Za nevolju i majstor
"...najveća intervencija kojom se običnom hvalim je ona kad sam ostao u kvaru usred mitske Vran planine. S prijateljem Petrom Milošom išli smo na Blidinjsko jezero na izlet. Iako je cesta bila makadamska i prilično grbava i razrovana, Petar je jurio kao da je na autocesti. Ja sam ga pratio jednako brzo u svom vremešnom Renaultu devetki kako ga ne bih izgubio iz vida. U jednom trenutku motor je počeo „trokirati“ i ubrzo se ugasio. U autu smo bili moja Jedina i ja i naša Iva. Pokušao sam nazvati Petra, ali ga zbog slabog signala nisam mogao dobiti..."(Iz liječnikovih zapisa, Dr. Ante Ljubičić)
A bilo je samo iščašenje...
Ilustracija preuzeta iz: https://bolnicasvetirafael
... Svi su bili iznenađeni i začuđeni. Za njih je jadnica već bila otpisana, jedino joj svijeću nisu upalili. Samo su kraj čekali....Bio je to još jedan plus za moju reputaciju i sladak zalogaj za nikad dovoljno siti ego (taštinu). I kao što ste i sami zaključili, bilo je to iščašenje vilice. Da, jednostavna stvar, ali onomu komu se dogodi baš i nije. Vani je bura pojačavala i slutilo je na pravu vijavicu pa se nisam usudio odazvati pozivu domaćina da se pridružim društvu za stolom. Kod kuće me je čekala druga poruka i poziv...Dr. Ante Ljubičić: Iz liječnikovih zapisa
Dr. Ante Ljubičić: Bilo pa prošlo (1.)
Kad razmišljamo o životu, o svemu onom što nam je nekad bilo važno, zbog čega smo strepili, radovali se ili žalostili, o čemu smo maštali, nadali se, pravili velike planove; kad jednom sve to prođe, s neke vremenske distance, sve nam postane nekako obično, nevažno, blijedo, pa i banalno. Uspjeva nam oživjeti slike i događaje, prizvati i detalje, ali sve kao kroz koprenu i kao da se više ne odnosi na nas. Pa se onda čudimo i pitamo što nam je sve to trebalo, i „mudro“ zaključujemo kako smo „baš bili bedasti“.
Dr. Ante Ljubičić: Moja pacijentica
"...Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe..."Iz moje priče o pacijentici babi Mari Znaoruši, koja je dobila prvu nagradu na natječaju Liječničkih novina (Hrvatske) za najbolju kratku liječničku priču. Kako je riječ o stvarnom liku i događanjima iz početničkih dana moje liječničke prakse, nije mi bilo potrebno ništa ni dodavati ni izmišljati, pa stoga smatram da zasluge za osvojenu nagradu u jednakoj mjeri pripadaju i babi Mari (koja je sada u nebeskim dvorima) kao i meni, i da mi ne će zamjeriti što sam se usudio njen osobni zdravstveni karton otvoriti prema javnosti.
Nikola Šarić - posljednje zbogom
U ponedjeljak 26. rujna, kasno u kišnoj noći, prestalo je kucati plemenito srce prijatelja Nikole. Iako smo znali da se već duže vrijeme hrve s teškom bolešću, vijest da se to i dogodilo sve nas je duboko potresla. Još do prije godinu dana činilo se da puca od zdravlja i djelovao je kao gromada od čovjeka kojemu bi se bilo tko teško usudio ispriječiti na putu...