Marakeška deklaracija
Indeks Članka
Davor Dijanović: Novi migrantski val, osim terorističkom opasnošću, prijeti i stvaranjem paralelnih društava koja ruše kršćanske temelje Europe
Dolazak velikog broja bliskoistočnih i afričkih migranata u Europu, a posebno u zapadnoeuropske države, nije novost od jučer. Prve velike valove useljavanja imali smo još šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st., a mahom se radilo o pridošlicama iz postkolonijalnih zemalja koji su na Starom Kontinentu došli potražiti posao i bolju budućnost. Na žalost, europske države nisu tada imale jasno definiranu strategiju uključivanja migranata u europska društva. Migrante se često nije dovoljno nastojalo socijalno i kulturno integrirati, nego ih se tretiralo kao privremene migrante koji će nakon određenog razdoblja napustiti zemlju primateljicu. Dio migranata i sam je odbijao integraciju i održavao snažne veze sa zemljom porijekla uz želju da se jednom tamo i vrate. No dio njih nije se nikada vratio odakle je došao.
Nekoherentna politika prema migrantima kroz nekoliko je desetljeća dovela do brojnih problema vezanih uz (ne)integraciju doseljenika. Klasičan primjer imamo u Njemačkoj gdje se dio turske populacije odbija integrirati u njemačko društvo, formirajući tako socijalni geto. Stvaranje pak paralelnih društava najbolji je način njihova udaljavanja i nerazumijevanja što stvara plodno tlo za moguće konflikte.
Surova realnost mnogih europskih gradova o kojoj se šuti
Zapadne zemlje na povećani broj migranata (primjerice, svaka peta osoba u Njemačkoj je stranog porijekla, a veliki broj doseljenika imamo i u Francuskoj i Engleskoj, gdje je i gradonačelnik glavnoga grada porijeklom Pakistanac) reagirale su inzistiranjem na politici tzv. multikulturalizma. Politika multikulturalizma u praksi se, međutim, pokazala kao sredstvo sprječavanja pune kulturne, jezične i socijalne integracije migranata u europska društva. Njemačka kancelarka Merkel i bivši britanski premijer David Cameron svojedobno su konstatirali da je multikulturalizam propao, a istaknuti francuski filozof Alain Filkienkraut pred nekoliko je godina upozorio na to da nove pridošlice u Francuskoj sve više odbijaju kulturnu integraciju i da se mnogi muslimani u Europi reislamiziraju.
Iako politički korektni ljevičarski i liberalni mediji vole pisati o toleranciji, otvorenosti i multikulturalizmu, predgrađa mnogih europskih gradova ne daju ni približno takvu sliku. Visoka stopa kriminala i relativno česti fizički napadi migranata na domicilno stanovništvo, uključujući i pojave silovanja žena (posebno u getima), surova su realnost mnogih europskih gradova i dokaz da je dosadašnji odnos prema doseljenicima bio pogrješan, jer ih nije integrirao u europsko društvo. O tome mediji uglavnom šute, ali su zato vrlo agilni kad je potrebno, prema Godwinovu zakonu, napasti pojedince koji upozoravaju na ove probleme i proglasiti ih hitlerovcima, rasistima, nacistima, fašistima i sl. Dio migranata uspješno se integrirao u ekonomije država primateljica, no dio njih doslovce parazitira na socijalnim mrežama bogatih europskih država. I o tome ne možemo mnogo čitati u tzv. mainstream medijima. Guranje problema pod tepih konstanta je europskog mainstreama.
Europu očekuju novi valovi migracija, a Hrvatska ima velikih razloga za oprez
Migrantska problematika posebno je došla u fokus europske javnosti posljednjih nekoliko godina nakon izbjegličkog i migrantskog udara 2014. i 2015. Taj je udar bio uzrokovan ratom u Siriji, no nema nikakve sumnje da ga je snažno pojačala "politika otvorenih vrata" koju je proklamirala Angela Merkel, a zbog kojih joj se ovih dana trese i premijerska stolica (sukobi CDU-CSU). U Europu tada nisu dolazili samo Sirijci ili Iračani, nego i ljudi iz drugih krajeva Bliskog istoka i sjeverne Afrike kao tzv. ekonomski migranti. Eksplozija broja izbjeglica i migranata zaprijetila je implozijom Europske unije, s obzirom na to da su u vrlo kratkom roku došle u pitanje temeljne vrijednosti Europske unije, a među njima posebno sloboda kretanja i otvorene granice. Sporazumom s Turskom EU je tada spriječila daljnju eskalaciju krize, no jasno je kako je riječ o palijativnom rješenju i da Europu u budućnosti očekuje suočavanje s novim valovima migracija.
Novi valovi migracija iz sigurnosnih bi razloga posebno trebali zabrinuti Hrvatsku, koja je i tijekom povijesti uvijek bila među prvima na udaru s istoka. Nakon što je Mađarska podignula ogradu na granici sa Srbijom i Hrvatskom, bilo je jasno da će migranti tražiti nove načine kako ući u Europi. To je posljedično doveo do formiranja tzv. balkanske rute koja iz Bliskog istoka i sjeverne Afrike, preko Grčke, Albanije, Crne Gore i Srbije vodi u Bosnu i Hercegovinu. Daljnji pravac migranata je Velika Kladuša na granici s Hrvatskom. Posljedica toga su sve učestaliji pokušaji ilegalnog prijelaza hrvatske granice. Stanovnici Velike Kladuše izjasnili su se protiv centra za migrante u svom mjestu, a lokalno stanovništvo izražava zabrinutost za svoju sigurnost. Ministar sigurnosti Dragan Mektić najavio je i moguću intervenciju oružanih snaga oko pitanja rješavanja problema s migrantima. Broj trenutnih migranata u BiH nije poznat, no u nekim se procjenama govori o gotovo pedesetak tisuća ljudi.
Po zakonu spojenih posuda, s obzirom na zemljopisnu međuovisnost (1000 km granice), sigurnosni problem koji se stvara u BiH mogao bi se vrlo lako preliti i na Hrvatsku ako se ne će voditi pametna i razborita politika. A to bi za Hrvatsku moglo biti vrlo pogubno. Bilo kakav veći incident mogao bi se preko noći obrušiti na hrvatski turizam, o kojemu hrvatska ekonomija nenormalno ovisi.
U izvanrednim situacijama svatko gleda svoje interese
Kad je BiH u pitanju, onda posebno zabrinjavaju špekulacije o mogućim lokacijama za razmještaj migranata. Naime, iako bi zbog vjerske pripadnosti bilo prirodnije da se migranti razmjeste po većinski bošnjačkim mjestima, vlasti u BiH čini se da bi, prema pisanju nekih medija, ciljano mogle za lokacije birati hrvatska mjesta. A nije se teško domisliti što se time želi postići i kakva je to poruka i onako sve manjem hrvatskom korpusu u susjednoj državi.
Na razini EU govori se o mogućim smještajnim logorima koji bi bili u nekoj od zemalja koje nisu članice EU (spominjao se, primjerice, Tunis). U tim bi se zemljama novcem EU plaćao njihov smještaj. Kako bilo, pred bruxelleskom birokracijom težak je zadatak formuliranja smislene migrantske politike. Suvereno je pravo svake države da odlučuje kome je dopušteno ući i boraviti na njezinu području, no prema Konvenciji o izbjeglicama (1951) i dodatnom Protokolu (1967) države moraju pružiti zaštitu (azil) osobama proganjanima u vlastitim državama. Zbog nedorečenosti rješenja iz Dublina nerijetko dolazi do problema jer se izbjeglice koje ne dobiju azil deportiraju u prvu zemlju EU u koju su došli. Unatoč toliko proklamiranoj Europi bez granica, migrantska kriza jasno pokazuje da u izvanrednim situacijama svatko gleda svoje interese i da "svaka ptica svome jatu leti".
Očekuju nas još veći valovi migracija u Europu
U sljedećim godinama i desetljećima možemo očekivati još veće valove migracija u Europu, što zbog ratova na području Bliskog istoka (kraj rata protiv Daeša u Siriji tek bi mogao otvoriti nove frontove), a što zbog klimatskih promjena. Tomu treba dodati i činjenicu da europske nacije, oboljele od maligne bolesti "kulture smrti", stare i izumiru (demografska tranzicija je činjenica, no činjenica je i antiživotni stav na Zapadu kao posljedica neomarksističke revolucije nakon 1968.), što stvara potrebu za radnom snagom iz demografski vitalnijih područja svijeta. Samo Njemačkoj kao ekonomskome motoru EU svake godine nedostaje gotovo milijun radnika, što se ne može kompenzirati isključivo radnicima iz srednjoistočne Europe koja se ubrzano prazni posljednjih godina.
Prema nekim se procjenama gotovo pedeset milijuna ljudi želi dugoročno doseliti u EU, što bi moglo stvoriti velike probleme za obavještajno-sigurnosne sustave europskih država. Većina migranata, naravno, nisu teroristi i kriminalci, nego ljudi koji, često opijeni fantazmagorijama o zapadnoeuropskome standardu, u Europi žele ostvariti bolji život. No, i naivan čovjek trebao bi biti svjestan da su masovne migracije najbolja prigoda da se teroristi infiltriraju diljem Europe i tamo stvore ćelije svojih spavača.
U jeku migrantske krize 2015. mogli smo čuti infantilne izjave da teroristi ne dolaze u Europu pješice, nego zrakoplovima. Teroristički napad u Parizu vrlo je brzo spustio na zemlju diletante i bezglave smušenjake koji su davali takve izjave. Neki od aktera terorističkog napada na putu do Francuske prošli su upravo kroz Hrvatsku. Tome treba dodati da u terorističkim napadima često sudjeluju i teroristi rođeni u Europi, što je dodatno slika uspješnosti politike tzv. multikulturalizma.
Zazivanje ukidanja demokracije
Tijekom povijesti migranti su obogatili brojne kulture i civilizacije. Migracije su konstanta svjetske povijesti. No, pristup migracijama kakav smo u Europi gledali posljednjih godina izvan je svakog razuma, nekontroliran, neusklađen s tržištem rada, a posebno neusklađen sa zahtjevima sigurnosti. Taj pristup posve zanemaruje kulturne i civilizacijske razlike doseljenika i domicilnog stanovništva. Naime, kao što je poznato, većina doseljenika su muslimanske vjerske pripadnosti i, za razliku od Europljana s vrlo mlakim kršćanskim identitetom, oni imaju vrlo snažan i jasno definiran religijski identitet. A taj identitet u mnogim je aspektima dijametralno suprotan europskim vrijednostima i demokraciji kao političkome sustavu koji je dominantan u Europi.
O sposobnosti da se islam prilagodi demokraciji pisali su brojni istaknuti politolozi, sociolozi, islamolozi i religiolozi. Zaključak svih značajnijih stručnjaka, ako tu ne računamo politički korektne pseudostručnjake koji djeluju kao glasnogovornici multikulti ideologije, taj je da se islam vrlo teško može prilagoditi demokratskim standardima. Muslimansko stanovništvo može privremeno u Europi prividno prihvatiti život po pravilima demokracije (tu mislimo na neeuropske muslimane), no islam kao vjera nekompatibilan je s demokracijom, što svakome muslimanu dugoročno nameće dužnost da u novoj sredini nametne svoje običaje i svoje vrijednosti (tamo gdje se muslimanski migranti u potpunosti integriraju, tamo u pravilu napuštaju i bitne temelje svoje vjere). U konačnici, u Europi je do sada održan veliki broj prosvjeda (o čemu mediji također vrlo malo pišu) na kojima se otvoreno zazivalo ukidanje demokracije i njezina zamjena islamom. Dakako, i među muslimanskim vjernicima postoje razlike. Postoje umjereniji i radikalniji vjernici. No, kao što piše istaknuti islamolog Samir Khalil Samir, nasilni reci u Kur'anu prevladavaju nad nenasilnim. Toga danas nisu ili ne žele biti svjesni politički korektni ljevičari i liberali koji migrante pozivaju da nekontrolirano dolaze u Europu, no mogli bi vrlo skoro postati nevjerojatno svjesni ako teroristički napad iz pariške noći postane svakodnevica europskih gradova.
Multikulturalnost divno zvuči kad se o njoj propovijeda iz udobnosti salonske fotelje
Dodajmo napisanome još jednu politički nekorektnu misao: Europljani, premda svi kršćani i bijelci, slične kulture i običaja, stoljećima su međusobno ratovali i međusobno se ubijali (ako netko misli da je to prošlost, neka se prisjeti što se događalo pred dvadeset i sedam godina "na ovim prostorima"). Što bi tek moglo biti u odnosima između ljudi posve različitih običaja, različite kulture i civilizacije? U ljudskoj je prirodi strah od Drugoga i često projiciranje odgovornosti za vlastite neuspjehe na Drugoga. Na žalost, ali to je tako. Empirijski je to dokazano kroz povijest svijeta. I ako smo toga svjesni, zašto onda namjerno potencirati nekontrolirane migracije i stvarati plodno tlo za mržnju i moguće sukobe? Migracije se, naravno, ne mogu spriječiti, one su, rekosmo, konstanta i neumitnost svjetske povijesti, no mogu se i moraju kontrolirati jer u protivnom mogu dovesti do tektonskih poremećaja u sigurnosti Europe. Paradoksalno, još bi mnogi tzv. progresivci mogli plakati za mrskim "katolibanima" ako dopuste nekontrolirani priljev muslimanskog stanovništva u Europu... Muslimani, i to je vrijedno respekta, ne srame se svoje vjere, za razliku od europskih elita koje se natječu u dezavuiranju i izrugivanju kršćanskog naslijeđa.
Uz progresivce, ljevičare, globaliste, mondijaliste itd. kojima migranti u pravilu služe kao biračka baza, tu su i interesi multinacionalnih korporacija kojima ne bi bilo mrsko da pod krinkom "slobodnog tržišta" (koje pisac ovih redaka podupire, ali ne i pod cijenu sigurnosti) od Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike stvore jednu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu. Naravno, progresivci nisu naročito zainteresirani za sigurnosna i identitetska pitanja, a vrlo su slabo progresivni kad moraju djelima dokazati svoju progresivnost, pa je paradigmatski znakovito da je IDS svojedobno odbio smještanje migranata u napuštene vojne objekte u otvorenoj, tolerantnoj i multikulturalnoj Istri. Multikulturalnost divno zvuči kad se o njoj propovijeda iz udobnosti salonske fotelje, no malo je onih koji ju žele posvjedočiti djelima. Iskrenu humanost prema ljudima u potrebi (a takvih ljudi zasigurno ima kad su u pitanju izbjeglice iz Bliskog istoka, posebno žene i djeca) europski mainstream, koji je u pravilu podupirao promašenu politiku intervencionizma koja je rasturila Bliski istok, supstituira licemjernim i već olinjalim frazama o multikulturalizmu i ljudskim pravima.
Tamo gdje nema života nastupa smrt
Zaključno, migracijski problem zasigurno će biti jedan od najvećih sigurnosnih izazova 21. st. Tzv. politička korektnost kao eufemizam za (samo)cenzuru kad tad morat će zamijeniti ozbiljna javna rasprava o ovoj problematici, lišena trećerazrednog etiketiranja i pseudohumanističkih napjeva. Hoće li se Hrvatska glede migracija svrstati uz zemlje Višegradske skupine (gdje nema terorističkih napada) ili uz njemačko-soroševsku politiku „otvorenih vrata“ – to je pitanje na hrvatskim političkim elitama da na njega odgovore. A Europa, nikada materijalno bogatija, a nikad duhom siromašnija, možda bi se mogla prisjetiti i toga da ju je upravo kršćanstvo i iz njega proizišla kultura svojedobno učinilo centrom svijeta. Mogli bi stanovnici Europe postati svjesni i činjenice da što je manje bila kršćanska, Europa je bila i manje značajan faktor globalne politike. Europa danas, Europa s nikada manje kršćanskog sadržaja, nema ni približnu važnost kakvu je imala još do pred sto godina.
Antiživotni stav kakav vlada na demografski prestarome kontinentu (u Njemačkoj se već smatra čudacima par koji ima dvoje djece), praćen izostankom spremnosti za bilo kakvu žrtvu i neograničenim stimuliranjem hedonizma, dugoročno može donijeti jedino smrt.
Tamo gdje nema života nastupa smrt. Dva i dva su (još uvijek) četiri.
