Sitnice koje život znače

Već prvih dana po dolasku u novu sredinu počeo sam intenzivno upoznavati njen društveni život. U tome mi je svesrdno pomagao prvi susjed  i rođak Tadija P., bankarski službenik. Ubrzo sam otkrio da se taj život sastoji od redovitih svakodnevnih izlazaka u popularne ugostiteljske objekte (kavane, birtije) kakvih je bilo na svakom koraku. Tko je držao do svog društvenog statusa i ugleda nije mogao sebi dopustiti zanemarivanje takve prakse. Morao bi se makar nakratko pojaviti. Najviše bodova donosilo je ostajanje do kasno u noć.

       Nije mi trebalo dugo da se navučem na takvu praksu i jedva sam čekao da prođe radno vrijeme pa da s rođakom krenem u svoju birtiju gdje nas je čekalo društvo za briškulu, belu ili neku drugu igru. Usput se razgovaralo, komentiralo dnevne događaje u mjestu, šalilo i pomalo pijuckalo. Kad bih se kasno uvečer vratio kući dočekala bi me komorna atmosfera. Nije mi bilo jasno i čudio sam se zašto je moja Jedina upla-kana i zašto ne želi sa mnom razgovarati. Pa ja sam samo radio ono što sam morao. Obavljao svoju građansku dužnost, onu nepisanu. U kak-vom si selu takvu pjesmu pjevaj. Ovdje je to bilo nepisano pravilo, običaj, i ja sam ga se morao pridržavati.

       Potrajalo je to kojih mjesec dva dok sam napokon shvatio da to doista dalje nema smisla. I da ću sve uprskati ako tako nastavim: i brak i posao. Nije bilo pošteno prema Jedinoj. Jer, nikad me nije bilo doma. Posao, dežurstva, terenske ambulante i tako iz dana u dan. A onda kad ne bi bilo nikakvih dužnosti - čim prije u kavanu. A ona sirota, sama samcata, jer nikoga u mjestu još nije poznavala. Poput Penelope čekala je mene i gorke suze ronila. Tek kad mi je rekla da će otići od mene shvatio sam da je vrag odnio šalu i da s time moram prestati. I održao sam obećanje, iako mi nije bilo lako. Predbacivali su mi kavanski kom-panjoni što me nema i rugali se što se bojim žene, ali ja sam ostao pri svome. Odavno je prošlo to vrijeme kada sam se znao prepustiti čari-ma kavanske dokolice i razbibrige. A ono moje drago mjesto u kome sam se prvi put bio skrasio, čini mi se, još uvijek čuva svoje dobre stare običaje štovanja nezaobilazne svakodnevne kavanske prakse kao najvažnijeg oblika društvenog života.

*    *    *

       Ništa ne stvara tako ugodnu atmosferu u kući kao topla peć kad je vani hladno. Osobito ona na drva, ili kamin. Vani studen, snijeg, vijavica, „Srce puca od leda!“, a u kući toplo: peć se žari, vatra gori, drva pucketaju. Kako smo našeg muškog potomka Branu koji je imao 4 -5 godina nahvalili da najbolje na svijetu loži vatru, počeo se on svojski truditi da to i opravda. Satima se ne bi odmicao od peći niti prestajao ubacivati cjepanice u nju, pa bi postalo tako vruće da smo morali otvarati sve prozore u kući. I one prema sjeveru - planini Ljubuši i one prema jugu. Međutim, ni hladni sjeverac kroz kuću nije mogao neutralizirati učinak našeg ložača, pa smo ga morali moliti da prestane sa svojim poslom. Još kad bi se to poklopilo s Božićnim blagdanima i svime onim što ih redovito prati, od uređenja stana, kićenja jelke, pečenja kolača, pripremanja blagdanskog ručka, probanja vina, bilo je doista lijepo i svečano. Osobito su djeca bila radosna i razigrana. Bili su to naši najljepši trenutci u malom mjestu. Možda i u cijelom životu

      Jednako kao za grijanje trebalo se pobrinuti i za rezerve hrane u zimskom razdoblju. „Nikad se ne zna kako će biti“. Zapravo, mogli smo mi u vezi s time računati na ujaka J. i njegovo obiteljsko gospodarstvo, jer bi to za njih bila sitna stavka, ali ja sam htio da to bude na čisto ekonomskoj osnovi. Po onoj: čist račun – duga ljubav. Tako bismo ugovorili da oni i za nas svake godine uhrane jednu svinju, uz svoje četiri. Kako sam ja htio da se odmah zna koja je naša, da možemo pratiti njeno napredovanje, ujak bi na njoj napisao moje ima. Djeca su se veselila kad bi ugledala zamazano prase s mojim imenom na leđima kako se valja u svome apartmanu, a znajući što ga čeka, još više tugovala kad bi došlo vrijeme kolinja. Nisam ja bio baš toliko zabrinut za preživljavanje tijekom dugih duvanjskih zima kao moji kolege Imoćani Petar i Mate. Oni su znali kupiti pozamašnu količinu kravljeg mišićja za sušenje (katkad i pola krave), pa i poveću kacu sira (onog trvenog, slanog), što bi sve skupa najčešće završilo kao poslastica miševima. Glavni razlog što sam htio da sami pripremamo svoju zimnicu bilo je to da imam argument protiv govorkanja kako eto i ja, kao i drugi doktori, sve dobivam od pacijenata. Uzalud sam se trudio, nitko mi nije vjerovao. Ni vlastita sestra ni brat, pa niti dobri prijatelj don Marko.

*    *    *

       U velikom gradu možeš živjeti godinama a da ne upoznaš ni najbliže susjede. Ima to svojih i prednosti i nedostataka, kao uostalom i sve drugo u životu. U malom mjestu to nije moguće. Tu se svi poznaju i, na neki način, svi su međusobno povezani. Ako netko baš uporno nastoji biti izvan svega toga, onda će ga zasigurno proglasiti osobenjakom, čudakom. Ja i moja Jedina kao mladi par i  posve novi u mjestu nastojali smo čuvati se  krajnosti i plivati u zlatnoj sredini. Svejedno, nismo uspjeli izbjeći ogovaranja zbog toga što nismo odustajali od zajedničkih odlazaka na posao i šetnji gradom ili bilo kuda, i to još, zamislite! s rukom pod ruku. Na sreću, nije to dugo potrajalu, uskoro je to postalo uobičajena praksa i mnogih drugih parova.

       Najzanimljivije, možda i najljepše iz tog vremena bile su česte međusobne posjete i druženja, tzv. sijela, na kojima bi nerijetko ostali sve do kasnih noćnih sati. Uz nas liječnike, kolege s posla, katkad bi se našlo i pripadnika drugih profesija - profesora, bankara, svećenika i drugih, pa bi uvijek bilo vrlo zanimljivo. Bio je to zanimljiv oblik društvenog života. Najčešće teme na tim našim sijelima bile su povezane sa strukom i onime što smo doživljavali na poslu, što je pomalo ljutilo onaj dio društva koji nije pripadao svijetu bijelih mantila, među njima i moju Jedinu. Ali kako nam vrijeme za druženje nije bilo ograničeno, na red bi uvijek, prije ili kasnije, došle i sve druge teme. Osobito uz dobru i obilatu gastronomsku podlogu za koju bi se pobrinuo domaćin, točnije domaćica, redovito uz ponajbolje plodove trsa vinove loze, najčešće iz zemlje Hercegove i susjedne Imote koju ono krasi i napaja ljepotica Vrljika.

       Svima nam je u tome, i ne samo u tome, bio uzor naš najstariji kolega i ravnatelj Andrija G. – dr Baja sa suprugom Almom, također kolegicom, popularnom doktoricom Cicom. Kod njih smo prvi put vidjeli kako izgleda lijepo i raskošno namješten stan, kako se servira najbolji (doktorski) pršut zajedno s kulenom i njegovim sekama, i najboljim sirevima s mirisima trava šujičkih pašnjaka koje pasu ovce od čijeg se mlijeka proizvede; sve to ponuđeno na srebrenim pladnjevima s isto takvim priborom i kristalnim čašama u kojima ona plemenita tekućina tamnocrvene boje uz koju posvećeni govore misu, postaje više od pića – nadahnuće, sjećanje, utjeha, lijek, molitva...

       – Ovo su pravi Glembajevi, prijatelju moj – potiho je rekao kolega Petar J. kad sam ga zajedno s Matom Š., također mladim liječnikom, doveo doktoru Baji u stan radi dogovora o poslu u Domu zdravlja.

       Nije lako bilo slijediti takav uzor, ali trudili smo se. S manje ili više uspjeha. Onaj prvi susret s ravnateljem urodio je plodom i Petar i Mate su postali standardni članovi liječničke ekipe DZ Duvno. Nije prošlo dugo vremena kad je i Petar dobio stan sličan onom „glembajevskom“, možda i malo veći. Kad je i njegova draga Mladenka došla (još uvijek sa svojim naslijeđenim prezimenom) da provjeri kako stoje stvari, pozvali su naše malo društvo da svi zajedno obilježimo taj događaj. Uz mene i moju Jedinu i našu malu Barbaru, bili su tu Ante L., koji je volio da ga se zove Strikom i njegova Mira – oboje stomatolozi te Drago K., moj Prisojanac, veterinar i njegova Moslavka, supruga Ljubica. Naravno, bio je tu i podstanar Mate Š., budući čuveni neuropsihijatar.

       Gozba je bila nezaboravna. Lijepo smo se razmjestili po dnevnom boravku oko drvene kačice pune usoljenih srdelica. Snopovi debelih medicinskih knjiga glumili su fotelje, a meni kao najstarijemu pripale su enciklopedije. Od namještaja bile su tu još i dvije stolice koje smo moja Jedina i ja posudili cimerima na neodređeno vrijeme, nadajući se da će biti dobri susjedi. (I bili su, treba priznati!) Slane srdelice bile su baš pošteno slane, ali i ukusne, pa smo se svi zdušno prihvatili posla. Malo je bilo nezgodno što nam je brzo ponestalo kruha pa smo morali odustati, ali svejedno i ono što smo pojeli bilo je dovoljno da nam je i demižonka kujundžuše koju je iz Runovića poslala Petrova majka Mara bila premalo da ugasimo žeđ. Ne treba ni spominjati da nam je bilo zabavno i lijepo. Ništa manje nego i toliko puta kasnije kad je Mladenka (sada s novim  prezimenom), u potpunosti preuzela odgovornost za goste, kad bih u ambijentu lijepo namještena stana i raskošne ponude na stolu, prijatelju Petru u šali nabacio:

     - Kume moj, evo sada i kod tebe kao kod onih Glembajevih.

       I tako su se ta naša druženja ponavljala iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, osobito tijekom zime, sad kod jednih, sad kod drugih, naizmjence. Tijekom toplijih mjeseci znali smo češće ići na izlete po bližoj ili malo daljoj okolici – u Gaj ponad samog Tomislavgrada, na Buško jezero, ili nekamo prema planinama Zavelimu ili Vranu (na Blidinjsko jezero). Često bismo išli u šoping u Split, koji bi obično završio druženjem i večerom u nekom od ponajboljih splitskih restorana. Ako bi u ponudi bilo nešto posebno izazovno, kolega Petar ne bi mogao odoljeti da naruči još koju rundu (i hrane i pića) za sve. Mladenka i ostale naše šefice bi prigovarale, ali tu nije bilo pomoći - Petrova je morala biti zadnja.

       Posebno bi bilo zanimljivo kad bismo išli na druženje s hercegovačkim liječnicima u Mostar ili Široki Brijeg, koje se organiziralo jedan put godišnje i koje bi trajalo cijelu noć. Za nas sa strane cijeli vikend. Iako je među nama uvijek bile nekih manjih trzavica i pomutnji tada bismo sve to zaboravili i držali se zajedno. Pa česti odlasci na kupanje u Brela ili u neko od obližnjih mjesta uz najljepši dio obale našega mora bili su najljepši sadržaj vrućih ljetnih dana svima nama, osobito djeci. Moglo bi se još dosta toga nabrajati, ali ne bi imalo smisla. Uostalom, nešto treba ostaviti i za usmenu predaju.

Svi su  oni isti...
       Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju te da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš svoga slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku u selo a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću svojom možeš se odmah pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kim si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako. Da ni ti nisi pošteđen ogovaranja kao i svi drugi. Ako nema baš nečega drugog s čime bi te "počastili" nemoj se iznenaditi kad čuješ kako te i oni od kojih to nikako ne bi očekivao i koje si posebno zadužio, trpaju u istu vreću sa onima koji svoje usluge uvjetuju darovima, iliti, "mitologijom", uz ono popularno: - Svi su oni isti.
       Postoji u narodu uzrečica koja kaže: „Ono što se priča, ili je bilo, ili će biti". Ne mogu ne priznati da sam i sam kod nekih kolega uočio kako najveći dio svoga umjeća upotrebljavaju kako bi potaknuli pacijente da ih posebno stimuliraju. Ipak, nisam se mogao miriti s time da me stavljaju u isti koš s takvima, pa čak niti u aluzijama. Naivan i nadobudan, čuvao sam se i simboličnih poklona kao vrag od tamjana. Ali, ne lezi vraže.   Jednoga dana nakon što sam pregledao postarijeg muškarca, po držanju i stilu odjevanja vjerojatno našega gastarbajtera, isti izvadi iz džepa novčanicu, otprilike oko 100 kuna i stavi je na stol.
      -Doktore, za kavu.
Poskočio sam kao oparen, pružio novčanicu natrag i uzbuđeno uzvra-tio:
      -Ne treba, hvala. Uzmite to natrag!
Uzalud moje inzistiranje i naguravanje s njime, nije popuštao.
      - Ajde ne budi lud doktore, nije to ništa. Nije ovo nikakvo mito nego dar. Uzmi i neka ti je s blagoslovom - rekao je uz osmjeh, bacio novčanicu na stol i izišao.
       Ostao sam zbunjen ne znajući što s novčanicom. Slijedećii pacijent kad je ušao u ordinaciju mogao je samo vidjeti kako sklanjam novac sa stola. Uhvaćen na djelu bio sam dvostruko posramljen. Što drugo može pomisliti osim:
      - Kao i drugi. Svi su isti.
Ne baš tako često, ali i kasnije su se slične scene povremeno događale. Ponekad mi je uspjevalo obraniti se od poklona. Malo je lakše bilo kada je umjesto novca bilo u pitanju neko piće, kava ili slično. Nisam ni pokušavao koga uvjeravati, jer i tako i tako mi ne bi vjerovao, da mi nikada ni u primisli nije bilo ništa što bi moglo motivirati ljude da to čine. Unatoč tome, nisam se osjećao ništa boljim niti drukčijim od onih kojima su takvi darovi bili planirana stavka prihoda. Požalio sam se tada na ove svoje nevolje prijatelju Marku K., tada mladom svećeniku, koji se samo nasmijao i rekao:
      -Nije grijeh ako ti daju drage volje. Nemoj ti samo tražiti i ucjenjivati. I jednako postupaj prema svima.
I dan danas nakon što je sve to daleka prošlost, ni jedan susret s don Markom ne prođe, bili sami ili u ne znam kako velikom društvu, a da me on, želeći me pohvaliti, ne potsjeti na taj naš razgovor. Pokušavao sam ga više puta uvjeriti da to ipak nije bilo tako često kako je on shvatio i da su to bili mahom sitni darovi, ali sve se bojim da u tomu nisam uspio. Njemu se svidjela slika doktora koji se ne može obraniti od silnih darova i ne želi je izbrisati. Ne mogu reći da su me prijateljeve pohvale činile sretnim, jer znam da takve priče ljudi lako prihvaćaju, jer se dobro poklapaju s njihovim već gotovim predodžbama – „takvi su svi oni“, ali nije bilo pomoći. Moj dobri don Marko od Ruande (*) ništa ti ne zamjeram.

(*) Više od desetak godina misionar u Ruandi u Africi.

Crtice iz knjige: Dr. Ante Ljubičić, Ordinacija s pogledom -Iz zapisa jednog liječnika

• Sljedeće