Sretan Božić i Nova godina

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Četvrtak, 20 Prosinac 2018 Napisao/la Administrator
 
Svim ljudima dobre volje 
 
  Sretan Božić
 
      i nova 2020.
  
        

(...) Kad razmišljamo o čovjeku i svijetu što nas okružuje, o svemiru u kojem postojimo, o zakonima po kojima se ravna sve što postoji, o uzvišenoj i nedokučivoj mudrosti koja svu tu neizmjernost drži i upravlja, ostajemo zadivljeni. Takva spoznaja vodi nas do Stvoritelja koji izaziva osjećaj strahopoštovanja i veličine. Veličina pak može djelovati daleko, a mi smo pred njom nedostatni i osamljeni(...) Iz jedne ranije božićne poruke kardinala Bozanića.  Uz tri meditacije blagopokojnog patera Ivančića i reminiscencije na Božić jednog bosonogog djetinjstva, pogledajmo kako to "zvoni" u stihovima pjesnika i slikama umjetnika. I jedna doista fantastična video (plesna) animacija Isusova života koju smo dobili od prijatelja...


Fra Miljenko Šteko: “Nešto se strašno dogodilo na licu naroda”
26. prosinca 2019.

Predsjednik Unije OFM u Europi (UFME) i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko uputio je svoju božićnu poruku koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo, Gospodin vam dao mir!

Pozorno čitamo u Franjevačkim izvorima da je sv. Franjo više puta „naslijepo“ otvarao Bibliju i tražio u njezinim redcima savjet kako postupiti u određenim trenutcima. Potom je izvršavao ono što mu je riječ Božja savjetovala. Tako su se dogodile i prve Jaslice − koje su poput živog evanđelja što izobilja teče sa stranica Svetoga pisma. (usp. Admirabile signum, br. 1.)

O, kako nam je danas potrebna ta praksa, ta vjera i povjerenje u Gospodina i Njegovu riječ! Jer, kamo god dostojan čovjek pogleda, na koju god stranu svijeta svrne oči, uočava nered. Nered oko ljudi i nered u ljudima. U jednoj, u drugoj, u trećoj zemlji naših obzorja, pa tako i diljem Europe, uočava se najprije žalosna demografska slika: puno starosti i smrti, a sve manje rađanja, mladosti i života. Istodobno je iz „istočnoga plućnog krila“ prema zapadnome, u Europi, pokrenut val odlaska mladih obitelji, ponegdje gotovo egzodus koji poprima zabrinjavajuće razmjere. Toliki mladi odlaze sa svojih stoljetnih ognjišta u potrazi za kakvom-takvom ekonomskom perspektivnom i pristojnim društvenim uređenjem. Usto, europska su područja posljednjih godina puna nekih neznanih ljudi iz dalekih krajeva za koje, čini se, nitko pouzdano ne zna koje su im nakane i kako će se prilagoditi i uplesti u dolazeću, novu sredinu. Ne znam tko bi mogao u ovome trenutku naslutiti kakva će biti slika ovdašnje Europe za deset, dvadeset, trideset godina?!

Ovaj izvanjski ljudski nered (možda bi pravi izraz bio zbrka narodâ – perturbatio populorum) mogao bi se još nekako razumjeti i podnijeti s nadom da takve prilike neće potrajati dugo. I tijekom prošlosti bilo je sličnih stvari. Ali mnogo je ozbiljniji i opasniji nečist izvor iz kojega dolazi taj nesklad. A rečeni je izvor unutarnji nered ljudske zajednice. Nešto se strašno dogodilo na licu naroda. Uvjerava nas starozavjetna opomena: „Ovo je narod koji ne sluša glase Gospodina, Boga svojega, i ne prima opomene. Nestade istine, nestade je iz usta njihovih.“ (Jr 7, 28). Netko ili nešto uspjelo je unijeti u dušu mnogih ljudi – u razum, volju i savjest – dosad nečuven i neviđen nered i uvesti u društvo neki čudan teror manjine nad većinom. Poput gljiva rastu u mnogim državama protunaravni i proturazumski zakoni, kojima se građane prisiljava da žive i čine protiv samih sebe, protiv vrijednosti sažetoj u biti čovjek. Papa Franjo piše: „Rođenje djeteta budi radost i čuđenje, jer nam pred oči stavlja veliki misterij života.“ (A.s., br. 8.) Tijekom više tisućljeća domaći su miljenici bili samo Božja stvorenja, ljudska djeca. Danas nijedan zakon ne govori o djeci kao kućnim miljenicima, radosnicima života. Danas su to postali kućni ljubimci, psi i još poneke životinje. Teško je naći neki europski, pa i svjetski grad u kojemu se ne može vidjeti ova slika: stotine i tisuće siromašnih beskućnika spavaju pod mostovima, u pothodnicima, na klupama u parkovima, a tisuće i tisuće pasa i drugih životinja spavaju u udobnim ljudskim stanovima! Cijena čovjeka u društvu pala je na najnižu razinu.

Može li se tu nešto učiniti? Na koju nas žurnost poziva ovo tužno stanje u Europi i u svijetu?

Sjetimo se: prije dvije tisuće godina, dok je svijetom vladao silom nametnuti „rimski mir“ (Pax Romana), dok su po gradovima Rimskoga Carstva trgovci robljem davali četiri roba za jednu papigu, dogodio se na rubu toga istog carstva prvi Božić – rođenje Božjega Sina, Bogočovjeka Isusa iz Nazareta. S Njim je počeo val života koji se nikada neće zaustaviti. A počeo je na neočekivan način: Isus nije pozivao na oružanu revoluciju, nije smijenio nijednu vladu, nije mijenjao državne zakone, nije ukinuo ropstvo i druge nepravde… Ništa od svega toga. Došao je promijeniti ljudska srca. Njegov zahvat u ljudsku povijest, kojim je zasadio svoje kraljevstvo među ljudima, raste, kroči sitnim koracima poput gorušičnoga zrna, ali nezaustavljivo.

Mi smo danas zabrinuti zbog teške situacije u svijetu. Sastajemo se, razgovaramo, služimo se mnogim sredstvima, mijenjamo metode, podupiremo svoj rad znanstvenim sredstvima, pokušavamo ishoditi promjenu nekih zakona, prosvjedujemo… Ali možda ne uočavamo da je ovodobnost u mnogočemu slična Isusovu vremenu. Ne uočavamo da naše vrijeme ne treba na prvome mjestu vanjsku borbu; ono treba Božić, kao i u Isusovo vrijeme. Prvi Božić bio je Isusov osobni Božić. On se tada rodio u čovjeku. Naše vrijeme treba naš Božić, prisutnost njegova otajstvena tijela, treba naše rođenje – u Njemu. Taj Božić želi Isus kada kaže da će Njegovi sljedbenici činiti čudesa veća od Njegovih: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti, jer ja odlazim Ocu.“ (Iv 14,12)

Isus je učinio mnoga čuda. No, postoji nešto što je veće od „običnoga“ čuda: Vjerovati Isusovim riječima i živjeti po njima svaki dan veće je od bilo kojega pojedinačnog čuda. Živjeti u nesklonome i bezbožnom svijetu, a trajno disati Isusovim duhom – to je čudo nad čudima. Isus nas, dakle, nije pozvao da činimo tek pojedina čuda, nego da jednostavno budemo trajno čudo življena života u, naočigled, poganskome svijetu. A to je mnogo veće. I obrazložio je zašto nam je to namijenio: Jer On odlazi Ocu. Netko ga mora ovdje vidljivo zamjenjivati u svim sferama života. Drugim riječima, pozvao nas je da u ovome svijetu budemo On sam: da činimo kako je On činio, ljubimo kako je On ljubio, molimo kako je On molio, praštamo kako je On praštao, trpimo kako je On trpio i da svoj križ uznesemo na svoju Golgotu te spremno pružimo ruke na razapinjanje i umremo u Očeve ruke (usp. Lk 23, 46). Na takav put poziva i papa Franjo razmatrajući o jaslicama uz koje motrimo poniznost, siromaštvo i samoodricanje, koji vodi od betlehemskih jaslica do križa. (usp. A.s., br. 3.)

Lijek današnjemu svijetu, dok luta ili je već zalutao u jednu od najgorih slijepih ulica u svojoj povijesti, i u svako drugo vrijeme, nisu neki naši veliki ljudski planovi i programi, naše nove i sve novije metode, nego samo naš Božić, naš Greccio, vidno Kristovo utjelovljenje u nama, Porođenje Njegova otajstvenoga tijela. Stoga: „U školi svetog Franje otvorimo srce toj jednostavnoj milosti, pustimo da to čuđenje iznjedri poniznu molitvu: naše ‘hvala’ Bogu koji je želio s nama podijeliti sve kako nas nikada ne bi ostavio same.“ (A.s., br. 10.)

Sretan Božić i Božjim blagoslovom ispunjena 2020. godina!

 

 
mjesečina
      Izvor: https://biramdobro.com/pjesnistvo-fra-rajmunda-kuparea/

Mali izbor iz božićne lirike

 
Božićna slutnja
Ivo Kozarčanin

Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako
tiho i svileno meko,
ko da je—dobar i mio—u našu sobicu malu
u goste došao neko?

I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,
kakvu to ariju tuže?
Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer
donio smrznute ruže.

Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce
kao uplašeno ptiče,
i sve polako, polako— kao da se boji doći—
prastara poema niče.

O, to je ona božićna presveta, predobra večer,
kad sobe mirišu medom,
kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;
o Bogu s kosom sijedom.

Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,
ko mi to donese sreću?
Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,
sjene se po zidu šeću.

Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,
pune radosne sjete.
Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako
kao maleno dijete?

Poći ću u noć kasnu— kroz ćilim mekanih ulica—
dok pada plašljivi snijeg,
da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,
bijeli izvjesim stijeg.

No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor
tiho i svileno meko,
zar je zaista večeras u našu sobicu malu
u goste došao neko? 

     *      *       *

Badnja večer
Slavica Mandić
 
Misli me  vode
u noć
kad  majka
peče božićni  kruh.
 
Na  siniju ga stavlja,
pa tužna
što oca nema,
Boga
za zdravlje moli,
i pićem žutim,
od prženog šećera,
spravljenim,
nama nazdravlja.
 
Nas četvoro,
jedno za drugim, „živjela“,
važno kažemo,
i u majku, ko u Božića gledamo.
 
Borovina i slama
u toploj sobi mirišu.
 
Dok vjerovanje moli,
grančicom jele,
svetom nas vodicom
škropi
i  blagoslovi.
 
Badnja večer je.
I moja se djeca,
malom Bogu vesele,
i da njih nije,
majci bih
noćas,
po blagoslov s grančice jele.
 
 Slavica Mandić/mojsvijet.hr
 
 
  *      *       *
 
Dobrodošlica Božiću
Božica Jelušić, 1951.
 
Upali sjajni žižak, stavi u prozor lumin.
Jabuka spava u žitu, grožđice u kolaču.
Iz kuhinje mirišu cimet, klinčić i kumin.
Voze se k nama snovi na zlatnom kotaču.
Čista je naša kuća. Obrazi nam se žare
Odmaraju se ruke, tijelo trudno od posla.
Vjetar prstima češlja šiljate četinare.
Mraz na okna riše putnike, stabla i osla.
U pomirenom srcu noćas ćemo se sresti.
Blagovat ćemo skupa nakon dana posta.
Na prag će netko krošnju nebeskog oraha stresti.
Otvorit će se vrata i propustiti Gosta.
Dolaze s njim svi naši dragi, sjena za sjenom.
Već vratnice škripuću, pjevucka daščica trijema.
Daleka šuma maše radosnim zimzelenom,
Dočekat ćemo skupa Dijete iz Betlehema!
 
       *      *       *
 
Pri kamenitih vrati
Dragutin Domjanić (1875 - 1833.)

Z oltara v črnu noć                                  
Do luči luč trepeće,                
Molitvah vrućih žar                 
Gori iz vsake sveće.  
 
I moja naj se sad                    
Molitva tiha zdiže,                   
Kad nebo čuje me                 
I kad nam vsim je bliže.         
 
Tam drage oči su,                 
Kaj mrak nigdar ne zmuti,      
Tam dobro srce je,                
Kaj vsaku žalost čuti!     
   
0, drage oči, vi,                  
Poglečte me v toj noći
I svetla dajte mi
Vu tugi kak v slepoći.
 
O dobro srce, ti, 
Poslušaj me z višine,
Kak teško mi je tak,
Kad duša moja gine.
 
I če tak mora bit,
Če vračtva ni tim bolim.
Daj, meni mira bar,
To, samo to, ja molim. 
 
  *      *       *
 
Božićno jutro
Joja Ricov (1929)
 
Iskri se moja radost svijetlim pahuljama
Krovova
1974.
 
  *      *       *
 
Božić
Dragutin Domjanić (1875.–1933)
Posipal bi snegom
vse pute
i spunil z veseljem
vse kute,
da smeh i popevka zvoni,
da brigah i tugah
ni,
da suza već oko ne muti
da vsaki v srcu
oćuti:
Božić je došel nam vesel,
vsakomu sreće
v sela i grad
meni takaj.
1925.
 
  *      *       *
 
Pjesma Isusovu volu
Nikola Šop (1904.-1982)
 
Gorda tvoja i obasjana glava
sad vječno u svetoj slami spava
 
Iz sna maglenog katkad te prene
davnih anđela pjev i lijet.
Osluhneš i otvaraš začarane zjene.
Pred štalicom ugledaš strani svijet.
 
I slatko ti se opet spava,
Stazicu svoju sanjaš i cvjetni glog.
Kraj uha tvojeg nježno se stišava
lišće i nečija ruka…
 
Svježinu ti cvijećem ovjenčava rog.
 
  *      *       *
 
Božić
August Đarmati  (1906 - 1978.)
 
U svakom je Božiću mladost i spomen koji ne blijedi
I velika Mudrost svijeta koja se danas rodi,
I misao koja više od prolaznosti vrijedi,
I staza istine moćne koja u vječnost vodi.
U svakom je Božiću radost i predznak buduće zore,
U svakom se nanovo rađa u štalici poput roba
Onaj koji je nekad stišao burno more
I koji je Lazara mrtvog uskrsnuo iz groba.
 
  *      *       *
 
Kristu kroz vjekove
Mile Prpa (1944. )
Neka šume blagi vjetri
maestrali -
Kristu kroz vjekove!
Nek se pjene, nek se ziblju
morski vali -
Kristu kroz vjekove!
Neka rude, neka sviću
bijele zore –
Kristu kroz vjekove!
Sjajna duga nebo krasi,
srca zbore
Kristu kroz vjekove!
Svaka duša tajnu čuva
da ju preda
Kristu kroz vjekove!
 
Mile Prpa - poezija/mojsvijet.hr/
 
 
  *      *       *
 
Božić
Vladimir Nazor (1876 - 1949.)

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!


TIvancic
 
3 Meditacije patera Tomislava Ivančića 
Izvor: Knjižica: 33 meditacije  - na putu do smisla, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015.

1. VJERNIK S BOGOM ILI BEZ BOGA

Tijek meditacije: Sjedni opušteno, mirno, sabrano i, umjesto da razmišljaš, pokušaj slušati svoje srce,pusti neka tvoja intuicija prodre dalje od razuma, neka tvoji osjećaji svojim ticalima prodru u srce stvari i svemira. Neka progovore i tvoje čežnje. Neka tvoje etičko biće govori.Pitaj svoje srce: Jesi li slučajno na Zemlji? Je li svemir hladan? Je li prostor oko tebe prazan? Ima li još neko toplo srce izvan čovjeka? Tko to sudi tvoju savjest? Koga se bojiš? Na koga se želiš čitav osloniti? Postoji li Netko na koga se možeš u svemu pozvati? Kraj koga je naprosto život i bez koga je naprosto smrt? Ide li se nekamo nakon smrti?Tko te je uveo u život? Zaustavi se na svakom pitanju i mirno ga kušaj umom, srcem, duhom i osjećajima. Prodri u srž svakog pitanja. Mirno, opušteno, lagano. Ako treba čini to i više dana. Dođi do kraja pitanja. To je za te odlučujuće.

Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi kojivjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega. On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način. Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega. Nitko ne raspolaže Bogom. Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati. Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i ,,zaplivati" - ili ne skočiti. Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji.To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života. Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga. Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.

2. PRIRODA GOVORI O BOGU

Tijek meditacije: Važno je da se potpuno smiriš. Sjedni i duboko udahni, te lagano izdišući uvjeri se da si opušten. Tako ćeš lakše zapažati sve oko sebe. Stavi pred sebe cvijet i zagledaj se u njega. Dugo ga promatraj i slušaj što ti intuicija govor. Pođi na rijeku i promatraj je. Približi se izvoru i gledaj ga. Idi na obalu mora i dugo motri nebo, horizont i more. Zagledaj se u dijete u igri. Pogledaj sve što su stvorile ljudske ruke. Je li priroda, još savršenija, mogla slučajno nastati? Gledaj voće, gledaj svoje oči. Popni se na brdo i gledaj ... Motri zalaz sunca... Naslućuješ li Nekoga?

Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojom kontrolom. Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo,uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na zakone prirode. Zamisli da se poremete zakoni- kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne uginu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjetiu vodi? Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premlada da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjeka nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj! Nego ...? Razum. Koji? ...

4. NE SAMO TIJELO NEGO I DUH

Tijek meditacije: Sjedni, smiri se i usredotoči na svoje tijelo. Tvoje su ruke žive i mogu se pomicati i svrhovito raditi, jer ih tvoja duša oživljuje. Tvoje su oči žive i iz njih zrači tvoj duh.Tvoje uši čuju i preko glasa prenose tvome duhu nove spoznaje. Tvoje noge hodaju, jer su oživljene tvojom dušom.Tvoje je tijelo tvoje, ali ti nisi tijelo. Ti nisi ni samo duša. Ti nisi niti skup svega, nisi rezultat svih dijelova tijela i duše, nego si onaj koji ima dušu i tijelo, ti stojiš iznad svih svojih "dijelova" i opet si nekako svi oni. Ne posjeduju oni tebe, nego ti njih. Ti si vječan. Ti si neizreciv. Ti nisi nikako iz materije, nego si poslan od Boga i oživljavaš materiju. U tebi je Božji dah ... Sav uroni u svoju dušu ...

Čovjek je ,,raspeto" biće, sastavljeno od tijela i duše. Pripada neživoj materiji, tjelesan je, ali nije neživa materija. Pripada životinjskom svijetu, jede, pije, razmnaža se, ali nije životinja.Shvaća ono što je duhovno, nadilazi razumom i intuicijom ograničenu materiju i nagonski životinjski svijet, ali nije ni anđeo. Njegov duh nema granica i zato dokučuje neizmjerno biće,shvaća egzistenciju, no ipak nije ni Bog. Čovjek je prikovan za Zemlju, ali duhom je slobodan. Zato druguje s prirodom, ali isto tako prijateljuje s Bogom i duhovnim svijetom. Tjelesnim ticalima može spoznavati materiju, ali duhovnim sposobnostima može komunicirati s duhovnim svijetom. U čovjeku je nešto prolazno, ali i nešto neprolazno. Nešto ograničeno, ali i nešto neograničeno. Iako se tijelo mijenja (tako da jedva prepoznajemo kao istu osobu čovjeka kad mu je godina dana i kad mu je šezdeset godina). Ipak je to isti čovjek. Što je to ostalo unatoč promjenama? Duh čovjekov. Osobnost čovjekova. Identitet čovjekov, duša, neuništivi ,,ja".Zato unatoč smrti čovjek živi. Čovjek je neuništiv, besmrtan, vječan. Ima dušu.Unatoč dvojnosti, samo je jedan čovjek. Od duše i tijela, jedinstven.


Prisoje
                Bilo jednom moje selo

Ide Božić...
Ante Bukovac, Bilo pa prošlo

Svi smo se radovali blagdanima, osobito mi djeca. Najviše Božiću. Kao da je jučer bilo. Dovoljno je zatvoriti oči i slike iz djetinjstva su tu. Maleni zaselak pod brijegom, blagi sumrak i nebo osuto zvijezdama. Kroz prozorčiće stisnutih kućica tek se nazire slabašna žmirkava svjetlost. Posvuda snježna bjelina i blaženi mir. Sve je tiho; tek pokoji lavež i dozivanje. Iz daljine zvoni za Zdravo Mariju. Svi su u kućama. Božić je pred vratima. Jedva smo ga dočekali. Cijelo vrijeme smo pjevali:
„Ide Božić uz polje, pitaju ga gospoje
rodila mu pšenica, i vinova lozica...“
Badnja je večer. Molitva. U sobi slabašno treperavo svjetlo petrolejke, gotovo polumrak. Veselo pucketanje vatre na ognjištu i razigrane sjene na zidovima. Badnjaci se žare. Na podu slama. Miris kruha i kolača. Svako malo navrati netko od susjeda i čestita:
- Dobro vam došla Badnja večer!
- I s tobom zajedno! - odgovaramo.
Majka pali voštanicu pa svi zajedno obilazimo blago u štali. Najprije idemo k ovcama. Pita koja je ušla prva u ovčaricu i njoj daje piti malo vina iz bukare. Ovca Zrna otresa glavom, piće joj se baš i ne sviđa. Dok majka škropi ovce svetom vodom svi molimo Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu. Zatim obilazimo i ostalo blago u štali, sve uz molitvu i blagoslov. Kad je sve gotovo vraćamo se u kuću.
Vani u mraku isprobavam svjetiljku – dar od brata za Božić. Donio „iz svita“. Na baterije, zamisli! Tri svjetla! Crveno, plavo, žuto. Tko je sretniji od mene? Nitko! Ne bih je dao ni za što na svijetu! Onda u kući valjanje po prostrtoj slami na podu. Tu su i pajdaši: Mate, Mirko, Niko, Ante. Svi smo razdragani. Tražimo skriveno blago u slami. Nalazimo oraščiće, lješnjake, koji novčić. Majko mila, koja sreća, kakvo bogatstvo!
Mater vadi kruh ispod sača i stavlja ga na stol (siniju). Vruć, tanak, ukrašen križićima. Srića. Svatko dobija svoj komadić. I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila ovca Zrna. Uh, i meni je jako, jako gorko. Kao i njoj.
Poslije lomljenja sriće opet molitva. Svi se spremaju za polnoćku. Ja se držim slame na podu i mislim na kolače koje smijem samo gledati. Ne i jesti. Sve do ponoći. A onda do mile volje. Nakon molitve mogu vani. Tu je uvijek moja družina. Jurcamo kud nam je volja, od kuće do kuće. Svugdje smo kao doma. Cijelo selo je naš dnevni boravak. Obilazimo sve i kao i oni stariji pozdravljamo:
- Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
- I s tobom zajedno!
Svugdje dobijemo lješnjak, oraščić, bombonić. Kad malo pretjeramo u nestašlucima onda nas potjeraju. Ali to nama nije ništa; za koji čas smo opet tu. Kao svoji u svome.
I tako se to ponavlja iz godine u godinu, baš kao u nekom lijepom snu. Jedino u tim ranim slikama Božića ne vidim oca. Često je bio odsutan. Možda je majka za to bila onako ozbiljna, često i tužna.
A onda došla električna struja. Umjesto petrolejke zablještila žarulja. Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo mraka u kome je sve bilo nekako tajanstveno, i privlačno i strašno. Nestalo ognjišta i priča oko njega - o dobrim duhovima i strašilima, vilama i vilenjacima. Nestalo badnjaka, slame, ovaca, procesija sa svijećom voštanicom, i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto prorijedila.
Došla raskošna jelka s blještavim kuglicama i svakovrsnim figuricama; došle jaslice, obilje slastica i jela po želji, i darova za sve. Ali, nikad više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio mali dječak u svojim prvim Božićnim noćima. One mu ostaše utisnute u svijest, kao mjera za sve ostalo u životu. Kao nešto neponovljivo i neizrecivo.
Pa kako je to moguće? Danas bismo se samo sažalili nad takvim prilikama, takvim siromaštvom. A možda je upravo u tome tajna - u toj jednostavnosti, skromnosti, zajedništvu, molitvi. I u tome što je riječ o doživljaju djeteta. Možda nam baš to govori da istinska radost nije u bogatstvu i vanjskom sjaju. I da ju je moguće dohvatiti jedino očima djeteta?


Božić

Zoran Vukman: Ne dajte se
 S fb str

Svima koji redovno pratite moju stranicu i podržavate moje pisanje, želim svaki blagoslov Božji u ovim božićnim danima, i u 2020.g. nutarnji mir, duhovnu snagu i egzistencijalnu funkcionalnost. Ako ste u velikim nevoljama da ih uz Božju milost, vjeru i molitvu, svojim radom i uz ljubav i pomoć najbližih nadiđete.
I vama koji naiđete na moju stranicu, koji ovdje ponekad navratite, ili slučajno naletite, dobrodošli ste, želim vam također svako dobro u 2020.g.
Htio bih naglasiti da sam izbrisao sve objave koje su se odnosile na predsjedničke izbore, da ih više neću nijednom rječju komentirati. Od mene o tome nećete više ništa čuti.
Ni unutarnju hrvatsku politiku ne želim više komentirati. Samo vanjsku politiku, život, vjeru, društvo, teme koje su nam važne esencijalno i egzistencijalno. Meni to unutarnja hrvatska politika nije.
Ako se pitate zbog čega, onda ponajprije zbog duševnog mira i zdravlja, a onda i zbog uzaludnosti utrošenog vremena, energije i živaca na komentiranje hrvatskih političkih tema.  Uz izraze iskrene zahvalnosti, stojte mi dobro. Ne dajte se!
 

Zakopajmo ratne sjekire. Neka utihnu bubnjevi
23. prosinca 

Božić je pred vratima. Pustimo sad izbore. Zakopajmo ratne sjekire. Neka utihnu bubnjevi.
Svima koji vjeruju u Krista Kralja, Mesiju, Otkupitelja, Sina Božjega, koji mu se klanjaju i koji ga nastoje nasljedovati, ovako nesavršeno ili nešto savršenije, svim ljudima koji poštuju našu vjeru u Krista i koje Krist negdje u dubini srca intrigira da bi prišli kolijevci i priupitali ga: tko si ti Dijete?, svima koji nisu prijetvorna i opaka srca, koji ne nose maske dobrih iza koje se kriju lica zlih, svima koji ne ubadaju nožem u leđa, i koji nam ne snuju propast, svima koji su spremni ili zreli za pokajanje i obraćenje, grješnima koji su svjesni svoje grješnosti, nama koji se želimo popraviti i promijeniti na bolje, da ne potežemo olako mač iz korica, ali kad ga potegnemo neka bude kada treba, i ne bude uzalud, jer Zli ima svoj kukolj svugdje, dakle svima koji ste zadivljeni pred Djetetom Isusom, koji duboko poštujete Njegovu Majku, koji se divite sv. Josipu, i koji volite obitelj, djecu, život, svoj dom, i sve stvorenje koje je Bog stvorio na dobro nama nezahvalnim ljudima - želim milosni, blagoslovljeni, sretni Božić!

https://www.facebook.com/izaobzora/


Marijan Knezović: Budimo civilizacija Božića i hrabrosti... 
24. prosinca 

Svake godine u božićno vrijeme, dok čekamo rođenje Krista Kralja koji se utjelovio i postao dijete, ne mogu prestati misliti o tome kako je samo u zadnjih 20 godina, što je uistinu jedno kratko razdoblje povijesti, u majčinim utrobama ubijeno više od MILIJARDU djece. Radi se o službenim podacima WHO-a pa je brojka vjerojatno i veća. To je puno više djece nego što postoji ljudi na cijelom europskom kontinentu, to je više djece nego što zajedno u Europi i SAD-u živi stanovnika. To je barem sedam puta više djece nego je poginulo ljudi u ratovima u cijelom proteklom stoljeću, koje je bilo obilježeno brojnim i ogromnim zvjerstvima kao nijedno dotad.

Zamislimo da je Gospa koja je Isusa rodila u hladnoj betlehemskoj štali, među životinjama, daleko od svog doma, odlučila ubiti Čedo u svojoj utrobi jer nije u idealnoj situaciji, jer nema dovoljno novca, uvjeta ili društvenog prihvaćanja. Zamislimo da se pozvala na svoja tzv. “ženska prava” kao što to danas rade milijuni žena ili još gore, njihovi “muškarci” kukavice koji ih često na to tjeraju i prisiljavaju. Ali - nije. Neka nam nadolazeći i svaki naredni Isusov rođendan bude podsjetnik kolika je vrijednost ljudskog života, čeda u majčinoj utrobi. Jedno nam je darovalo priliku za raj i vječnost.

Ne može se licemjerno jedno Čedo slaviti, makar bilo Bog, a ubojstva drugih pravdati. Budimo civilizacija Božića i hrabrosti, a dok slavimo rođendan Isusa Krista, sjetimo se milijardi djece koja su zbog ljudske sebičnosti ostala bez prava na rođenje i vlastiti rođendan. Sutra je i njihov rođendan jer ga slave sa svojim Spasiteljem Kristom. Dajmo se u našim životima borbi za prekidanje najvećeg zločina i barbarizma u povijesti čovječanstva. To bi bilo življenje Božića i svi mi to možemo, na ovaj ili na onaj način. Na dobro vam došla Badnja večer i Sveto Porođenje Isusovo!

https://www.facebook.com/knezovic.marijan


 U znaku Božića - kistom umjetnika

Boz akvarel Small
        Sveta obitelj - Mate Ljubičić, ak. slikar  

   Ususret-bozicu-kistom-umjetnika

 

noc1 Small

 

 

 

 

 

 

 

   

  

Tiha noć - Mate Ljubičić 

 

 

 

 

 

  


Isusov život

Život Isusov - video animacija

(Doista lijepo, svakako pogledajte!)

         Život isusov - video animacija

Hitovi: 1665