Pero Mioč: Livanjski rondo

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Subota, 01 Veljača 2020 Napisao/la Administrator
 Pero Mioč 200 147 s c1 l t 0 0
                        Pero Mioč
 
„Utaman nas majke doje – nas je uvik manje; u manjku je naša stalnost, manjak nam je stalno stanje... Stâlni su nam stalni puti, kuferi nam uvik vrući; od kuće se stalno iđe, a ritko se vraća kući...“ Stihovi su ovo iz pjesme Livanjski rondo Pere Mioča, koji najbolje oslikavaju tešku i tužnu sudbu našeg naroda koji se nađe na razmeđi svijetova i sukobljenih civilizacija, sudbinu koja ih prati odvajkada pa sve do današnjih dana. Uz ovu i još tri jednako lijepe njegove pjesme ovdje donosimo i jedan zanimljivi osvrt na neke od velikih bitaka iz vremena osmanlijskih prodora s tragičnim posljedicama i za naš etnos (stradanja, migracije, odnarođivanje...), što on potkrjepljuje distribucijom velikog broja hrvatskih (katoličkih) prezimena (preko pedeset) kod muslimana, pa čak i kod pravoslavaca.

"...Etnos je jedinstven"- piše Mioč -  "a vjeroispovijesti osobne. Jasno kao dan. Isti korijeni povijesno obvezuju normalne ljude, ali ne one koje muče frustracije izgubljenoga korijena. Najbolji dokaz su sama prezimena, recimo, u livanjskom kraju; i katolička i muslimanska, pa čak i pravoslavna prezimena nalazimo i dan danas od Ravnih kotara do Pelješca i Lastova isključivo kao hrvatska (i katolička) prezimena, preko pedeset..."

***********************************************************************************

 
 
LIVANJSKI RONDO
Pero Mioč
 
Utaman nas majke doje –
nas je uvik manje;
u manjku je naša stalnost,
manjak nam je stalno stanje.
 
Uzalud nas majke dižu,
utaman nas goje;
o Božiću i Uskrsu
za stolom nas jedva dvoje.
 
Kalendar nas obmanjuje –
jugo dere u prosincu,
a u svibnju susnižica –
srpanj rodi nerodicu.
 
Stâlni su nam stalni puti,
kuferi nam uvik vrući;
od kuće se stalno iđe,
a ritko se vraća kući.
 
Ne restu nam nikad dica
u naručju ni o skutu;
odnosimo grč i suzu,
vraćamo se u tabutu1.
 
Utaman nas majke doje –
nas je uvik manje;
u manjku je naša stalnost,
manjak nam je stalno stanje.
199l.
 
 
MALA NOĆNA GLAZBA
Pero Mioč                      
                    Rupe, slovensko-hrvatska granica
                               prije jugoslavenskog upokojenja…
Na raskrižju
krčma cvrči,
smrad se toči,
amonijak pije oči.
 
Ruke vire iz trliša,
suza vonja ispod gnoja,
kiši kiša,
teče tmica iz prosinca.
 
U barama blato kvasa,
noć se glasa –
tuli suton ispod glasa.
 
Pije masa,
pije narod,
pije klasa;
smrad se svuk'o
gol do pasa.
 
Na tanjuru
krčmarica 
nosi sise,
uzaludna dva somuna,
sijevne munja
u dnu uma…
 
Bije bajs,
drnda bas,
puknut glas
činela tas,
cvili pas…
 
Iznad nas,
Božji prst,
Božji glas
Verba na nas;
Krvav šum,
 
Muti se um
''Pax Vobiscum!''
                        Prosinca, 1990.
 
VEČER POD KRINNKAMA
Pero Mioč
                        Caffé ''Passage'' Šibenik
                        Subota, 2. veljače 1991.
                                   Početak u 18 sati
                                   Svršetak na koncu
 
Dođite večeras u Caffé ''Passage''
pod krinkom
i iskreni posve,
a doma, barem danas,
ostavite laž.
Dođite večeras u Caffé ''Passage''!
 
Dođite večeras u Caffé ''Passage''
s lažnim nosom;
može i s bradom
i lažnom kosom –
nije važno što  sve nije pravo,
jer sve je i onako laž.
Dođite večeras u Caffé ''Passage''!
 
Dođite večeras u Caffé ''Pasage''
obucite,
navucite,
donesite što vam na um pane,
ugroženi sinovi Domovine
mogu dovući i balvane,
jer i domoljublje je na koncu konca laž.
Dođite večeras u Caffé ''Passage''!
 
 
 
GOZBA
NIKAKO U KANI GALILEJSKOJ
Pero Mioč
                               Uime svih strahova
                               i svih estetika,
                               sumnji i aporija
                                               amen…
 
Neka su danas blagoslovljeni
plodovi tvoji:
glad, žeđ i neznanje;
jer gladni će se nasititi,
žedni napojiti,
koji ne znaju, saznat će.
 
Stoga još jedanput neka je
blagoslovljeno neznanje!
 
I ne čudi se mojoj kratkoj molitvi;
svaka nesavršenost
lakše se podnosi
u manjoj količini.
 
Evo,
sve me na ovom improviziranom stolu
navodi na grijeh,
a ništa ne odrješuje.
Blagovat ćemo u strahu
i nitko ne će pitati
kako se to u strahu blaguje,
i miješat ćemo vino i vodu
umjesto da dijelimo žito od kukolja.
 
Stranci svugdje i svugdje hineći
kako smo doma,
od sve baštine –
baštinici riječi,
davimo se vlastitim jezikom,
sretni Hiperborejci južnih toplih mora,
dok nas u stopu prati ovaj marno,
ali loše opjevani grad,
inače opustjelih subota i nedjelja,
svih crkvenih godova,
državnih praznika
i zapovjednih blagdana…
 
Plemeniti Petronije,
po svemu sudeći,
ne će blagovati s nama;
Petronije koji bi mogao
prerezati žile,
koji bi to svakako učinio na gozbi,
među prijateljima,
jer što bi plemeniti Patronije
među nama
koji blagujemo u strahu
pod ovim modrim nebom
 
obješenim u zlatnom zraku,
zagrcnutom
lošim vinom,
jeftinim masnoćama
i nagnjilim maslinama –
najbolje vrste!
Petronije,
plemeniti arbitar;
gospodar i rob elegancije,
koji se iznenada pribrao
i dopustio gospodaru
ubiti roba,
a onda se umirući šalio,
kako se nijedan među nama
ne bi odvažio.
A i sumanuti
Alfred Jarry
s indignacijom bi
odbio svaku pomisao
na ovu improvizaciju,
možda bi jedino javno
ukrao čačkalicu
i njome bocnuo smrt u guzicu –
pokazujući koliko mu je do
njezinoga majestata.
Sokrat bi se i mrtav
u suzama smijao
svoj toj ljudskoj ludosti.
Isus bi se jedini
sigurno    
više smilovao nego udostojao
govoreći:
Ovdje sjede samo uznici
vlastite smrti
i prije smrti mrtvi
 
 

Chocim (Hoćim)
Pero Mioč
 
Hoćim
Chocim (Hoćim), bitka   https://povijest.hr/tag/hocim/

Vojna utvrda na rijeci Dnjestru, u jugozapadnoj Ukrajini, koja je tada bila sastavni dio Velikoga Litavsko-Poljskoga Kneževstva (Litavsko-Poljska Unija).

Od 2. rujna do 9. listopada 1621. poljska vojska (35000 vojnika) pod vodstvom hetmana (vojskovođe) Jana Karla Chodkiewicza (Hodkjèvič) brani utvrdu od Turaka. Žalosnu i licemjernu atribuciju antemurale christianitatis nisu nosili samo Hrvati i hrvatski krajevi, nego i Mađarska i Poljska skupa s dijelovima Ukrajine pod poljskom vlašću. Od 23. rujna Chodkiewicz se razbolio pa zapovjedništvo preuzima vojskovođa Stanisław Lubomirski (Stanjìslav Lubomìrski). Njemu se pridružuje kozačka vojska (30000 vojnika) predvođena kozačkim atamanom Piotrom Konaszewiczem-Sahajdacznim (Konašèvič-Sahajdàčni). Nasuprot njima stajala je turska vojska (120000-150000 vojnika). Poljaci bilježe pobjedu premda je istina bliža sklapanju primirja bez pobjednika! Legenda bilježi kako je u trenutku sklapanja primirja u poljskom logoru preostala samo jedna bačva baruta… Gundulićev Osman odnosi se na ovu prvu bitku.

11. studenoga 1673. poljska je vojska, pod vodstvom hetmana Jana Sobieskoga (Sobjèski), doslovno zgromila tursku vojsku koju je predvodio Husein-paša utaboren u staroj poljskoj utvrdi. Ta velika pobjeda odlučila je o kraljevskoj sudbini Jana Sobieskoga, te o njegovom imenovanju za glavnog zapovjednika obrane Beča, 1683. (!)

Za tu bitku Turci su angažirali golemu vojsku skupljenu po svim svojim pokrajinama u Aziji, Africi i Europi. Od velikog broja vojnika iz Bosne (muslimana, katolika i pravoslavnih) malo se tko živ vratio u Bosnu (Nešto malo o tome je natuknuo Meša Selimovioć u ''Dervišu i smrti''). Bosna je doslovno ostala bez muške glave. Zemlja je ostala zapuštena, gladna i tamna (tamni vilajet). Da bi to izbjegla, Porta je zapovjedila travničkom veziru da otvori granice kršćanima (kaurima) iz Dalmacije koji su masovno naselili Bosnu, jer su uvjeti bili za to vrijeme bez presedana u Europi. Kmetovi su dobili zemlju ''iz trećine''! A tada počinje i islamizacija novodoseljenoga puka… Bogumilima poslije chocimske (hoćimske) bitke nigdje više nije bilo traga.
Znači, islamizacija bilo kakvih bosanskih krstjana ili tzv. bogumila ne dolazi u obzir. Ako su bogumili islamizirani poslije pada Bosne, 1463., onda su kao Turci izginuli pod Chocimom skupa s ostalim bosanskim vojnicima i martolozima. 

Siromašni neobrazovani puk, bez nacionalne svijesti, koji je gore trpio pod mletačkom nego pod turskom upravom, lako je mijenjao vjeru i stjecao bilo kakve ovozemne privilegije. Problem nije ideološki niti svjetonazorski, nego sociološki i pragmatični. Tom se činjenicom ne bi smjelo špekulirati, a upravo to čine kojekakvi Zulfikari, Filipovići i hodi mi-dođi mi navrnuti muslimani. Ne pada mi na pamet nijekati islam kao vjeru, ali etnos je nešto drugo. Etnos je jedinstven, a vjeroispovijesti osobne. Jasno kao dan. Isti korijeni povijesno obvezuju normalne ljude, ali ne one koje muče frustracije izgubljenoga korijena.

Najbolji dokaz su sama prezimena, recimo, u livanjskom kraju; i katolička i muslimanska, pa čak i pravoslavna prezimena nalazimo i dan danas od Ravnih kotara do Pelješca i Lastova isključivo kao hrvatska (i katolička) prezimena: Álić (a ne Àlić i Àliić) na otoku Žirju kod Šibenika (glumac Božidar Alić), a izvodi se od latinske riječi ala>krilo (vojske) pa se iz toga lako izvodi i hrvatsko prezime Krilić i čin u NDH krilnik (general); Baljak, Mrša, Bubalo, Brkić, Milak, u šibenskom zaleđu, pa onda Borčilo, Španja, Pirija (otok Murter,okolica Unešića), Palić (Gornje Sitno), Lemo (čitavo trogirsko zaleđe), Huskić, Hotić, Ledenko, Duran (Drniš), Čatlak (otuda Ćitak, Ćitlak, Čitlak), Dizdar, Burza (izvorno: Stošić; nadimak Búrza postao prezime!), Ljutić, Mačkić, Dizdar (Dizdar znači isto što i Kaštelan!)… također Drniš i Oklaj, Đeldum (lako bi se pomislilo kako je to turska riječ ''dođoš'', ali ne, ona je talijanskoga podrijetla i danas još uvijek to prezime nalazimo na Šoliti. Mušići na Braču, Mulići na Pelješcu, Kamber i Kero (pola Bibinja kod Zadra), Čizmići sa Zadvarja, Vrepci i Balići od Imotskoga, Klinac iz Vrgorca, Jarebica, Golub, Pivčić, Murga, (talog maslinovoga ulja), Jeleč, Šeremet, Krivić, Bulić, Babić, Graho (Grašo), Jandrić, Nejasmić (Nejašmić), Terzić, Maslić, Mastalić, Bilkić itd. itd… Preko 50 prezimena! A pravoslavna prezimena: Vuleta, Vranješ, Duvnjak, Ždero, Šobot, Rosić, Pažin, Jagodić, Đuran, Radoja, Marijan, Lovren, Lalić, Vidović… s dalmatinsku stranu Dinare redom su katolička prezimena. Pametnome dosta.

Ova tema, o kojoj pišem ovako s brda-s polja (nemam vremena), kod nas uopće nije ozbiljno obrađena. Naši povjesničari znaju što je Amurabi jeo 11. kolovoza 1717.g. prije Krista, ali o dvije Hoćimske bitke i njihovim posljedicama za nas pojma nemaju. Dva puta sam im u glasilima podmetao tu temu, nitko nije zagrizao. Ja ipak povjesničar nisam i ne bih ih htio unižavati i vrijeđati.

A, a propos, ''Srbina'' Solovjeva, molim Te, pozorno pročitaj Miłoszevu poemu, i ne samo poradi Solovjeva. Ona ima daleko veće filozofsko i opće značenje. Ugodno čitanje! ( Proslijeđeno od prijatelja Nike Vidovića)


Czesław Miłosz
ZDZIECHOWSKI
S poljskoga jezika preveo
Pero Mioč

Procvale su perunike. Još jedanput.
Kada ponovo procvjetaju, završit će moje stoljeće.
Jutros je ocean pokrila prozračna magla.

Na otvorenim vratima što u vrt vode
bavim se zaboravljanjem.

A ne znam zaboraviti njega, filozofa beznađa,
koji je posumnjao u dobrotu Stvaranja.

Vidim pjeskovit put obrubljen brezama,
između Mińska i Wilna, s vijugavom kolotečinom po sredini.

Nije tada bilo automobila ni asfaltnih cesta, na postaju pred
goste išlo se konjima.

Mogao je ugostiti Vladimira Solovjeva2 i od njega slušati
o pomirbi katolicizma i pravoslavlja.

A također su pretresali, mogu li patke s njegovog ribnjaka
biti izbavljene,

Jesu li muha i mrav obuhvaćeni činom Otkupljenja.

Zakon patnje svega što živi,
tko je odredio ovdje na zemlji?

Do danas pamtim njegove riječi: ''I s godinama, što sam dalje
u život i svijet odmicao, sve sam jasnije i bolnije poimao kako
je ovaj svijet, ako ga se mišlju kao cjelinu obuhvati, kaos i
kako je lišen razuma, a ne, kako nas uče, djelo razuma: nije on iz Božjih ruku izišao''.

Eno ide krakovskom ulicom na predavanje,
A s njim njegovi suvremenici: titula, aksamit, saten
Dodiruju ženska tijela slična stabljikama
Izmišljenih biljaka secesijske mode.

Pogled i dozivanje iz dubine noći.

U svemirskoj bitci sijevaju anđeoski mačevi.
Princ Rebelije nadire, uzmiču sluge svjetla.

Okrutnost, kamena,
Kako drukčije objasniti? Premda on, profesor,
Nije mogao otvoreno govoriti kako vjeruje u sotoničnost svijeta.

Usamljen na njihovom svijetu boja i dodira.

''Nema Boga – na sav glas viču i priroda i povijest… ali
se glas taj gubi u harmoniji psalama i himni, u tom velikom,
vječnom, iz najdublje dubine duha izvirućem vjerovanju, da je
kao 'zemlja bez vode' ljudska duša bez Boga. Bog jest. Sama
činjenica postojanja Boga jest nešto što prekoračuje granice
misli zauzete vanjskim svijetom, ono je čudo: Le monde est
irrationnel. Dieu est un miracle''.

Samo zvonjava zvona
Samo jâr monstranci,
Smrtni glasovi objavljuju slavu,

Kod Dominikanaca i Franjevaca

Podovi izlizani stopalima naraštaja
Brane nas. Čak i ako nas obmane
Svijet je iracionalan. Bog je čudo.
Obvezuje vjerom u beskonačno trajanje,

Zahvalimo, prah, za čudo vjernosti prahu.

Magnificiencio Rektore, pristupio sam ti, mlađahan,
na stubištu Biblioteke pod Poczobuttovim tornjem urešenim znacima
Zodijaka.

U gradu, koji su za boljševike osvojili poljski ulani, svjestan,
Čekao si ''u obličju svršetka''.

Viđan si kako se voziš kolima, kopita konjskoga para
odjekivala su na neravnoj kaldrmi, nisi priznavao automobil ni
telefon.

S plesovima, cvatom jorgovana i rašeljaka, vjenčićima na rijeci
propao je grad.

Umro si u pravom trenutku, tvoji prijatelji šaptali su kimajući
glavom: ''Al' je imao sreću!''

Pretkazanje se ispunilo, sve što je do tada trajalo, potonulo je,
samo su crkveni zvonici stršili trenutak nad bezdanom.

Možda sam kao onaj koji se, kada nigdje nije bilo skloništa
pred odvoženjem u logore, sakrio na zvoniku Svetoga
Ivana i tako se spasio?

Košuta s dvoje tek rođene lanadi pase
na travnjaku ispred kuće.

Neumoljivi tijek uništenja i rađanja, Magnificiencio.

Dugo je trajao moj nauk samosuzdržavanja.
Lukaviji od tebe, poznavao sam svoje stoljeće, pretvarajući se

da znam način i zaboravljam bol.

Citati prema: Marian Zdziechowski,
Pesymizm, romantyzm a podstawy chrześcijaństwa, 1915.
(Pesimizam, romantizam i osnove kršćanstva)

Izvor: https://drive.google.com


 Czesław Miłosz, 'Poezija', 2019., izbor i prijevod s poljskoga Pero Mioč; izdavač: Vuković&Runjić, Zagreb
 
Boris Pavelić / Pero Mioč: Intervju
Novi list, 16. veljače 2020.
milosz 13325 portrait medium
                   Czesław Miłosz
 
U mojoj percepciji  Miłosz je Michelangelo, a njegovo djelo David.
 
Zagrebačka izdavačka kuća Vuković&Runjić iz Zagreba ovih je dana objavila Poeziju Czesława Miłosza, opsežan svezak izabranih pjesama velikog litavsko - poljsko - američkog nobelovca u prijevodu šibenskoga književnika, prevoditelja i kazališnog redatelja Pere Mioča. Ovim povodom razgovaramo s Miočem započinjući razgovor molbom da se prisjeti prvug susreta s poezijom Czesława Miłosza.
 

Prisjetite se prvog čitanja Miłosza: kako ste ga i kada prvi put čitali? Prije Nobela? Kakvih se dojmova sjećate?

Davno je to bilo! Ah, tempus fugit, ostaju sjećanja, a sjećanja su nepouzdana. Nisam bilježio nadnevke, ni godine. Nosili me nemiri dinarskoga temperamenta i radoznalost. Nisam znao što želim, ali sam to želio odmah! Danas, kada se osvrnem na to vrijeme, sve mi se čini nestvarnim. Ne znam točno što je bilo, a niti što se nije ni dogodilo, a meni se čini kako se dogodilo, jer, bilo bi logično da se dogodilo. Nisam siguran kako sam taj tamo bio ovaj ja! Sam sebi stranac, trebam sada pisati o tom strancu. Dobro znam što je laž i lako ju prepoznajem, ali hinim, kao i većina ostalih, da me se ne tiče - ali što je istina, to ne znam, i sigurno nikada ne ću saznati, kao što nije saznao ni veliki Miłosz, premda je za njom marno, gotovo tragično, tragao potrošivši čitavi svoj život. Iz toga traganja izniknulo je golemo umjetničko djelo Czesława Miłosza, ali istini ni traga… Stoga upozorenje poštovanim čitateljima: nisam gospodar istine, ovo je samo moja istina, i ne vjerujte mi, provjeravajte!

Prvo, kako Vi kažete, čitanje Miłosza, bilo je neobično, tajno, s požutjelih stranica vrlo lošega papira. Bili su to strojopisi umnažani šapirografom, potajno predavani iz ruke u ruku. U podzemnoj, ilegalnoj, kućnoj i vrlo rizičnoj duhovnoj i političkoj pustolovini. Miłosz je bio na strogom indeksu zabranjenih pisaca u Narodnoj Republici Poljskoj sredinom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Zabranjen je još ranije. Pedesetih godina, kada je pobjegao u Pariz, izabravši slobodu! Većina poljske mlađe inteligencije toga vremena nije ni znala kako netko takav postoji. Ali podzemlje je znalo. Vrlo dobro je znalo! Glavni nositelji te podzemne djelatnosti bili su suspektni poljski književnici i kazalištarci, krug u kom sam se kretao. Godine 1970. prvi put sam stigao u Poljsku. Službeno. Tada nisam znao poljski. Sporazumijevali smo se na ruskom, ali bi moji sugovornici u tom slučaju spuštali glas i diskretno provjeravali čuje li nas netko. Animozitet prema SSSR-u bio je elementaran. Ali 1976., kada sam prvi put u rukama držao Miłoszew tekst, već sam lako komunicirao na poljskom i nitko se nije obazirao na prisluškivače. Znači, prvi put sam ga čitao prije Nobela. Dojam? Kakav sam dojam mogao steći pročitavši desetak pjesama iz podzemnih, koliko se sjećam Wiersze (Pjesme), mislim, varšavske, 1945. godine? Ali kako su moji sugovornici o njemu govorili ushićeno, a sve su to bila ugledna imena, pomislio sam, tu mora biti nečega. U to sam se vrijeme oduševljavao Mickiewiczem i Słowackim, iz romantičarske ere, a od novih Konstantyem Ildefonsom Gałczyńskim, Tadeuszom Różewiczem i Zbigniewom Herbertom. Za Wisławu Szymborsku tada nisam ni čuo. Nitko ju nije spominjao… Na povratku iz Krakowa, zadržao sam se par dana u Beču i, posve slučajno, u jednoj velebnoj knjižari ugledao i kupio knjigu Czesław Miłosz: Dolina Issy (Issina dolina), roman tiskan u Parizu 1955., naravno, na poljskom jeziku. Pročitao sam ga u vlaku od Beča do Zagreba i od Zagreba do Zadra. Nisam bio impresioniran, ali me zaintrigirala Litva o kojoj tada nisam znao gotovo ništa. I tako je započelo. Gotovo beskrvno!

Što vas je, uopće, privuklo poljskoj književnosti?

Gospodine, sada ću izreći herezu, tešku herezu za sve neupućene, pa neka mi sude! Ono što je poljska književnost od 1945. do dana današnjega dala svjetskoj književnosti, nije dala, niti je mogla dati, niti jedna književnost svijeta! To ne treba dokazivati. Tu su nepobitne činjenice. To je aksiom! Prisjetite se da u isto vrijeme žive i stvaraju Czesław Miłosz, Tadeusz Różewicz, Wisława Szymborska i Zbigniew Herbert. Takve šamane riječi (baš tako bi rekao Herbert) u isto vrijeme nije imala ni jedna književnost na svijetu! I kada su u zenitu svoga stvaralaštva, javlja se poljski Novi val (Adam Zagajewski, Julian Kornhauser, Ewa Lipska, Ryszard Krinicki, Stanisław Barańczak, Stanisław Stabro…) koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A kontinuitet traje. Sve sam ih prevodio i objavljivao po tiskovinama, ali u Hrvatskoj izdati knjigu prijevoda bilo kojega od njih, iluzija je, ako niste umreženi! A ja se ne dam umrežiti. Pa onda Olga Tokarczuk, nova poljska nobelovka. Ja sam ju prvi otkrio Hrvatima još 2001. (roman: Pravijek i ostala vremena) i ponovo 2003. (roman: Dom danji dom noćni). Danas s podsmjehom čitam po novinama kako su to učinili neki drugi – umreženi! I konkretan odgovor na Vaše jasno pitanje! Poljskoj me književnosti privukla književnost sama. Bezinteresna ljepota. Ta ja sam, između ostaloga, i profesor književnosti – neprakticirajući! 

Kada ste počeli prevoditi Miłosza? Kakvo je to iskustvo? Kakav je njegov jezik?

Poslije Różewicza i Herberta, a prije Szymborske. Mislim 1995. Rukovet poezije: Šest izlaganja stihom. Iskustvo? Takvu poeziju do tada nisam poznavao. Veselilo me to prevoditi. Morao sam se poslužiti filozofskim pričuvama moga obrazovanja. Riječ je o refleksivnoj poeziji koja postavlja esencijalna pitanja. Hrvatski ''filozofski rječnik'' oskudan je. Mučio sam se, ali sa zadovoljstvom! I…skupa s Ivom Brešanom ulazim u Klub Društva hrvatskih književnika (a tada to nije bio sanatorij, tamo smo Brešan, Stamać, Horvatić, Ćuić, Bilopavlović, uz piće, pušili, a to nije smetalo Dubravku Jelačiću, Tahiru Mujičiću, Paji Kanižaju, sve nepušači, da s nama sjede – ta umjetnost se rađa iz poroka!) i odjedanput od svoga stola ustaje doktor Flaker i, držeći u ruci časopis ''Republika'' 7-8/1996., ide prema nama. Mislim, ide pozdraviti Ivu. Otkud bi poznavao mene? Sa smiješkom klimne Ivi, a meni pruža ruku: ''Kolega, hvala vam za Miłosza na hrvatskom jeziku.'' Nisam znao o čemu govori. Profesor je iz mog pogleda sve shvatio: ''Tu vam je'', i pružio mi je časopis otvorivši ga na aktualnoj stranici. Sinulo mi je da je profesor Flaker rođeni Poljak! Matko Boska Częstochowska , odjeknulo je u meni. Da se ne sunovratim, spasio me Profesorov glas: ''Od sad je Miłosz na hrvatskom vaš.'' Dva puta je ponovio sintagmu Miłosz na hrvatskom. Što bi to trebalo značiti, saznat ću tek par godina kasnije u telefonskom razgovoru sa samim Miłoszem. A Miłoszev jezik? Miłosz je poliglot, od rođenja ''trilingvalan'' (poljski doma i u školi, litavski na ulici, ruski nikada nije učio, ali ga je, kako jedanput negdje reče, oduvijek znao, jer je kao dijete s ocem, inženjerom cestogradnje, proputovao cijeli Sibir), nije isključeno da je poznavao i jidiš, u školi je učio grčki, latinski i francuski, engleski je sam naučio, kao i hebrejski. Djela je pisao na poljskom i engleskom. Rečenica mu je razvedena, čista i matematički precizna.

Preveli ste, među ostalim, ''Rodbinsku Europu'' i ''Usputnog psića''. U predgovoru ''Poeziji'' tvrdite da ''Rodbinska Europa'' u nas nije dovoljno pročitana. Ipak, ne može se reći da je Miłosz nepoznat u Hrvatskoj. Vaš komentar?

Ako je Miłosz bio ''trilingvalan'', vaše je pitanje polivalentno u najvećoj mogućoj mjeri. Trebat ću predahnuti.
Možda, kažem možda! ''Poezije'' ne bi bilo, možda ne bi bilo ''Rodbinske Europe'', ni ''Usputnoga psića'', pa tako ni ovoga našega razgovora da nije bilo urednice u Nakladnom zavod Matice hrvatske, Jadranke Pintarić! Nismo se poznavali. Veza je bio Tahir Mujičić. Predao sam joj strojopisom (u jednom i jedinom primjerku) prijevod ''Rodbinske Europe''. Začuđeno me pogledala: ''Pa nemate računalni materijal?'' Tada nisam znao koristiti to pomagalo. Nasmijala se. Bio je ponedjeljak. ''Navratite u četvrtak, moram to najprije pročitati.'' U četvrtak sam ju zatekao na poslu kakav vjerojatno nije radio, i ne će raditi, nijedan urednik. U računalo je osobno prepisivala prijevod! Petnaestak dana poslije, knjiga je već bila u izlogu. Slijedilo je predstavljanje knjige. Predstavljači: direktor Nakladnog zavoda Niko Vidović, Velimir Visković, Vlaho Bogišić, Ivo Sanader i ja. Za vrijeme Sanaderovoga izlaganja Visković i ja smo se istovremeno značajno pogledali! Poslije me Visković pita: ''Što si me onako pogledao?'' ''A vi mene?'' ''Pa on uopće nije pročitao knjigu.''… Pa moja primjedba kako ''Rodbinska Europa'' u nas nije dovoljno pročitana, samo je moja zlobna refleksija. A knjigu sam prevodio s mišlju kako bi ju morao pročitati svaki hrvatski ''novopolitičar'', poradi etičkih razloga, u najmanju ruku. Ta knjiga je, između ostaloga, pravi prošireni etički kompendij, ali to se u hrvatskoj aktualnoj politici još uvijek ne nosi!
A sada ''Usputni psić'' (summa milosziana, kako su ga krstili poljski i svjetski poznavatelji Miłoszewoga djela). Ljutit, telefonira mi direktor Nakladnoga zavoda Niko Vidović: ''Od Psića ništa, il ti nazovi Miłosza i zatraži, u naše ime, autorsku suglasnost!'' ''Čekaj, što je, u čemu je problem?'' I onda mi govori kako je u Londonu tražio autorsku suglasnost, a da su ga iz Londona uputili da prava traži u Beogradu: ''Ne želim u Beogradu tražiti prava za poljskoga književnika, neka ti je jasno!''
Znao sam da je Miłosz u Krakowu. Mililo mi se ili ne, moram telefonirati. Nisam se stigao valjano ni ispričati, ni predstaviti, počinje zapanjujući Miłoszev solilokvij: ''Ah, dobro što si nazvao. Ja sam htio zvati tebe, ali nisam imao broj. Htio sam ti zahvaliti. Kako znaš, na Berkeleyu predajem slavenske književnosti i nikada nisam znao koja je razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, sve dok nisam pročitao tvoj prijevod ''Rodbinske Europe''. Znaš, oni nekako uhvate sadržaj, ali to nisam ja. Tvoj hrvatski prijevod čitao sam kao da je napisan na poljskom.'' Nisam mogao odoljeti svome vragu, a osokoljen njegovim ''tikanjem'', što nije poljski običaj, osim među najbližima, ubacio sam: ''Lako Vam je kad znate što ste napisali.'' Prasnuo je u smijeh: ''Nie żła z ciebię cholera jasna!'' . Prestao se smijati: ''Svaka tvoja hrvatska rečenica moja je poljska rečenica. Sačuvan je miris Litve, Galicije, Pariza. Pratiš moj trag. Nevjerojatno. I sada mi je jasno koja je razlika između hrvatskoga i srpskoga.'' A meni je u tom trenutku postalo jasno što je doktor Flaker mislio kada je dva puta naglasio Miłosz na hrvatskom. Eto odgovora na Vaše pitanje. Naši kolumnisti ne citiraju Miłosza u prijevodima Grasbergera, Malića, Blažine ili Mioča… Citiraju ga prema srpskim prijevodima. Stoga je Miłosz nepoznat, kako Vi velite u svom pitanju, u Hrvatskoj na hrvatskom. Miłosz me konačno upitao što mi treba. Ponovio sam razgovor koji sam vodio s Vidovićem. Čovjek se zapanjio: ''Prvi put čujem da imam predstavnika u Beogradu. Ja od njih nikada nisam dobio niti jedan dinar, marku (euro tada još nije postojao), niti dolar. Nikada nisu tražili moju autorsku suglasnost, niti sam potpisao bilo kakav ugovor. A preveli su masu toga…,nego u kojoj je fazi tvoj prijevod Psića?'' ''Nije u fazi nego u tiskari, čeka Vašu suglasnost.'' Opet se nasmijao, opet sam začuo milozvučno cholera z ciebię, a onda jasno pitanje o tiraži. Rekao sam 500 primjeraka. ''Reci direktoru neka načini ugovor na 500 maraka i neka tiskanje počne odmah. Vidović nije čekao. Za desetak dana knjiga je bila u izlogu Matice hrvatske u Matičinoj ulici. Nadam se kako je ovo bio iscrpan odgovor na Vaše polivalentno pitanje.

Kako je nastala vaša knjiga Miłoszevih prijevoda u izdanju Vuković i Runjić?

Osobno se ne poznajemo, što je sreća za njih! Ha-ha-ha. Nikada se nismo sreli niti skupa popili kavu. Toliko o nepotizmu i sličnim hrvatskim narodnim običajima. Koketiranje izdaleka, preko posrednika, trajalo je godinama. Knjiga je bila spremna za tisak još daleke 2006.godine. U Hrvatskoj nije bilo zanimanja za Miłoszevu poeziju na hrvatskom. I onda se iznenada javio gospodin Runjić. I knjiga je konačno tu. Vrlo sam zadovoljan njegovim dijelom posla, a čitatelji i kritika neka sude o mom.

Možemo li se nadati Miłoszevim sabranim pjesmama na hrvatskom?

Iz moga prethodnoga odgovora i gorkoga iskustva s hrvatskim nakladnicima – NIKADA!

Miłoszev katolicizam je sofisticiran, pun autorefleksije i ironije. Što on može govoriti o službenom katolicizmu današnjice? Miłosz i Wojtyła bili su osobito bliski. Što bi Miłosz mislio o papi Franji?

Ovo je pitanje za pet studija. Ja nisam genijalac. Raščlanimo Vaše pitanje prema temama. Što to znači da je Miłoszev katolicizam sofisticiran, autorefleksivan i pun ironije? Ta tvrdnja je besmislena frazeologija i posve suprotna onome što je u ovoj knjizi Miłosz napisao. Valja pročitati knjigu i, prije svega, znati čitati. Toliko o sofisticiranom katolicizmu. Drugo, ne znam što je to službeni katolicizam danas, a on o službenom katolicizmu danas ne može govoriti ništa jer je umro 2004.godine. Što je imao reći, rekao je, i to je tu u Runjićevoj knjizi. Treba pročitati. Ja o tome više ne bih, otišli bismo predaleko, a ja nisam omiljen među hrvatskim Velikim Katolicima, pa bi ovaj naš razgovor mogao pasti za tri stupnja svoje duhovnosti. Da su Miłosz i Wojtyła bili bliski to je činjenica, ali su jedan i drugi bili bliski s brojnim suvremenicima. Ne znam što implicira Vaše pitanje, ali slutim, i rado bih odgovorio kada bih na dispoziciji imao barem petnaestak kartica prostora. Ne znam što bi Miłosz mislio o papi Franji. Koliko znam, nije ga poznavao, a ja o papama nikada nisam razmišljao, osim o jednom – o Wojtyły, ali samo zato što je bio pjesnik i bivši glumac u tzv kazalištu riječi. I znam da je bio stvaralac, a ne rušitelj!

''Vrijeme Czesława Miłosza na hrvatskom jeziku tek počinje. Grijeh propusta valja platiti'', pišete na kraju pogovora. Što to znači?

Znači baš ono o čemu Vam čitavo vrijeme govorim. O čemu je govorio profesor Flaker i što je prepoznao Czesław Miłosz! U Hrvatskoj postoji nekoliko kompetentnih prevoditelja s poljskoga jezika. Valjda sam sada jasan.

Miłosz je od onih europskih pjesnika i intelektualaca koji su dijelili usud nestajanja svjetova dvadesetog stoljeća: od prijeratnog istoka Europe do kontrakulturn Amerike druge polovine stoljeća i natrag u drukčiju Europu. Što vama, piscu i kazališnom čovjeku u zemlji koja je prošla slične drame i potrese, govori osoba pjesnika i buntovnika Czesława Miłosza?

Odgovorit ću prispodobom koja mi se čitavo vrijeme našega razgovora nameće. Michelangelo obilazi kamenolome. Traži kamen u kom je zasužnjen David. Konačno nalazi golemu mramornu gromadu. Zna da je u njoj David, premda nitko od njegovih pomoćnika ne vidi ništa, osim goleme gromade mramora. Michelangelo odbija, lomi suvišne komade. Čini to velikim marom, znoji se. Nepotrebni dijelovi kamena otpadaju. Čini to danima, razmišlja noćima, znoji se neprestano. Kao Venera iz morske pjene iz goleme mramorne gromade pojavljuje se David! U mojoj percepciji svjetovi o kojima govorite je golema amorfna gromada, Miłosz je Michelangelo, a njegovo djelo David. 

Izvor: B.Pavelić,Novi list - intervju

 

Pero Mioč - Iz Životopisa

Pero Mioc2

Pero Mioč, književnik, književni prevodilac i kazališni redatelj član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskoga društva dramskih umjetnika. Počasni član Društva poljskih pisaca. Doživotni počasni član UNIMAe. Živi i radi u Šibeniku kao redatelj i umjetnički savjetnik u Šibenskom kazalištu. Od 31. prosinca 2007. umirovljenik. Predsjednik Republike Poljske, Aleksander Kwaśniewski, odlikovao ga, 2003. visokim poljskim državnim odličjem - Krzyżem Kawalerskim (Viteškim križem). Gradsko vijeće grada Šibenika dodijelilo mu je 2005. godine Nagradu grada Šibenika za djelatnost u kulturi. Stowarzyszenie Autorów ZAiKS, Poljska, dodjeljuje mu Godišnju književnu nagradu za prijevode poljske književnosti na hrvatski jezik, 7. VII. 2006. Nagrada uručena 22. studenoga 2006. osobno u Warszawi. Poljski centar ASSITEJ, dodjeljuje mu počasnu Nagradu Jana Dormana za 2009.g. kao istaknutom inozemnom stvaraocu u kazalištima namijenjenim djeci i mladeži, uzimajući u obzir i njegova iznimna prevoditeljska dostignuća u toj oblasti. Rođen 12. siječnja 1942. godine u Žabljaku kod Livnu. U Livnu je završio realnu gimnaziju, 1961. godine. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, u travnju 1967. Vrlo kratko (2 godine) radio kao profesor hrvatskog jezika i književnosti, ali veze s kazalištem nikada nije prekidao. Kazalište mu je bilo suđeno. Prošao je kroz dječja, omladinska i studentska kazališta, a 1969. imenovan je direktorom Kazališta lutaka u Zadru. Od 1985. radi kao redatelj u Šibenskom kazalištu i pri Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Prevodio sa slovenskoga (Ž. Petan: Optuženi vuk, TV Snjeguljica, Prevrtljivci), s ruskoga (A.N. Tolstoj: Zlatni ključić, V. Maslov: Alibaba i razbojnici), bugarskoga (S. Conev: Sokratova posljednja noć). Međutim prevođenje s poljskog jezika, uz redateljski, njegov je najznačajniji dio rada. Prevodio je djela preko stotinu poljskih autora među kojima Adama Mickiewicza, Juliusza Słowackog, Lepoloda Staffa, Kazimiere Iłłakowiczówne, Konstantija Ildefonsa Galczyńskog, Czesława Miłosza, Karola Wojtyłe (papa Ivan Pavao II.), Tadeusza Różewicza, Wisławe Szymborske, Zbigniewa Herberta, Henryka Jurkowskog, Sławomira Mrożka, Henryka Bardijewskoga, Stanisława Grochowiaka, Janusza Głowackoga, Stanisława Barańczaka, Adama Zagajewskoga, Juliana Kornhausera, Ewe Lipske, Ryszarda Krynickoga, Olge Tokarczuk, Anne Janko… Autor je zbirke poezije Perunike, te drama, radiodrama i uprizorenih scenarija: Lipa Mara, Juliana kreposna, Jaslice, Krik, Putovanje u Betlehem, Maestro i svetac… Prevođen i izvođen u Poljskoj; Lipa Mara u Łodźi; režija Marta Janic, scenografija: Branko Stojaković, te u Teatru Lalek ''Banialuka'' u Bielsko-Białoj, režija: Pero Mioč, scenografija Andrzej Labiniec i Legenda o Juliani i Aleksandru u Wrocławskom Teatru Lalek, režija: Pero Mioč, scenografija: Tereza Midłarska Kowal. U Kazalištu Maszkaron u Krakowu režirao Arheološka iskapanja u selu Dilj Ive Brešana. Režirao u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Poljskoj i Mađarskoj; dramska djela, lutkarska djela, mjuzikle, scenske recitale… oko 180 režija. Autor je ogleda i eseja o poljskom romantizmu, o K. I. Galczyńskom, Cz. Miłoszu, K. Wojtyłi, T. Różewiczu, W. Szymborskoj, Z. Herbertu, te o domaćim autorima Ivi Brešanu, Mati Sušcu, Danielu Naćinoviću, Jakši Fiamengu, Rapki Ormanu… Godinama, pri Šibenskom kazalištu, vodio kazališnu radionicu iz koje su izišli glumci: Goran Višnjić, Orijana Kunčić, Toni Gojanović, Franka Klarić, Jakov Bilić, Kristijan Šupe, Ivana Gulin…

Izvor:  http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/pero-mioc

Hitovi: 15425