Pojmovi "ljevica" odnosno "desnica" poznato je da svoje korijene vuku iz vremena Francuske revolucije. Članovi tzv. Constituante skloni promjenama odnosno revoluciji sjedili su lijevo od kralja, dok su kralju odane, rojalističke, pro-monarhističke i kontrarevolucionarne snage sjedile njemu s desne strane. Članovi Constituante zasigurno nisu bili svjestni kako će ta podjela kasnije dovesti ne samo do brojnih političkih i ideoloških nesporazuma i nerijetko zamornih i tragikomičnih prepucavanja kakve možemo gledati u nacionalnim parlamentima diljem Europe i svijeta, nego i do krvavih fizičkih obračuna, revolucija i ratova. Tradicionalno i teoretski gledano, ljevica na ekonomskome planu zagovara jak državni intervencionizam odnosno u ekstremnoj marksističkoj koncepciji centralno upravljanje gospodarstvom, zatim veće poreze i socijalna prava, veća prava radnika. Na društvenome planu zastupa progresističke ideje, zalaže se za veća građanska, ljudska i osobna prava i za ukidanje država i nacija (marksizam). Ljevičare se smatra racionalistima i ateistima, iako u praksi ne mora nužno biti tako.
Desnica se na ekonomskome planu percipira kao zaštitnik interesa krupnoga kapitala i štitonoša laisses faiere načela prema koju se država treba što manje miješati u gospodarstvo, odnosno kako ekonomsku utakmicu treba potpuno regulirati tržište (libertarijanci, anarho-kapitalisti). Također se zalaže i za manje poreze. Na društvenome planu desnica zastupa konzervativizam odnosno zagovara tradicionalne, moralne vrijednosti, zaštitu obitelji i braka; veliku pozornost posvećuje nacionalnome i kulturnome identitetu. Iako se desničare često povezuje s diktaturom, teško je ne primijetiti kako su ljevičarske diktature tijekom povijesti iza sebe ostavile mnogo veći broj leševa nego one desnoga predznaka. Desničare se obično smatra vjernicima, iako postoje i ateističke odnosno antiklerikalne desničarske struje. U svezi s nekim novijim političkim i društvenim pitanjima i fenomenima, možemo dodati kako se ljevičari smatraju zagovornicima prava žena, homoseksualaca i prava na pobačaj, dok se desničare smatra sklonijima patrijarhalnome ustroju (što je više stereotip, nego stvarno stanje svari), te protivnicima homoseksualnih brakova i protivnicima prava na pobačaj.
Da je sve prethodno navedeno više teoretska, idealno-normativna kategorija, negoli stvarno stanje stvari, suvišno je i napominjati Dovoljno je, kako bismo vidjeli raskorak teorije i prakse, prisjetiti se kako su zagovaratelji ljudske jednakosti i svih vrsta ljudskih prava u praksi voljeli ljude trpati u gulage i tamo ih trerirati gore nego stoku, kako su veliki zagovornici prava radnika znali živjeti u raskoši kakvu možemo vidjeti samo na dvorovima šeika (Đilasova "Nova klasa"), dok su veliki desničari svoje države znali prodavati za šake judinih škuda.
U praksi je danas vrlo često nemoguće napraviti jasnu distinkciju između ljevičara i desničara, odnosno nemoguće je utvrditi provodi li netko lijevu ili desnu politiku. Podjela lijevo-desno danas je izgubila svaki smisao. Ne samo u Hrvatskoj - gdje ta dihotomija poprima groteskne razmjere - nego i u svijetu, ona predstavlja obično sredstvo manipulacije u intelektualnome arsenalu medijsko-intelektualnog terorizma i ideologije tzv. političke korektnosti. Kada se danas nekoga kvalificira da je ljevičar ili desničar, liberalan ili konzervativan, ekstremni ljevičar ili ekstremni desničar, zapravo ga se u većini slučajeva želi ad hominem diskvalificirati i tako već na leksičkoj razini isključiti iz svake ozbiljne rasprave. U biti je riječ o jednoj perfidnoj manipulaciji koja diskvalifikacijama želi onemogućiti iznošenje bilo koje ideje ili misli koja odudara od službenih dogmi vladajućeg političkog i medijskog-kulturnog establishmenta. Francuski filozof Regis Debray nije daleko od istine kad tvrdi da podjela lijevo-desno predstavlja "oblik stvaranja društvenih bogalja".
Između parlamentarne ljevice i desnice danas u Europi – uz neke manje izuzetke – gotovo da i nema bitnih razlika. I ljevičari i desničari slijepi su zagovaratelji i nekritički apologeti slobodnog tržišta, turbokapitalizma, globalizma i multikulturalizma. Kako bi sačuvali privid nekakve dosljednosti ljevičari i danas, doduše, verbalno naklapaju o socijalnim i ljudskim pravima, o pravima radnika, no tu je više riječ o teoretskim proklamacijama i predizbornoj retorici kojom se želi privući glasove naivnih birača. Nekada pristašama ideje nacionalne države, desničarima su danas puna usta integracija i asocijacija, multikulturalizma i globalizma, a nekakav minimum dosljednosti možemo pronaći jedno u nešto restriktivnijoj politici prema useljenicima. Možemo u grubo reći kako su ljevičari, liberali i socijal-demokrati, prigrlili desničarsku ekonomsku politiku, dok su desničari u mnogome pristali uz ljevičarski društveni svjetonazor. Zanimljivo je, međutim, da je istodobno došlo do približavanja ne samo parlamentarne ljevice i desnice, nego i tzv. ekstremne ljevice i esktremne desnice.
Kritičare globalizacije, uvođenja eura, Lisabonskoga ugovora, globalizama i divljačkog kapitalizma, danas možemo pronaći i među tzv. ekstremnim ljevičarima i među tzv. ekstremnim desničarima. Nema sumnje da uzroci približavanja ovih dviju skupina uvelike leže u posvemašnjoj unifikacija ideja i stajališta na parlamentarnoj sceni i jednoj umjerenizaciji, deideologizaciji i depolitizaciji političke scene, gdje pred svetim dogmama slobodnog tržišta, europeizma, globalizma i sl. ideja "Novoga svjetskog poretka" uzmiče svaka ozbiljnija rasprava ili alternativa. Važeća je jedino ideologija novca, sinekura i punih trbuhova. Poznati američki filozof i lingvist Noam Chomsky tu je pojavu unifikacije ideja i stavova – gdje se sve "polemike" zapravo vode unutar strogo postavljenog okvira "pomišljivog mišljenja" - dobro objasnio na primjeru tzv. golubova i jastrebova. Francuski književnik Bernard Huyghe opisujući tu pojavu piše: socijal-demokrat kaže:" Markizo ja volim vašu stražnjicu", na što mu kršćanski demokrat odgovara:" Stražnjicu vašu volim markizo". Nikakve, dakle, bitne razlike nema, osim na verbalnoj, taktičkoj razini.
Povijesno gledano, sadržaj pojmova ljevica-desnica često se je i mijenjao. Navedimo samo jedan primjer. Dok su predvodnici revolucija i pokreta koji su doveli do stvaranja nacionalnih država u srednjoj i istočnoj Europi u 19 st. bili liberalni intelektualci, dotle su njihovi današnji liberalni poličko-ideološki potomci oštri protivnici nacionalnih država i veliki pristaše internacionalnih ideja. O promjenama ekonomskih i društvenih stavova i na jednom i na drugom političkom polu, što za posljedicu ima danas gotovo identične stavove, bilo je već prethodno govora...
Velike, također, razlike, postoje i između europske i američke tzv. nove desnice, premda ih neki često neznalački poistovjećuju. Dok američka nova desnica ("New right") zastupa tzv. neokonzervativizam, dakle ideologiju kapitalizma, ekonomskog ekspanzionizma, minimalnih ovlasti države i intervencionizma u drugim državama, dotle europska nova desnica ("Nouvelle Droite") predstavlja njezinog idejnog, "metafizičkog" neprijatelja, te se oštro protivi kapitalizmu, individualizmu, univerzalizmu, egalitarizmu i amerikanizmu. U biti, europska nova desnica nije politički pokret, već jedna prilično heteronomna intelektualno-filozofska škola koja obuhvaća veliki broj uglednih filozofa, književnika, politologa, lingvista i antropologa. Dio njezinih autora gaji izrazito antikršćanske stavove, dok se dio bavi pitanjem identiteta i kulture bijelaca (vidi internetski časopis "Occidental observer"), što bi se teško moglo povezati s, primjerice, demokršćanskom desnicom.
Kada govorimo o ljevici i desnici nemoguće je ne spomenuti njihove ekstremne derivate – komunizam, fašizam i nacional-socijalizam. Danas je uvriježeno pravilo komunizam trpati pod ljevičarske, a fašizam i nacional-socijalizam pod desničarske ideologije. No, s potonjom kvalifikacijom ne moramo se nužno složiti. Brojni fašistički autori svoje su stavove i antijudaizam često opravdavali pozivajući se na ljevičarske i anarhističke pisce kao što su bili Bakunjin, Proudhon ili Dühring, a i sami vođe fašizma i nacional-socijalizma, Benito Mussolini i Adolf Hitler, proizišli su iz ljevičarskoga ideološkog inkubatora. Mussolini je u mladosti bio vatreni marksist (poznato je da je u džepu nosio Marxov medaljon), dok je Hitler uvijek isticao da su mu najdrži oni nacisti koji su prije toga bili članovi komunističke partije. Jedan od najboljih poznavatelja fašizma, francusko-izraelski politolog i povjesničar Zeev Sternhell, piše kako je fašizam u velikom postotku bio ljevičarski pokret...
Više na: https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/7926-anakronost-dihotomije-lijevo-desno.html
https://tockanai.net/-a-gramsci-kada-se-osvoji-civilno-drustvo-bit-ce-dobiveno-i-politicko