Glazbene staze: Srdačno, Dora Pejačević

 

Maria Theodora Paulina Sophie von Lumbe, poznata kao grofica Dora Pejačević (Budimpešta, 1885. – München, 1923.) jedna je od najznačajnijih ličnosti hrvatske kulturne povijesti. Istaknuta je hrvatska skladateljica 20. stoljeća čija djela su već za njenog života na pozornicama europskih prijestolnica izvodili ponajbolji umjetnici toga vremena. Dora Pejačević podjednako fascinira i svojom osobnošću i svojim djelom stoga ne čudi osobit interes glazbenika i muzikologa koji posljednjih godina intenzivno istražuju njezinu ostavštinu. Skromna, tiha, nenametljiva, ali širokih vidika i kulture, svestrano obrazovana, poliglot, odbacivala je površnost i lagodan život aristokracije kojoj je pripadala i vjerovala da jedino rad donosi zadovoljstvo. Živjela je za glazbu, a prerana i nenadana smrt nažalost nije dopustila da zaokruži svoj rad i ispuni sve svoje planove(...)

Opus Dore Pejačević sastoji se od 57 registriranih djela, koja su uglavnom sačuvana u njezinoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Već u dobi od dvanaest godina počela je skladati minijature za glasovir te za violinu i glasovir. Potom su slijedile popijevke, a od 1908. komorna i orkestralna djela. Ishodište je njezina skladateljskog izričaja romantička tradicija, na kojoj je gradila vlastiti glazbeni izraz temeljen na znalačkoj obradbi forme, povremenoj otvorenosti prema novim harmonijskim postupcima i sklonosti prožimanju tematske i motivske građe. 

Uvertiru za veliki orkestar, op. 49 Dora Pejačević skladala je 1919. godine. Obilježavaju je veliki orkestralni sastav, romantička zvučnost, bogatstvo harmonija i ugođaja, dinamičnost i neočekivani preokreti. Skladba se bazira na tri teme: prvoj, ritamski markantnoj i dramatičnoj, drugoj pijevnoj i romantičnoj i trećoj idiličnoj i svijetloj. Formom ova skladba u cijelosti je posve stopljena, slivena u organsko jedinstvo, a protok glazbe nije prekinut cezurama. Skladba je idealna kao uvodno djelo klasičnih koncertnih programa velikih orkestara. Zahvaljujemo skladatelju Ivanu Končiću koji je specijalno za ovu prigodu priredio transkripciju Uvertire za sastav klavir četveroručno. 

Sonata za violinu i klavir u b-molu op. 43, Slavenska, skladana je 1917., osam godina nakon prve violinske sonate (op. 26, 1909.). Inspirativnošću, maštovitošću, tehničkom suverenošću i izražajnošću ova je Sonata jedno od najuvjerljivijih ostvarenja u komornom stvaralaštvu Dore Pejačević. 

Kao zrelo i tmurnom melankolijom obilježeno, strastveno djelo, Slavenska sonata zrcali vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je i sama grofica Pejačević radila kao bolničarka, i posljedične promjene koje je rat donio u domovini. U ovom djelu skladateljica se priklanja slavenskom melosu koristeći diskretne folklorizme i time sklada jedno od prvih djela u hrvatskoj glazbi koja se nedvojbeno opredjeljuju za „nacionalni“ stil. Ova sonata napisana u slogu dviju potpuno ravnopravnih dionica violine i klavira donosi tri kontrastna stavka pri čemu elementi groteske i humora u završnom stavku tvore sretnu protutežu dramatičnom prvom i lirskom srednjem stavku sonate. Sonata je posvećena violinistu Zlatku Balokoviću koji ju je praizveo 1926. u Clevelandu, SAD. 

U instrumentalnoj glazbi Dora Pejačević zadivljuje profesionalnošću, disciplinom i formalnom cjelovitošću, a u solo pjesmama skladateljica je slobodnija i izlazi iz tradicionalnih obrazaca. Te dvije sfere pokazuju i dvije oprečne strane njenog karaktera: jedna je čvrsta i ozbiljna, a druga sanjarska, meditativna, ponekad hirovita i otvorena u traženju novoga.
Vokalna lirika nastajala je tijekom čitavog stvaralačkog vijeka Dore Pejačević. Ona obuhvaća ukupno 33 pjesme koje zahtijevaju visoki tehnički nivo pjevača i veliki vokalni raspon. Prve popijevke skladala je sa petnaest godina dok je ciklus Tri dječje pjesme op. 56, napisala 1921., nepune dvije godine prije smrti. 

Tematika tekstova, koje je skladala Dora Pejačević, kreće se pretežno u područjima ljubavne lirike, meditacije, sanjarenja, često i samoće, a koristi ponekad i vedre, skercozne motive. Doru Pejačević su privlačili tekstovi koje su pisali Paul Wilhelm, Wilhelmine Wickenburg-Almásy, Anna Ritter, Ernst Strauss i sama skladateljica, a u kasnijim djelima sve češće koristi vrijedne predloške lirike Karla Krausa, Rainera Marie Rilkea i Friedricha Nietzschea. 

Četiri pjesme za sopran i klavir, op. 30, 1911. skladane su na tekstove Anne Ritter, čiji prijevod donosimo u prilogu ove knjižice. U lovu je mjesec na sunce četvrta je pjesma iz ciklusa Sedam pjesama, op. 23 iz 1907. godine skladanih na tekstove Wilhelmine von Wickenburg. Taj ciklus smatra se prvim zrelim vokalnim djelom Dore Pejačević, a nastao je u razdoblju skladateljičina oduševljavanja Wagnerom. Pjesma Zašto?, op. 13 jedna je od prvih njezinih pjesama za koju je i tekst napisala ona sama. 

Klavirski kvartet u d-molu dovršen je 1908. i jedno je od prvih većih komornih djela skladanih u romantičkoj tradiciji. Iako su joj bile samo 23 godine, Kvartet je djelo već zrele skladateljice u kojem prepoznajemo romantične uzore poput Brahmsa. Kvartet počinje vrlo privlačnim i poletnim Allegrom. Slijedi lirski Adagio s jednostavnom i toplom glavnom temom. Treći stavak označen je kao Menuetto. allegretto, a zanimljiv je spoj romantičnog i klasičnog stila - romantičnog intermezza i razigranog menueta. Finale, Rondo, duhovit je, bezbrižan ples s vrlo efektnom upotrebom pizzicata.

Priredila: Iva Ljubičić Lukić

Programska knjižica - poveznica

 https://drive.google.com/file/d/1-_vI6iXyqnpgvZ8c7Cb4PmF1Y7dVZK8S/view?usp=drive_link

• Prethodno
• Sljedeće