Milijada Barada - slikarica i poetesa

Rijetku privilegiju da se rodi s talentom i ima ga priliku razvijati, štoviše, pokazati doslovce cijelom svijetu, dobila je jedna rođena Trogiranka, na čast svojega imena ali i svoga malog grada u kojemu je rođena.

Kao i još manjeg mjesta u kojemu živi, naime Segeta Donjeg, pitoresknog ribarskog mjestašca u kojemu je, eto, moguć i suživot takve kozmopolitkinje, glasovite slikarice i pjesnikinje Milijade Barade sa ribarima i težacima, mještanima koji ćakulaju, svađaju se i mire počesto "drito" ispred njezine kuće/atelijera na segetskoj rivi, u ulici Gospe od ružarija.

Upravo na tom živopisnom mjestu, na kojem se nadrealno dodiruju visoka umjetnost i običan život, posjetili smo ovu svestranu umjetnicu. Koja, važno je reći, unatoč činjenici da je kročila u deveto desetljeće života još uvijek živo stvara, slika u ulju i trenutno priprema izložbu u Njemačkoj!

- Samo da korona dozvoli - praktično razmišlja Milijada, slikarica koja se odaziva tamo gdje je pozovu; s obzirom na golemu statistiku održanih izložaba - kad bi sve navodili, ovaj novinski tekst prometnuo bi se u nabrajaonicu - čini se da je traženija "vani" nego ovdje...

Evo jedne ilustracije: preko 800 radova Milijade Barade nalazi se u Monacu, u sklopu fondacije Ana Tzarev koja ju podupire otkad je "proslikala". U ime istinitog informiranja valja reći da je ljubiteljica umjetnosti i mecena Tzarev zapravo umjetnički pseudonim slikaričine sestre, no Baradin talent svejedno je neupitan.
i

O njezinu su se radu, naime, iznimno lijepo izrazili naši ponajbolji likovni kritičari i znalci poput Tonka Maroevića, Ljube Stipišića, Josipa Depola, čak i pjesnikinje Vesne Parun s kojom je prijateljevala, kao i sa Dragutinom Tadijanovićem!

Primjerice, ugledni likovni i kazališni kritičar, profesor dr. Tonči Šitin, u luksuznoj monografiji o slikaričinu opusu, tiskanoj u Firenzi, napisao je sljedeće:

- Milijada je umjetnica naglašene individualnosti, koja je mimo bilo kakvih kombinacija i spekulacija trendovskih opredjeljenja slijedila trag vlastite senzibilnosti uvjerena da u neposrednom dijalogu s prirodom, njezinim trogirskim zavičajem, može više od rekonstrukcije viđenoga kolorom evocirati svoje tjeskobe i unutrašnja putovanja duha. Strastveni slikaričin temperament ne pristaje ni uz kakve konvencije i stroga pravila - među ostalima je napisao splitski likovni znalac.

Taj duh koji se ne boji, koji čak i u najvećoj tjeskobi živi i prkosi nikad nije napustio slikaricu koja je podjednako zaneseno slikala i njujorške nebodere, čak i ruševine "Blizanaca" nakon tragedije, na licu mjesta(!), kao i mirne, sanjive vedute svoga Trogira, koji kanda sniva "Trnoružičin san" od postanka do danas. Okamenjen u svojoj ljepoti, ali i na Milijadinim slikama koje također ostavljaju trag u vječnosti; a bogme i po svijetu, u brojnim galerijama i na zidovima privatnih stanova i kuća.

Urbani pejzaži i brodice na Jadranu, tlocrt krša Dalmacije, ribari iz Segeta i oni sa Tajlanda u očima umjetnice tematski su ravnopravni, podjednako umjetnički uzbudljivi i vrijedni poštovanja.

- Imala sam sreću da mogu obilaziti svijet, od glasovitih izložbenih i muzejskih prostora i Bienalea do "divljih" destinacija, te svjetskih metropola. Udisati taj zrak na nekom mjestu, gledati očima ono što se slika, nemjerljivo je iskustvo, ili pak posjetiti posljednje počivalište nekog velikana, prošetati ulicama u kojima je živio i stvarao dodatni su vjetar u leđa svakom umjetniku. Naravno, poseban je doživljaj slikati zavičajne motive, ili pak one sakralne kojima također vrvi moj opus - napominje naša sugovornica.

Doista, Barada je darovala brojne slike i cijele opuse (Križni put) mnogim crkvama i svetištima u Hrvatskoj, od lokalnih do Svete Mati slobode u Zagrebu. Zahvalnice ima iz Vatikana za slike darovane Svetom Ocu Ivanu Pavlu Drugom, pa one darovane Hrvatskom Saboru, ali i drugima koji joj nisu našli za shodno zahvaliti.

Zanimljivo je da većinu slika nije prodala, posebice one s likom Stvoritelja: ne želim Krista uprljati novcem, kazala je jednom zgodom kad joj je ponuđena izdašna svota za rad s temom bleiburške tragedije natopljene religijskim iskustvom Kalvarije, kojega je na koncu darovala jednom svetištu.

Motiv koji se često, poput kakva autorskog potpisa, provlači na slikama jest - prisustvo Duha Svetoga. Nalik je bijeloj ptici u letu, barem ga je tako Milijada vizualizirala, pa se često nađe i pored portreta kao i, nešto rjeđih, tema mrtve prirode.

Što se, pak, spomenutih portreta tiče, u opusu ih ima tristotinjak, i na njima nisu "celebrityju"; pokazuju obične, svakodnevne ljude, većma ribare poput jednoga koji i ne sluti da se - nalazi u Njujorku!

- Kriomice nekad s prozora atelijera gledam ribare, slikam ih. Tako mi se kao motiv svidio Segećanin Dale, punim imenom Davor Špika, koji ima bijelu bradu i ponosan izgled kao Hemingvej! Njegov se portret nalazi u depou galerije u Njujorku, a on evo šeće segetskom rivom i o tome ne zna ništa - osmjehuje se šarmantna slikarica, ali i - pjesnikinja.

Iza nje je desetak ukoričenja, što pjesama za odrasle, što opusa za djecu, koje je pisala nakon faze putopisa koje je pak sedamdesetih godina prošlog stoljeća priređivala za Radio-Zagreb.

Naime, suprug i ona, uz njihovo troje djece, često su uz Seget boravili i u Zagrebu gdje imaju kuću, pa je tako Milijada već zarana osjetila čar života u metropoli naizmjenično sa milozvukom obitavanja u malomišćanskoj sredini lišenoj stresa no umjetnički sveudilj poticajnoj.

Pobožna kakva jest te željna učenja, svoj je opus kanalizirala zahvaljujući autodidaktičkim stremljenjima, ali i traumama iz djetinjeg vremena, okrutnog pogroma negdašnjih totalitarnih vlasti nad svojom obitelji. O tome nerado priča, no na djelima je vidljiv trag; prvenstveno ipak, trag ufanja i praštanja.

Milijada Barada svojedobno je sa svojom viztualizacijom "spiralnog Krista" oduševila londonsku publiku, a njujoršku oborila s nogu zavičajnim, velikim platnima s prikazom kućica Dalmacije.

K tomu, autorica je "Salonitanskih lamentacija" koje je pak uglazbio njezin dugogodišnji prijatelj i suradnik Ljubo Stipišić Dalmata. Neprežaljeni maestro uglazbio je i "Tragurium", naime stihove trogirske himne, također potekle iz njezina pera.

Milijada Barada nedavno je naslikala "Morski triptih" za unuku Samanthu Pavić, arhitekticu, a sad je rekosmo u pripremama za njemačku izložbu koju će organizirati uz asistenciju sina i fondacije Tzarev koja umjetnički prinos od sličnih događaja usmjerava u karitativne svrhe.

Luksuz da može pomagati potrebitima Barada obilno koristi, a milosti likovnog i literarnog dara s kojim je rođena doslovce svakodnevno zahvaljuje Usudu - slikajući, pišući. A mi joj želimo još puno takvih sretnih i umjetnički plodnih godina.

Izvor: https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zivot/

Povezani članci:

Dr. Ante Barada: Bol nije kazna već mogući put do spoznaje...

• Prethodno
• Sljedeće