Jure Ivančić: Karakter Domovinskog rata
Je li Domovinski rat bio građanski ili međudržavni pitanje je koje je javnosti odnedavna nametnuto putem državne ili ti javne dalekovidnice i izazvalo jaku reakciju javnosti a posebice onih koji su izravno sudjelovali u obrani od agresije. I kada se stvar skoro stišala dotični novinar u novoj emisiji opet je iskoristio priliku i ponovno plasirao javnosti isto pitanje s dopunom da on ostaje pri tom svom stajalištu i da u tome ima istomišljenike koji su mu spremni pomoći dokazati tu tvrdnju.
Je li Domovinski rat bio građanski ili međudržavni pitanje je koje je javnosti odnedavna nametnuto putem državne ili ti javne dalekovidnice i izazvalo jaku reakciju javnosti a posebice onih koji su izravno sudjelovali u obrani od agresije. I kada se stvar skoro stišala dotični novinar u novoj emisiji opet je iskoristio priliku i ponovno plasirao javnosti isto pitanje s dopunom da on ostaje pri tom svom stajalištu i da u tome ima istomišljenike koji su mu spremni pomoći dokazati tu tvrdnju.
Mi suvremenici svih ratnih događanja kao izravni svjedoci znamo kako je s ratom sve krenulo i kako je završilo. Svima je bjelodano jasno da je Srbija izravno i posredno preko dijela srpske manjine kao pete kolone izvršila agresiju na Hrvatsku s namjerom zauzimanja i otimanja dijela teritorija i pripajanja velikoj Srbiji. Napad se dogodio u vrijeme kada Hrvatska još nije imala dovoljno sredstava za obranu a ni ustrojene vojne snage tako da se u početku agresije obrana svela na spontane i samoorganizirajuće grupe građana koje su prve pružale otpor srpskoj JNA i razularenim četnicima. Na sreću Hrvatska se relativno brzo organizirala i opremila za obranu i iz ovog nametnutoga rati izišla kao pobjednica.
O tome da je Domovinski rat po svom karakteru bio obrambeni i međudržavni a ne građanski postoje brojni nepobitni dokazi od kojih navodim samo neke koji posve dovoljno potvrđuju te činjenice. Svoj ratni plan Srbija je započela parolom svi Srbi u jednoj državi koja nije bila ništa drugo nego objava rata svim nesrpskim državama i narodima bivše Jugoslavije.
Svi oficiri koji su vodili rat u Hrvatskoj kao i u drugim državama republikama bili su na platnom spisku u Beogradu. Tajno snimljeni, a javno objavljeni telefonski razgovori na internetskim stranicama Domagoja Margetića između srpskih vođa rata u Hrvatskoj i njihovih nalogodavaca u Srbiji jasno govore o tome da je Beograd bio stvarni gospodar rata na prostoru bivše Jugoslavije. Snimke ovih razgovora korištene su i na Haaškom sudu u postupku protiv Slobodana Milosševića.
Na očigled cijeloga svijeta kolone tenkova i borbenih vozila s vojskom dolazilo je iz Srbije u Hrvatsku preko mostova na Dunavu s izgovorom da idu na “vojnu vežbu”. Kad su ušli u Hrvatsku odmah se pokazalo da je ta navodna “vojna vežba” ustvari okupacija Hrvatske. Da se spriječi daljnji dolazak vojske i ratne tehnike u Hrvatsku grupa hrabrih mladića poznata kao Somborska grupa pokušala je onesposobiti mostove na Dunavu ali u tome nažalost nisu uspjeli.
Kada je gosp. Slavko Degricija devedesetih u ime Vlade RH pregovarao s Radovanom Karadžićem, pokušavajući ga odvratiti od ratnih planova upitao “pa dobro Radovane vi ste podigli na pobunu te ruralne Srbe a što ćete s ovim urbanim Srbima po gradovima kojih je puno više i ne podržavaju ideju oružane pobune”. Na to mu je Karadžić odgovorio, “ terajte bre ta g..vna oni nas ne ne interesuju”. I iz ove autentične i spontane izjave R. Karadžića može se lako iščitati cilj pobune a u tom slučaju i karakter rata koji se vodio u Hrvatskoj.
Srpsku politiku nije zanimala sudbina Srba u Hrvatskoj, nego teritorij koji namjeravajuosvojiti i pripojiti Srbiji s pomoću izmanipuliranog Srpskog stanovništva koje je upravo živjelo na tim prostorima. Ovi Karadžićevi ruralni Srbi kao peta kolona oružanih snaga Srbije bez poticaja i logistike iz Beograda sami niti bi mogli a još manje smjeli krenuti u oružanu pobunu, terorizam i okupaciju dijela Hrvatske. Ovim svojim činom za vrijeme rata dragovoljno su se odrekli hrvatskog državljanstva i prestali biti njezini građani. Oni su, prema vlastitom priznanju htjeli biti sve samo ne građani Hrvatske i zbog toga su kako su sami govorili bili spremni i travu pasti.
Tijekom i neposredno nakon Oluje mnogi od njih skrasili su se u Beogradu i tako je njihov ratni put završio tamo od kud je i krenuo. Našavši se pred svršenim činom naglo su se osvijestili i masovno odlazili u Hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu s molbom da se čim prije vrate u Hrvatsku svojim kućama. Njihove molbe i izjave su uredno protokolirane u Veleposlanstvu a kao dokumenti korišteni su i na Haškom sudu kao dokaz o ratnim zločinima počinjenim na području Hrvatske.
Izvoditi zaključak o građansko ratu temeljem činjenice da su pobunjeni Srbi bili građani Hrvatske je stoga pogrešno i predstavlja krivotvorenje činjenica s očitom namjerom da se odgovornost agresora umanji i razdijeli na sve sudionika u ratu te tako pokuša simbolički rečeno ponovno četnike s malim zakašnjenjem prometnuti u partizane.
Danas takvo što mogu tvrditi i zagovarati samo oni koji Hrvatsku kao samostalnu državu nikad nisu iskreno prihvatili pa na svaki način i u svakoj prigodi nastoje joj napakostiti podmetanjem netočnih tvrdnji i namjeno iskrivljenim tumačenjem povijesnih činjenica. Zato istinu o Domovinskom ratu treba u svakoj prigodi isticati i braniti kako stoput ponovljene laži prema Goebbelsu ne bi postale istina.
https://www.facebook.com/jure.ivancic
Hitovi: 1441