Gvozdansko - hrvatski Alamo

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Četvrtak, 16 Studeni 2017 Napisao/la Administrator
Gvozdansko
     Ostatci utvrde Gvozdansko  https://www.facebook.com

Gvozdansko je malo pounjsko mjesto poznato po ostatcima istoimene utvrde, koja je među posljednjima pala u ruke turskih osvajača. Njeni malobrojni branitelji pokazali su nevjerojatno junaštvo i požrtvovnost boreći se do smrti protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Odbili su  ponuđenu predaju iako su bili svjesni da nemaju nakakvih izgleda, jer su ostali bez ičega – bez hrane, vode i ogrjeva. U noći s 12. na 13. siječanj 1578. godine zbog jake zime svi su umrli od gladi i smrzavanja. Primjer je to kakvih je malo i u svjetskoj povijesti (ali ne i u hrvatskoj), kojeg domoljubna društva pokušavaju sačuvali od zaborava organizacijom spomen hodočašća u Gvozdansko svake godine na dan pada utvrde. (Ante Lj.)

U dugoj i krvavoj hrvatskoj povijesti bezbroj je primjera junaštva o kojima se premalo zna i piše, a jedan od takvih je i obrana grada - utvrde Gvozdansko. Bilo je to sredinom druge polovice šesnaestog stoljeća nakon što je osmanlijska „sila i ordija“ ognjem i mačem (i lukavošću) pregazila sve pred sobom, sve do rijeke Une prijeteći i ostatku hrvatskog prostora pa i dalje cijelom kršćanskom svijetu.

Na putu su joj stajali utvrđeni gradovi koji su godinama pružali herojski otpor nanoseći osvajačima teške gubitke, ali u sudaru s višestruko većom silom i bez očekivne pomoći od Carstva, nisu imali nikakvih izgleda; jedan po jedan padali su svi u ruke Turčina. Sve do sudbonosne bitke kod Siska kad su Osmanlije tako potučeni da se nikad više nisu oporavili.

Jedan od gradova - utvrda koji je posljednji pao nakon herojske obrane sve do posljednjeg branitelja, bio je Gvozdansko. Radije su izabrali smrt nego predaju i spas napuštanjem utvrde. Bio je to primjer junaštva i požrtvovnosti zbog kojega se Gvozdansko s pravom uspoređuje s američkim Alamom i židovskom Masadom.

Za spomen na taj tragični i na svoj način veličanstveni događaj, svake godine dvanaestog dana u mjesecu siječnju, sve više i više hodočasnika posjećuje mjesto Gvozdansko i ruševne ostatke istoimene utvrde, na čast i slavu njenih branitelja. Evo kako o svemu tome piše Vjekoslav Klajić u svojoj „Povijesti Hrvata“.

„...Padom Zrinja zaprijetila je krajnja pogibelj gradu Gvozdanskom, koje je sada bilo sa sviju strana opasano turskim gradovima (Zrinj, Sračica, Bojna, Bužin, Novigrad na Uni) tako da mu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod gradom još od listopada, a oko Božića došao je preda nj sam Ferhat-beg s velikom vojskom te ga opasao sa svih strana. Poveo je sa sobom i 1000 bosanskim opkopara.

Gradska posada brojila je samo 300 momaka pod kapitanima Doktorovićem, Nikolom Ožegovićem i Andrijom Stepišićem. U gradu je bilo malo hrane i vode, pa i ratne zaire; posljednji put bijaše ga opskrbio mjeseca kolovoza Ignjat Moskon na tri mjeseca. Stoga se naskoro u gradu pojavila velika bijeda zbog glada i žeđe. Posada je redom jela svoje pse čuvare, dok joj posljednja dva nisu Turci otrovali. 

Ferhat-beg pozvao je posadu da se preda; ali ona mu je odvratila da voli izginuti, nego se osramotiti. Prvi juriš na grad učinjen bi 10. siječnja 1578., ali ga branitelji junački suzbiše. Jednako biše suzbijeni turski juriši 11. i 12. siječnja. Nakon posljednjeg juriša ostalo je u gradu samo 25 do 30 živih branitelja, a i ti bijahu izmučeni gladom i žeđom, a jamačno bijahu mnogi i ranjeni.

Ferhat bijaše odredio posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. No oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre; stoga je Ferhat slutio varku i juriš odredio za jutro. Uto je svanulo jutro u ponedjeljak 13. siječnja. Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No u gradu je sve bilo tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskome zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u u grad.

Po dvorištu, trijemovima i odajma ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života. Ti su poginuli od gladi, žeđe i teškog napora. U gradu Turci nisu našli ni mrvicu hrane ni kapi vode. Taj strašni prizor kosnuo je Ferhat-bega tako da je mrtve branioce Gvozdanskog po kršćanskom obredu dao pokopati...“

Tko želi više znati o ovim povijesnim zbivanjima - evo poveznica:

https://www.radio-banovina.hr/gvozdansko-mjesto-koje-bi-svaki-hrvat-trebao-obici/

https://croativ.net/gvozdansko-hrvatsko-velejunastvo-bez-svjetskog-uzora-765/

https://lako.com.hr/2016/06/26/gvozdansko/

 UtvrdaG
                         Ostatci utvrde Gvozdansko
                          
 

MostG1
              Novi Širinićev most na Žirovici u Gvozdanskom

Gvozdansko danas
Gvozdansko je malo mjesto u Pounju smješteno otprilike na polovici puta između Gline i Dvora za koje vjerojatno mnogi nikad nisu ni čuli. Prema popisu od 2011. godine ima svega četrdesetak stanovnika, danas vjerojatno i manje. Mjesto je poznato po ostatcima istoimene utvrde, koja je imala značajnu ulogu u obrani od turskih provala, kao i po velikom stradanju hrvatskog življa kako u to vrijeme, tako i  tijekom kasnijih ratova na tim prostorima  (Drugog svjetskog i posljednjeg Domovinskog rata). O tome kako danas izgleda mjesto možemo dosta doznati iz zapisa svojih dojmova jednog od sudionika prošlogodišnjeg (2020.) XI. hodočasničkog spomenaa u Gvozdansko. 

„Ako prvi put putujete u Gvozdansko, iznenaditi će vas loše ceste na što vas doduše upozoravaju i česti znakovi pored puta. Svako malo vas opominju da je kolnik oštećen i da usporite vožnju, a kad dođete na križanja uglavnom nema smjerokaza pa morate napamet pogađati kojim putem krenuti. Prava je sreća sresti nekoga koga biste mogli pitati. Samo mjesto Gvozdansko je zanemareno. Kao da je za njega vrijeme stalo. Da se kojim slučajem dignu oni hrabri vojnici koji su ga branili ne bi ni po čemu mogli zaključiti da su u međuvremenu prošla stoljeća osim po njihovom urušenom gradu-utvrdi.“ 

Novi Širinićev most na Žirovici u Gvozdanskom

Nije spomenuo kako je jedan od većih poroblema za hodočasnike, osobito one malo postarije, prijeći preko rijeke Žirovnice ili preko potoka. O tome sam doznao od prijatelja Petra Širinića koji je bio sudionik istog hodočašća.
– Zbilja je nezgodno. Moraš dobro paziti da se ne posklizneš prelazeći preko prevaljenih stabala koja glume most. Za starije i invalidne osobe praktički nemoguće.
-Pa zašto ne napravite most? – upitao je tada jednog od mještana dok su išli prema utvrdi.
-Nema tko – odgovorio je ovaj. Mjesto je malo, ljudi siromašni. Ne možemo sami, a pomoći niodkud.
-Zašto ne tražite od Države, od ministarstava? – priupitao ga je Petar. – Ovo je mjesto zbog svoje slavne povijesti toliko važno da to zaslužuje.
-Tražili smo, obećavali su nam, ali od svega – ništa. Mnogi obećaju, ali čim odu sve zaborave.

Petru je odmah sinulo kako bi to bilo da on napravi taj most. Pa, nije to bogzna što - razmišljao je - sa svojom obiteljskom tvrtkom “Mali parkovi“ već ih je napravio na desetke. Jedan fini drveni most baš bi dobro došao ovdje. Da ljudi mogu normalno prelaziti preko rijeke, a ne izlagati se opasnosti pada u vodu sa skliskih brvana. Bio bi to naš obiteljski prilog u čast herojski poginulih branitelja Gvozdanskog. To je najmanje što su zaslužili. Onda je rekao sugovorniku:

-Što misliš, prijatelju, da vam ja nađem nekog tko bi sagradio taj most? Bi li tko imao što protiv? Tko je vlasnik zemljišta, bi li on to dopustio?
-Prijatlju dragi - uzvratio je ovaj -  odmah bismo ga proglasili počasnim građaninom. Ne vjerujem da bi bilo tko imao išta protiv, osobito ne ja. A ja sam vam vlasnik zemljišta.

Ništa Petar na to nije odgovorio. Kasno uvečer kad se vratio kući u Zagreb iznio je supruzi Branki, inače direktorici tvrtke, svoju ideju koja ju je na prvu oduševila.
-Baš bi to bilo lijepo! Ajmo mi to napraviti. Doduše zbog pandemije i opće krize poslovi nam u posljednje vrijeme baš i ne idu najbolje, ali mislim da nas to ne bi ugrozilo. Jednako su reagirali i mladi – Ana i Jandre, kao i baka čije je mišljenje uvijek bilo najvažnije.

Već sutradan Petar je javio u Gvozdansko da pripreme pristup i temelje, a njegovi Mali parkovi će se pobrinuti da rijeka Žrnovica dobije lijepi drveni most dostojan uspomene na herojsku obranu utvrde. Direktorica Branka svojski se potrudila da zaokruži financijsku konstrukciju, Petar kao glavni menadžer se dobrano namučio oko nabave materijala, dok je cijeli posao organizacije izgradnje, transporta i montaže pao na jaka Jandrina leđa. Profesorici Ani, kojoj profesionalne pedagoške obveze nisu ostavljale ni najmanje slobodnog vremena, pripala je ništa manje važna moralna potpora svima. 

Epilog priče je lijepi drveni most na Žirovici s natpisnom pločom na kojoj piše:

Na idejni poticaj g. Damira Borovčaka, autora knjige "Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora", i g. Josipa Grabareviča iz Gvozdanskog koji je položio temelje mosta, tvrtka Mali parkovi iz Zagreba donira ovaj most na ime i za očuvanje povijesne istine o junačkoj obrani utvrde Gvozdansko...

-Priatelju Pero, pa ovo je jako veliki most! I vrlo lijep! – rekao sam Petru kad sam vidio fotografije koje mi je poslala Branka. Na moja radoznala pitanja koliko je dug i koliko ga je to stajalo odgovorio je da je most dug trinaest metara. O troškovima izgradnje nije želio govoriti.

-To je donacija naše obiteljske tvrtke Mali parkovi i mi smo sretni da smo to mogli učiniti. Najveći problem je bio nabavak drvene građe i udaljenost.

Na moje inzistiranje da ipak kaže kolika bi bila približna vrijednost mosta nekako je prevalio da, kad bi ga radili za tržište, ne bi mogli prihvatiti cijenu nižu od 100.000 kn. 

 
 Jandre i G
                                Graditelji mosta

 

ir1
                Spiritus movens: Branka i Petar Širinić

ir3
                          Osmjesi sve govore

ir4
              S prijateljima ispred svoje hiže u Šestinama
 
 
 Jandre snajp
                                Jandre Širinić

Ovako je za njega napisao novinar: "Nije vojnik, nije policajac, a ni lovac. On je komunalni redar, a mimo posla - najbolji snajperist u Hrvatskoj. 37-godišnji Zagrepčanin Jandre Širinić je na iznenađenje mnogih - na osječkom turniru snajperista bio najprecizniji i svoje ime trajno upisao među najbolje". A mi ćemo još dodati: On je dečko zlatnih ruku koji automobilske motore zna "udušu", osobito one najbrže, sportske, koji pozlati svojim rukama sve čega se primi, a nadasve osoba dobre duše i meka srca koja se sažali nad svakim stvorenjem koje pati, i kojega je potresna priča o martiriju gvozdanskih branitelja navela da im izgradi i posveti spomnuti most.

 https://www.jutarnji.hr/naslovnica/najbolji-snajperist-u-hrvatskoj-nisam-ni-vojnik-ni-policajac-ni-lovac-nego-komunalni-redar-9539654


Utvrda2
                     Ostatci utvrde Gvozdansko
Vlado Košić: Gvozdansko -  Vukovar - veliki sat povjesti
Iz homilije sisačkoga biskupa Vlade Košića, crkva Svetih apostola Filipa i Jakova, 16. siječnja 2011.
...Danas naša borba u prvom redu treba biti borba za istinu. Istina, istina i samo istina, cjelovita istina – pravo je i najbolje naše oružje i jedino što nas treba učiti što se stvarno nama dogodilo ili nije dogodilo, kad smo na vlastitoj koži osjetili otimanje i komadanje naše Domovine. Nitko nije ovlašten da prešućuje istinu ni za koji tobože viši cilj, da na lažima stvara privid dobrih odnosa, a previđa istinu...Ove nadahnute poruke izrekao je sisački biskup Vlado Košić 2011. g na homiliji  u crkvi sv. Apostola Filipa i Jakova u Gvozdanskom podno ruševina staroga grada u kojemu su prije 433 godine izginuli branitelji ove utvrde važne za obranu domovine Hrvatske, uspoređujući ih s braniteljima Vukovara.

Ovo je područje uz rijeku Unu bilo na samoj granici s Osmanlijskim Carstvom, kada se naime ono u 15. st. proširilo na ove naše krajeve padom Bosne 1463., pa porazom na Krbavskom polju 1493. Tada je granica uskoro uspostavljenog bosanskog pašaluka išla južno od Une, a Turci su se neprestano zalijetali želeći zauzeti i ove naše krajeve. Stoga su hrvatski velikaši Šubići, graditelji i gospodari Zrina, po njemu prozvani i Zrinski sagradili i ovaj grad Gvozdansko i ovdje utvrdili obranu pred osmanlijskom najezdom.
Tako su Hrvati ovdje branili svoju domovinu, ali tako su ovdje Hrvati branili i Europu, te dobili naziv "Antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva", što su im ga dali sami rimski pape.

A onda je krenulo osvajanje sultana Sulejmana II. koji je krenuo na Siget gdje je Mehmet paša Sokolović 1566. ostvario - rekli bismo – "pirovu" pobjedu. Hrvatski je knez Nikola Šubić pao u toj obrani, ali je slomljena oštrica turskog osvajanja. Ipak deset godina kasnije tj. 1576. nastavilo se s osvajanjem, te je Ferhad-beg Sokolović uspio osvojiti velik dio područja između Une i Kupe; samo su još odolijevale tvrđave Zrin i Gvozdansko. Godine 1577. pade i Zrin, o čemu Pavao Ritter Vitezović u svojoj Kronici piše: "Zrin grad Mihoščaka Meseca zavjelisu zlahka, braneći ga Peter Kamenjan." Još je ostao samo grad Gvozdansko.

Ferhad-beg započeo je opsadu Gvozdanskoga 3. listopada 1577. Gvozdansko se našlo u obruču jer su svi ostali gradovi u okruženju već pali u turske ruke. Koliko li nas ovo stradanje podsjeća na Vukovar 1991.! Tri mjeseca trajala je opsada Gvozdanskoga, tri mjeseca neprijatelji su jurišali na Vukovar. Turaka bijaše 5 tisuća, a branitelja u Gvozdanskom svega 3 stotine. Bio je omjer dakle više negoli 15 na jednoga. U Vukovaru je taj omjer bio još veći – 20 na jednoga: na 4 tisuće branitelja nasrtalo je više od 80 tisuća napadača. I palo je Gvozdansko i pao je Vukovar. Ali poput Sigeta te su bitke slomile napadače i njihovu silu. Kako je obrana Gvozdanskoga slomila agresorsku silu?

Nakon što su Turci više od tri mjeseca pokušavali osvojiti utvrdu, i nakon što su baš na Božić 1577. pozvali branitelje na predaju koju ovi nisu prihvatili, u zadnjem jurišu 13. siječnja 1578. branitelji im nisu više pružili nikakav otpor. Osvajači su provalili u grad i imali su što vidjeti: svi su branitelji bili mrtvi, što od rana što od gladi što od smrzavanja. Ali nitko se nije predao, nitko odustao od obrane. I sam je Ferhad-beg ostao zadivljen tim prizorom te je zapovjedio da se potraži katoličkog svećenika i po katoličkom obredu da se sahrane izginuli branitelji Gvozdanskoga. Bio je to znak poštovanja prema herojskoj obrani koju su pokazali hrvatski ratnici. Oni su radije ponosno svi pali u obrani Domovine negoli da se sramotno predaju tuđincu. To je bila moralna i duhovna pobjeda!

A mi danas? Možemo li što naučiti od branitelja Gvozdanskoga? Da li dovoljno prepoznajemo, cijenimo i slijedimo njihova plemenita načela i spremnost žrtvovati se do smrti za Domovinu? Kad gledamo kako se postupa prema braniteljima Vukovara, ali i ne samo Vukovara, kako se ne vrednuje pravedna obrana Domovine i ono što se krvlju branilo ni za što predaje onime koji ne mogu prihvatiti i cijeniti ono što je oduvijek naše, pitamo se: Imamo li dovoljno ponosa, da li možemo biti dostojniji potomci naših slavnih predaka? Mi trebamo biti ponosni jer mi smo pobjednici!

Valja nam danas još spomenuti i drugo i treće razaranje odnosno opsade Gvozdanskoga: drugo je bilo u prosincu 1941. kad su Srbi spalili mjesto i pobili od 300 tadanjih stanovnika njih 50; treće je stradanje bilo 1991. kad je ponovno mjesto razoreno i narod bio prognan. Ali mi smo se vratili, tu smo!

Naša borba, braćo i sestre, danas nije više oružana i ne traži od nas takav oblik žrtve kakav su prinijeli na oltar Domovine branitelji Gvozdanskoga. Nadamo se, premda se nikada sa sigurnošću ne može reći da su ta vremena zauvijek prošla, budući da smo i prije 20 godina mnogi tako mislili, a ipak smo doživjeli krvavu agresiju i rat s ogromnim žrtvama i strašnim razaranjima. Danas naša borba u prvom redu treba biti borba za istinu. Istina, istina i samo istina, cjelovita istina – pravo je i najbolje naše oružje i jedino što nas treba učiti što se stvarno nama dogodilo ili nije dogodilo, kad smo na vlastitoj koži osjetili otimanje i komadanje naše Domovine. Nitko nije ovlašten da prešućuje istinu ni za koji tobože viši cilj, da na lažima stvara privid dobrih odnosa, a previđa istinu. Drugo naše oružje, kojim nam se valja danas boriti i tako čuvati i unaprjeđivati slobodu, jest: pravda. Pravda nije ni nova ni stara, nije na prodaju i ne podliježe mišljenjima nikakvih političkih arbitara kojima je prije svega stalo do zadovoljenja vlastitih političkih interesa. Pravda je dati svakome što mu pripada, ni više ni manje. Stoga ona mora biti norma za sve, ili je uopće nema. Gospodin naš Isus Krist rekao je: "Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi." (Mt 5,6).

Da bismo pak ustrajali u toj borbi za slobodu, vođeni istinom i pravdom, valja nam se boriti hrabro. Hrabrost nije odsutnost straha, nego ustrajnost u borbi za ono što je dobro, bez obzira na strah i veličinu žrtve koja se od nas traži. Ugledajmo se, braćo i sestre, u hrabre branitelje Gvozdanskoga! Oni nam poručuju da nitko ne može zasužnjiti jedan narod, da nitko ne može nametnuti nikakvu laž niti nepravdu onima koji su hrabri u spremnosti da nasilniku ne dopuste da ih nadvlada. I nasilje nikad neće nadvladati!

Vjerujte i vi, branitelji! I budite ponosni što ste branili Domovinu kad je bilo najteže, kad nisu svi poput vas, bili spremni braniti svoje obitelji, prijatelje, susjede, ali i one koje niste poznavali te na kraju i interese cijele Domovine! Vjerujte da se niste borili uzalud! Makar vam je toliko teško da se ne možete niti osvrtati na tolike laži, prijevare, krađe i bahatost onih koji su trebali nastaviti graditi ono čemu ste vi udarili solidne temelje.

Koliko li nas samo zadužuju naši mrtvi! Naši heroji Gvozdanskog, Vukovara, Petrinje, Hrvatske Kostajnice... Dubrovnika, Zadra, Siska! Oni su svoje učinili, a na nama je da ne pokvarimo njihovo djelo. Molimo danas Gospodina za njih, da im On udijeli vječnu nagradu na nebesima, ali molimo i za nas, da ih nikada ne zaboravimo, da se od njih učimo hrabrosti u borbi za istinu i pravdu, da nikada ne vjerujemo da nas neprijatelj može poraziti, pa bio on i 15 i 20 puta brojem veći. Nikada pobjeda nije samo rezultat matematičke jednadžbe. Da bi se pobijedilo, potrebno je boriti se – rekao je već sv. Augustin. Da bi se pobijedilo, uz ljudsku treba nam i Božja pomoć! Kao što kaže danas prorok Izaija u prvom čitanju: "Bog moj bijaše mi snaga." I zato je s Njime sve moguće.

Nedavno sam od jednog političara čuo izjavu: "Biskupe, mi smo dobili bitku, ali na žalost izgubili smo rat", rekao je. Ja sam prosvjedovao: Ja u to ne vjerujem! Mi smo se borili za pravicu i ne smijemo tako razmišljati. Mi smo izborili slobodu, a to je činjenica. Kakva će nam ona biti, to ovisi o svima nama. Ali ne smijemo klonuti duhom, ako ima toliko kriminala – i to ne samo financijskog, nego na žalost još i više: političkog, moralnog i duhovnog, mi nećemo ići tim putem. Mi vjerujemo da je naša Domovina naš sretan dom koji želimo izgrađivati u istini i pravednosti, u poštenju, marljivim radom i svojom požrtvovnošću – a prije svega vođeni vjerom da je moguće da ta Lijepa naša domovina zaista bude "sretna"! Antun Mihanović – što je veoma zanimljivo – u svojem je prvotnom tekstu naše himne, tj. pjesme "Moja domovina" ispjevao želju: "da bi vazda časna bila!" Poslije je ta riječ "časna" zamijenjena riječju "sretna".

No, pitamo se: može li jedna zajednica biti sretna, pa tako i naša lijepa Domovina Hrvatska, ne bude li ona prvo časna i poštena! A može li ona biti časna, ako u njoj ne žive i bore se za nju časni i pošteni ljudi? Slušali smo danas Evanđelje u kojem nam je sv. Ivan apostol predstavio Isusova preteču sv. Ivana Krstitelja. On je dobro znao tko je on, te jasno svima govorio: "Ja nisam Krist." I isticao razliku: "Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim." Znati svoje mjesto, svoje granice i priznati Drugoga višim od sebe, znak je istinitosti i, mogli bismo reći, poniznosti. Samo istinit i ponizan čovjek može spoznati Boga i drugima ga pokazati. Njegovo djelo bilo je pripremati put za Krista. I naš je to zadatak, dragi prijatelji: pokazati Spasitelja svojim životom, svojim iskrenim zalaganjem, svojom borbom za prave vrijednosti, svojom hrabrošću, tj. ustrajnošću u traženju pravednosti. Samo tako će Krist i nama doći. Samo tako ćemo ga biti sposobni i mi drugima pokazati. Možda mi i nismo svjesni, pa i ne trebamo to ni biti, da činimo nešto veliko kad se svakodnevno zalažemo za poštenje, pravednost, istinu, kad se ne umaramo u borbi za dobro, kad mislimo na svoje bližnje, kada smo se spremni žrtvovati za druge i za Domovinu.

Danas smo zabrinuti kako se naša zemlja institucionalno nedovoljno brine o svojim braniteljima koji su obranili Domovinu i kojima dugujemo što ona postoji. Pozivam vas sve, draga braćo i sestre, dragi branitelji i svi ljudi dobre volje: ne dopustimo da se dogodi zamjena teza, da se ne zna tko je napadač a tko žrtva, da se krvlju stečena sloboda iz dana u dan pažljivo čuva i brani! Pozivam vas sve, braćo i sestre, na molitvu za naše političke vođe da uvijek imaju na umu i nikada ne zaborave: da smo mi rod heroja, slobodoumnih i smjelih, ponosnih ljudi, kadri velikim srcem suprotstaviti se svakoj nepravdi i zlu, pa ne znam kako veliko ono bilo, jer znamo da ga svojom ljubavlju i hrabrošću možemo svladati i pobijediti.

Danas je velika odgovornost na svima nama. Najprije da ne dopustimo da se zaborave velikani naše prošlosti. Nadalje, da od njih neprestano učimo da je život borba, te da od Gospodina našega, koji je stalno uz nas ako činimo dobro, primamo hrabrost i snagu u borbi života za vrijednosti koje su vječne.  


 
Komemoracija
 
S hodočašća u Gvozdansko
Ante Lj. 9. siječnja 2022.

Nekoliko fotkica s hodočašća u Gvozdansko u nedjelju, 9. siječnja 2022. Prvi put kroz Banovinu. Lijepo, ali pomalo pusto, zapušteno i otužno. Ovi krajevi, oduvijek prvi na udaru, na braniku, zaslužuju više od svoje države. Čukur brdo kod Hrvatske Kostajnice u praskozarje (makar i siječanjsko) odakle pogled očara i Gordana Lederera, čije životne snove prekinu metak iz zločinačkog snajpera. Slomljeni pejzaž – spomen obilježje njemu posvećeno. Pa pogled na veličanstvenu srebrnobijelu ljepoticu Unu stopljenu sa jutarnjim snježnim krajolikom u blagoj izmaglici! A kao kontrast toj Božjoj ljepoti uz magistralnu cestu što prati rijeku - spomen obilježja pogibije pounjskih junaka Mile Blaževića – Čađe i Željka Filipovića i njihovih suboraca, koji se svjesno žrtvovaše za spas drugih te masovnog stradanja žitelja toga kraja od istih zlotvora i 41. i 91. Samo zbog toga što su Hrvati. I napokon ostatci slavne utvrde Gvozdanskog čiji branitelji, izabravši radije smrt nego predaju, svojim junaštvom zadiviše i samog osmanlijskog zapovjednika Ferhat bega. Što drugo osim zastati na tim svetim mjestima, pognuti glavu, pokloniti se i šutjeti. I pomoliti se. Od mene još i jedan od najljepših, najsnažnijih, najproduhovljenijih govora - propovijedi (tekst i video) što ga na ispraćaju poginulog viteza Andrije Matijaša Pauka izreče fra Ignacije Vukdelija, a odnosi se i na sve branitelje što svoje živote položiše na oltar Domovine, kako bismo mi živjeli u miru i slobodi.
 
Video:   https://youtu.be/lxFX-idEwYk
 
Fra Ignacije Vugdelija 1024x683
                         Fra Ignacije Vukdelija
 
“Pao je junak, jedan od brojnih koji kroz ovih nekoliko godina padaju da bismo mi mogli živjeti. I velik je to pad… Zar suze u očima naših bojovnika, pripadnika 4. brigade, o tome rječito ne govore? I ide narod, i ide njegovo veličanstvo hrvatski narod prema svom zemaljskom cilju, sigurno ide zahvaljujući onima koji poput hrastova padaju, zahvaljujući onima koji poput Andrije dadoše živote svoje… Kad god netko od velikih završi svoj zemaljski put, narod se zaustavlja i plače… Jedno vas molim… Kad vas sutra vaš sin ili unuk upita “što je to bilo 90-tih, kako smo došli do ovoga što imamo”, kažite im jednostavno: “Sine, to su ljudi od Boga poslani, vodili narod prema budućnosti, prema sreći”. A kad budete nabrajali imena onih koji su narod doveli do cilja, nemojte, molim vas, zaboraviti ime Andrije Matijaša Pauka”.
 
ukur brdo
 Čukur brdo kod Hrvatske Kostajnice
 
 
Gordan Lederer
Slomljeni pejzaž – Spomen obilježje Gordanu Ledereru
 
 
Una
Njeno veličanstvo rijeka Una
 
 
Dvor spomen žrtvama
Spomen obilježje svim stradalnicima pounjskog kraja
 
Spomen ploča braniteljima Dvora
 Spomen obilježje poginulim braniteljima

Napad na hrvatsko Pounje ostao je zabilježen u povijesnim knjigama zbog junaka Domovinskog rata kojega se ponekad i zaboravlja spomenuti. Riječ je o Mili Blaževiću – Čađi, koji je svojom akcijom i žrtvom spasio brojne civile i pomogao svojim suborcima u obrani Struge Banske, malenog sela u Pounju kraj Dvora na Uni, ali i o mladom policajcu Željku Filipoviću iz Dugog Sela.

Misa za poginule junake
 Misa za sve poginule branitelje Pounja
 
 
Crkva u Gvozdanskom
 Obnovljen crkva sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom
 
 
Pero i Budiša
Graditelj - donator mosta na Žirovici sa studentskim vođom iz 71.
 
 
S hodočašća u Gvozdansko
Jure Ivančić, 12. siječnja 2020.
Danas je u Gvozdanskom održan XI. hodočasnički spomen pohod u znak sjećanja na hrabre vojnike i stanovnike ovog mjesta koji su branili grad-utvrdu Gvozdansko i nisu ga predali osmanlijskim osvajačima ni kada su ostali bez hrane, vode i ogrjeva pa su s 12. na 13. siječanj 1578. godine zbog jake zime svi umrli od smrzavanja.

Gvozdansko u hrvatskoj povijesti ima sličnu ulogu i sudbinu koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti.  Više o ovoj teme preporučam knjigu gosp. Damira Borovčaka "Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora.

Gvozdansko je jedno od onih mjesta koja su bila prva na udaru turskih pohoda prema Zapadu. Zbog toga je imalo tešku prošlost i važnu ulogu u obrani Hrvatske. S tom spoznajom kad danas tamo dođete primijetite da mu ni sadašnjost nije baš blagonaklona.

Ako prvi put putujete u Gvozdansko kao što sam danas putovao ja iznenaditi će vas loše ceste na što vas doduše upozoravaju i česti znakovi pored puta. Svako malo vas opominju da je kolnik oštećen i da usporite vožnju, a kad dođete na križanja uglavnom nema smjerokaza pa morate napamet pogađati kojim putem krenuti. Prava je sreća srseti nekoga koga bi mogli pitati. Samo mjesto Gvozdansko je zanemareno. Kao da je za njega vrijeme stalo. Da se kojim slučajem dignu oni hrabri vojnici koji su ga branili ne bi ni po čemu mogli zaključiti da su u međuvremenu prošla stoljeća osim po njihovom urušenom gradu-utvrdi.

Hrvatska bi morala više povesti računa o ovim perifernim mjestima Lijepa naše i stvoriti ljudima kakve-takve uvjete za bolji život a ne da gledaju prvu priliku za odlazak u svijet bez povratka.

Izvor: https://www.facebook.com/photo.

Iz povijesti Gvozdanskog:

https://povijest.hr/bitkeiratovi/gvozdansko-nepoznata-prica-o-hrvatskom-junastvu/

 

Video: Priča o Gvozdanskom

https://youtu.be/vVMomRDB2oQ

Hitovi: 3090