Bonaventura Duda – Ja Bogu povjerih svoj štap

          Fra Bonaventura Duda
Ako se kojim slučajem nađete na ovim stranicama, neka vam ovaj izbor iz knjižice dragog Božjeg čovjeka Bonaventure Dude, knjižice volumenom male, ali prepune pravih bisera poezije i dubokih misli velikana kroz ljudsku povijest, bude poklon za ove velike dane. „Možda će vam prosvijetliti dušu, osvijetliti put, utješiti...“ I ohrabriti za izbor provjerenih opcija i vrijednosti. U ovo vrijeme relativiziranja svega i svačega u kome se otrov nudi kao eliksir, posve bizarno i neprirodno kao poželjno, u kome je i najboljima teško ostati postojan i uspravan, ima li išta potrebnije i korisnije. To je njegova želja. A i naša.

Riječ tebi čitatelju: (...) Ako zaželite, možete me uzeti kao svoga suputnika kad posjećujete grob koje drage osobe. Možda će vam se koja od ovih stranica svidjeti. Možda će vas utješiti u boli za vašim dragim bićem, za vašima dragima. Možda će vam prosvijetliti dušu, osvijetliti vama put nadalje. To mi je jedina želja zbog koje „izdajem“, predajući vam moje misli i molitve (...) B. Duda - iz predgovora

Ja Bogu povjerih svoj štap
Vjačeslav Ivanov Ivanovič

Ja Bogu povjerih svoj štap
I ne gatam ni o čemu svom
On Sam neka bira trag
Kako me dovesti u svoj dom.

A gdje je taj dom – svima skriveno;
Daleko li on, - zatajeno;
Što u njem ostavih – zaboravljeno,
Al opet bi otkriveno.

Kada, od čara zemnih izliječen,
Tu ću se vratiti licem,
Gdje – srce zna – bit ću primljen
Na doček mi spremnim Ocem.

Preveo: Đuro Kokša

Dan vječnosti
Hendrik Willem von Loon

Daleko gore na sjeveru,
u zemlji Svithojd
nalazi se greben.
Stotinu je milja visok
i stotinu milja širok.
Jedanput svakih tisuću godina
doleti onamo ptičica
i brusi kljun o kamen.
Kada je čitav greben izbrušen
i sravnjen s licem zemlje,
prošao je jedan jedini
DAN VJEČNOSTI.

Povjest čovječanstva

Hoću li i ja u raj?
Bonaventura Ćuk

Hoću li i ja u raj?
Htio bih, al` sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
a ja nisko stojim.

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je dosta za me:
Stisnut ću tamo se suhi ko prutić,
usko je moje rame.

Nikome neću praviti sjene,
Bez bude bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
ako ti je milo.

Ako ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti da bar na vratima kuće
Čekam kog tvoga znanca

Pa da ga molim da za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već poradi reda.

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al` ništa za to –
Srce je tvoje veće.

(O pjesniku:...I duboko me smiri pjesma, možda jedina, mog nekada učitelja, velikog filozofa i teologa, a mlad je umro – kao Isus, u 33. godini života. Bio je to franjevac, Bonaventura Ćuk (+1941.) Po njemu su mi nadjenuli ime... B. Duda)


Dar u dan smrti
Rabindranath Tagore

U dan kada smrt pokuca na tvoja vrata,
kakvim ćeš je darom darivati?
Oh ja ću pred svoga gosta
iznijeti punu posudu svoga života-
nipošto neću dopustiti da ode
praznih ruku
Svu slatku berbu jesenjih dana
i ljetnih noći,
sve dobitke i pabirke mog radinog
živovanja
stavit ću preda nj pri koncu svojih dana
kad smrt pokuca na moja vrata

Prevela: Vesna Krmpotić

 

          Video: https://drive.google.com  Hoću li i ja u raj?

Jedne, sada već dosta davne godine, na blagdan Male Gospe u Stenjevcu, slušao sam propovijed koja mi je i danas u živom sjećanju. Tema teška, najteža: smrt kao negacija svega što pokušavamo u životu, samoga života, njegova smisla. Imao sam osjećaj, vjerojatno kao i mnoštovo oko mene, kao rijetko kada, da propovjednik doista vjeruje u ono što govori. A govorio je o Raspetom koji je svojom smrću pobijedio svaku smrt, o smrti kao prolazu u pravi život, u blaženu vječnost, bez patnje, bez boli, bez straha, bez sumnji...Govorio je sa zanosom, tako uvjerljivo da nije ostavljao ni najmanje mjesta sumnji, s radošću koja se razlijevala na sve nas... Bio je to fra Bonaventura Duda (A.Lj.)

Moje dječačke uspomene

U povijest moga života, zapravo moga djetinjstva i dječačkog doba pripadaju uspomene na crkvu i samostan časnih sestara sv. Križa na Sušaku. Bilo je to, istina, kroz kratko vrijeme, od mojih devet i pol godina pa do jedanaest i pol, u razdoblju od 1933. do 1935., ali te su godine za me imale veliko značenje.

Proveo sam ih u najljepšem i najživljem - iako više osobnom - suživotu s časnim sestrama. Stanovao sam u gradu, ali sam dobar dio dana provodio na onom širokom prostoru, čuvajući intimnost samostana i konvikta, a prateći tih, ustrajan i vrlo raznolik rad i sestara i konviktica i svih vjernika što su se oko njihove crkve okupljali. Bog je nevidljivo, ali vrlo živo vodio moj život, a da toga nismo bili posve svjesni niti ja sam, a ni časne sestre.

Rođen sam u Rijeci u siječnju 1924., i to je imalo vrlo značajno mjesto u tadanjoj mojoj povijesti. No, prvo sam djetinjstvo proveo u svome zaviča­ju, u selu Krasu na otoku Krku. Imam osjećaj da smo mi, mali Krasani, u to vrijeme živjeli na način kako se živjelo negdje krajem osamnaestoga ili u devetnaestome stoljeću. U naše strane zalutao je koji put u godini jedan automobil, a avioni su koji put proletjeli daleko iznad Cresa. Selo je bilo puno djece, u donjem nas je selu bilo dvadesetak, a u pučkoj školi i do šez­desetak. Danas pak ono nekoliko djece putuje autobusom u Dubašnicu. Ja sam uspio - kažem svjesno JA SAM USPIO - upisati se u školu s pet i pol godina. Idući u crkvu na zaziv Duha Svetoga, negdje početkom rujna 1929., kada smo došli do križanja -jedna cesta vodi u crkvu, a druga malo gore u školu - rekao sam mami: „Ja se gren zapisat." A ona meni u pola šale: „Idi, idi, ionako si sav za školu." Još se i danas sjećam te škole, kao kad sam je prvi put vidio: svijet malih đačića i učenika iz opetovnice, a meni priđe jedna starija i reče:

- Roko, a čo ćeš ti ovdi?

- San prišal zapisat se.

- Ma još si mali.

A učteljica tek izišla iz preparandije, dodala je:

- Baš ih imamo mnogo.

Ja sam ustrajao, a ona je rekla neka pričekam tjedan-dva. I tada je našla jed­noga od sedam godina, ali koji je teže shvaćao. U zamjenu je uzela mene.

Kada sam završio četvrti razred, baš su se svi moji nekako skupili kod kuće, inače su se svi - nakon naših roditelja - raštrkali po svijetu da zasluže život. Ujak Frane završio je osmi razred Nadbiskupskoga malog sjemeništa i upisivao se u prvi tečaj Velikog sjemeništa. Teta Marija preuzela je brigu za njega i pošla služiti u bolnicu na Sušaku.

- A čo ćemo s Rokom?

Teta Kate živjela je u Rijeci, udata za pograničnoga policajca, rodom s Korzike. Bio je to dobar čovjek. Stradao je u vrijeme rata. Ona me uzela k sebi, a iz Rijeke me upisala na Sušak u građansku školu. Znala je za privilegij malih Hrvata koji su rođeni na Rijeci. Jugoslavenski konzu­lat u Rijeci pomagao je siromašnijoj djeci koja su se upisala u školu na Sušaku. I to je bilo dobro, jer su Talijani brzo nanjušili da kod njihova pograničnog policajca stanuje jedan Hrvat. I dobio sam izgon....

Teta me upućivala kako ću naći stan na Sušaku, ali i opet moram pono­viti onaj JA SAM postao glavni igrač svoje daljnje sudbine...

...Moram opisati to cijelo mjesto samostana časnih sestara i konvikta. Bio je to velik prostor, uz samostan i konvikt lijep perivoj, a dolje prema cesti vrt. ... Sestra Danila već je bila na uzvisini, gdje se ulazilo na prvi kat konvikta.

Pristupim k njoj, mali čovječuljak.

- Što bi ti, mali?

- Htio bih biti vaš ministrant.

- Imamo ih dosta, ne trebamo više - odgovori ona nehajno.

Ja sam se pristojno oprostio i udaljio. Ali drugoga jutra, a bila je baš prosinačka zima, naslikam se u crkvi, kod donjih vrata, malo prije sedam sati, kada počinje misa. Počesto je iz sakristije provirivala s. Danila, gledajući ne dolazi li koji ministrant, inače će ona - po ondašnjim pro­pisima - iz daljega ministrirati.

No sedam je otkucalo, a nikoga nema. Opazila je već prije mene i rukom me pozvala. Ministrirao sam tu misu i htio poći kući, a ona me zaustavi u susjednoj sobici kraj oltara. I tu je počela moja povijest u sklopu sa­mostana sestara sv. Križa

Tko sam, odakle sam, čiji sam... Bila su to prva pitanja i prvi moji od­govori: iskreni, puni povjerenja, ni najmanje pomiješani s osjećajem si­romaštva i - ja sam već bio ministrant (...)

Sveti Franjo

Moj sveti Franjo? On mi je najbliži posrednik Isusa Krista, dakako uz Mariju, Majku Isusovu.

Tajna Franjine radosti

Tajna radosti. Na to bih kratko odgovorio, ne bez straha da ne ću reći bitno, a kamoli sretno. Bog: Bog koga doživljava u svim njegovim stvo­renjima, a napose u svojoj braći, a još posebnije u gubavcu i gubavcima koje oblači A onda u adoraciji, kroza sva stvorenja kao srcu svoga srca i biću svoga bića.

Franjevačka duhovnost

Franjevac - to je čovjek koji je zavolio sv. Franju i njegov red dotle da ga je uzeo sebi kao oblik cjelokupnog života i rada, na slavu Božju i spase­nje ljudi. Unutar toga se može biti loš, dobar i bolji franjevac. Težio sam uvijek za boljim. Temeljno polazište franjevačke duhovnosti izraženo je prvim poglavljem Pravila: "Nasljedovati život i nauk Gospodina našega Isusa Krista živeći u siromaštvu, bez vlasništva i u čistoći" Dakako, i individualno - svaki za se, i u zajednici - kao brat u franjevačkom redu. To je slika aktivnoga života franjevca.

Taj život nije normiran nijednim pisanim pravilom, on jednostavno nužno proizlazi iz pisanoga pravila koje je pisano za "pasivan život".

Ili bolje rečeno, vanjski život i rad franjevca rezultira iz njegova nutar­njeg života. Koliko više živi po Evanđelju, toliko više živi za Evanđelje.(..)

Franjina privlačnost

Postao sam franjevac dugim, ali jednosmjernim pohodom. Što mi je bilo najprivlačnije kod sv. Franje? Mogu reći - cijeli on! Hoćete li na put u Spoleto, s pitanjem: "Tko ti može odgovoriti što je za te bolje, gospodar ili sluga?" Ili poljubac gubavcu koji je Franjo osjećao sve dublje kroz cijeli život? Ili gradnja triju crkvica na Isusov poziv, dok nije shvatio da je Isus mislio na obnovu njegove Crkve? ...

A ovako se zarazio

Eto, u naše vrijeme, dok sam bio dječak, u mom selu Krasu na otoku Krku nije bilo ni radija ni televizije, nije bilo ni novina ni uzbudljivih vijesti. Bio je to, doduše, mukotrpan, ali smiren život, palenta svaki dan za ru­čak, a u nedjelju makaroni. Glavni doživljaj cijeloga sela bila je „vela maša" i pažljivo slušanje Božje riječi i župnikove propovijedi.

Davno, davno, negdje u petom razredu gimnazije (to bi danas bio prvi ra­zred), čitao sam na francuskom pjesmu Victora Hugoa o Bibliji. Usjekla mi se u sjećanje. Dugo je nisam nalazio, kad mi 30. rujna 2006. dođe pismo iz Samobora u kojemu mi prijatelj Mislav šalje tu pjesmu. Slučajno ju je zami­jetio i sjetio se da je nekoć od mene čuo tu moju muku. Bio sam duboko dir­nut. U pjesmi pjesnik pripovijeda kako su jednoga dana, kao djeca, na or­maru zapazili nepristupačnu knjigu. Ni sam ne zna kako su je dohvatili, ali — to je bila Biblija. I sada u prozi prevodim zadnje dvije kitice. No prije želim spomenuti, pjesma nosi naslov AUX FEUILLANTINES, po svoj prilici su to redovnice cistercitkinje (koje na koru „listaju" svoj Časoslov), a sve se zbiva u njihovu dvorištu. Dakle:

„Mi smo stali čitati, cijelo jedno jutro:

Josip, Ruta, Boz, dobri Samaritanac...

I cijeli dan, sve više obuzeti ljepotom,

navečer smo ponovno čitali –

kao djeca, kad uhvate ptičicu s neba

pa se, smijući se, do­zivlju i puni radosti čude,

osjećajući u svojim ručicama mekanost njezina perja."

Eto, tako se često osjećam kad mi je u ruci cijela Biblija ili bar Novi zavjet. A to biva vrlo često, gotovo svaki dan, pa i kroz cijeli dan.

Biblija – izvor života

Biblija je za me, kao i za sve kršćane, prvenstveno sveta knjiga. Ona je riječ Božja ljudima, ljudskim jezikom i po ljudima priopćena svijetu. Od prve rečenice: „U početku stvori Bog nebo i zemlju", pa do posljednje: „Dođi, Gospodine Isuse!" predavao sam je više od trideset i šest godina kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. No od najranijih svojih godina pa do danas, sav se moj život zasniva na Bibliji i provodim ga u službi Biblije. No, nikako nisam neki biblijski stručnjak.... U posljednje vri­jeme osobito me dira posljednja riječ Matejeva evandelja: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta", i poslije, kroz svu vječnost (...)

Sveto pismo temelj vjere

U svakoj crkvi se vjera uvijek temelji na Svetom pismu, samo to ne znači da je svaki vjernik toga svjestan i da marljivo živi svoju vjeru pothranje­nu studijem Svetoga pisma. Taj se, pak, studij nipošto ne svodi na inte­lektualno proučavanje biblijskih problema, nego mora zahvatiti cijeloga čovjeka i odraziti se u cijelom njegovu životu (...)

Glazbenik

Glazbenik nisam po profesiji, no već mi je 13. svibnja 1937., u drugom ra­zredu gimnazije, na popodnevnoj šetnji našim parkom u Varaždinu, veliki naš glazbenik o. Kamilo Kolb držao pravo predavanje o kompoziciji. Moje je školske zadaće ocjenjivao s pet, pa bi prekrižio i napisao šest.... Inače glazba - nadasve religiozna glazba od starih korala pa preko velikih klasičnih vokalno-orkestralnih skladbi sve do modernih - zauzima osobito mjesto u meni. Ipak, nisam se mogao dulje i dublje baviti glazbom. A počeo sam već na Krasu, u svojoj petoj-šestoj godini: „svirao" sam na malom „baguliću", vojničkom kkovčežiću mog ujaka Marka (...)

Pjesnik

Hvala vam na komplimentu da sam „zaljubljenik Riječi, ljepote i umjet­nosti". Evanđelist Ivan već u prvom retku svoga proslova daje Sinu Božjemu ime Riječ, velikim slovima pisano. Ona „bijaše u Bogu i... bijaše Bog". Nisam napisao „popriličan broj pjesama", ali je u jednom nadahnuću na­stala moja zapravo jedina pjesma Mjesečina. Evo njezina početka i kraja:

Oduvijek sam volio mjesečinu,
jer u njoj sve stvari se čine
kao da jesu i kao da nisu
u isto vrijeme da jesu i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam
da jesam i kao da nisam. (...)
O, Ti, koji jesi i nikada nisi -
biti mi daj!

• Prethodno
• Sljedeće