Pričaj mi o Lijepoj Našoj
Indeks Članka
J. Jović: Propagandni rat protiv povijesnih činjenica
„...Još dok je rat trajao i naročito nakon njegova završetka, a traje to još i danas, medijskim su se prostorom zavaljale neke teze i teorije cilj kojih je bio omalovažati i obezvrijediti borbu naroda za slobodu.
Moglo bi se govoriti o šest karakterističnih teza: pravi izvor suvremene Hrvatske je antifašistički, tj. partizanski pokret, rat devedesetih je rezultat loših politika podjednako na svim stranama, on je dogovoren i mogao se izbjeći, Hrvatska je Olujom izvršila etničko čišćenje Srba i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Nedavno izišla knjiga Domovinski rat-Pregled političke i diplomatske povijesti, u izdanju Nakladnog zavoda Globus i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koju su priredili Ante Nazor i Tomislav Pušek, na najuvjerljiviji način, temeljem originalnih dokumenata i zapisa aktera događaja sa svih strana, sve takve teorije pobija u korijenu.
Domovinski rat je onaj ključni presudni izvor moderne države i nacionalne slobode, a ne onaj pokret iz četrdesetih čiji je glavni cilj bio obnova jedne druge države. Za slobodnu Hrvatsku poginulo je 8147 vojnika te 4732 civila. Pronađeno je 150 masovnih grobnica, porušeno je 1426 crkvenih objekata, ratna šteta iznosi 142 milijarde dolara.
Ratovi devedesetih u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini nisu slučajni niti posljedica raznih nacionalizama, nego su rezultat dugo pripremanog plana stvaranja velike Srbije pod geslom „svi Srbi u jednoj državi“, što je podrazumijevalo stvaranje srpskih država na području Hrvatske i BiH. Konkretnu ulogu u ostvarivanju tih planova igrala je Jugoslavenska narodna armija. Osvajački pohodi krenuli su već 1991. godine napadima na Vukovar, Osijek, Gospić, Dubrovnik i druge gradove. Jedini način da se rat izbjegne bio je priznati te velikosrpske pretenzije na vlastitu zemlju.
Za argumentiranje tvrdnji o „dogovorenom ratu“ najčešće su korišteni sastanci Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu 1991. Ali, bio je to pokušaj mirnog rješavanja krize kao što su bili i sastanci predstavnika svih tadašnjih republika pod međunarodnim inicijativama, koji su, na žalost, s obzirom na dijametralno suprotne pozicije bili osuđeni na neuspjeh.
Hrvatska je nakon svega morala vojnim putem oslobađati svoje okupirane krajeve u Lici, Slavoniji i Dalmaciji, nakon čega je mirno reintegrirala i Podunavlje. Cilj je, dakle, bio oslobađanje zauzetih područja na kojima su počinjeni stravični zločini, a ne etničko čišćenje Srba. O navodnoj agresiji na BiH dovoljno govore činjenice da je Hrvatska prva priznala BiH, da je pozvala tamošnje Hrvate na referendum o neovisnosti, da je zbrinjavala protjerane Bošnjake, da je sudjelovala u deblokadi Bihaća. Istina o kojoj nam govori navedeni naslov i njezino priznanje jedini je put u sretniju i mirniju budućnost sviju...“. (J.Jović,Slobodna Dalmacija)