"Veliki reset" - dekadencija Zapada (2)
Indeks Članka
Što je posthumanizam?
Matija Štahan, 04. 04. 2023.
Što je posthumanizam? Budući da na tržištu ideja suvremenoga društva u rasponu od akademske zajednice do javnih intelektualaca postoji mnoštvo međusobno isključujućih definicija toga pojma, pa ga jedni tako poimaju antitezom, drugi sinonimom, a treći ciljem transhumanizma – a za koji također postoji koloplet međusobno isključujućih definicija, što dodatno usložnjava problematiku i otežava baratanje pojmovima – čini mi se da posthumanizam ne treba definirati u skladu sa suvremenom logikom posvemašnje fragmentacije znanja kao potkategoriju potkategorijine potkategorije, nego upravo suprotno, kao duh vremena koji prožima gotovo sve suvremene fenomene. Kao ni transhumanizam, posthumanizam nije tek tehnološki fenomen, već nešto znatno šire: čovječji pokušaj nadilaženja sama sebe kao ljudskoga bića te posljedične preobrazbe ljudskoga bića u nešto drugo (raščovječenje), odnosno poimanje čovjeka kao božanskoga bića (obogotvorenje), a očituje se u želji za unaprjeđenjem tijela i uma, uglavnom samo posredstvom suvremene tehnologije, onkraj naravnih granica ljudskih mogućnosti – nadilaženjem spolnoga binarizma, radikalnim produžetkom života te, eventualno, ovozemaljskom besmrtnošću. Poput transhumanizma, posthumanizam se manifestira kao znanstvena vizija, filozofska misao, ekonomska strategija i politička ideologija, kao i nova, u svojim pojavnostima nerijetko sekularna religija, sve u isto vrijeme. Tendencije koje se danas imenuju trans- i posthumanističkim u kulturi su i umjetnosti prisutne od iskona civilizacije; od prosvjetiteljstva naovamo i u modernoj znanosti, a u 21. stoljeću sve više i u ekonomiji te politici. No tko ga poima redukcionistički, kao nuspojavu modernoga doba i suvremene tehnologije, neće prepoznati kako je vjerojatno najstarija kritika posthumanizma sadržana već u Knjizi Postanka.
Judeo-kršćanska kritika posthumanizma
Dva dijela Knjige postanka posebno su bitna za analizu posthumanizma. Prvi od njih govori o ljudskoj naravi: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ovdje je važno više elemenata: Bog čovjeka stvara na svoju sliku, ali to ne znači da se time hijerarhijski odnos Bog – čovjek relativizira, već se, naprotiv, potvrđuje – dakle, čovjek ne stvara sama sebe, nego to čini Bog – i, usto, čovjek postoji isključivo unutar spolnoga binarizma muško – žensko. Drugi ključni dio Knjige Postanka tiče se pokušaja ljudskoga dosezanja bogolikosti. Zmija, koja u razvitku religijske misli od Knjige Postanka do knjige Otkrivenja zadobiva i proširenu identifikaciju „Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta” (Otk 12,9), prvim ljudima govori kako će, budu li jeli plodove zabranjenoga stabla spoznaje dobra i zla, postati „kao bogovi” (Post 3,5). Bog tada izgoni prve ljude iz Edena, kako ne bi – jedući i plodove stabla života – postali besmrtni. Dakle, prema antropologiji izvedenoj iz Knjige Postanka, za čovjeka je prije pada protunaravno samostvaranje nečim što nije ljudsko biće, napuštanje spolnoga binarizma i sveznanje, a nakon pada protunaravnom se razotkriva i besmrtnost. Kada, dakle, egzistencijalistička filozofija želi čovjeka predstaviti vrhunaravnim samoizgraditeljem vlastite naravi, ili kada ga transhumanizam želi pretvoriti u kiborga ili digitalnu utvaru, ili kad ga medicinska eugenika pretvara u laboratorijsku građu nad kojom se provode znanstveni pokusi, ili kad zagovornici „singularnosti” posredstvom umjetne inteligencije žele postići spoznajnu svemoć, ili kad rodna teorija promiče „nebinarnost” i plejadu „rodnih identiteta” ili kad „krupni kapital” želi pobijediti smrt, oni kolektivno izvršavaju funkciju koju je u Knjizi Postanka obnašala zmija.
S navedenim kršćanskim pogledom podudaran je i onaj židovski, a prema kojemu je uzimanje ploda stabla spoznaje dobra i zla u svijet unijelo mogućnost isprepletanja dobra i zla, između kojih je dotad postojala jasna granica. Na tom tragu, kritika posthumanih tendencija nije isto što i posvemašnja kritika modernosti – kako je primijetio Jacques Maritain, svijet s vremenom ne postaje sve bolji niti sve gori, nego se u njemu protokom vremena koncentrira sve više dobra i sve više zla, u isto vrijeme. Usredotočimo li se samo na znanstveni aspekt povijesti, to znači da suvremena tehnologija istodobno omogućuje pronalazak lijekova i mogućnost operativnih zahvata za različite bolesti – dakle, svojevrsnu industriju spašavanja života – ali ujedno pospješuje i industriju smrti, jer su tehnički preduvjeti doveli do razvoja nuklearnoga oružja, pojave logora smrti i industrijalizacije pobačaja. U islamu, prvi ljudi jedu s drveta besmrtnosti, što je proklamirani cilj pojedinih transhumanističkih grana koje se, u scijentističkoj vjeri u svemoć tehnologije, na hod znanosti tijekom povijesti oslanjaju kao na zalog trijumfalne budućnosti u kojoj će prirodne zadanosti ljudskoga bića nestati. U djelu Ukinuće čovjeka C. S. Lewis pisao je kako se stupnjevito osvajanje prirode naposljetku vraća samome „osvajaču” – također dijelu prirode, a ne nekome tko joj je nadređen – dovodeći do stjecanja moći nad preoblikovanjem ljudske naravi i samoukidanja čovjeka. Lewisova kritika bila je usmjerena prema posljedicama prve industrijske revolucije, dok bi se na onu koju danas najavljuje, primjerice, čelnik Svjetskoga gospodarskog foruma Klaus Schwab, to jest četvrtu industrijsku revoluciju, u kojoj bi sukladno transhumanističkim idealima trebalo doći do „kombinacije tehničkog, biološkog i fizikalnog”, osim proročkih Lewisovih riječi moglo primijeniti ono što je Nikolaj Berdjajev napisao u Novom srednjovjekovlju, kako će se „tehnička civilizacija” razviti do „posljednjih granica”, to jest „do crne magije”.
Stvaranje novih društvenih i kulturnih uvjeta
Ono što se nekoć željelo postići alkemijom, danas je moguće ostvariti znanošću. Prošle godine u Australiji su uzgojene „replike embrija” iz stanice ljudske ruke, dok su u SAD-u razvijeni himerični embriji čovjeka i majmuna, od kojih su neki poživjeli gotovo i do tri tjedna. Budući da je danas „krupni kapital” postao moćniji od politike, nerijetko su upravo multinacionalne kompanije te milijarderi – filantropi, neovisno jedan o drugome i svojim političko-ideološkim razlikama, ključni čimbenik promicanja različitih vidova posthumanizma. Tako, primjerice, Peter Thiel – inače donator predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa – intenzivno ulaže u startupove i biotehnološke laboratorije kako bi pobijedio starenje, eksperimentirajući i s bizarnim patentima poput onoga koji pomlađivanje pojedinca želi postići ubrizgavanjem nove krvi. Osim na putovanje u svemir, Jeff Bezos (Amazon) ulaže u tvrtku za zaustavljanje i preokretanje starenja Altos Labs – po svojoj misiji srodnoj tvrtki Calico, u vlasništvu bivšega Googlea, koji se sad zove Alphabet Inc. – dok Elon Musk (Tesla), pored planova za osvajanje Marsa, u projektu Neuralink radi i na implantatima za spajanje ljudskoga uma i računala. U transrodni pokret, koji osim pop-kulturne propagande uključuje i operativne zahvate koji, stvarajući privid pripadnosti suprotnom spolu, sakate zdrava muška i ženska tijela, ulažu, primjerice, Black Rock Larryja Finka, Apple Tima Cooka te Fondacija Billa i Melinde Gates, kao i dinastije milijardera od obitelji Soros do obitelji Pritzker. Temelje virtualnoga svijeta, tzv. metaverzuma, koji djeluje kao preteča transhumanističkoga ideala prijenosa pojedinčeva identiteta u digitalnu dimenziju, postavlja kompanija Meta (bivši Facebook) Marka Zuckerberga. Zajednički nazivnik ovih ulaganja, onkraj svih svjetonazorskih razlika navedenih investitora, jest – dakako – posthumanizam.
Odustajanje od bivanja čovjekom, osim izravnim zahvatom u njegovu narav, očituje se i u stvaranju društvenih uvjeta u kojima se ta narav postupno mijenja ili dehumanizira. U doba virusa Covid-19, nositelji društvene moći životu čovjeka kao „bića zajednice” – kako ga je definirao Aristotel – pretpostavili su, kako ga je oslovio Giorgio Agamben, „goli život”, čime su, suprotno Aristotelovu pogledu na jedno od osnovnih obilježja ljudskosti, pošli u smjeru raščovječenja ljudskoga bića. I onkraj Aristotela, pitanje ljudske naravi provodna je nit u povijesti filozofije od predmodernoga do postmodernoga društvenog stanja, a današnjoj posthumanoj misli posebno su pridonijeli filozofi kao René Descartes, radikalno odvajajući um ili duh od tijela, te, uspostavivši koncept „nadčovjeka”, Friedrich Nietzsche. Oko pitanja „Što je čovjek?”, a koje je u modernosti ponovno formulirao Immanuel Kant, isplele su se debate Ernsta Cassirera i Martina Heideggera 1929. te Noama Chomskog i Michela Foucaulta 1971. godine, pa je u retrospektivi moguće zaključiti kako je pitanje ljudske naravi obilježilo borbu ideja u 20. stoljeću. Iako su sudionici tih debata pitanje ljudskosti već poimali izvan kršćanskih konceptualnih okvira, neki od njih zasigurno se ne bi mogli složiti s idealima posthumanizma, poput besmrtnosti. Heidegger je čovjeka definirao prema njegovoj svijesti o vlastitoj vremenitosti, kao bitak-k-smrti, zbog čega bi bitak-bez-smrti, za pretpostaviti je, završio u nihilizmu. Upravo u tom smjeru vodi ga, nadovezujući se na Heideggera, Jean-Paul Sartre, koncipirajući maksimu koja bi se mogla uzeti za moto posthumanizma: „Egzistencija prethodi esenciji”. Partikularizirajući tu, po sebi univerzalnu Sartreovu misao, Simone de Beauvoir ustvrđuje kako se „ženom ne rađa, već postaje”, a isti koncept u rodno-teorijskom smjeru, radikalno odvajajući rod od spola kroz koncepte kao što su „rodna uloga” i „rodni identitet”, razvija Judith Butler, dok ga u posthumanom smjeru odvodi Donna Haraway, zagovarajući sljubljivanje kiborgizacije i feminizma. Michel Foucault pak, kao Nietzsche Božju, proglašava smrt čovjeka, naznačujući u Poretku stvari da je koncept čovjeka kakav poznajemo „invencija novijega datuma”, te bi – ako nestanu društveni i kulturalni preduvjeti za održavanje toga koncepta na životu – čovjek mogao biti izbrisan poput crteža na pijesku koji oplakuje more.
Novi totalitarizam i Homo deus
U političkom kontekstu, koncept „novoga čovjeka” leži u korijenu oba prošlostoljetna totalitarizma: kako Hitlerova nacionalsocijalističkoga Trećeg Reicha – koji je, po uzoru na Nietzschea – formulirao ideal „nadčovjeka” (Übermensch) – tako i Staljinova komunističkoga Sovjetskog Saveza – koji je zagovarao pojavu „novoga sovjetskog čovjeka” (новый советский человек). Teoretičar totalitarizma Ernst Nolte u jednom je intervjuu primijetio kako je u 21. stoljeću besmisleno očekivati povratak totalitarnih političkih modela iz 20. stoljeća, nego se danas – posebno sa sviješću kako bi „sposobnost prelaženja samoga sebe mogla postati opasnošću za samoga čovjeka” – radi o pitanju „bi li se čovjek mogao ugroziti u vlastitom nadilaženju”, odnosno „bi li čovjek time što se nadilazi na kraju mogao ukinuti samoga sebe?”. Odgovor je potvrdan, ali ne kao slučajna nuspojava, nego svjesno htijenje suvremenih zagovornika posthumanizma koji gomilaju sve veću društvenu moć. Analitičari svih političko-ideoloških provenijencija zamijetili su porast autoritarizma, jednoumlja, isključivanja neistomišljenika iz javne sfere te radikalizaciju pučanstva, a u tipologizaciji totalitarnosti danas se mogu pronaći brojne poveznice s režimima prošloga stoljeća (osim „novoga čovjeka”, kreiranje „žrtvenoga jarca” i „ovozemaljski utopizam”), uz jednu značajnu iznimku. Kako je u Izvorima totalitarizma ustvrdila Hannah Arendt, totalitarnost karakterizira posvemašnji društveni konsenzus koji totalitarni sustav preobražava u jedinstveni organizam. Nasuprot tome, suvremeni Zapad nije vrijednosno unificirana, već dubinski podijeljena civilizacija. No kada bi se u skoroj budućnosti opredmetio novi totalitarizam, čije predznake se danas može iščitavati iz dominantnih vrijednosti koje zagovaraju globalni politički establišment, srednjostrujaški mediji, „krupni kapital” te visoka i pop-kultura, u njegovu središtu zacijelo bi bio posthumanistički ideal koji je Yuval Noah Harari u naslovu svojega istoimenog djela prozvao – Homo deus.
Upravo iz sintagme „homo deus” ponajbolje se može iščitati bȋt posthumanizma, čime se krug zatvara, a čovječanstvo vraća u religijsku domenu. Iako Harari naglašava kako stapanjem čovjeka i božanstva u jednu sintagmu nije ciljao na svemoćno božanstvo abrahamskoga tipa, nego na antičke bogove koji su – iz današnje perspektive – bili bliži suvremenim „superjunacima”, sve implikacije te složenice još je prije stotinu godina, u kršćanskom kontekstu, osjećajući da se nalazi na prijelazu povijesnih epoha, naslutio Berdjajev, pišući kako „Bogočovjeku nasuprot ne stoji čovjek (...), već čovjekobog, čovjek koji je sebe postavio na mjesto Boga”. Dakako, riječ je o izvedenici iz upozorenja koje je, najavljujući dolazak antikrista, u Drugoj poslanici Solunjanima uputio apostol Pavao, o tome kako će „Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik” (2 Sol 2,3-4) samoga sebe proglasiti božanstvom, to jest zasjesti „u Božji hram (...) gradeći se Bogom” (2 Sol 2,4), nakon čega slijede ponovni Kristov dolazak i Sudnji dan. Tako se političko vraća u religijsko, a iz totalitarnoga „novog čovjeka” izrasta apokaliptički antikrist. Navedeno ne znači da smo u ovom trenutku na pragu posljednjih vremena, jer „dan i čas” konca svijeta nisu poznati (Mt 25,13), ali znači da je u Bibliji utemeljeno vjerovati kako će pojava antikrista – ne samo njegovih preteča, antikrista u množini, o kojima je po uzoru na Drugu Ivanovu poslanicu pisao sv. John Henry Newman – biti supstancijalno povezana i s onim što se danas naziva posthumanizmom. Religijski gledano, posthumanizam je pokušaj ljudskoga obogotvorenja i time ključ posljednjih vremena. Kako onda odgovoriti na problem posthumanizma? Sekularni odgovor može biti negativan i manifestirati se kroz javno suglasje o onome što čovjek ne može i ne treba postati – bespolno, anorgansko, besmrtno biće – a vjerski odgovor pozitivan, otkrivajući što čovjek može i treba biti. Kao perverzija kršćanskoga nauka, homo deus ili „čovjekobog” nisu samo inverzija onoga što Isus Krist jest – jedini istinski homo Deus – nego i onoga što bi čovjek trebao postati. Pavlovim riječima, „novi stvor”, a po nekim prijevodima i „novi čovjek”. Zvuči posthumano? Da, ali s jednom razlikom: novi čovjek „u Kristu” (2 Kor 5,17)!
https://www.svjetlorijeci.ba/novosti/%C5%A1to-je-posthumanizam
Hitovi: 1902