Napokon mirovina

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Subota, 21 Listopad 2017 Napisao/la Administrator

 Majčina kuća

...I, tko zna što je sve pred nama? I koliko nam vremena predstoji, koliko sati, dana, godina? Možda malo, možda dugo, svejedno, nije bitno. Važno da je smisleno i sadržajno, a to ovisi ponajviše nama samima. Pa osmislimo svoj plan, sjetimo se o čemu smo razmišljali kad smo bili pritisnuti svakodnevnim radnim obvezama i govorili sebi: Kad će jednom doći taj dan kad više ne ću morati na posao i kad ću moći raditi što me je volja?

Neki se ljudi vesele umirovljenju, neki baš i ne. Dok se većina bavi računicom kako preživjeti u novim prilikama s mirovinama koje su u pravilu tanke, drugi se nadaju da će se konačno riješiti obveza koje su im uvijek bile mrske, predahnuti i tek tada krenuti u ostvarenje svojih snova i skrivenih planova. Ne znam u koju bih skupinu sebe smjestio, mislim ni jednu; možda negdje između. Ili i u jednu i drugu. Doduše, već sam prebrodio prvih pet godina tog staža, mada sam veći dio vremena radio isto što i ranije, tako da još nisam u pravom smislu osjetio što to znači. Ali sada kad je konačno došlo to vrijeme, nema druge nego suočiti se s činjenicom umirovljenja u punom smislu riječi. Slovenci za to imaju lijepu riječ: upokojenje, koja više nego jasno otkriva o čemu se radi. I doista  trenutkom umirovljenja na neki način postajemo upokojenici, za društvo s kojim smo dijelili svoje vrijeme, radili, družili se, borili se za bolji život i bolje sutra, i vjerovali da smo nezamjenjivi, odjednom smo postali suvišni, nepotrebni, društveno pokojni, mrtvi.

I to je tako! Što se tu može? Ništa. Ali, ako može biti utjeha, kroz takvo iskustvo prolaze svi. Prije ili kasnije. Osim rijetkih iznimaka kakvih uvijek ima. I za to: nema ljutnje, nema prigovora, nema razočarenja. Uzmimo to kao i svaku drugu prirodnu pojavu, kao nešto normalo. Pa makar nam malo teško padalo. Okrenimo se prema naprijed, prema budućnosti. Prema budućnosti?! Pa zar mi imamo budućnosti? Nego što! Veliki umnik iz Jasne Poljane kaže: „ Možda je vrijeme koje je pred nama bolje i uzbudljivije nego sve ono što je prošlo“. Tko zna? Zašto ne? Ako ništa drugo zar nije dobro povjerovati da je tako.

I, tko zna što je sve pred nama? I koliko nam vremena predstoji, koliko sati, dana, godina? Možda malo, možda dugo, svejedno, nije bitno. Važno da je smisleno i sadržajno, a to ovisi ponajviše nama samima. Pa osmislimo svoj plan, sjetimo se o čemu smo razmišljali kad smo bili pritisnuti svakodnevnim radnim obvezama i govorili sebi: Kad će jednom doći taj dan kad više ne ću morati ići na posao i kad ću moći raditi što me je volja? Recimo onda sami sebi: Eto, konačno je došlo to vrijeme! Iskoristimo ga na najbolji mogući način!

Možda nije suvišno potsjetiti se na još jednu stvar. U životu smo najčešće utopljeni u svakodnevne egzistencilane brige, ili nas toliko zaokupe neki trivijalni problemi da posve izgubimo iz vida ono što nam je najvažnije i najvrjednije. Poput onog djeteta koje je bilo jadno i tužno što je izgubilo cipelu sve dok nije vidjelo drugo dijete koje je u nesreći izgubilo nogu. Tako i mi, žalosni smo i razočarani kad nas se prijatelji ne sjete za neki naš važni dan, što nas tako lako izbrišu iz svoje sredine kad prođe naše vrijeme, ili samo zbog neke neljubazne riječi možda slučajno izgovorene, a ne vidimo sve ono što nam je neusporedivo vrjednije i što predstavlja naše pravo bogatstvo i sreću – mir i sklad u obitelji, zdravlje, slobodu djelovanja i tome sl. Moj prijatelj, također mladi „upokojenik“, nakon što je u životu više puta osjetio što znači biti bolestan, voli često ponavljati: Svako jutro kad vidim da mogu normalno stati na svoje noge, da mirno dišem i da mi srce normalno radi, sretan sam i zahvaljujem Bogu na tako velikoj blagodati. Mislim da je otkrio veliku životnu mudrost koju bi svakako bilo dobro usvojiti.

I još nešto za početak. Poznati austrijski neuropsihijatar i filozof  Viktor Frankl, stručnjak na svjetskom glasu, u svojoj knjizi Liječnik i duša objašnjava pojam  nedjeljne i li vikendske neuroze . On kaže kako smo tijekom tjedna toliko okupirani našim poslovnim obvezama da se osim njima  teško bilo čime drugim  možemo baviti. Onda kada dođe nedjelja, kad nema više tih obveza, ne znamo što bismo sa sobom; tada uviđamo svu pustoš pa i besmisao takvog načina života. Neuroza, nezadovoljstvo, loše raspoloženje, pa i depresija samo su  posljedice. Isto je s umirovljenjem, samo što se sada radi o posljednjoj etapi kada se lako učini da je sve konačno, da više nema popravka.

Ali to nije tako; nikad nije kasno za novi početak. Samo to treba naučiti, treba znati. On to zove logoterapijom. Mi ćemo početi od malih stvari, običnih, svakodnevnih, koje su ranije, dok smo bili opterećeni svojim obvezama, prolazile nezapaženo mimo nas. Ostati u krevetu dok nas je volja, diviti se izlasku i zalasku sunca i noćnom nebu, otkrivati čari dokolice i šetnji gradom, parkovima  ili uz svoje obale (sve u radno vrijeme), aktivirati zaboravljene hobije, potražiti knjige koje smo voljeli, uvidjeti važnost pa i uzvišenost posla čuvanja unučića, i bezbroj drugih stvari koje nam padnu na pamet – zar to nije dovoljno izazovno i atraktivno.

Onima koje muče egzistencijalne poteškoća isprika zbog ovako optimističkog tona, ali opet, drukčiji pristup ni njima ne može biti ni od kakve koristi; bit će im još teže. Oni bi se morali malo više potruditi kako bi našli što bolji izlaz iz svoje situacije ne ustručavajući se pritom računati na solidarnost prijatelja i pomoć zajednice.

Ante Lj.

 

StaraHiza Medium Small

Hitovi: 4746