Za sretnu obitelj

Jedna tužna priča o razvodu

Kad sam te večeri stigao kući, dok je moja žena posluživala večeru, priopćio sam joj odluku koja se u meni kuhala već duže vrijeme. Na jedvite jade sam nekako uspio izustiti:
- Draga, moram ti nešto reći. Mislim da bi se trebali razvesti.Ona je zastala, pogledala me, i sa suzama u očima upitala:
-Zašto?
Nisam imao snage otkriti joj da je to zbog druge žene. Žene koja je zauzela njeno mjesto u mom srcu. Zbog Ivane. Nije inzistirala na objašnjenju. Samo je tiho plakala. Te večeri nismo više razgovarali. Bilo mi ju je žao, ali, jednostavno, ono što nas je nekad povezivalo već odavno je nestalo. A pojavila se druga.  

S osjećajem krivnje, napravio sam više nego korektan prijedlog sporazumnog razvoda prema kojem bi ona dobila značajan dio zajedničke imovine. Jer, ona je ipak majka moga djeteta s kojom sam proveo deset lijepih godina života. Ponuđeni prijedlog nije joj ništa značio, poderala ga je. Samo je je plakala, ali moja odluka da se razvedemo bila je još čvršća. 

Slijedeći dan kada sam prilično kasno došao kući našao je za stolom kako nešto piše. Nisam je ništa pitao, nego odmah otišao u krevet i ubrzo zaspao. Bio sam umoran nakon naporna dana i večeri provedene u društvu s Ivanom. Kad sam se probudio u gluho doba noći ona je još uvijek bila za stolom i pisala. Nije me zanimalo što to ona radi. Samo sam se okrenuo i nastavio spavati. 

Ujutro mi je pokazala svoje uvjete za razvod. Nije htjela ništa od mene, ali je tražila odgodu od mjesec dana do rastave. Zahtijevala je, također,  da se u tih mjesec dana oboje trudimo živjeti normalno koliko god je to moguće. Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo.

Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetimo kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega vjenčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz spavaće sobe do prednjih vratiju. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na te njene čudne zahtjeve. 

Ispričao sam Ivani kakve mi je uvjete žena postavila za razvod...Glasno se smijala i mislila da je to ludo i smiješno.

- Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom - rekla je prezrivo.

Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je pljeskao iza nas:

- Tata drži mamu u naručju. Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata hodao sam preko deset metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla:

- Nemoj našem sinu govoriti za razvod.

Kimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je čekati autobus za posao. A ja sam se odvezao sam do ureda.
Drugi dan bilo je lakše. Oslonila se na moja prsa. Mogao sam osjetiti miris njezine bluze. Shvatio sam da je nisam ni pogledao dobro već duže vrijeme. Vidio sam da više nije tako mlada. Imala je bore na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je ostavio na njoj svoj biljeg. Na trenutak sam se upitao što sam joj to učinio.Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako mi se vraća onaj poznati stari osjećaj intimnosti. To je bila žena koja je mi dala deset godina svoga života. Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti raste. Ivani nisam govorio ništae.

Kako je tih mjesec dana odmicalo, bilo mi je sve lakše nositi svoju ženu. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina ali ni jedna joj nije pristajala. Uzdahnula je:

- Sve su mi postale prevelike.

Shvatio koliko je omršavila I da je to razlog što mi je postalo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo...Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao:

- Tata vrijeme je da nosiš mamu.

Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je to postalo bitan dio života. Žena ga je dozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bi se mogao predomisliti. Tada sam je primio u naručje. Njezine ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega vjenčanja. No počeo sam se brinuti zbog njene mršavosti. Gotovo ju je nestalo. Bio sam tužan. Zadnji dan kad sam je držao u naručju jedva sam koraka mogao napraviti. Sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto u naručju i rekao:

- Nisam primjetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti. 

Odvezao sam se do ureda...istrčao iz auta bez zaključavanja vrata. Donio sam u svojoj glavi novu, čvrstu odluku. Bojao sam se da me odgađanje ne bi pokolebalo. Ivana mi je otvorila vrata. Nakon pozdrava i kraće šutnje prikupio sam sve svoje snage i odlučno rekao:
- Ivana, oprosti,  odustajem od razvoda. Žao mi je.

Pogledala me iznenađeno, a zatim dotaknula moje čelo.
-Što je s tobom, imaš li možda groznicu? - upitala je. 

- Žao mi je, Ivana - rekao sam. Neću se razvesti. Razmišljao sam dosta i zaključio da bi to bila neoprostiva greška. Shvatio sam da smo i ja i moja žena zanemarili ono najvažnije u našem životu: naše dijete. I da nismo uviđali da je sve ono svakodnevno, one male stvari i pojedinosti u našim životima, zapravo, ono najvažnije, najljepše, što životu daje smisao. Sada uviđam da sam od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, da sam je trebao tako nositi dok nas smrt ne rastavi. Ivana kao da se odjednom probudila. Briznula je u plač, ošamarila me po licu i izjurila van zalupivši vrata za sobom. U cvjećarnici, na putu kući, naručio sam buket cvijeća za svoju ženu. Prodavačica je upitala što treba napisati na kartici. Ja sam se nasmijao i napisao: 

- Nositi ću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi. 

Te sam večeri došao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Kad sam ušao u našu sobu našao sam svoju ženu u krevetu. Bila je mrtva! Skamenio sam se od tuge i bola. Ja, budala, tek sam sada morao doznati da se jadnica već mjesecima borila se s neizlječivom bolesti. S rakom. A ja sam bio toliko zanesen drugom ženom i drugim stvarima da nisam ništa primjetio. Ona je znala da umire i željela je spasiti obitelj od raspada. I poštedjeti naše djete od trauma, a meni pomoći da sačuvam dostojanstvo uzornog oca i muža. 

Eto tako, dragi moji: Naoko sitni detalji u našim životima ono su najbitnije. U svakoj vezi, braku, obitelji.  To je ono što nas čini sretnim ili nesretnim. Sve ostalo – i novac i moć, i uspjeh i karijera, i vile i vikendice, automobili, jahte.. – sve je to sporedno. Samo pogodnosti koje dobro dođu, ali same po sebi ne donose sreću. Sreću čine male stvari. Treba ih prepoznati i ne propuštati. Živi i zdravi bili.

Autor nepoznat

• Prethodno
• Sljedeće