (...) I zaista – ima u odgovornosti nešto „bezdano“. I što duže i dublje mislimo na nju, to više to opažamo – dok nas konačno ne spopadne neka vrsta vrtoglavice. Čim se naime udubimo u bit ljudske odgovornosti, obuzme nas jeza: ima nešto strašno u odgovornosti čovjeka, ali ujedno i nešto divno! Strašno je znati da u svakom trenutku snosim odgovornost za bližnjega; da je svaka odluka , najmanja i najveća, odluka „za svu vječnost“; da u svakom trenutku ostvarujem ili proigravam jednu mogućnost, mogućnost upravo tog trenutka. A svako pojedini trenutak skriva tisuću mogućnosti, ali ja mogu izabrati samo jednu jedinu da bih je ostvario. Time sam već sve ostale tako reći prokleo, osudio na nepostojanje, a i to za „svu vječnost! Ipak, divno je znati da je budućnost, moja vlastita a s njom i budućnost stvari, ljudi oko mene, na neki način, - pa ma u kako maloj mjeri – u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. Što njome ostvarim, što njome „stvorim na svijet“, spasit ću u stvarnosti i sačuvati tako od prolaznosti.
 
Načelo ugode (hedonizam)
Mnogi tvrde da je sav smisao života zapravo samo užitak. U svojoj argumentaciji pozivaju se na tobožnju činjenicu da se svako ljudsko djelovanje na kraju rukovodi težnjom za srećom, da su svi duševni procesi isključivo određeni načelom ugode. (...) Po našem je mišljenju načelo ugode psihološki artefakt. U stvarnosti ugoda uglavnom nije cilj naših težnji, nego posljedica njihova ispunjenja. (...) Ako bismo zaista sav smisao života gledali u pukoj ugodi, tada bi nam se život morao činiti besmislenim. Kad bi ugoda stvarno bila smisao života, tada život zapravo ne bi imao uopće smisla. Jer što je na kraju ugod? Jedno stanje. Materijalist bi čak rekao – a hedonizam obično ide zajedno s materijalizmom: ugoda nije ništa drugo nego nekakav proces u ganglijskim stanicama mozga. I zar se za volju postizanja takva jednog procesa isplati živjeti, doživljavati, patiti i nešto činiti? Zamislimo osuđenika na smrt koji si nekoliko sati prije smaknuća treba izabrati jelo za posljednji obrok. Moga bi se tada zapitati: ima li još uopće smisla oči u oči sa smrću uživati u kulinarskim specijalitetima. Nije li svejedno hoće li organizam, koji će dva sata kasnije postati leš, osjetiti kratko prije toga u svojim ganglijama ono poznato čuvstvo užitka ili ne. Suočen sa smrću sav život zastaje i jednako tako svaka čovjekova ugoda postaje besmislena. To neutješno gledanje na život moralo bi nas dosljedno nagnati da već usred života posumnjamo na njegov smisao.
 
O životnim vrednotama
U pravom bogatstvu svijeta vrednota što nam ih život nudi mogu se uočiti tri kategorije: stvaralačke, doživljajne i stanovištne ili vrednote stava. Život zahtijeva od čovjeka izrazitu elastičnost i prilagođavanje šansama koje mu pruža. U vezi s prvom skupinom (stvaralačkim vrednotama) treba upozoriti da je na kraju posve svejedno što čovjek radi u poslovnom životu, koje mjesto zauzima. Mnogo je važnije kako radi, ispunjava li zaista mjesto na koje je jednom postavljen. Nije dakle važno kako je velik njegov radijus djelovanja, važno je samo ispunjava li svoj krug zadataka. Jednostavan čovjek, ukoliko stvarno ispunjavakonkretne zadatke koje mu postavlja zvanje i obitelj, unatoč svom“malenom“ životu je „veći“ i na višem položaju od nekog „velikog“ državnika, koji može jednim potezom pera odlučivati o sudbini milijuna, ali koji svoje odluke donosi nesavjesno.
 
„Doživljajne“ vrednote se realiziraju kroz „primanje“ svijeta, npr. u zanesenosti ljepotom prirode ili umjetnosti. Ne smije se potcijeniti punina smisla koju i one mogu dati ljudskom životu. (...) Pa i kada je riječ samo o trenutku doživljene ljepote (glazba, umjetnost, priroda...)– već po veličini jednog trenutka može se izmjeriti veličina života. Visina nekog planinskog lanca ne navodi se po visini neke doline, nego isključivo po visini najvišeg planinskog vrha. Tako i o smislu života odlučuju vrhunci i jedan jedini trenutak može povratno dati smisao cijelom životu. Upitajmo čovjeka koji je na planinarenju doživio pogled na Alpe u sunčevu sjaju i ushićen tom ljepotom osjetio kako mu leđima prolaze srsi, pitajmo ga može li nakon takva doživljaja njegov život ikad stati posve besmislen. 
 
Život se načelno pokazuje smislen i onda kad nije stvaralački plodonosan, ni bogat doživljajima. Postoji naime još jedna skupina vrednota, čije se ostvarivanje sastoji upravo u tomu na koji se način čovjek postavlja prema nekom ograničenju svog života. Upravo u načinu ponašanja prema tom sužavanju svojih mogućnosti otvara se novo, vlastito carstvo vrednota, koje su sigurno i najviše. Tako naizgled vrlo osiromašen život – no u stvarnosti osiromašen samo za stvaralačke i doživljajne vrednote – još uvijek nudi posljednju, upravo najveću šansu za ostvarivanje vrednota. (...) Mogućnosti ostvarivanja takvih vrednota pruža se dakle uvijek kad se čovjek nađe suočen sa sudbinom, prema kojoj se može postaviti samo tako da je prihvati, da je podnosi; ali važno je kako je čovjek podnopsi, kako je prihvaća – tako reći kao svoj križ. Radi se tu o hrabrosti u patnji, o dostojanstvu čak i u neuspjehu i propasti. No čim smo u području mogućih vrijednosnih kategorija uključili vrednote stava, pokazuje se da ljudska egzistencija zapravo nikada ne može postati zaista besmislena. Život čovjeka zadržava svoj smisao sve do „in ultimis“ – prema tomu dokle diše. Dokle god je pri svijesti, snosi odgovornost prema vrednotama, pa bile to samo stanovišne vrednote. Dokle god ima svijest ima i odgovornost.
 
 
V. Frankl
V.Frankl2
 

 

Hitovi: 982