Hrvatska prije i poslije izbora
Izbori su uvijek onaj posebni trenutak kada i oni na vlasti strepe od nas malih, običnih ljudi. Makar malo. Iako su oni usavršili svoje metode ostanka za kormilom vlasti, nikada ne mogu biti posve sigurni hoćemo li zaokružiti baš njihovu listu i njihovo ime ili nećemo. Upravo stoga predizborno je vrijeme rijetka prilika da malo stavimo pod lupu njihovo djelovanje, da vidimo što su ispunili od predizbornih obećanja, koliko su vjerodostojni i što dalje od njih možemo očekivati...
Mato Marčinko: Smrt je čekala u Bleiburgu
U ove svibanjske dane kada se obilježava završetak Drugoga svjetskog rata, pobjeda nad fašizmom i Dan Europe (9. svibnja), Hrvati se sijećaju najveće tragedije u svojoj povjesti – Bleiburga i Križnih puteva. Kako u svojoj knjizi Sudbonosci piše Josip Jović, za Vinka Nikolića,koji je preživio te teške dane, to je tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ovdje donosimo nekoliko dijelova poeme Smrt je čekala u Bleiburgu Mate Marčinka, još jednog preživjelog stradalnika sa Bleiburške Kalvarije, koji je tada imao dvadeset godina.
Bleiburg - simbol najveće hrvatske tragedije
Ante Damjanović: Hommage heroju
(...) Da je nas petnaest netko silio da napravimo listu ljudi koji moraju poginuti, naš Pierre ne bi nikad bio na njoj. Svi bismo na tu listu dospjeli prije njega. On je bio naš andjeo. Njegovom dobrotom, poniznošću, skromnošču bili smo svi opčinjeni. Bili smo njegova sljedba. On je bio naše vezivno tkivo. Naša duša. Ali taj dan, očito, listu poginulih nismo sastavljali mi. Od znanih poginula su još dva Varaždinca - Josip Magaš i Tomo Šilec, koji su došli sa nama dva dana prije napada, istim autobusom (...) Ovako o svom poginulom ratnom sudrugu i prijatelju Francuzu Pierreu piše Ante Damjanović, jedan od junaka Domovinskog rata, čijih se rečenica ne bi postidio ni sam Hemingway. Svakako pročitajte.