Sretan Božić i Nova godina!

• 

   Sretan Božić i

       Nova godina!

 

“EVO SLUŽBENICE GOSPODNJE, NEKA MI BUDE PO RIJEČI TVOJOJ”

Vaš dr. Jure Burić, Badnjak, 2021.

U ovoj Svetoj
Božićnoj noći
Kad ponoć kucne
Kucni mi na vrata
Željno Te čekam
Djetešce milo
I Majčicu Tvoju
Kraljicu Hrvata

Želim Ti samo
Kosicu taknut
Ručicu stisnut
Cjelov Ti dati
Hvala ti Bože
Na Tvome daru
Isusu malenom
I Svetoj Mati

Obitelj Joze i Marte Starčević najbrojnija je ne samo u ovom pitoreksnom planinskom selu, već i u cijelom ovom kraju zapadnog dijela Hercegovine. Jozo je prijevoznik- ima veliki plavo- žuti kamion i ogromni bager s kojim probija puteve- eno ih i sada probija za potrebe hrvatske vojske tamo negdje na gudurama Velebita. Na bageru je naravno Jozo, jer nitko živ sa tim tako moćnim strojem što ga prije par godina doveze iz Njemačke gdje je radio, ne zna tako dobro upravljati kao on.

Čim je krenula borba za Hrvatsku Jozo je bio u prvim redovima, a kad se ukazala potreba da bi i njegov bager bio od pomoći Jozo nije dvojio. Istog jutra i on i njegov bager bili su na raspolaganju. Okitio njega Jozo hrvatskom trobojnicom oslikao maskirnim bojama i na zadatak. I tako će to biti sve dok rat ne prestane i prestane potreba probijanja puteva za potrebe hrvatske vojske. A kad rat završi i Jozo ako Bog da ostane živ i zdrav probijat će on auto-ceste po cijeloj Hrvatskoj. 

Velika kuća po sredini sela bila je puna djece. sve jedno drugom “do uha”. Lijepa Marta je dva puta rodila i blizance, pa je u ovih samo osam godina u kući osmero djece. Dvije prelijepe djevojčice i šestero živahne braće. Josipa je najstarija. Ona se ove jeseni upisala u drugi razred osnovne škole tu u selu, ni dvjesto metara od njihove kuće. Kruno je već krenuo u prvi, a ono dvoje blizanaca Noa i Juraj čekaju iduću godinu pa da i oni postanu đaci. Karmen je u petoj, a Ian u trećoj godini. Najmlađi i najslađi blizanci Borna i Jona taman na Gospu od zdravlja napunili dvije.

U kući i oko kuće stalno je gužva i galama, ali i red, jer dok nema tate, mamu se mora slušati. Svi oni osim ove dvojice najmlađih imaju po neki zadatak koji se revno i s radošću izvršava. Red je i u kući i oko kuće. Drva za zimu odavno su složena. Slagali su ih ovoga ljeta sa svojim tatom dok je tata desetak dana bio na dopustu. Eto sad može snijeg padati i vjetar zavijati, Starčevići će imati topli dom dok na proljeće opet ne ugrije. Do sad je snijeg već dva puta pao i to oba puta dubok. Do u “sred noge” kako bi seljaci rekli. Ovaj drugi baš im je dobro došao. Uskoro će Božić i sve će biti bijelo. Lijepo je gledati iz tople kuće kako se velike bijele pahuljice “roje” poput ljetnih mušica oko lampe na stubu uz kuću. Pita Josipa mamu: “Mama jel’ istina što tata kaže da niti jedna od ovih silnih pahuljica nije ista. Pa ima ih milijune- kako to”? “Kad tata kaže da je tako, valjda tata zna- istina je”.

“I on kaže”- nastavi Josipa, a svi drugi naćulili uši da čuju što će Josipa još reći- “kako se one niti malo na nas ne ljute što će mo po njima gaziti, od njih snješka praviti ili se s njima grudati”! “Naravno da se neće ljutiti” odgovori mama i reče ”Hajde djeco još malo pa večera- pripravite stol, pa molitva anđelu čuvaru da nas čuva i da nam našega tatu vrati živa i zdrava, a onda u krevet. Sutra je Badnjak i bit će posla. Strikan nam je ubrao lijepi bor za u kuću i badnjak za na ognjište. Kupio je janjetinu i piletinu, tata je već ranije ostupao pšenicu i ujutro “pristavljamo” ako Bog da ćeškek. 

A ćeškek je Božično jelo. Pravi se samo za Božić. U veliki kazan postavi se janjeća potrbušnica da ne zagori dok se kuha, pa onda jedan sloj janjećeg i pilećeg mesa, pa sloj pšenice, onda još jedan red mesa i pšenice i kuhanje može otpočeti. Sve se zalije juhom od janjećih i pilećih kostiju i cijelo vrijeme dok kuhanje traje s tom juhom se podlijeva. Vatra mora biti “tiha”- da ne zagori, a kuhanje traje 12- 14 sati. Počne se rano ujutro, odmah nakon što se “gobinja”- okiti kuća i okućnica granama bobica bršljanja. To bude negdje oko šest sati i kuha se sve do osam navečer. Onda se s velikim “puračem”- (drveni štap) jedno pola sata, a i duže ćeškek miješa, pazeći da purač ne struže po dnu da nebi (ako je malo i zagorjelo) ćeškek dobio neželjeni miris- dok se ne pretvori sve u kašu u kojoj možeš vidjeti samo jednu bjelkastu masu i zrnca pšenice. Obično cijeli ritual bude gotov pred polnoćku, kad se ćeškek ostavi na hladnome mjestu do ujutro. Na sam Božić ujutro ćeškek se na domaćem maslu posoli i podgrije- ma za prste polizati. Ćeškek vole svi. Ove godine vidjet će hoće li se Božićno jelo svidjeti i onoj dvojici najmlađih “farabuta”. 

Sve je to lijepo, ali nema tate. Sve u kući imaju, ali nemaju tatu. Tata je tamo negdje daleko u planini Velebitu sa svojim prijateljima - brane našu dragu Domovinu. Ma sve bi dali samo da je s njima, ali tako mora biti. Tata je rekao da će ako Bog da tek iza Nove Godine doći. Samo da nam bude živ i zdrav. Barem će mo se čuti preko telefona, jer se tata može povremenio javiti, a onda mama stavi naš telefon “na zvučnik” pa svi s tatom razgovaramo. U početku se od silne galame ništa ne razumije, jer svatko od njih hoće reći tati “baš nešto vrlo, vrlo važno” i dok se malo ne smire nema normalnog razgovora. Mama po nekad mora i zagalamiti da bi tu silnu buku u kojoj ne znaš šta tko govori utišala. A kako će tek biti na ovaj prvi Božić bez tate može se samo zamisliti. 

Eto, nakon večere i molitve anđelu čuvaru da njih i njihovog tatu čuva mogla se čuti i po koja želja da im na Božič ujutro mali Isus donese uz ostale poklone i- tatu! S tim željama i nadom da će mali Isus ispuniti sve njihove želje utonuli su u san  jedva čekajući Badnje jutro, kad prave radosti počimaju. Kitit će se bor, pjevati Božične pjesme, iz magnetofona će odjekivati Kićini “zvončiči” i “Radujte se narodi”.....- po podu će biti puno slame, gorjet će badnjak, kuhat će se ćeškek- divota kakvu se samo poželjeti može. A vani bjelina. Bijele pahuljice prekrile su i krovove kuća i zamele puteve i prekrile brijeg i okitila grane na stablima. Ma sve je tako lijepo- ali tate nema. Tata fali i gotovo.

Osvanuo je Badnjak. Snijeg još uvijek pada- malo manje ali pada. Ispred Torove kućice (njihov veliki žuto- bijeli pas čuvar) gužva. Zaratio Tor s vrapcima koji mu “pred nosom” kradu hranu iz njegove povelike zdjele, a povelik je i Tor. Čim jedne uspije otjerati stvore se drugi. To je svaki put klincima bilo zanimljivo i koliko god su voljeli svoga Tora, ovoga puta navijali su za vrapčiće! Kroz cijelo to vrijeme sivi mačak Loki valjao bi se je po onoj slami u kući i naganjao Joninu šarenu lopticu koja je sinoć ostala od spremanja igračaka. 

Nakon obilata doručka pure s mlijekom i jaja s pršutom (osim one dvojice najmanjih- njima je čokolino zakon i teško ih se može natjerati da nešto drugo jedu osim baš to) počele su se pisati želje. Josipa i Kruno jedini su pismeni, ostali svoje želje diktiraju. Na svakom listiću jedno i drugo “pismenih” nadopisali bi još jednu riječ, još jednu žarku želju- t a t u !!!  Pristavio se je ćeškek, a u velikom dnevnom boravku treštala je glazba. Kruno je Kićine “Zvončiće” navio “do daske” i pjeva li i on pjeva. Oni manji oko njega skakuću i dive mu se. Mama je već ranije unijela bor, blagoslovila ga, klinci su po njemu prosuli šake žita i evo ga na svome postolju spreman za kićenje. 

Obično bi to bilo dok je tata bio kući na Badnje veče, ali su klinci uspjeli danas mamu udobrovoljiti i nagovoriti je da to ovoga Badnjaka bude malo ranije. Svak je uzeo svoj dio nakita i da nije bilo Josipe koja je sa svim tim uspješno ravnala bilo bi “s brda s dola”- ovako je to ispao jedan divan veliki lijepo okićeni bor. Postavili su i šarene žaruljice koje bi svako malo svirale neku od veselih Božićnih pjesama. Mama je “dežurala” kraj češkeka. Nije želila da joj prigori pa kad joj nakon Nove Godine dođe njezin Jozo da ne bude prigovora. I tako je to trajalo sve do večeri. 

Istoga toga dana na Velebitu dok su se prijatelji okupljeni oko vatre sjećali ranijih Badnjaka njih nekolika gledajući Jozu kako sjetno zamišljen pored one vatre gleda negdje u daljinu. Znali su da su mu u mislima njegova brojna djeca i žena od kojih je tako daleko. Jedan od njih prozbori.”Jozo moj znamo da ti je teško, ali što možemo sve smo ovo do sada izdržali, izdržat će mo za našu Hrvatsku i ovo”.
“Ma prijatelji moji slažem se ja s vama , ali su ovoga trenutka moje misli bile s dječicom i ženom našeg pokojnog prijatelja Ivana koji taman prije dva mjeseca u onim nemilim okršajima s četnicima poginu. Kako je sad njima, kakav će njima Badnjak biti i gorostasu se zacakliše oči, jedna velika suza skotrlja se niz njegovo gorštaško lice. Podiže se, valjda nije želio da mu prijatelji vide suze, i izađe. Dok je hodao pognute glave po dubokom snijegu Hrvoje progovori. A što mislite da svi otiđemo do bojnika i zamolimo ga da Jozu pusti danas doma, pa da razveselimo i njega i njegovu dječicu a i Martu. Bilo bi dobro. Idemo! 

Nisu se dugo zadržali u bojnikovom uredu. Izašli su ozarena lica i zadovoljni. Nema Joze u kući, nema ga ni oko kuće. Zove Hrvoje “Jozo! Jozo”!- kad se iz šume pojavi -Jozo. “Što se dereš prijatelju evo me, nije me lisica odnijela, a ni četnici zarobili- tu sam brate- što treba - recite”! Ništa Prika ne treba, ali bi se ti po malo trebao početi spremati. Bojnik ti je dao tri dana dopusta, veli da si na Svetog Ivana
prije pola noći na Velebitu i pružiše mu list papira da se Jozo uvjeri kako ovo nije nikakva neslana šala koja nije bila baš ni rijetka među njima.
Zavrti Jozo kapu na glavi, pogleda u Nebo i reče “Hvala Ti Bože na dobrim prijateljima”. Brzo se je spakirao- dobio je i kakav- takav đip, valjda će ga dovući do kuće i vratiti na Velebit. Trebat će mu dosta vremena. Snijeg je i neće mu biti lako. Bilo kako bilo naš ti Jozo uz povike prijatelja “Sretan Božič”- “poljubi svoju dječicu, a ni Martu nemoj zaboraviti” krenu polako put svoga doma. 

Badnje veče, češkek pri kraju u kuću ulazi strikan sa svoja dva velika snažna sina spremna za miješanje ćeškeka. Treba tu snage- treba je puno. Hvaljen Isus i Marija nevjesta nazdravlje vam Badnje veče i tebi i ovoj tvojoj gomili dobre i lijepe djece. Deder nevjesta purač pa da počnemo. Uze strikan purač prekrsti se i počne mješati. Nije dugo, predade purač sinu, a on za nekolike minute bratu i tako naporede dok se ćeškek za nekih četrdesetak minuta ne umiješa. E, ali nisu samo njih trojica miješali. To je muški poso i trebalo je i ovi šest malenih muškića, da i oni doprinesu oko dovršetka ćeškeka. Kruno je nekolika puta i mogao zamahnuti s puračem, ali su Juraj i Noa samo držali za purač dok je strikan mješao. Ono dvoje najmanjih trebalo je podignuti da i oni drže purač. Sve u svemu svi zadovoljni i češkek spreman. 

Bliži se vrijeme polnočke. Mama, Josipa i Kruno će na polnočku. Ostali će tada već čvrsto spavati. Tor će čuvati kuću, Loki pored šporeta drijemati. Crkva nije daleko, niti stotinu koraka. Taman se uputiše kad nesta struje. Kruno koji je stalno uzase imao neku malu ali jaku bateriju i s njom se po cijele noći igrao, dođe na svoje. “A što sad? eto da vam nema Krune i njegove baterije kud bi sad i kako bi?” Srećom struja brzo dođe i Kruno osta bez posla! 

Polnoćka je bila lijepa, narod je pjevao, Bogu se molio i veselio. Kad su izašli iz crkve i jedni drugima čestitali Isusovo porođenje uputiše se svojoj kući. Vani je baš hladno, a kuća je tako topla. Uvukoše se svako u svoj krevet, a ona dvojica najmanjih već su u maminom velikom. Ima mjesta u njemu, mogao bi još i tata stanut.

Jozo je već blizu sela, velik je snijeg i da nije s đipom teško bi se noćas kuće domogao.
Ujutro zorom prolomi se vriska kroz kuću, trče Borna i Jona noseći malenog Isusa iz jaslica, ulaze u sobe braće i sestara i viču
“Donio nam ga je, donio, donio- eno ga s našom mamom u krevetu”. Za tili čas svi su bili na svome tati u njegovoj sobi, grleći ga i malom Isusu zahvaljivajući što ih je poslušao. Borna malenog vraća u njegove jaslice ljubi ga i šapće mu:”Jel’de da si Ti mene čuo kad sam Te sinoć molio jel’de moj Prika?”

dr. Jure Burić
Prosinac, 2020.

Mali izbor iz božićne lirike

Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako
tiho i svileno meko,
ko da je—dobar i mio—u našu sobicu malu
u goste došao neko?

I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,
kakvu to ariju tuže?
Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer
donio smrznute ruže.

Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce
kao uplašeno ptiče,
i sve polako, polako— kao da se boji doći—
prastara poema niče.

O, to je ona božićna presveta, predobra večer,
kad sobe mirišu medom,
kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;
o Bogu s kosom sijedom.

Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,
ko mi to donese sreću?
Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,
sjene se po zidu šeću.

Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,
pune radosne sjete.
Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako
kao maleno dijete?

Poći ću u noć kasnu— kroz ćilim mekanih ulica—
dok pada plašljivi snijeg,
da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,
bijeli izvjesim stijeg.

No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor
tiho i svileno meko,
zar je zaista večeras u našu sobicu malu
u goste došao neko? 

     *      *       *

Doći ću noćas
U
Tvoj dom tiho
U
Ovoj tihoj
Blaženoj noći
Hoću li ljubavi
Radosti i mira
U
Tvome domu
Naći moći

Uz tvoju obitelj
Rado ću ostat
Sve dok se budete
Moliti htjeli
I
Dok se mir
Ljubav i dobrota
Međ vama braćo
Radosno dijeli

Molite moju
BLAŽENU MAJKU
I
OCA moga
Što vam me
Dade
I
Što u ljubavi
Prema vama
Nikad baš nikad
Ne
Posustade

Prosinac, 2020.

*      *       *

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!

*      *       *

(Autor: vlč.Javier Leoz; prijevod s engleskog jezika: A.Čajko. Ovaj tekst je došao i do pape Franje koji je odmah telefonski nazvao autora i čestitao mu.)   

 

1. VJERNIK S BOGOM ILI BEZ BOGA

Tijek meditacije: Sjedni opušteno, mirno, sabrano i, umjesto da razmišljaš, pokušaj slušati svoje srce,pusti neka tvoja intuicija prodre dalje od razuma, neka tvoji osjećaji svojim ticalima prodru u srce stvari i svemira. Neka progovore i tvoje čežnje. Neka tvoje etičko biće govori.Pitaj svoje srce: Jesi li slučajno na Zemlji? Je li svemir hladan? Je li prostor oko tebe prazan? Ima li još neko toplo srce izvan čovjeka? Tko to sudi tvoju savjest? Koga se bojiš? Na koga se želiš čitav osloniti? Postoji li Netko na koga se možeš u svemu pozvati? Kraj koga je naprosto život i bez koga je naprosto smrt? Ide li se nekamo nakon smrti?Tko te je uveo u život? Zaustavi se na svakom pitanju i mirno ga kušaj umom, srcem, duhom i osjećajima. Prodri u srž svakog pitanja. Mirno, opušteno, lagano. Ako treba čini to i više dana. Dođi do kraja pitanja. To je za te odlučujuće.

Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi kojivjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega. On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način. Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega. Nitko ne raspolaže Bogom. Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati. Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i ,,zaplivati" - ili ne skočiti. Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji.To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života. Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga. Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.

2. PRIRODA GOVORI O BOGU

Tijek meditacije: Važno je da se potpuno smiriš. Sjedni i duboko udahni, te lagano izdišući uvjeri se da si opušten. Tako ćeš lakše zapažati sve oko sebe. Stavi pred sebe cvijet i zagledaj se u njega. Dugo ga promatraj i slušaj što ti intuicija govor. Pođi na rijeku i promatraj je. Približi se izvoru i gledaj ga. Idi na obalu mora i dugo motri nebo, horizont i more. Zagledaj se u dijete u igri. Pogledaj sve što su stvorile ljudske ruke. Je li priroda, još savršenija, mogla slučajno nastati? Gledaj voće, gledaj svoje oči. Popni se na brdo i gledaj ... Motri zalaz sunca... Naslućuješ li Nekoga?

Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojom kontrolom. Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo,uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na zakone prirode. Zamisli da se poremete zakoni- kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne uginu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjetiu vodi? Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premlada da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjeka nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj! Nego ...? Razum. Koji? ...

4. NE SAMO TIJELO NEGO I DUH

Tijek meditacije: Sjedni, smiri se i usredotoči na svoje tijelo. Tvoje su ruke žive i mogu se pomicati i svrhovito raditi, jer ih tvoja duša oživljuje. Tvoje su oči žive i iz njih zrači tvoj duh.Tvoje uši čuju i preko glasa prenose tvome duhu nove spoznaje. Tvoje noge hodaju, jer su oživljene tvojom dušom.Tvoje je tijelo tvoje, ali ti nisi tijelo. Ti nisi ni samo duša. Ti nisi niti skup svega, nisi rezultat svih dijelova tijela i duše, nego si onaj koji ima dušu i tijelo, ti stojiš iznad svih svojih "dijelova" i opet si nekako svi oni. Ne posjeduju oni tebe, nego ti njih. Ti si vječan. Ti si neizreciv. Ti nisi nikako iz materije, nego si poslan od Boga i oživljavaš materiju. U tebi je Božji dah ... Sav uroni u svoju dušu ...

Čovjek je ,,raspeto" biće, sastavljeno od tijela i duše. Pripada neživoj materiji, tjelesan je, ali nije neživa materija. Pripada životinjskom svijetu, jede, pije, razmnaža se, ali nije životinja.Shvaća ono što je duhovno, nadilazi razumom i intuicijom ograničenu materiju i nagonski životinjski svijet, ali nije ni anđeo. Njegov duh nema granica i zato dokučuje neizmjerno biće,shvaća egzistenciju, no ipak nije ni Bog. Čovjek je prikovan za Zemlju, ali duhom je slobodan. Zato druguje s prirodom, ali isto tako prijateljuje s Bogom i duhovnim svijetom. Tjelesnim ticalima može spoznavati materiju, ali duhovnim sposobnostima može komunicirati s duhovnim svijetom. U čovjeku je nešto prolazno, ali i nešto neprolazno. Nešto ograničeno, ali i nešto neograničeno. Iako se tijelo mijenja (tako da jedva prepoznajemo kao istu osobu čovjeka kad mu je godina dana i kad mu je šezdeset godina). Ipak je to isti čovjek. Što je to ostalo unatoč promjenama? Duh čovjekov. Osobnost čovjekova. Identitet čovjekov, duša, neuništivi ,,ja".Zato unatoč smrti čovjek živi. Čovjek je neuništiv, besmrtan, vječan. Ima dušu.Unatoč dvojnosti, samo je jedan čovjek. Od duše i tijela, jedinstven.

Božić dolazi...
Dr. Ante Ljubičić

Svi smo se radovali Božiću, i stari i mladi, osobito mi djeca. Kao da je jučer bilo. Maleni zaselak pod brijegom, blagi sumrak i nebo osuto zvijezdama. Posvuda snježna bjelina i blaženi mir. Kroz prozorčiće stisnutih kućica jedva se probija  slabašna žmirkava svjetlost. Sve je tiho, tek pokoji lavež i dozivanje. Iz daljine zvoni za Zdravo Mariju. Svi su u kućama. Božić je pred vratima. Jedva smo ga dočekali  sveudilj pjevušeći:

„Ide Božić uz polje, pitaju ga gospoje
rodila mu pšenica i vinova lozica...“

Badnja večer. Molitva. U sobi slabašno treperavo svjetlo petrolejke, gotovo polumrak. Veselo pucketanje vatre na ognjištu i razigrane sjene na zidovima. Badnjaci se žare. Na podu prostrta slama, u zraku miris kruha i kolača. Svako malo eto nekoga od od susjeda:

-Dobro vam došla Badnja večer!
-I s tobom zajedno! - odgovaramo.

Mater pali voštanicu, uzima  bočicu svete vodice i bukaricu vina pa svi zajedno u obilazak blaga. Najprije k ovcama. Pita koja je prva ušla u ovčaricu i dajemo joj da pije iz bukare. Ona (Zrna) otresa glavom i odbija ponuđeno piće. Kao da joj se baš i ne sviđa. Dok majka škropi svetom vodom svi molimo Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu. Zatim obilazimo i ostalo blago u štali, sve uz molitvu i blagoslov. Kad je sve gotovo vraćamo se u kuću.

Vani u mraku isprobavam svjetiljku – dar od brata za Božić. Donio „iz svita“. Na baterije, zamisli! Tri svjetla! Crveno, plavo, žuto. Tko sretniji od mene? Nitko! Ne bih je dao ni za što na svijetu! Onda u kući valjanje po prostrtoj slami na podu. Začas eto i pajdaša. Mate, Mirko, Niko, Ante. Svi smo ushićeni i razdragani. Tražimo skriveno blago u slami. Tko će prije, tko će više? Nalazimo oraščiće, lješnjake, koji novčić. Majko mila, koja sreća, kakvo bogatstvo!

Mater vadi kruh („sriću“) ispod sača i stavlja ga na siniju (*) . Vruć, tanak, zamamnog mirisa, ukrašen križićima. Svatko dobija svoj komadić. I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila ovca Zrna. Uh, i meni je jako, jako gorko. Kao i njoj. Nakon „sriće“ opet molitva, sad malo duže  – krunica, litanije. Onda se sestre spremaju za polnoćku, a ja se radije držim slame. I samo mislim na kolače, koje ne smijem ni gledati. Sve do ponoći!  Majko mila, tko će to izdržati! Samo bih oprobao, ali ne, ne smijem. Za to se ide u pakao.  Ipak...ipak.... Onda opet pristiže družina pa kidamo vani. Jurcamo od kuće do kuće, svugdje smo kao doma. Cijelo selo je naš dnevni boravak. Kao i stariji svima čestitamo:

-Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
-I s tobom zajedno!

Svugdje dobijemo ponešto - lješnjak, oraščić, bombon, ponegdje medednjak. Kad malo pretjeramo s posjetama i u jurcanju, otkazuju nam gostoprimstvo („Kidajte napolje!“), ali to nama nije ništa; za koji čas smo opet tu. Kao svoji u svome.

I tako to ide  iz godine u godinu, baš kao u nekom lijepom snu. Jedino u tim ranim slikama Božića ne vidim oca. Često je bio odsutan. "U svitu" - govorila bi mater, "na radu". Možda je baš zbog toga često bila nekako tužna.

A onda došla električna struja. Umjesto petrolejke zablještila žarulja. Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo mraka u kome je sve bilo nekako tajanstveno, i privlačno i strašno. Nestalo ognjišta i priča oko njega - o dobrim duhovima i strašilima, vilama, vilenjacima. Nestalo badnjaka, slame, ovaca, nestalo procesija sa svijećom voštanicom i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto prorijedila.

Došla raskošna jelka s blještavim kuglicama i svakovrsnim čudesnim figuricama; došle jaslice, obilje slastica i jela po želji, i darova za sve. Ali, nikad više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio mali dječak u svojim prvim Božićnim noćima. One mu ostaše utisnute u svijest kao mjera za sve ostalo u životu, kao nešto neponovljivo i neizrecivo lijepo.

Pa kako je to moguće? Danas bismo se samo sažalili nad takvim skromnim prilikama, takvim siromaštvom. A možda je upravo u tome tajna - u toj jednostavnosti, skromnosti, zajedništvu, molitvi. I u tome što je riječ o doživljaju djeteta. Možda nam baš to govori da istinska radost nije u bogatstvu i vanjskom sjaju. I da ju je moguće dohvatiti jedino očima djeteta?

(*)  niski okrugli stol, turc.

https://www.facebook.com/izaobzora/

Marijan Knezović: Budimo civilizacija Božića i hrabrosti... 
24. prosinca 

Svake godine u božićno vrijeme, dok čekamo rođenje Krista Kralja koji se utjelovio i postao dijete, ne mogu prestati misliti o tome kako je samo u zadnjih 20 godina, što je uistinu jedno kratko razdoblje povijesti, u majčinim utrobama ubijeno više od MILIJARDU djece. Radi se o službenim podacima WHO-a pa je brojka vjerojatno i veća. To je puno više djece nego što postoji ljudi na cijelom europskom kontinentu, to je više djece nego što zajedno u Europi i SAD-u živi stanovnika. To je barem sedam puta više djece nego je poginulo ljudi u ratovima u cijelom proteklom stoljeću, koje je bilo obilježeno brojnim i ogromnim zvjerstvima kao nijedno dotad.

Zamislimo da je Gospa koja je Isusa rodila u hladnoj betlehemskoj štali, među životinjama, daleko od svog doma, odlučila ubiti Čedo u svojoj utrobi jer nije u idealnoj situaciji, jer nema dovoljno novca, uvjeta ili društvenog prihvaćanja. Zamislimo da se pozvala na svoja tzv. “ženska prava” kao što to danas rade milijuni žena ili još gore, njihovi “muškarci” kukavice koji ih često na to tjeraju i prisiljavaju. Ali - nije. Neka nam nadolazeći i svaki naredni Isusov rođendan bude podsjetnik kolika je vrijednost ljudskog života, čeda u majčinoj utrobi. Jedno nam je darovalo priliku za raj i vječnost.

Ne može se licemjerno jedno Čedo slaviti, makar bilo Bog, a ubojstva drugih pravdati. Budimo civilizacija Božića i hrabrosti, a dok slavimo rođendan Isusa Krista, sjetimo se milijardi djece koja su zbog ljudske sebičnosti ostala bez prava na rođenje i vlastiti rođendan. Sutra je i njihov rođendan jer ga slave sa svojim Spasiteljem Kristom. Dajmo se u našim životima borbi za prekidanje najvećeg zločina i barbarizma u povijesti čovječanstva. To bi bilo življenje Božića i svi mi to možemo, na ovaj ili na onaj način. Na dobro vam došla Badnja večer i Sveto Porođenje Isusovo!

https://www.facebook.com/knezovic.marijan

Hitovi: 11285